SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, June 03, 2006

Sest mjeseci

Na danasnji dan, prije tacno sest mjeseci, odlucih da zapocnem ovaj blog posvecen Banjalucanima, bivsim i sadasnjim, prijateljima i poznanicima, koje su dogadjaji na nasim prostorima razdvojili i razasuli po cijelom svijetu. Kao sto sam to vec jednom prije rekao, ovog bloga vjerojatno ne bi bilo da nam nase 'kolege' i 'prijatelji' nisu pomogli da spakujemo kofere i potrazimo srecu daleko od rodne grude. Vjerojatno su mislili da ce, kada se rijese nepozeljnih, moci uzivati sve blagodeti zivota okruzeni samo svojima, koristeci dobra otjeranih, zivjeti kao bubreg u loju.

Sada nakon ovih 15-tak godina, situacija na 'terenu' ne izgleda onako kako su zamislili. Otjerani su prezivjeli, cak stovise. Situacija u starom kraju nije ni blizu kako su neki ocekivali.

Ovaj blog bar djelomicno potvrdjuje da za one koji su odgojeni da zive posteno, postuju druge i uzdaju se u svoj trud, ne propadaju tako lako. Prilozi na ovom blogu su potvrda za to. Primjera ima na pretek. Vecina prognanih se uklopila u nove sredine, zapocela novi zivot, zaposlila se, kupila kuce, zapocela privatne biznise. Mladja generacija zavrsava koledze, magistrira, doktorira, radi u svjetski priznatim i poznatim firmama. Svaki put kada se susretnem s nekim iz nasih krajeva (a imao sam takvih susreta mnogo), ponovo se prijatno iznenadim i obradujem kada cujem i vlastitim ocima se uvjerim da su ljudi nasli sebe i nakon sto su, na najgori moguci nacin, izgubili sve sto su stvarali cijelog svog zivota.

S druge strane, citajuci vijesti iz starog kraja, (a i iz razgovora s prijateljima i poznanicima prilikom rijetkih posjeta), vidim da u starom kraju ne cvjetaju ruze. Ratni profiteri, koji su se obogatili na nesreci drugih, drze sve u svojim rukama. Kriminalci su vazna karika u vlasti i kroje kapu prema svojim mjerilima. Obicna raja prezivljava od onog sto im se doturi ali jos uvijek ne vidi dalje od nosa. Crkva je postala najvazniji dio svakodnevnog zivot: kakva sprdnja, Banjaluka ima slavu, cak i bivsi okorjeli komunisti 'lome pogacu' kao najvazniji svjetski dogadjaj (sjecate li se 22. aprila, dana oslobodjenja, kako se on uklapa u sve ovo?). Da mi je neko prije 15 godina rekao da ce se tako nesto dogoditi, mislio bih da je lud. Sada vidim da sam bio u krivu.

Ne mogu a da ovom prigodom ne spomenem nase 'kolege' s posla i fakulteta (govorim iz licnog iskustva, a svaki od nas ima svoje), koje su bili vazna karika u svemu ovome. Neki me nisu iznenadili (Milan Baros, seljacic koji je od prvog dana znao sta hoce, Vito Rakic, direktor po rodjenju, kravata i odijelo nikada nisu cinile covjeka), a za neke ni u snu ne bih mogao pomisliti da se mogu spustiti na najnize grane ljudskog roda (Aco Iliskovic, koga sam cijenio kao profesora i osobu, a sada vidim da mi procjena ljudi nije jaca strana). Lista je mnogo duza, ali ne zelim da je iscrpim ovaj put, jer treba nesto ostaviti za kasnije. Pitam se da li su oni ili njima slicni ikad bar za trenutak pomislili u koje kolo su se uhvatili? Predpostavljam da nisu, jer sada oni i njima slicni ubiru plodove svog 'teskog' rada.

Zbog svih takvih, i njima slicnih, izuzetno mi je drago kada mogu da na ovom blogu objavim fotos ili vijest o onima koji su bili i ostali normalni i koji su uspjeli da prezive sve ove godine cistog obraza. Pri tom mislim na sve one, otjerane i one koji su sticajem okolnosti ostali u Banjaluci jer drugog izbora nisu imali (nekima od njih je mozda bilo teze od otjeranih). Drago mi je kada dobijem priloge s putovanja, posjeta prijateljima, proslava diploma, vjencanja, ili druzenja i prepoznam radosna lica nasih sugradjana koji nisu dozvolili da im bivsi 'prijatelji' uniste zivote. U duh banjalucki sam se i sam mogao uvjeriti mnogo puta a znam da ce tako biti i u buduce. Zato raja, saljite svoje priloge da bar na ovaj nacin ostanemo u kontaktu. Ne dozvolite da se stare veze pokidaju i da nas vrijeme zauvijek rastavi. Pricajte svojoj djeci o jednoj stranici na Internetu gdje mogu pronaci stare i sresti nove prijatelje. Siguran sam da ce se taj trud isplatiti.


Na kraju zelim naglasiti da je sve gore napisano moje vlastito misljenje i da ne ocekujem da ce se s njim svi sloziti. Ne bih zelio da se neko tko to ne sazluzuje osjeca povrijedjenim. Nije mi namjera da vrijedjam nevine vec da iskazem ono sto osjecam i sto sam osjetio na vlastitoj kozi. Oni cista obraza znaju o cemu govorim i za njih ovaj zadnji pasus nije ni potreban. Misljenja onih koji to nisu me ne zanimaju.

1 Comments:

Anonymous Aida said...

Cao kume

Cestitamo na jubileju. Ova stranica je postala jako popularna i vise je citana nego sto se ljudi javljaju.
Puno pozdrava svima a poseban pozdrav kumu i kumi.

Aida, Ferid i Alma

Friday, 16 June, 2006  

Post a Comment

<< Home