SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, January 29, 2008

Saima - o starom komsiluku, Cajavecu...

Saima se javila kako je obecala, te u ovoj oskudici priloga od drugih, drago mi je da ima netko ko osjeca potrebu da nam kaze, onako otvoreno, bez predrasuda, ono sto nosi u sebi. Iz Saiminog javljanja saznah dosta toga: da je jedno vrijeme radila u Cajavecu, ko su joj bile komsije, kako je odabrala vjencanog kuma. Puno je tu imena koje poznajem. Ima tu onih koji zasluzuju najvece postovanje, ali i onih koji su pali na ispitu covjecnosti i postenja.Iz njenog pisanja se moze osjetiti onaj nas zivot, kada smo dijelili sve, postovali jedni druge, i kada nam je komsija nekada znacio vise od clana familije. Sta se to desilo da su neki odjednom okrenuli plocu, ostaje za one koji se ljudskom psihom bave profesionalno. A mi svoje zakljucke mozemo donositi samo na osnovu onoga sta smo dozivjeli, i uciti se na nasim greskama.

Ćao Co

Evo se javljam nakon dolaska iz Banja Luke sa zaključkom da, kada sam u Sarajevu, ne razmišljam puno o Banja Lucu (vjerovatno se to nekako potisne u meni), a kada odem tamo, sve emocije prorade. Shvatim da su Sarajlije vrlo često znale da komentarišu da smo mi ludjaci za tim gradom (mislim na onakav kakav je bio u doba naše mladost), i da su u pravu.

Ovo pišem zbog Aljošinog javljanja na blogu i spominjanja Koste Rončevića. Uvijek mi je bilo jasno da sastajanje starih poznanika oživljava razne vrste uspomena, koje, ako smo sami, najčešće padnu u zaborav. Ali u današnje vrijeme je jako važno spominjati dobre ljude. Ja ću se uvijek suzdržati od pominjanja punih imena i prezimena ljudi za koje pomislim da bi zbog mog pisanja mogli imati i najmanju neugodnost u svojim životima. Ovo ne iz straha, nego iz saznanja da je oko nas još uvijek veliki broj zločestih ljudi, koji nisu nestali, nego su se samo prikrili.

1957 god. se završila "čajevačka" zgrada iza "Čelika" u mojoj ulici Slavka Rodića u kojoj je i čuveni Studenac na Vrbasu. U tu zgradu su počeli doseljavati prvi inžinjeri iz RČ. Medju njima su bili Ristić Vladimir (Banjalučanin sa Malte, kuća blizu Poljoprivredne škole) i teta Emilija, Dalmatinka iz Vrgorca. Zdravku Šulc, vrhunski stručnjak koji je otišao u ZG a u njegov stan su se uselili teta Desa i Čika Kosta. Ristići su imali dvoje djece, Lidiju i Sinišu, i prvi TV u našoj ulici. To je bilo vrijeme nezaboravnih humorističkih serija sa Mijom i Čkaljom (i danas ih neke TV kuće repriziraju). Cjeli komšiluk je bio u to vrijeme kod njih. Djeca bi posjedala po podu a odrasli su donosili stolice sa sobom.
To je bilo tako jednostavno i toplo uklapanje novopridošlih stanara naše ulice sa starosjediocima. Preko njihove djece koju smo mi stariji čuvali, počeli su se družiti i naši roditelji. Sjećam se da bi svaki dolazak moje rahmetli majke počinjao sa :"Nina (tako su svi zvali moju majku ) ovi ovde kolači su za vas, oni su bez masti". Koliko je tu bilo poštovanja. Mi smo u našoj kući imali poseban nož koji se zamotavao u papir i s njim je moj rahmetli otac rezao slaninu koju smo on, sestra, brat i ja jeli. Sjećam se dugih i oštrih zima sa snijegom od skoro metar, a mi svi pomalo rahitični, kako smo odlazili na spavanje siti i zadovoljni.
Moj otac je bio iz porodice u kojoj su očevi i djedovi živjeli dobro od vjere, jer su bili neki vjerski činovnici, ali su svoju djecu u to vrijeme školovali na malo višim školama od mejtefa. Mama je odgojena u vjerskom duhu i takva ostala do kraja života. Nikad je niko u tome nije ometao. Mi djeca smo izabrali očeve svjetonazore i ja sam i danas jako ponosna na njega. Niko od nas nije nikad u životu uradio ništa nečasno. Iz takvih porodica su došli i čika Kosta i teta Desa, i čika Vlado i teta Emilija i još mnogi, mnogi koji su stizali u BL i koja ih je toplo primala. Odgojili su divnu djecu koja su i danas slike i prilike svojih roditelja.

Ja sam prošlo ljeto, nakon 15 godina, prvi put vidjela najmladju čerku pokojnog čika Koste u BL (starija kcer živi u Rijeci). Koja je to sreća bila, koliko je tu emocija buknulo iz nas. I prica i prica i prica...

Oboje su bili zdravi i dobrodržeći ljudi, ali su u roku od tri godine umrli oboje. Prvo Desa, pa onda Kosta. Mislim da su presvisli od tuge kada su vidjeli šta je neki polusvijet koji je došao u naš grad, ko zna kad i ko zna odakle, napravio.

Ja sam od 1967. do 1971. radila u RČ, u Pogonu 1. Šefovi su mi bili Mirković (zaboravila sam mu ime), Dragan Nešković i Aco Ilišković, a radne kolege, Nikola Karanović, Pero Kolarević , Toni Zembić, Duško Budin i Ivo (stari momak zaboravila sam prezime). Bila sam jedino žensko u grupi. Nikad nisam došla s posla neraspoložena, nikad ni jednim gestom povrijedjena.

Ni o kome ne znam ništa osim o Peri Kolareviću, za kojeg sam čula da je u Americi. Velika ljudina. Po mojim mjerilima, uvijek na prvo mjesto stavljam banjalučke pravoslavce i Srbijance koji su napuštali BL a nisu morali i sarajevske pravoslavce i Srbijance koji su ostali s nama a mogli su otići. Uvijek sam u ratu za svoje komšije stavljala i glavu u torbu braneći ih i od najmanje neugodnosti. Ovo se uvijek i danas može provjeriti u mom komšiluku.

Kad sam se trebala udati, zamolila sam Acu Iliškovića da mi bude kum, jer je bio izuzetan čovjek i stručnjak. Sjećam se da sam mu rekla: "Vi što god uzmete u svoje ruke to dobro ispadne". Tako mi postade kum. I moj brak dobro ispade.

Moj prvi dolazak u BL 1997 god. i prvo javljanje telefonom kumu bilo je šok. Supruga je bila prilično rezervisana i rekla da on nije kući. Slijedeći put sam išla prema "Palasu" i ugledala ga na nekoj osrednjoj udaljenosti, ali je prešao na drugu stranu ulice. Ni danas ne znam da li slučajno ili namjerno. I zna li samo on zašto. A kakve price od velikog broja gradjana, svih nacionalnosti. Udružio se sa Gugom Lazarevićem, o kojem kruže toliko ružne price da ih ne želim ni spominjati, jer nisam ja svjedok tome. A izgleda ima ih mnogo koji će nekad progovoriti.

Eto da ne bi Aljošine javljanja na blog, toliko se toga ne bih nikad sjetila. Nije mi namjera da nekog 'tusim' svojim pisanjem, nego imam želju da na ovom blogu ostane zapis o našoj prošlosti i sadašnjosti.

Milane, ovaj komentar od ANE (pseudonim je takodje skračenica od anonimus) je pokušaj da opet provokatori pokušaju da umanje značaj svega što dolazi od ljudi koji žele misliti svojim mozgom. Vjeruj da ovde kod nas ne postoje mediji koji žele na prvo mjesto staviti pozitivne stvari, reći "Bobu, bob a popu, pop". Taj zadatak ima i Ana, nadajući se da će nas pokolebati, a ja ostajem optimista i vjerujem da će nas biti sve više i više.

Pozdrav, Saima Rak, rodj. Husedjinović

Fotos: Saima u posjeti radnim kolegama

Labels:

Wednesday, January 23, 2008

Dzelici

Jos jedan susret sa dragim ljudima u Banjaluci.

Telefonski poziv, petnaest minuta voznje i vec smo sjedili u hladovini, u dvoristu porodicne kuce Dzelica u kojoj sada zive Seka, njena sestra Jasminka Halilovic sa kcerkama Aidom i Nermom. Bili smo prijatno iznenadjeni kad smo u dvoristu zatekli brata Muju koji sad zivi u Italiji i sestru Bihu Kovacevic, koja je sa Mejdana dosla na popodnevnu kafu na Hiseta .

U neka dobra vremena, Dzelica kuca je uvijek bila puna…djeca, zetovi, snaha, unucad, komsije, prijatelji, prijatelji prijatelja, svi su uvijek bili dobro dosli. Bila su to lijepa vremena kad se sjedilo u basti ispod jabuke ili ispred kuce u dvoristu za velikim drvenim stolom prekrivenim stolnjakom veselih boja koji je pozivao da se sjede, predahne, popije ledena limunada ili pojede ohladjena lubenica, da se malo poprica,…a zimi opet u toploj sobi uz vrucu kafu i obavezne kolace. Od mame Ifete se uvijek moglo nesto korisno nauciti. Od poslova oko baste, cvijeca, do kulinarsih vjestina. Nazalost ja nisam od onih sto brzo uce, godinama sam pokusavala da napravim ustipke kao ona, a nikad uspjela. Ona je pravila velike, napuhane, misrisne, one sto se ‘jedu sami’, a moji i dan danas tek blijeda kopija.

Na slici: Biha, Seka i Jasminka

Labels: , ,

Svi nasi sureti sa dragim osobama su uvijek kratki, sve sto saznajemo jedni o drugima je u fragmentima pa onda stvaramo sliku kao da pravimo mozaik sa jako puno kamencica. Dugo nisam znala nista o mukama kroz koje su nasi domacini prolazili svih tih ratnih godina i poslije. Skakali smo s teme na temu, spominjali sve.

Sjetismo se skolskih dana i zajednickih prijatelja, Cajaveca, otkaza, radnih kolega. Onda se spomenuse kolaci koji me posjetise….

…Gradska trznica, na njoj nema cega nema. Prodaje se sve od igle do lokomotive. Svijeta puno. Nema se sta pametnije raditi pa se hoda da se odagnaju ruzne misli i pokusa zaboraviti sta nas zadesi u tako kratkom vremenu. Uglavnom su tamo bile zene. Muskarci, oni sa ‘krivim imenima’ su hodali samo u krajnjoj nuzdi, uzdajuci se u srecu da ih na njihovom putu nece pokupiti crveni kombi.

Setajuci i sama pijacom jednog hladnog zimskog dana, vidjeh Bihu i Seku . Biha, apotekarka, sa godinama staza iza sebe i Seka , mlada ali cjenjena i perspektivna inzinjerka u Rudi Cajavecu, obe sa otkazom u dzepu, prodaju kolace na trznici, prkosne, nasmijane, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Na slici: Biha i Jasminka

Labels: , ,

Kod Dzelica, na samom pocetku rata, svi osim Jasminke su ostali bez posla. Nije ih to iznenadilo. Bilo je za ocekivati. Ni prvi, ni zadnji. Ali trebalo je od necega zivjeti. Tada su Seka i Biha odlucile praviti kolace i prodavati ih na pijaci. Od toga se izdrzavala skoro cijela familija.

Nekako samo od sebe doslo se i do onih bolnih uspomena, na sjecanje na zetove Ekrema i Acu. Rat ih nije bio promjenio, nisu htjeli izaci iz Banjaluke, kako su djeca bila otisla, znali su da barem s te strane nece imati nevolja, zeljeli su da izdrze i da ostanu u svom, na svom. Onda je pocela represija. Ekrem je bio medju onima sto su imali ‘radnu obavezu’ ciscenja ulica . Koje je to bilo ponizenje, a on je i dalje bio onaj isti , ljubazan, pristojan, tih, nije zelio da ikog povrijedi. Cutali su i trpili a onda su obojica oboljeli nekako u isto vrijeme. Obojica tesko. Nasi domacini rekose: od rata i nepravde. Imali su nazalost previse razloga.

U to vrijeme je bilo tesko dobiti bilo kakvu medicinsku pomoc. Ekremu je imao vise srece, ako se tako moze reci, jer su mu mnogi pomogli dok se borio sa bolescu u Banjaluci. Uvijek, u svakoj prilici, Djelici pominju dva velika covjeka Cadju i Vitu T., jer su u tim teskim vremenima dali krv za Ekrema.

Aco i njegovi najblizi prosli su gore. Njemu nisu htjeli pomoci u bolnici, niko osim doktora, prijatelja iz skolskih dana. Razlog? On, Aleksandar - Aco imao zenu Sabihu, a u to vrijeme, ljudi u mjesovitom braku su smatrani za najgore neprijatelje. Nije se pridruzio nacionalistima pa je po tome pripadao pogresnoj strani. Bio je tretiran kao izdajnik.
Na slici: Muja i Sasa

Labels: , ,

Kako je vrijeme odmicalo doslo se i do danasnjih dana.Tako smo saznali da Seka radi u firmi koja radi za USAID, da je Biha poslije rata pocela ponovo da radi kao apotekar sve dok je jednom nisu u apoteci petukli provalnici u potrazi za drogom i novcem, pa poslije toga presla u aministrativce, da Jasminka i dalje radi na istom odjelu u bolici, da su njene kcerke zavrsile fakultet, da starija Aida radi kao voditelj na lokalnoj TV. Da je veoma popularna.

Ponosna mama Jasminka nam je pokazala nekoliko magazina da vidimo njene intervjue. Na slikama se vidi prelijepa djevojka, koja je zahvaljujuci izuzetnom znanju uspjela kao novinar voditelj. Iako popularna i dobra voditeljica, ona je ipak jesenas prestala da radi taj posao i odlucila se okusati u ulozi marketing menadzera u Telekomu.

Na slici: mama Jasminka sa Nermom i Aidom

Labels: , ,

Mladja mamina ljepotica, Nerma, je zavrsila fakultet prosle godine, sad trazi posao u struci, a do tada se bavi kozmetikom, jer je ljetos zavrsila tecaj kozmetike u Londonu. Kako se to kaze, zlu ne trebalo.

Dzelici su danas rasuti po Evropi. Najstarija sestra Baisa Begovic i njen sin sa porodicom zive u Svedskoj, Bihina djeca su u Danskoj, Mujo i njegovi su u Italiji. Ipak, kad ljeto dodje, svi nastoje da se okupe u BL, barem na koji dan da budu zajedno kao nekad, da se okupe za stolom sa stolnjakom zivih boja, sto i dalje mirujuci u debeloj hladovini poziva na predah i casicu razgovora. Svi se u tom dvoristu osjecaju nekako kao kod kuce: ni mi nismo bili izuzetak.

Emira
Na slici: buketi za Nermu - diplomski

Labels: , ,

Tuesday, January 22, 2008

Aljosa

Znam da blog citaju mnogi koji se ne javljaju prilozima i komentarima i da pomno prate sta se u ovom nasem kaficu desava. Izuzetno mi je drago kada se iavi netko novi, jer tada shvatim da sav ulozeni trud nije uzaludan.

Tako me i ove nedelje prijatno iznenadi email od jos jednog bivseg Cajevcana o kojem nista nisam cuo vec godinama. Iz duzeg email-a izdvajam samo dijelove koji bi mogli biti interesantni vecini blogera:

Postivani Milane,

Vec dugo citam pisma i Vase komentare na “Blogu”, i prepoznajem lica i ljude sa kojima sam nekada radio u Rudi Cajavecu ili se susretao u nasem gradu. Vidim da mnogi sa kojima sam radio uspjese da ocuvaju obraz, ali da ima i onih koji su bili i ostali prevrtaci kao “gospoda” (?) Boskovici i mnogi koje i znam i ne znamo.

Moram istaci posebno Djoku Kaludjerovica Sopena koji je jedini od Srba iz Cajaveca ponudio ruku i pomoc meni i porodici kada je bilo tesko biti nepripadnik nebeskog naroda u Banja Luci.

Kao i mnogi od nasih banjalucana, ja sam sa porodicom dosao u Kitchener,Ontario Canada pocetkom 1994 godine. Ilegalno smo izasli iz Banja Luke u Novembru 1993 te naredne godine dodjosmo u Kanadu.

U Beogradu smo najvise vremena proveli druzeci se sa Slobodanom Vidovicem i njegovom porodicom koji mi je potvrdio staru tezu da ljude treba djeliti na dobre i lose sto i danas radim. Nazalost mnogi sa kojima sam se druzio u Banjaluci su dozvolili da im se mozak izapere nacionalizmom, tako da u toku boravaka u Banja luci nastojim da izbjegnem susrete sa nazovi bivsim prijateljima.

U Kanadi sam bio posjecan od nasih dragih i postenih sugradjana Ante Anusica, Branka, brata Antine supruge i Vlade Popovica. Nazalost vrijeme i obaveze su ucinile da se rijetko cujem sa njima ali uglavnom znam da su uspjesni i to me jako raduje.

Moj pocetak je bio dosta tezak jer nisam znao engleski koji je bio i ostao najveca prepreka u postizanju boljih radnih uspjeha. Moja supruga Minka, koja je radila u Rudi Cajavecu, EPU proizvodnja televizora, sada radi kao kontrolor kvaliteta u COMDEV kompaniji koja je nesto slicno RC ali sa manjim brojem ljudi i boljom organizacijom. Ja sam uspio da potvrdim svoju diploma postavsi “Professional engineer”, sa pravom da koristim titulu P.Eng. kraj svoga imena i sa svim ostalim obavezama koje iz toga proizilaze. Moja djeca kcerka i sin su zavrsavali skole u Kanadi i sada moja kcerka radi diplomski na univerzitetu u Berlinu, Njemacka, a sin radi u National Instruments u Torontu nakon uspjesno odbranjenog magisterija na fakultetu u Torontu.

Ja radim u kompaniji Metalumen Mnf. Inc. koja proizvodi rasvjetna tijela razlicitih vrsta za unutrasnju i vanjsku rasvjetu i sanjam o penziji.

Od nasih banjalucana kojih ima u Kictheneru i Torontu, odrzavam kontakte samo sa par porodica, jer se nema ni vremena a i mnogi me i ne zanimaju. Naime, poslije prestanka sukoba u BiH, mnogi su dosli u Kanadu potvrdjujuci da je ona “Safe heaven” za one koji uzese ucesca u zlocinima i protjerivanju mnogih iz nasega grada. Komentari o Vladi Korugi koji se pokaza kao necovjek, i bog, ako ga ima, ga brzo kazni i slicnim koje jos nije stigla kazna, govore o nakaradnom odgoju koji su Vlade i njemu slicni dobili u porodici. Cudim se Vladinoj supruzi koja potice iz poznate porodice Banjaca iz Drinica sela u okolini Bos.Petrovca, gdje je moj rahmetli otac Hasan spasavao Srbe da ih ustase (Francoticeve) koje su dosle iz Hercegovine ne odvedu i ne pobiju, o cemu mi je pricao Kosta Roncevic, dodajuci kako je spasio njegovu majku i brata. Danas se pitam gdje su potomci tih ljudi i kako su odgajali svoju djecu i jeli nacionalizam kod njih prevladao.

Labels: ,

Svoju karijeru kao vojnik sam zavrsio kao komandant bataljona na Krcmarici, gdje sam uvjek isticao da Srbi imaju velikih ljudi kojima se mogu ponositi, ali i da isto tako mogu ugaziti u zlocin, sto se nazalost i dogodilo. Mnogo detalja vezanih za dogadjaje u Banja Luci ostalo je svjeze u mojoj glavi sto me cesto opterecuje, jer smatram da sam tamo imao sretniji zivot, sa manje novca, ali sa vise prijatelja i rodbine. Mnogi su poumirali ili rastureni na sve strane ovoga globalnog sela, koji se zove planeta zemlja. Kako postajem stariji, to me sve vise vuce zelja za povratak u BiH koja nazalost jeste nekakav bastard sto mnogi potvrdjuju u komentarima na blogu i za koji se ne zna kako ce isplivati. Nazalost narod jos nije udario g…… o ledinu da mu dodje u pamet neke stvari. Mlade generacije se u Banjaluci, a ne sumnjam ni u federaciji, odgajaju u duhu nacionalizma, a posto ne znaju za bolje, grabez i kriminalne radnje novopecenih kapitalista i bogatasa ce im postati normalni i to ce im biti mjerilo za ponasenje u zivotu. Boziji hramovi koji su nikli na sve strane ne znace nista, jer oni koji uce u tim hramovima blagosiljahu oruzje i zlocine uradjene sirom BiH a posebno nakaradne RS.

Mojoj nostalgiji pomaze i to sto putujuci BiH vidim, a moja djeca to potvrdjuju, da je to predivna zemlja ali nazalost naseljena sa otkacenim ljudima.

Saljem i par slika sa promocije moga sina na Univerzitetu Waterllo gdje je diplomirao u podrucju Computer engineering. Na slici je i majka moje supruge Fatima Serdarevic,ciji je suprug Jusuf radio takodje u Rudi Cajavecu. Nazalost on je otputovao sa ovoga svijeta prije 6 godina i sahranjen je u gradu gdje mi zivimo. Na drugoj slici je moja sestra Enisa, koja sa suprugom zivi u Buffalu. Njihova cerka je magistrirala na Univerzitetu Buffalo i radi u drzavi Konektiket.

Zahvaljujem se na clancima i slikama na Vasem webu i zelim Vam i dalje uspjeh u radu i dobro zdravlje Vama i Vasoj porodici.

Aljosa Mujagic

Labels: ,

Monday, January 21, 2008

Po vasem izboru - Satisfaction

Danas i dalje ostajemo u 60-tim, uz jos jednu grupu (i hit) koja je ostavila neizbrisivog traga u muzickom svijetu. Sta vise, ‘momci’ i dalje ‘prase’ jednakom zestinom, kao sto su to radili 60-tih.

Ovaj put se radi o grupi Rolling Stones i njihovom hitu Satisfaction. Mislim da ovom muzickom izboru ne treba dodavati nista vise.


Labels: ,

Sunday, January 20, 2008

Saima iz Sarajeva - Krleža

Saima se javlja ponovo, kao sto je obecala. U situaciji kada je ogromna vecina pasivna , njena javljanja mi dodju kao nekakvo svjetlo u tunelu. Nadam se da se nece umoriti i utopiti u sivilo koje nas okruzuje. Evo sta mi Saima pise ovaj put:

Milane, kazes da te moj posljednji tekst nije ostavio ravnodušnim i da želiš da se čitaoci sa mnom ili slažu, ili suprostavljaju stavove, ili opisuju neka svoja lična iskustva. Najgore bi bilo da ih ostavi ravnodušnim ili da se sve završi na šutnji.

E pa. moj Milane, Krleža je prije 70 godina napisao: "Sačuvaj me bože srpskog junaštva, hrvatske kulture i muslimanske šutnje." U ovom ratu je nevjerovatno to da rečenica koja je napisana prije toliko godina danas ima uporište u svakom segmentu, svakog dogadjaja koji nam se desio od 1990 do 1995 god, i nigdje nije bio toliko uočljiv kao u Sarajevu tih ratnih dana. Ja sam provela rat na prvoj liniji i ko god zna Sarajevo, to je čuvena zgrada "Loris" kod Željinog stadiona, Samo 30 metara široka ulica je bila zona razdvajanja. U zgradi preko puta nas su bili srpski ‘junaci’ naoružani do zuba, a kod nas na cijeloj zgradi momci u farmerkama i tenama sa možda 10-tak puškica. Milane sve što ti pišem je sto postotna istina jer nikad mi nisu bili niti će ikad biti "ni svi Srbi isti ,ni svi Hrvati isti": SAMO LJUDI i NELJUDI".

Za nepune 4 godine rata nikad ali zaista nikad nije bilo niti jednog pokušaja proboja i prelaska tih 30-tak metara prema nama od strane "tih junačina". Ali zato granata svih vrsta i kalibara sa okolnih brda i velike udaljenosti je bilo da im se broj nikad neće saznati. Zgrada i sada služi obilasku turista a jedan dio je bio i miniran eksplozivom koji su na sankama dovezli Hrvat i musliman sa Grbavice a onda daljinskim upravljačem aktiviran. Sreća je jedino što su ova dvojica ostali živi jer su borci sa ove strane mislili da je to uobičajeno protjeravanje sa Grbavice i da ova dvojica nose nešto malo svoje sirotinje na sankama. Glavni inžinjer koji je sve to organizovao zvao se Milan (zaboravila sam prezime) je nakon dvije godine uhapšen i suđen,zahvaljujući poštenim Srbima sa Grbavice.

U ovom ratu se sve zna o svakom ali većinom se šuti. Kad je došlo do sukoba sa Hrvatima, naši ljudi koji su se zatekli u Hrvatskoj su preko noći gubili rodbinu, prijatelje, a količina uvreda i poniženja koja su doživljavala dolikuje doista samo narodu sa "velikom" kulturom. A Bošnjaci šute li šute javno, boje se prozboriti protiv bilo koga, a u svojim zatvorenim krugovima teme su neprestane o zloči drugih i dobroti svojih. E moj Krleža, pogodi on nešto čemu dugo,dugo nema kraja.

Ja sam za svoj cijeli radni vijek govorila sve što sam mislila u svim sredinama i zato uvijek dobijala niža radna mjesta, gubila prijatelje i rodbinu kojima sam govorila u lice i očekivala da me argumentima pobiju u mojim stavovima i da se ja bez ikakvih problema izvinim. Ali nikad ništa od toga, samo uvrijedjene sujete i nepriznavanje vlastite sebičnosti i samoživosti.

Kad si na svom blogu otvorio mogučnost i sučeljavanja sa mojim stavovima sa nestrpljenjem sam očekivala bar neki odgovor, ali ništa. Definitivni je materijalno dobilo sve bitke u odnosu na duhovno za koje treba odvojiti vremena i prostora a da ništa ne donosi.

Pozdrav Saima

Saimu znam iz skolskih dana i znam da je i onda govorila ono sto misli, sto je i u ono doba bilo rijetkost a danas pogotovo . Istina je da to vecina ne voli, a nije ni isplativo. Vise se usicari govoriti ono sto drugi zeli cuti, a ‘svoju istinu ‘cuvati samo za sebe i uzi krug ‘svojih’. Kako drugacije objasniti cinjenicu da moje spominjanje dvojice bivsih ‘prijatelja’ i poznanika nije izazvalo ama bas nikakvu reakciju.

Meni je neobjasnjivo da saznjanje da je jedan od nasih ‘kolega’ bio ukljucen u naoruzavanje Srba u i oko Banjaluke u proljece (maj) 1991, kada je vecina nas u Banjaluci vjerovala da rata u Bosni nece biti, ne izazva ama bas niti jednu reakciju kod onih koji su s tom istom individuom dijelili radnu sredinu, druzili se i na kraju, bili protjerani iz svog grada zahvaljujuci njegovom ‘radu’. Taj nas kolega, ‘pjesnik po dusi’ kao i jos neki koji su bili inicijatori onoga sto se kod nas desilo, je svaki dan isao na posao kao i svi mi, odradjivao svojih osam sati (vecina nas zna kako), i dalje je bio clan komunista, a istovremeno iza ledja radio prljavi posao. Iz njegovog telefonskog razgovora je vidljivo da je u sve ono sto ce se desiti bio ukljucen od samih pocetaka koji sezu ko zna koliko godina prije 91. Sada, sa ove distance, moram priznati da je bio odlican glumac (pored toga sto je bio ‘pjesnik’) i da je svoju ulogu odigrao bez greske, jer nitko u ta proljecna vremena 91. nije nista primjecivao. Stvari su na vidjelo isplivala kasnije, prekasno za nas koji smo setali Gospodskom za mir, dok su Slobodan i njemu slicni vec odavno znali sta ce nam se desiti. Trebalo mi je nekoliko godina da povezem neke dogadjaje iz tih vremena. Tek sada mi je jasno zasto nas radni kolega nije ucestvovao u tim setnjama, vec je istovremeno dijelio oruzje ‘ugrozenim’. Istina je, vidio sam ga tih dana, ali medju onima koji su setnje posmatrali sa strane, (u farmerkama i nanulama, svojoj omiljenoj garderobi, u kojoj je cak igrao tenis!), u drustvo jos nekih koje sam ovdje spominjao, dok mu je rodjeni brat bio na ‘drugoj strani’.

Za Boskovica sam cuo da se jedno vrijeme izgubio iz Banjaluke (vratio se u rodnu Crnu Goru, mislio sam da je shvatio u sta se uvalio pa se pokusao izvuci iz svega), ali ga opat ‘vidjam’ na ‘kulturnim dogadjanjima ‘ u Banjaluci, kao da se nista nije desilo. A vecina onih koji znaju sta je radio i koju je ulogu igrao u predratna i ratna vremena, suti, kao da je to nesto najnormalnije na svijetu. I osjeca se krivom sto su istjerani sa svojih ognjista.

Istina je Saima, ljudi sute, iz razno-raznih razloga. A izgleda da je istinita i ona narodna “psi laju, a karavani prolaze”. Ali netko mora i to raditi.

Labels:

Friday, January 18, 2008

Ivanino vjencanje

Vijest o vjencanju je stigla davno, a uz nju i par slika. Bilo je obecano detaljnije javljanje, ali nista ne stize. Zbog toga kasnjenje u javljanju.

Negdje tamo u jesen se udala Ivana Krizanovic, kcer Ane i Stipe. Tacan datum i mjesto vjencanja ne znam. Krizanovici zadnjih 15-tak godina zive u Rijeci, gdje su se skrasili nakon sto su morali napustiti Banjaluku

Mozda nam se Ana javi sa vise informacija a za sada evo jos ove dvije dodatne slike

Labels: ,

Monday, January 14, 2008

Almirika u Estradi - St. Louis

Novu godinu je nasa raja docekivala sirom svijeta, jer nas ima svugdje. Siguran sam da je bilo veselo, jer gdje se nasa raja okupi, tu mora biti tako. Nesto slika sa dva doceka, jednog u Banjaluci, drugog u Americi, sam objavio. O ostalim mogu samo nagadjati, jer ‘dokaza’ nemam. Nasa poznata nezainteresiranost. Ili mozda nesto drugo!

Danas sam, zahvaljujuci mom drugu Prezi, u prilici da objavim mnostvo slika sa jos jednog ‘pripremnog skupa’ u Americi. I da vam predstavim grupu, band, kako vise volite, koju, na zalost, nisam imao prilike uzivo slusati, a o kojoj sam cuo izuzetno mnogo pohvala. Momci, raji na ovim prostorima (i sire) poznati pod imenom Almirika, polako ali sigurno zauzimaju svoje mjesto u srcima mnogih Banjalucana (nadam se i drugih) na ‘privremenom’ radu u Americi. I, kako mi se cini, daju nadu da ce onaj nas banjalucki duh prezivjeti ova teska vremena, u kojima turbofolk gazi sve pred sobom. Momcima nece biti lako jer su u manjini (konkurencija onih drugih je ogromna, dobro je to Djole primijetio jos tamo davno neke…), i trebat ce im pomoc od onih koji jos imaju snage da se bore sa nadolazecim primitivizmom. A i oni su, nazalost, u manjini.

Imao sam priliku da se nadjem na nekim druzenjima Banjalucana koja su me dovela u situaciju da posumnjam da sam i ja nekada zivio u tom gradu. Novokomponovana muzika i turbo folk nikada nisu bili karakteristika naseg grada. Kolo su igrali oni koji su bili clanovi kulturno-umjetnickih drustava i u njihovoj igri sam uzivao, kao i mnogi drugi sirom bivse Juge i sire. Poneko kolce, tu i tamo, nije na odmet, ali, pjesma za pjesmom, bez prestanka, koje ne mozes razlikovati jednu od druge, e to nikada nije bio nas znak prepoznavanja. Kolo i turbo-folk je bio neprimjeren banjaluckom podneblju nekad, kao sto su to dragacevske trube danas. Danas je gotovo nemoguce naci mjesto gdje ces se moci zabaviti uz muziku koju smo nekada (a nadam se i danas) slusali. A i djeca nam, polako ali sigurno, padaju pod taj uticaj. Nazalost.

Zbog toga mi je izuzetno drago da na ovim stranicama mogu bar nesto napisati o momcima koje, nazalost, nisam imao prilike cuti uzivo, koji svijet oko sebe vide drugacijim ocima. I misle svojom glavom!

Pripremajuci fotografije, pokusao sam doci do snimka bar neke od njihovih pjesama, da je zakacim za prilog, kao dokaz ovom o cemu pisem. Pjesmu sam ‘skinuo’ sa Interneta i kvalitet snimka nije bas najbolji, ali je dovoljno dobar da ce oni koji to zele shvatiti o cemu se radi.

A momcima iz Almirike zelim da ne posustaju, jer bez mladih koji o zivotu govore onako kako govoriti treba, nema buducnosti. Inace…

Atmosferu sa svirke mozete osjetiti ako pogledate Prezine snimake (linkovi ispod), a evo pjesme Kasim koju natoplije preporucujem:


1. set slika

2. set slika

A evo i linka gdje mozete naci malo vise informacija o grupi i jos par pjesama ali preporucujem da 'skoknete' na njega nakon sto odslusate Kasima :

http://profile.myspace.com/index.cfm?fuseaction=user.viewprofile&friendID=155013368

Labels: , , ,

Sunday, January 13, 2008

Pjesma nedelje - Babe I'm Gonna Leave You

'Lista cekanja' za pjesmu nedelje se polako prazni. Danas je to pjesma grupe Led Zeppelin sa njihovog prvog albuma izdatog jos tamo 1969-te. Iako se neki Zeppelin-a sjecaju po nekim drugim hitovima, Babe I'm Gonna Leave You je ovdje po Davorovom izboru.

Jimmy Page, Robert Plant, John Paul Jones, and John Bonham su ostavili dubokog traga na svjetskoj muzickj sceni i njihova muzika se rado slusa i danas.

Nedavno su se (decembra 2007.) okupili na dobrotvornom koncertu u Londonu (pokojnog John-a Bonham-a je zamijenio njegov sin) i zapalili publiku kao u neka davna vremena.

Pjesmu nedelje mozete naci u arhivi.

Labels: ,

Saturday, January 12, 2008

Otis'o si, sarmu prob'o nisi!

Odlazak na docek Nove godine u Bardstown-u smo ‘uvezali’ sa posjetom Dzindicima. Bila je to jos jedna prilika da se vidimo s njima, a usput smo proveli par sati sa jos nekom banjaluckom rajom, koja je isti povod iskoristila da svrati do nasih domacina. Iz Indiane je dosao Skic, a iz St. Louis-a, Enisa i Zaja.

Dzindici su se ove godine ‘muvirali’ u stan, tako da nam je to bila sansa da se licno uvjerimo kako su se snasli u novom komsiluku. Ako je suditi po vidjenom, lijepo im je: prvi komsija, vrata do vrate, je Hamdija Sisic sa suprugom, a samo malo dalje se ‘skrasio’ i sin Zoran sa svojom familijom, tako da je sada ‘promet’ u stanu pojacan, sto bi rekli amerikanci. Jos kad tome dodas goste, nije im dosadno. A cujemo da su cijelo ljeto koristili bazen, koji je sastavni dio naselja, na cemu sam im zavidan.

Prilog o Dzindicima u stvari nisam planirao ali, pregledajuci snimke u kameri, primijetih nekoliko koje sam napravio 1. janura, pa odlucih da ih objavim. Uhvatio sam Emiru u kuhinji kako pravi ustipke, Sasu sa njegovom ‘alatkom za kafu’, Enisu, Skica, Neru i Zaju, kako razgledaju slike...

A da, gotovo da zaboravih sarmu, koju je Emira pripremila kao u neka dobra vremena. i sjetih se one novokomponovane “Otis’o si, sarmu prob’o nisi” (imena umjetnice se, nz zalost, ne sjecam) i konacno shvatio njeno pravo znacenje.

Labels: , ,

Friday, January 11, 2008

In memoriam - Hazim Gvozdjar

Dragi Blogeri i Coe,

Sa vise strana stigla mi je izuzetno tuzna vijest: Gvozdjar Hazim nas je zauvjek napustio, iznenada.

Hazim, legenda sa Pobrdja, poznati cika Hazim, fizioterapeut iz Zotovica, nas Doktor Hazim. Njegov optimizam i sposobnost da ubijedi da ti to mozes, da ces prohodati, da ce se to vratiti na svoje uz izuzetno strucnu i strogu vjezbu, pomogao je mnogima.

Mnoge kicme su ispravljene i mnogi misici su dobili ponovo svoj tonus. Hvala ti Hazime. Hvala ti na nesebicnom drugarstvu, ljudstvu i dobrocinstvu.

Neka ti je laka zemlja.

Gospodji Nuri i kcerki Djani saljemo najiskrenija saucesca,

Anja, Dunja, Pasa, Zlata i Cadjo.

Labels:

Thursday, January 10, 2008

Tuzna vijest - Mehmed Medo Ćejvan

Majda mi jutros posla ovu tuznu vijet:

S velikom zalosti i tugom u srcu se javljam sa vješću da je noćas
09.01.2008. u Banjaluci umro moj daidža Mehmed Medo Ćejvan,

Dzenaza će biti u subotu 12.01.2008. u Banjaluci na Cairama

Majdi, njenoj familiji, te familiji Ćejvan upucujem svoje iskreno saucesce.

Labels:

Razmisljanja o Banjaluci

Nakon novogodisnjih praznika, Saima se ponovo javila, kao sto sam to nedavno najavio. Njeno pisanje tjera na razmisljanje, diskusiju, suprostavljanje stavova. Poznavajuci nas, znam da ce se sve zavrsiti na ovom tekstu, ali i to je dovoljno. A da je Saima blizu istine, znaju mnogi. Samo sto ce neki to reci javno, a drugi to cuvaju za svoje odabrano drustvo.

Dragi Co

Osam dana je već prošlo kako mi je mladji sin došao iz Rusije gdje radi za američku firmu "Parsons". Ima 20 dana odmora i onda se kućne aktivnosti umnože, dolasci prijatelja i rodbine, odlasci po sarajevskim restoranima i čevapčinicama, a dani prolaze tako brzo da ništa ne možemo kontrolisati.

Ja čitavo ovo vrijeme tražim trenutak da dam komentar na tekst "Javljanje iz Jaksonville-a" koji me se jako dojmio i neprestano razmišljam o njemu. Ne znam kako na druge ljude djeluje blog ali na mene i moje prijatelje sa kojima diskutujem ostavlja dubok trag i sve ono što se pročita ostaje jako dugo u svijesti, daleko više nego bilo kakav telefonski razgovor ili pročitani tekst u novinama.

Mene je iz ovog teksta jako dojmio pasus u kojem Djulijana piše o druženju naših ljudi tamo i o odnosu banjalučana jednih prema drugima.

Dugo vremena razmišljam o onome što sam čula o načinu odlaska iz BL od mnogih ljudi, i definitivno mi se sada čini da je to sve bio dio dobro smišljenog scenarija.

Već 1994 polako kroz tunel u Hrasnici (koji je bio jedina veza Sarajeva sa svijetom) polaku su počeli stizati banjalučani koji su do izlaska iz BL bili u raznim gradovima po Hrvatskoj. Znam da smo cijelo vrijeme do rata bili tretirani kao veliki lokalpatrioti i da smo Sarajlijama išli na nerve kad počnemo hvaliti BL . Zaista smo bili jedan poseban grad. Grad pun tolerancije, kulture, gostoljubivosti prema svakom koje dolazio u naš grad. Svi smo nekako bili raja, i veliki broj naših cura se udavalo za "došljake" jer su naši momci imali neki poseban rešpekt prema nama pa se nisu baš ni usudjivali udvarati. Dugo godina smo naknadno saznavali ko je u koga bio zaljubljen.

Banjalučani koji su došli u Sarajevu, moji dobri prijatelji ili poznanici su govorili nevjerovatne priče. Svi za koje sam znala s kim su se družili i s kim su bili najbolji prijatelji, a za koje sam pitala gdje su, dobijala sam jako puno istih odgovora. Citirat ću: "Nemoj mi ga spominjati, možeš misliti, mi se kao danas oko šest čujemo, ispričamo a sutra telefon zvoni bez prestanka, nitko se ne javlja, drugi dan isto i onda saznaš da je napustio BL. Svi su krili jedni od drugih svoje veze i puteve kojima su odlazili.Voljela bih da se nako javi i da ovu moju dilemu razriješi jer ja sam ubijedjena da je to bio smišljen plan, da se strahom ljudi polako rastjeruju, a strane vlade već imaju pripremljen plan da se to polako dočekuje i raseljava u sve zemlje Evrope i svijeta.. Znali su da dobivaju besplatno sposobne obrazovane i pametne ljude i radnike u svojim zemljama, a onda će se Bosna podjeliti po pola i priključiti susjednim državama. Sad kad je to sve stalo mi odavde bez dugotrajnog čekanja u redovima ne možemo više ni do Slovenije. Ne znam što to i danas nebi bilo moguće poželjeti da živiš u nakoj drugoj zemlji i da ti odmah odobre. Sad više ne postoji ni mogučnost spajanja porodica.

Ja sam dugo bila nesretna zbog prekinutih velikih prijateljstava iz ovih razloga i onda sam počela moliti sve koji znaju gdje su im prijatelji da se jave, jedni drugima, jer stara prijateljstva iz mladosti i djetinjstva se ne mogu mjeriti ni sa jednim novo stečenim. Kad se sretnu stari prijatelji vrijeme prestane postojati a uspomene, dogadjaji i sječanja naviru, naviru, naviru... Djulijanina rečenica "svi su se nekako družili osim banjalučana, ma nismo se ni pozdravljali u prolazu, kao da smo jedni drugima nešto skrivili"

Svidjaju mi se Djulijanini tekstovi a ova rečenica me još više uvjerili da su vaši odlasci bili dio smišljenog plana protiv kojeg kao jedinke niste mogli ništa. Pritom je silni ološ zaradjivao i oduzimao pošteno stečeni novac od naših gradjana..Vjerovatno je cilj bio i raseljavanje i razbacivanje našeg svijeta u razne zemlje i neke "treče zemlje", da vas se što prije asimilira i da zaboravite ko ste i odakle ste. Ali čini mi se "malo morgen" što bi se reklo narodnim jezikom jer ne znaju kakav smo mi tvrd orah. Sretna sam što nisi "zaključao" ovaj svoj dučan jer svaki dan iz njega izlaze dragocjene stvari u kojima možemo svi uživati jednako i istovremeno. Od Koreje, Danske, Finske, Švedske, Amerike i mislim da nema zemlje na svijetu u kojoj nema bar jedan "bosančeros" i Hercegovac.

Toliko za danas Milane i puno toplih pozdrava vama svima koji ulazite u ovaj "dućan "od Saime, banjalučanke koja živi u Sarajevu

U prvom momentu nisam namjeravao da svoj komentar kacim za Saimin tekst ali, kada je Saima vec napisala ono sta ja napisala, nisam mogao ostati ravnodusan. Saima, koja je vecinu rata prozivjela daleko od Banjaluke, osjeca sta se u nasem gradu desilo iako nije zivjela nase zivote. A mi, koji smo bili tamo, najbolje znamo sta se desavalo.

Dok se ratovalo u Hrvatskoj, a kasnije i po cijeloj Bosni, Banjaluka je, na odredjeni nacin ostala po strani. Rata u gradu nije bilo (jeste da su mnoge vojske prolazile kroz grad jos prije rata u Hrvatskoj, cetnici su bili svakodnevna slika na ulicama naseg grada), ali su neki vec odavno radili po unaprijed pripremljenom planu. Cak i oni koje smo poznavali, i s kojima smo provodili dane,vodili su dvostruki zivot: tokom dana, na poslu smo bili radni kolege, cak ‘prijatelji’, a nakon toga, 'u slobodno vrijeme', su ti isti pravili planove kako da nas se rijese. Primjera ima koliko hocete, i svako od nas bi mogao navesti nekoliko. Meni na pamet padose dva.

Vlado K, kolega sa fakulteta i posla, veliki komunista (taj atribut je ‘krasio’ vecinu), sve do zadnjeg trenutka je igrado dvostruku ulogu. Cak kada su su informacije o njegovom clanstvu u osnovackom odboru SDS-a objavljenje u novinama, i tada je tvrdio da to sto u novinama pise nije istina. A proveli smo dane i dane sjedeci zajedno na sastancima, raspravlajuci o poslu, ali i trenutnoj situaciji u bivsoj Jugi. Tek kada su se stvari pocele odmotavati, shvatio sam zasto je u svojim diskusijama bio veliki protivnik Ante Markovica.

Drugi primjer je Slobodan Boskovic, jos jedan od onih koji je vec po rodjenju bio direktor. Iako mu je trebala vjecnost da zavrsi fakultet, cim je dosao u fabriku, odmah je postao direktor jednog od programa na kojem se mlatila velika lova. E taj Boskovic, isto tako umrli komunista, je bio u direktnoj vezi s Karadzicem i ostalim koji su provodili davno razradjen plan. O njegovoj ulozi sam saznao tek nakon odlaska iz Banjaluke, kada su se na Internetu pojavili snimci i transkripti razgovora sa Karadzicem, na kojima mozemo cuti i procitati kako je nas radni kolege i ‘prijatelj’ jos davno prije rata u Bosni aktivno ucestvovali u nasem izgonu. Slobodan je bio zaduzen za doturanje naoruzanja ‘ugrozenim’, i podizanja morala istim, dok smo mi ostali jos uvijek zivjeli u uvjerenju da rata u Bosni nece biti.

Ova dva primjera su jedan manji dio organizirane mreze koja je razradila taktiku kako se rijesiti ‘onih drugih’, a da se ruke previse ne uprljaju (zanimljivo je, da su obojica 'dosljaci', sto bi rekla Saima). Drugi su odradjivali posao u mjestima izvan Banjaluke, gdje su mnoga ubistva bila svakodnevna stvar. U gradu se, tu i tamo, gotovo svako vece, desilo po koje ubistvo, bacane su bombe u odredjenim naseljima, organizirane paravojne grupe su upadale u stanove i pljackale ih (o jednoj pljacki u mom ulazu cu napisati nesto vise jednom drugom prilikom), strah se uvlacio u domove nepodobnih. Bilo je u gradu previse oni kojih se trebalo rijesiti, pa masovnijih ubistava nije moglo biti. Znalo se da svijet to ne bi dozvolio (u gradu nitko od nepodobnih nije imao oruzje, bar koliko ja to znam), pa se taktika zastrasivanja dobro razradila: ubijaj po gradu tu i tamo, pobij ljude po okolnim selima, i pametni ce to vec razumjeti.

Ljudi su shvatili da se ici mora, ako se zeli sacuvati glava na ramenu, jer nitko nije mogao predvidjeti ko ce biti slijedeci.

Bilo je zalosno gledati kako stanovi preko noci ostaju prazni, jer se familija za familijom u tajnosti iseljavala iz rodnog grada. Prevoz u zemlje Evrope je bio organiziran, samo je trebalo imati dovoljno novaca da se kupe karte i plate sve one silne potvrde koje je nova vlast namentnula. Kolege sa posla su pocele oblijetati oko stanova onih za koje se znalo da ce, prije ili kasnije, morati napustiti grad. Svako od nas zna sta se tada dogadjalo i kako smo se tada osjecali. O tim danima bi se mogle napisati knjige i knjige, koje bi trebale biti opomena mladjim generacijama da dobro otvore oci kada sklapaju prijateljstva, jer nase iskustvo je pokazalo o kakvim se prijateljstvima radi.

Dakle, Saima, ti si u potpunosti u pravu kada pises da je sve bilo unaprijed planirano. A o rezultatima tih planova mozemo citati svakodnevno iz usta onih koji su na vlasti i koji svaki dan punih usta ponavljaju kako treba braniti steceno. A niko od njih ne spominje da je polovina jednog grada istjerana sa rodnih ognjista a da nije uradila ama bas nista da je ta sudbina zadesi. I onda se jave neki koji govore kako neki od nas napadaju one koji su dobri. I da o tome ne treba pisati: bilo, pa proslo.

Jos samo nesto o dvojici ‘junaka’ koje sam spomenuo. Jedan je (Vlado) svoje ucestvovanje u ciscenju grada dobro unovcio direktorskim pozicijama u novoj vlasti, ali ga je iznenadna bolest sprijecila da u tim plodovima duze uziva. Drugi, Slobodan, je tokom jednog perioda napustio Banjaluku (cuo sam da se bio vratio u rodnu Crnu Goru), ali se kasnije ponovo vratio na mjesto zlocina i vidim da ucestvuje u nekim od manifestacija (kulturnim), kao da se nista nije desilo.

A najveci broj istjeranih zive nove zivote po cijelom svijetu i cute, dajuci za pravo onima koji su ih istjerali.

Labels:

Wednesday, January 09, 2008

Posjeta Kusmica Banjaluci

Eko nam se javio iz Koreje sa prilogom iz Banjaluke. Ne znam kako mu je tamo medju 'zutim', a eli evo njegovih utisaka iz posjete rodnom gradu prosle godine:

Kad sam zadnji put slao priloge za blog bio sam u Koreji (a evo opet sam) i imao sam puno problema da posaljem slike sa svoga putovanja u Banja Luku. Na kraju sam morao odustati i sacekati da se vratim u Norversku da to uradim. Medjutim sacekao me je katanac na “blog butiku” tako da su ostali neposlati prilozi sa tog putovanja. Sad nisam siguran da li je to jos aktuelno, ali ipak saljem pa neka sef odluci da li da objavi ili ne.

Dakle, kako sam obavijestio cjenjene blogere jos u oktobru, nasa prva destinacija na putu u Bosnu bio je mali zivopisni gradic u Austriji-Gmunden. Odatle smo se uputili ka Bosni sljedeci dan.

Fotos: kod Mikica

Labels: , ,

Priblizavanje Bosni i Banja Luci me uvijek ispunjava mjesovitim osjecanjima dragosti i gorcine. Usli smo na istom prelazu u Bosanskoj Gradisci na kome su me 1993. oslobodili svega pa i iluzija o brzom povratku u rodnu Banja Luku. Carinici na granici imaju uvijek nekog keca u rukavu, pa su naravno i ovaj put nasli nesto da bi izvukli 20 Eura “za veceru”. Posto je sada carinska posada visenacionalna na granicama, dogovor medju kolegama funkcionise i dobit se dijeli, pa bi se mozda i BiH politicari trebali nauciti od carinika kako da nadju zajednicki interes pa da i BiH profunkcionise konacno kao drzava.

Banja Luka se mijenja turbo brzinom. Na svakom se koraku vide nove velelepne gradjevine i naravno crkve na mjestima na kojima nikad bile nisu pa se politicki trend moze odmah primjetiti. Gdje god se vidi novoobnovljena dzamija tu nice i nova crkva, radi balansa, tako da je ”bratstvo i jedinstvo” opet u igri. Naravno tako je i u ostalim dijelovima BiH samo obrnuto u zavisnosti od vecine. No ipak u Banjaluci gradom dominiraju “Milini dvori” kao zgrada UN u New York-u. Nista lose samo da ostale stvari funkcionisu kako treba.

Fotos: kod Dodiga: Emina, Eko, Doda i Venera

Labels: , ,

Po obicaju svoj posjet rodjenom gradu iskoristimo za druzenje sa malobrojnim prijateljima koji su jos ostali tamo. Imali smo srecu da su u isto vrijeme bili i Dodizi i Omerhodzici u gradu tako da smo se par dana bas fino druzili.

Da ne bih sebi unistio lijepe trenutke boravka u svom gradu svaki put pokusavam da ne primjecujem ono sto me iritira i da se bar u mislima vremenski pomjerim za dvadesetak godina u nazad i gledam grad i Vrbas kakvi su nekada bili. To naravno ne ide uvijek tako lako.

Jedino mi je zao sto se nisam uspio sastati sa svojim kumovima Srdjom i Jasnom zbog daljnjeg puta ka Sarajevu ali se nadam da cu to ispraviti sledeci put. Nadam se da ce ovo nekoliko slika proci ovaj put.

Eko

Fotos: staro drustvo, Milak, Omer, Petak, Doda i Eko

Tuesday, January 08, 2008

Dzani i Nedzadu u posjete

Posjetu Louisville-u smo iskoristili da posjetimo njstarijeg od brace Kreso: Dzevada. Rodjen u Banjaluci, najveci dio svog zivota je prozivio u Mostaru, a zadnjih godina se skrasio u mjestu Bardstown u blizini Louisville-a.

Nedzada poznajem jos iz srednjoskolskih i studentskih dana: isao je u Tehnicku skolu, a negdje u onim danima oko zemljotresa je vodio prvu skolu karatea u Banjaluci. Jos u ono doba je Nedzad imao crni (majstorski) pojas. Da li karate prakticira i danas, nisam ga pitao. U ono malo vremena sto smo imali na raspolaganju, nije se moglo ispricati mnogo.

Krese su, kao i vecina nas izbjeglih iz Bosne i Hercegovine, prosli mnogo toga u zadnjih 15-tak godina. Familija se u jednom period bila razdvojila, ali su se na kraju okupili u Americi (osim jednog clana), zemlji o kojoj mnogi nisu niti pomisljali. A eto, sada nas je ovdje na desetine, vejrojatno, stotine hiljada.
O Kresi sam znao dosta toga: da ima povrtnjak u kojem se moze naci svega i svacega, da sam susi meso, da je izvanredan umjetnik. O njegovim bakrovima je pisala Emira poodavno, a ja sam se priliko ove posjete mogao i licno uvjeriti da je sve ono sto se pricalo, istina.


U Kersinoj kuci smo bili polsuzeni prvoklasnim susenim mesom. Dolazim iz familije koja je imala iskustva u ‘ovoj oblasti’, dida Dane je par godina susio meso kod nas, u Pittsburgh-u kupujemo suseno meso radjeno prema madjarskim receptima (moram priznati da nije lose), ali ono sto sam imao priliku jesti kod Nedzada nema konkurencije. Ako tome dodam da smo uz meso bili posluzeni onim poznatim slanim kiflama (koje je Nedzad pripremio), koje nisam imao prilike jesti godinama, uz domaci ajvar i kajmak, mozda cete moci dobiti sliku o cemu se radi. Nera i ja se, i nedelju dana poslije povratka kuci, vrlo cesto vratimo rijecima u Nedzadovu kucu na mezu. Jos u mi ostale u sjecanju njegove rijeci, kada smo se zurili na docek Nove godine: uzmite jos, pokajat cete se. Moram reci da je bio u pravu.

Fotos: u kuci Kresa, unuke Amna i Ajla, Dzana i Nedzad, Hamdija Sisis, Co, Nera, Sasa i snaha Maja.

Labels: , ,

Prica o Nedzadu se ovdje ne zavrsava. Cak naprotiv. Jos poodavno nam je Emira poslala prilog o Nedzadovim ‘bakrovima’, kako smo prilog nazvali. O njima i Nedzadovoj ljubavi prema bakru sam od Emire i Sase saznao jos veoma davno, a ovaj put sam se imao priliku i u zivo uvjeriti u ono sto mi je govoreno. Cak i vise.

Nedzadovi radovi od bakra (tanjuri, lonci za cvijece) su prava umjetnicka dragocjenost. Zao mi je sto nisam imao vise vremena da se licno vidim kako to Nedzad radi, jer ono sto mi je on sam ispricao je izgledalo tako jednostavno, a njegovi radovi govore suprotno. Cujem da Nedzad svoje radove od bakra ljubomorno cuva samo za sebe, iako sam siguran da bi za nih mogao dobiti dobre pare. Cini mi se da su svi pravi umjetnici takvi, malo ‘uvrnuti’ (nadam se da se Nedzad na ovu moju opasku nece naljutitit), i tesko ih je nagovoriti da se odvoje od svojih djela.

Snimio sam nekoliko fotografija na brzinu, ali one nisu nije dovoljne da prikaze svu ljepotu Nedzadovog rada. A i meza je tu. Onako kao dodatak, da se slika o najstarijem Kresi upotpuni. Ako ikada budem u prilici da Nedzada ponovo posjetim, ostavit cu si malo vise vremena. Razloga ima vise.

Fotos: Nedzad ispred svojih 'bakrova'.

Labels: , ,

Monday, January 07, 2008

Posjeta planinama

Nasa banjalucka raja se rasula po cijelom svijetu i nakon svih ovih godina, svako se, manje vise, prilagodio novom okruzenju. Istina je, ima i onih koji jos uvijek ne mogu prihvatiti stvarnost i zive u proslosti, ali vecina je cvrsto uhvatila korijenje u novom kraju. Jezik se naucio, skole se zavrsavaju, djeca se uklapaju u drustvo, zivi se zivot.

Tako i treba, jer godine idu i nece biti vremena da se izgubljeno propusti.

Dubravka se sa svojom familijom skrasila u Montrealu i, kako vidim, provodi dosta vremena uzivajuci u prirodnim ljepotama novog okruzenja. Danas se javlja sa ovim prilogom o zimskim radostima, kojih se svi sjecamo iz naseg djetinjstva.

Mjesto sa zove Mont Tremblant, u planinama Laurentides. Sat i po voznje od Montreala.

Otisli smo rano u petak ostavili kucu u dubokom snijegu. Kad smo se vracali u nedelju kisa je uveliko padala. U centru paznje je naravno bio nas unuk tako da smo dan prije kise ostavili za posjetu selu Deda Mraza Val David, koje je na pola puta izmedju Montreala i naseg mjesta za kratki odmor.

Labels:

Mama je zeljela da joj se sin slika s deda mrazom pa ga je lijepo obukla ispod debele zimske jakne.djecak jako voli biti napolju i igarti se u snijegu, samo ima dva problema : ne voli se oblaciti u zimsko odijelo i nece da nosi rukavice. Kad ga nekako obucemo i izvedemo napolje, onako bez rukavica, onda poslije igre dolazi novi problem. Vracanje u kucu.

Tako smo mi krenuli , savladali prvi problem oblacenja odijela. Dosli smo u Val David, ljetni zbavni park za djecu koji se prilagodi za zimske radosti.. Mnogo raznih aktivnosti.

Mali voz, ljuljacke, klizaliste, domace zivotinje, spustanje sa slaufima , ustipci s cokoladom , slikanje s deda mrazom.

Poslije voza i ljuljanja, s teskom mukom smo djecaku privezali na noge male klizaljke s duplim ostricama. Cijela familija je pomagala. Bilo je plakanja , ali kad je dijete shvatilo da se moze kretati po ledu ostao je impresionirn. Nije se daleko odklizavao ali nismo ga mogli odlijepiti od zaledjene povrsine. Kad smo se vec svi pomalo smrzli , pokupili smo dijete silom . cijela dolina Val David se orila od njegovog placa. Vratili smo se nazad na Mont Tremblant, bez slike s djeda mrazom, sto je rastuzilo mladu mamu.

Labels:

Nakon povratka u Montreal, baka i dido su odveli dijete u trgovacki centar na slikanje. Stajao je strpljivo u redu, kad je dosao njegov red, nije se bunio da sjedne u krilo djeda mraza. Mi smo samo cekali kad ce poceti deranje i plakanje, ali dijete je uputilo pogled prema fotoaparatu i slika je napravljena. Izraz lica je uplasen, ali bez suza. Mama je bila sretna i ponosna. Slika ce biti umnozena i poslana familji “sirom svijeta”.

Baka je u dobu kad naviru romanticna sjecanja iz djetinjstva.Igranja bez kraja na snijegu.
Ostajali smo vani skoro cijeli dan.


U nasa vremena su se nosili strikani vuneni dzemperi i stofane hlace i sve je bilo potpuno mokro. Poslije se u kuci roba susila oko sporeta za slijedeci dan. Rukavice , spojene sa trakom od vune da se ne izgube, su poslije svkog susenja postajale sve manje i manje......

Pozdrav od Dubravke

Labels:

Sunday, January 06, 2008

Pjesma nedelje - San Francisco

Za pjesmu nedelje je stiglo nekoliko prijedloga, pa ove nedelje nastavljam redoslijedom kojim su prijedlozi stizali. Danas je to pjesma iz 67-me, San Francisco, pjevaca Scott McKenzie-ja, koju je predlozila Karmen iz Australije, a koja je krajem sezdesetih postala himna pokreta ‘djece cvijeca’, ili sto bi mi ovdje rekli, hippies.

Kada sam dobio email od Karmen, nisam imao neku posebnu ideju o prilogu. Planirao sam da prosetam Internetom, sakupim informacije o pjevacu, i napisem par rijeci u tom stilu. A evo danas kada sam sjeo da prilog pripremim (subota je, do utakmice Steelers-a imam par sati), odjednom se probudise sjecanja na doba u kojem je pjesma nastala.

Bilo je to doba kada se i u nasem gradu osjecao uticaj iz daleke Amerike, cini mi se, mnogo vise nego sto je to danas. Mozda ova konstatacija na prvi pogled moze zvucati cudno, ali ako malo bolje razmislimo, mnogi elementi danasnjeg zivota u nasem gradu vuku mnogo dalje u proslost, u neko doba o kojem u sezdesetim nismo mogli ni sanjati. Sva ova silna nastojanja da se stado vrati cobanima gradjenjem bogomolja na svakom koraku (a ovce se vracaju, i to u velikom broju), sada mi se cine gotovo nestvarnim, kada ih dovedem u kontekst vremena u kojem sam odrastao.

Slusajuci danasnju pjesmu nedelje u sjecanja mi se vracaju duga kosa, uske hlace i kosulje sa cvjetnim motivima. Bilo je to doba kada nam je najveci problem bio kako nabaviti material za hlace i kosulje (na nasu srecu, neki trgovci su imali zicu za biznis pa su materiale nabavljali, ko zna odakle), gdje naci krojaca koji zna sta je u trendu, kako izbjeci probleme zbog duge kose. Sjecam se da smo hlace sili kod majstora negdje na Hanistu ili Cairama (ulice i kuce se sjecam onako kao kroz maglu), a kosulju mi je sasila mati na Singerici koja je i danas negdje u zivotu. Jednom sam zavrsio kod direktora Tehnike na raportu zbog duge kose (u zivotu nisam nikada pravio nikakve problem, ali eto, duga kosa nije bila ‘po zakonu’ pa sam se morao osisati), a bilo je susreta i sa organima vlasti zbog istog razloga. A vecina nas je samo zeljela biti u trendu, bez ikakvih losih namjera.

Danas se o djeci cvijeca malo pise, sljedbenika gotovo da i nema, a Skott Mckenzie nikada poslije nije ponovio slican uspjeh, a mi, koji smo sezdesetih provodili bezbrizne mladalacke dane u gradu koji je primao sve i svakoga otvorenih ruku, sada zivimo nekakve druge zivote, daleko od sredine u kojoj smo odrastali.

A u nasem gradu sada zive ‘neki drugi klinici’, cija je zivotna filozofija toliko razlicita od nase i ciji su prioriteti postavljeni naglavacke.

Umjesto slike Scott McKenzie-a, evo nadjoh par svojih fotografija iz onog doba, koje bar malo mogu potvrditi ono o cemu sam pricao. A slike sa kosuljom sa svjeticima nikada nisam ni imao.

SAN FRANCISCO

Scott McKenzie

If you're going to San Francisco
Be sure to wear some flowers in your hair
If you're going to San Francisco
You're gonna meet some gentle people there

For those who come to San Francisco
Summertime will be a love-in there
In the streets of San Francisco
Gentle people with flowers in their hair

All across the nation such a strange vibration
People in motion
There's a whole generation with a new explanation
People in motion people in motion

For those who come to San Francisco
Be sure to wear some flowers in your hair
If you come to San Francisco
Summertime will be a love-in there

If you come to San Francisco
Summertime will be a love-in there

Labels:

Friday, January 04, 2008

Docek Nove u restoranu Kreso's

U restoranu Kreso’s u Bardstown-u, KY, okupio se prilican broj Banjalucana, te uz Bosance iz drugih krajeva Bosne (a sada stanovnika USA), bilo je preko 200 dusa, sto bi rekli nasi ljudi. Uz generalnu probu dan prije, sve je bilo spremno za jedno prijatno druzenje raje iz starog kraja.

Glavna sala restorana je bila gotovo popunjena: mlada raja je dobila stolove uz muziku, a mi stariji smo se ‘zadovoljili’ cinjenicom da i mladi jednom trebaju imati prednost jer njihovo vrijeme dolazi.

U restoran smo stigli sa malim zakasnjenjem, jer smo usput svratili kod jednog od brace Kreso: Nedzad, najstariji brat, je insistirao da svratimo do njega prije pocetka doceka. O ovoj posjeti cu svakako napisati nesto vise, cim se ova frka oko doceka zavrsi.

U prednjem dijelu restorana raja se okupljala i zagrijavala uz pice, jer je tokom dana zahladnilo pa se trebalo zagrijati prije glavnog programa. Kada smo stigli sa Dzindicima, Hamdijom Sisicem i Skicom, ekipa iz St. Louis-a je vec bila bila tu, uz ostale goste. Sank je radio punom parom.

Enisu i Zaju iz St. Louis-a, Asiju u drustvu Kresa, i jos neke ,smo zatekli u prijatnom caskanju. I Pavljasevici su vec bili tu: oni su prevalili dugacak put, stigli su cak iz Lincoln-a, Nebraska.

Pusaci su okupirali ovaj prednji dio restorana, jer je to njihova ‘slobodna’ teritorija. U istom dijelu su bili pripremljeni stolovi sa zakuskom, pa se mezilo i usput pijuckalo, onako ostojecke. Kasnije se raja prebacila u glavnu salu, gdje su stolovi vec bili servirani za glavna jela. U medjuvremenu je stigla i mladja raja i restoran se ubrzo napunio: ‘predstava je mogla poceti’.

Uz pocetne taktove muzike (Sakib je program zapoceo ‘Zelenom rijekom’), lagano se veceralo, a onda se raja uputila na plesni podij. Oni mladji su davali ritam, ali se ni stariji nisu predavali. Sank je radio punom parom, pa je i raspolozenje raslo, proporcionalno broju posjeta sanku.

Uz muziku i ples je docekana Nova godina, a sa plesom je nastavljeno do ranih jutarnjih sati. Slikalo se na sve strane, a ja sam uspio napraviti nesto snimaka, kako mi je vrijeme dozvoljavalo. Uz ovaj prilog sam zakacio 30-tak slika u tri seta. Nadam se d ace oni koje to bude zanimalo moci steci osjecaj kako je sve to izgledalo.

Krese najavljuju da ce ovi doceci postati tradicionalni tako da je za ocekivati da ce se broj Banjalucana svake godine povecavati. Naravno, ukoliko se vecina ne vrati u rodni kraj!

Prvi set slika - zagrijavanje

Drugi set slika - oko ponoci

Treci set slika - nakon doceka

Labels: ,

Thursday, January 03, 2008

Druga noc u Alibabi

Mirso iz Danske je bio vrijedan i potrudio se da zabiljezi dogadjanja ovih zadnjih praznickih dana. Na redu je njegova drugi set slika iz Banjaluke, ovaj put iz Alibabe, gdje se drugu noc drustvo okupilo, da nastavi tamo gdje je stalo vece prije.

Za zabavu se pobrinuo Atif, poznata banjalucka muzicka legenda, sto mi daje za pravo da predpostavim da je to bilo jedno prijatno druzenje uz lijepu muziku iz Atifovog repertoara.

Vidim da se za dobru zabavu pobrinuo i Djula koji, izgleda, svoju gitaru nosi sa sobom ma gdje se zaputio.

Mirso je ostao skrt na rijecima pa ni ovaj put nemam nikakvih kometara uz snimke. Stoga vam ostajete da sami odgonetate ko je sve bio prisutan.

Labels: , ,

Wednesday, January 02, 2008

Dan prije doceka - drugi dio

Iako sam planirao da danasnji dan provedem odmarajuci se od doceka, hrpa slika me natjera da radim teze nego da sam na random mjestu. Materijala ima, pa mi zao da ostane skriven od ociju ‘javnosti’.

Nastavljam s
drugim setom slika iz restorana Kreso’s u Bardstown-u, KY, dan prije novogodisnjeg slavlja.

Vrijeme je uz razgovor, muziku i ples, prolazilo brzo, pa smo se svi iznenadili kada smo shvatili da je prosla trica.

Kuci se krenulo u rane jutarnje sate, uz nadu da ce se naci vremena za odmor, kako bi se za docek bilo odmorno.

Prije nego zavrsim sa ovim prilogom, evo i
treceg seta slika.

A slike sa doceka ce morati sacekati do sutra.

Labels: ,

Docek Nove na Studencu - 2. dio

Obecanje ispunjavam, evo i drugog seta slika iz Banjaluke.

Kao sto rekoh, bilo je veselo, a kako vidim, bilo je i pjesme uz gitaru. U glavnoj ulozi Djula, a pjevaca je bilo na pretek. Nasa raja je uvijek znala zapjevati, pa ni ovaj docek nije mogao proteci bez pjesme, u 'vlastitom arazmanu'.

Ljepoti trenutka je doprinjeo i snijeg, koji je ukrasio i onako lijep krajolik. Mi u Kentacky-ju, nazalost, nismo bili te srece.

Na kraju bih htio da se zahvalim Mirsi na trudu, a vama ostalim preporucujem da odvojite par trenutaka i da se, bar na ovaj nacin, vratite u vremena kada smo svi skupa proslavljali Nove godine u nasem gradu, svako sa svojim prijateljima i poznanicima.

Labels: , ,

Docek Nove na Studencu

Dok slike sa doceka u Kentucky-ju cekaju na ‘pripremu’, a ocekujuci da se i ostali posjetioci bloga jave sa svojim, zurim da objavim ove sa doceka Nove godine u Banjaluci. Javio se Mirsad Zilic, nas prijatelj i poznanik iz Danske, koji je ovu Novu godinu docekao u rodnom gradu.

Vidim da se skupilo veliko drustvo sa svih strana i da je bilo veoma zabavno.


Mirsad mi je poslao dosta slika, ali nazalost, bez dodatnih objasnjenja, pa ih objavljujem bez ikakvih komenatra. Ali, ako je tacno sto narodna mudrost kaze, da jedna slika govori vise od hiljadu rijeci, i to je dovoljno.


Dobih, kako rekoh, mnogo 'materijala', pa dok je roba friska, evo prvog seta. Drugi stize cim bude spreman.

Mirsadu i njegovoj familiji zelim puno srece u Novoj godini, uz nadu da ce nam se cesce javljati sa svojim prilozima.

Labels: , ,

Tuesday, January 01, 2008

Zagrijavanje prije doceka

Neki od blogera su upoznati da je ove godine novogodisnje slavlje s ove strane ‘velike bare’ organizirano u restoranu Kreso’s u Bardstown-u, Kentucky. Ocekivalo se oko 200 gostiju, a za zabavu se pobrinuo Sakib, koji je zadnjih godina gost na mnogim okupljanjima Banjalucana.

Bio je to dobar razlog da se zaputimo u Kentucky, a pravi domacini su bili, kao i mnogo puta do sada, Emira i Sasa Dzindic. Njihov stan u Louisville-u je bio mjesto okupljanja i pripreme za nekolicinu bivsih banjalucana, koji su stigli iz raznih krajeva USA.

U Louisville smo se zaputili dan ranije, kao bismo mogli prisustvovati ‘generalnoj probi’: neki od onih koji su vec stigli u Kentucky, su se okupili u restoranu, da se zagriju za glavnu vece.

Okupio se tu prilican broj bivsih banjalucana, uz ne mali broj mladih, koji su doprinosili sveukupnom dobrom raspolozenju. Bilo je to i susreta poslije vise godina. Nera je srela svoje bivse komsije iz ulice Jularac, Kristinu i Suada Filipovica, koji su stigli iz Portland-a. Odmah je pao dogovor da ih obavezno posjetimo ove godine, jer je u planu put u Oregon ljeta ove godine.

To vece sam prvi put upoznao Zeljku, kcer Slavice i Predraga (Preze) Pavljasevica, koja je na docek dosla sa suprugom Krisom, amerikancem kojeg polako ali sigurno ‘prevodimo’ u Bosanca.

Po povratka iz Kentucky-ja sam na brzinu pripremio
ovih par snimaka, a ima ih jos. Kako od Preze ocekujem veci broj snimaka, narednih dana cu vjerojatno biti prilicno zauzet njihovom pripremom.

A bit ce tu govora i o jos nekim susretima.

Labels: ,