SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, April 30, 2009

Cvijece iz zavicaja mojih unuka

Draga Enisa,

Kako ljupko izgleda buketic poljskog cvijeca iz zavicaja! Slicne buketice sam poklanjala mojoj mami kad sam bila dijete, a i moja kcer ih je brala zamene. A danas, ovdje u Australiji, i moja unuka ubere maslacka i kaze"Baka, it's for you". I taj buketic-par cvjetova, stoje u casi danima. Iuvijek bude u meni sjecanja na nase cvijece,nasa proljeca i mirise. Ali, ovdje nema jorgovana, kao sto nema ni lipe.......

Kad smo prosle godine sredjivali dvoriste, odrezala sam par grancica sa stabla frangipani-ja i stavila ih u vazu na verandi. Danas sam pronasla teslike, pa uz komentar "Cvijece iz zavicaja mojih unuka", saljem ih i vama, uzlijepi pozdrav.

Bozana

Labels:

Wednesday, April 29, 2009

Cvijece iz zavicaja

Proljeće je i sve je procvjetalo a mirisi me vraćaju u Banja Luku u ulicu mog ranog djetinjstva. Tamo su bašće bile pune raznovrsnog cvijeća i kad ga vidim ovdje u Zagrebu rastužim se. Gledajući tulipane na blogu pomislih: da li u vašem kraju ove biljke cvjetaju? Da li kod vas ima ljubičica, tratinčica, jorgovana i zove? Ima li kod vas tamo maslačka i kunice, nane i kamilice, koprive i majčine dušice? Ima li ih da vas na zavičaj potsjete? Ako ih nema, pišite poslaću vam sjeme pa kad procvjetaju sjetite se i mene!
Puno srdačnih pozdrava šalje vam Niskana (Enisa)

P.S. To što se često javljam ne znači da nemam pametnijeg posla, ali vjerujte, ovo me čini sretnom. Onaj buketić u vaznici sam ubrala putem idući prijateljici u posjet.

Tuesday, April 28, 2009

Bozana i Bruno iz Brisbane-a

Uvijek kada mi se neko javi to mi pricinjava zadovoljstvo a ako je to neko novi, neko ko je slucajno nabasao na blog pa pozeli da mi kaze da cijeni ovo sto radim, zadovoljstvo je jos vece. U ovih zadnjih 15-tak dana mi se to dogodilo nekoliko puta a stiglo mi je i dosta priloga i slika od novih posjetitelja koji ce ovaj blog uciniti jos vrijednijim i bogatijim. Broj onih koji se okupljaju na ovom mjestu polako ali sigurno raste i to je ono sto je za svaku pohvalu.

Neki dan me je iznenadio jedan email iz Australije od jedne nase Banjalucanke koja se sa svojom familijom skrasila u gradu Brisbane-u. Da bi iznenadjenje bilo vece, ispostavilo se da njenog supruga poznajem iz onih skolskih dana kada sam se intenzivno druzio sa svojim prijateljem Zeljom Kosanovicem. Sjecam se da me je upravo Zeljo upoznao sa muskim clanom familije ali je to bilo jako davno pa se detalja bas ne sjecam. Ako tome dodam da su nasi novi poznanici prijatelji sa Jelenom i Damirom Fabic (proveli smo par ugodnih sati s njima prilikom nase zadnje posjete starom kraju), postaje jasno zasto smo se mi u gradu Banjaluci gotovo svi poznavali: grad je imao nekakav specifican nacin zivota gdje je svako poznavao svakog makar se nikada nije druzio. I evo, danas sam u prilici da predstavim jos jednu Banjalucku familiju koja je novi zivot zapocela daleko od Banjaluke, sto bi mi nekad rekli na sestom kontinentu.

Bozana i Bruno Klaser su do Australije stigli preko Hrvatske i sada su sa kcerkom i tri sina stanovnici lijepog grada Brisbane-a. Bozana je do rata radila u Boski a Bruno u osiguravajucem drustvu ZOIL. Iz nekoliko slika koje su mi stigle napravio sam ovu gore kako bi i ostali imali prilike upoznati nase najnovije posjetitelje. Kako mi je Bozana poslala jos nekoliko veoma interesantnih fotografija, bit ce tu jos iznenadjenja. A do tada se zadovoljimo ovim mojim ‘umjetnickim djelom’ kao uvodom u jedno novo druzenje.

Labels:

Monday, April 27, 2009

Sve behara i sve cvjeta

U Bosni krasti voce (zeleno) i cvijece ne smatra se nekim lopovlukom, vise nepodopstinom koju su osteceni brzo zaboravljali, a nama koji smo to radili bio je to poseban gust. Sjecam se price mog pokojnog svekra Zlatka Stefanca, banjaluckog glumca, kako je u adolescentnim danima vodio raju u kradju jabuka. Ne bi to bilo nista neobicno da ih nije vodio kod svoga dida Rudolfa Erbana na imanje na Petricevcu. Avanura se obicno zavrsavala tako sto je ljutiti dida pucao pistoljem u zrak, a Zlatko i raja su se razbjezali s ponekom jabukom u njedrima.

E taj ritual ja moram obaviti svakog proljeca kad procvjeta jorgovan. Prije nekoliko godina jedna je gospodja za mnom tako vikala, a ja, puna adrenalina, ne znam jesam li vise uzivala u jorgovanu ili galami.

Proljece je u Zagrebu sve u sesn'est! Safrani, forzicije, magnolije, jaglaci i ljubice vec su ocvali. Tulipani se jos drze, a u punom cvatu je jorgovan, bijeli i plavi, glicinije, bijele, plave i roza, snjezne lopte, djurdjevak, perunike, bozuri. Uskoro ce i jasmin. Pogledom saram po zaista lijepim zagrebackim vrtovima i posebno se obradujem, gotovo uzbudim, kad ugledam mog favorita medju proljetnim cvijecem minjdjusicu. Globalizacija je zahvatila i vrtove, pa se sadi cvijece iz svih krajeva svijeta, ali mindjusica je malo.Taj njezan, samozatajan cvijet kao da se stidi i pored mocnog grma nekako u tom moru sarenila ostaje nezamjecen.

Mene to potsjeti na najveci i najljepsi vrt nase kume Markovice (Josipa Orlovac) u Ljubiji. Sva rodjena, smrti, blagdane obiljezilo je njeno cvijece. Prodavala ga je, a jos vise poklanjala cijeloj Ljubiji. Stalno je rat vodila sa gore spomenutim kradljivcima, naravno bezuspjesan. I sad mi je u usima njen kricavi glas koji kara zlocestu djecu. Cesto bi me mama slala po cvijece, a u proljece ja bih se uvijek posebno zadrzavala kraj mindjusice i tako joj pridavala paznju koju su joj drugi neopravdano uskracivali.

Ostavicu vrt nase kume (boga pitaj na sta sad lici) u ladicu mojih sjecanja i zamolicu Sajmu da nam posalje malo sarajevskog behara (valjda samo u Bosni cvijece voca ima poseban i to prekrasan naziv).

Mogao bi i Abu poslati neki cvijet, doduse ne proljetni, ali cvijece je cvijece.

Emiri Kuruzovic saljem ljubijskobanjaluckozagrebacki pozdrav.

Nada Š. D.

PS : slike su iz zagrebackog kvarta Dubrava i jos nesto: ti Co nemas pojma o cvijecu. Na slici nisu visibabe nego ljubicice, a sto se tice lala, mozda se negdje rabio taj naziv za narcise, ali je cesci bio za tulipane. Ovo sam pisala uz What a Diff'rence a Day Makes (Diana Washington)

Sunday, April 26, 2009

Sinajkin cvijet

Sinajka je moja najbolja prijateljica. Mnogima je čudno njeno ime, ali oni ne znaju da se Sinajka rodila na Sinaju pa su joj zato dali to ime. Ona je dalmatinka iz Gradca kod Makarske. Studirala je u Sarajevu i tamo zavolila Bosance. Stekla je mnogo prijatelja i poznanika i preko njih došla raditi u Banja Luku u Incel, prije tridesetak godina. Upoznali su nas zajednički prijatelji i od tada je počelo naše prijateljstvo. Da sestru imam ne bi se bolje slagale i voljele. Djelile smo i dobro i loše u životu, pa nam je tako bilo lakše. Na kraju ja sam joj postala i vjenčana kuma. Djeca su nam rasla skupa, slavili smo njihove rođendane, zajedno smo ljetovali kod nje u Gradcu i to su mi najljepše uspomene.

Kada je došao prokleti rat njena porodica je otišla je 1992 god. u Zagreb. Bilo mi je strašno teško ali znala sam da je tako bolje. Ostale smo cijelo vrijeme u kontaktu, pa kad je i nama postalo opasno otišli smo iz Banja Luke.Otišli smo u čamcu preko Save u Hrvatsku i sticajem okolnosti ostali u Zagrebu. Tu se nastavilo naše prijateljstvo. Sve što je meni trebalo, dobila sam od nje jer njoj nije trebalo ništa.

Kada je selila stvari u kamion je stavila saksiju sa cvjetom. To i nije pravi cvijet jer ima samo lijepe mesnate, zelene listove. Meni je ostao isti takav cvijet i poklonila sam ga komšinici kad sam odlazila. Niko ne zna ime cvijeta pa sam ga ja nazvala banjalučki cvijet. U zagrebu Sinajka mi je ponovo dala rasadu od tog cvijeta a ja sam onda dijelila dragim osobama. Tako se ovaj cvijet "prijateljstva" širio po Zagrebu i ima ga sada u mnogim kućama. Prije 2 godine jedno jutro primjetila sam na cvijetu čudan cvat. Izgledao je kao neki roza štapić sa urezanim brazdama. Bila sam sretna, slikala sam ga mobitelom, svima pokazivala i kako se u prirodi pojavi nešto lijepo ja odmah slikam.
Tako sam izbrisala cvat Sinajkinog cvijeta i stalno pogledavam u svoju saksiju ne bi li otkrila nešto novo. Još nema ništa a kad će se pojaviti niko ne zna. To me podsjeća na ĐEKNU. Šaljem vam sliku cvijeta, pa se divite. Možda ga netko zasluži u znak iskrenog prijateljstva.


Sinajka HVALA ti!

Niskana

Saturday, April 25, 2009

Cudni su putevi Gospodnji

Dragi moji blogeri

Dajem sebi slobodu da vam posaljem ovaj prilog i sliku sa "mojim" proljecem. Meni su u posjeti bili sedam dana stariji sin Zlatko i snaha Engleskinja Zoe iz Holandije. Sedam dana je bio i mladji sin Frane iz Rusije. Cijeli jedan i pola dan smo bili svi na okupu u Sarajevu.

Slika je napravljena u poznatoj sarajevskoj cevapcinici "Kod Mrkve", 19.04.09 u Sarajevu temp. 24 stepena. Proljece se budi na najljepsi nacin, suncem obasjano lisce i pupoljci imaju najnjezniju nijansu zelene boje.
Snaha teza za dvije kile od dolaska, tapse se po stomacicu i kaze na kombinaciji engleskog - bosanskog i mimikom pr: " U holand pita baby, a ja kaze - no bosanska fud".

Ja vam ovaj put iz cetvrtog grada saljem malo "bosanska fud" umjesto proljetnog cvijeca. Nadam se da ne zamjerite.

Pozdrav svima Saima

Labels:

Friday, April 24, 2009

Život u okupiranoj Banjaluci

Život nas banjalučkih domorodaca u pokorenom gradu bio je vrlo težak. Ponekad sam poželila da "tresne" zemljotres, i da nas sve zatrpa.

Počelo je sa otpuštanjem sa posla nesrpskog stanovništva, mobilizacijom, izbacivanjem iz stanova i kuća, pa rušenjem džamija i drugih objekata, do premlaćivanja i ubistava. Trebalo je dobro zaplašiti ljude, da ih što više ode "dobrovoljno" a putem "radne obaveze" fizički iskoristiti besplatnu radnu snagu, i poniziti je do kraja. Moj muž je bio profesor u Građevinskoj skoli, gdje sam predavala i ja. Jednog dana dobio je rješenje o radnoj obavezi na smetljištu KBC-a, gdje je proveo 18 mjeseci. Većina žena dobila je "čekanje", pa tako i moje komšinice. Danima nije bilo struje, pa smo život podredile nastalim uslovima. Bilo nas je desetak u dvije osmokatnice,i naravno svih nacionalnosti. Bile su to: Aida, Jovanka, Narcisa, Ifeta, Duška, Jadranka, Esma.

Ujutro bi se skupile kod Ifete na kafi, jer ona je imala šporet na drva. Tada bi izmjenjivale informacije o tome šta se dešavalo prethodne noći. Policijski sat bio je od 22h do 6h ujutro. Tada su se dešavale eksplozije kafića, frizerskih salona, i svih 16 džamija. Zapaljena je i katolička crkva na Paprikovcu, vršene su racije i odvođenje ljudi u policju i slicno. Jednog dana isključili su nam telefone. Još jedna od metoda psihološkog rata i velika glupost, jer mi smo jedini redovno plačali račune. Većina je imala nekog vani tko je novčano pomagao.

Naša druženja bila su najljepša ljeti, jer smo najveći dio dana provodili na Vrbasu. Abacija nam je bila odmah ispod zgrada, i čim malo ugrije mi smo sa svojom prtljagom silazile na plažu. Naravno rano smo ustajale da skuhamo ručak na improviziranim šporetima. Meni je brat prepravio "naftericu" u pećna drva, a kruh sam pekla kod komšinice na pravom šporetu. Na Vrbas smo nosile kamp opremu, deke, sredstva za sunčanje, grickalice, šund romane, grah za gatanje, i ostalo za potrebe djece. Zbog njih smo najviše i išle jer su bili uzrasta 10 godina pa naviše. Zamišljali smo da smo negdje na moru, kupali se u hladnom Vrbasu, i prkosile "mrskom okupatoru".

Onda bi neko vikno -DOŠLA STRUJA- i tada bi nastala trka. Struju bi dobivali svaki četvrti dan po 4 sata. Trebalo je oprati veš, opeglati, usisati, ispeći ratni kolač po izmišljenim receptima i sl. A kad je struja isključena, lijepo bi se "uredile" i išle šetati kroz Mejdan i uz Vrbas, pokazujući da nam nisu" ubili duh". Dok smo se tako družile na Vrbasu jedna bi obično skuhala kafu i donijela na plažu. Smijali bi se i plakale za onima koji su odlazili, ispraćali ih na konvoje, i svakim danom bivalo nas je manje. Dok ovo pišem ja opet plačem i proklinjem one koji nas raseliše, opljačkaše i uništiše naše dotadašnje bezbrižne živote.

"Život je počeo negdje tamo daleko i meni je lijep" piše u KOMENTARIMA neka Ana. Moj život je nastavljen tu negdje blizu Banja Luke u nadi povratku. Kako je vrijeme odmicalo tako su želje za povratkom splasnule, korijeni postajali čvršći iako nam je "radnički "život težak i ružan. Čitala sam SJEĆANJA NA OTETI GRAD i činilo mi se da sam ga ja napisala. Stašno se kajem što nisam pisala dnevnik, jer sjećanja blijede a bilo je puno događaja koje ne treba i ne smijemo ih zaboraviti. Gđu Višić poznajem kao staru banjalučanku i kao majku svojih učenica i za vrijeme rata smo se viđale. Svaka joj čast na knjizi. Imala sam knjigu sa posvetom, ali poklonila sam je u dalju dijasporu. Moram nabaviti tu knjigu da se ne zaboravi i ne ponovi.

Mogla bih još pisati ali ne želim vas zamarati. Moram još napisati da je Ifeta u Danskoj, Narcisa u Švedskoj, Esma u Sarajevu, Jadranka i Jovanka su ostale u Banjaluci, Aida se iz Hrvatske vratila u Banjaluku a za Dušku ne znam gdje je.

Toliko ovaj put. Srdačno vas pozdravljam.

ENISA-ili Niskana kako me većina zna.

Labels:

Thursday, April 23, 2009

Sjever se polako budi

Danas evo priloga u cijoj su pripremi ukljucene tri osobe iz tri razlicita grada. Mozda je to pocetak neceg novog, vidjet cemo.

Prvi nagovjestaj je stigao od Emire koja mi je uz kratki tekst poslala nekoliko slika a onda mi slijedeci dan stize email od Dubravke. Kada sam dobio Emirin email odlucih da se i ja ukljucim u 'projekat' pa mi ne bi tesko da ujutro prije posla, iako je vrijeme bilo potmurno, istrcim u dvoriste i napravim par snimaka prije polaska na posao. Kako znam da moj komsija Gery iza zavjese prati moje kretanje mogu zamisliti sta mu je padalo na pamet. Vjerojatno je pomislio da nesto sa mnom nije u redu kada tako rano hodam po dvoristu i pravim slike a kisa samo sto nije pljusnula. Istina je da nisam imao puno toga uslikati ali ipak je na kraju od mog pokusaja ostalo nesto.

A sada evo emailova onako kako su mi stizali:

Dragi Co,

Uzivala sam u sjecanjima na dane naseg djetinjastva i mladosti uz pomoc novih blogera.
Gledajuci slike sa tulipanima, odlucila sam da posaljem mali izvjestaj sa malo sjevernije tacke.

Kad sam bila dijete, tata mi je govorio da je na sjevernom polu 6 mjeseci dan i 6 mjeseci noc. Ja sam to ozbiljno shvatila i pokusavala zamisliti zivot u takvim uslovima. Montreal je dosta daleko od te tacke, ali dnevnog svjetla je jako malo u zimskim mjesecima. Ljudi se privikavaju i nastoje na razne nacine da razbiju monotoniju i sivilo koje ide s takvim danima. Poslije bozicnih praznika, u Montrealu se organizuje zimski festival u januaru, konkurs skulptura od snijega, sankanje, skijanje, klizanje, sve u gradu, pogodno za obicne ljude koji nemaju ni vremena ni para da idu u skupa skijalista.


U februaru se desava Highlight festival, sa raznim zabavama na ledu bukvalno u centru grada. Jedna subotnja noc se zove bijela noc (noc bdijenja). Tada su cijelu noc otvoreni svi muzeji, mnoga pozorista, kina, koncerti u crkvama. Ulaz je besplatan. Ova lijepa tradicija traje oko desatak godina, pokrovitelj je Hydroquebec, kanadski elektro gigant. Ove zime smo Zlaja i ja proveli par sati oko ponoci u gradu, pogledali muzicki show u staroj luci i gledali zvijezde kroz teleskop u Planetarijumu. Ja sam zeljela da vidim gospel koncert u najstarijoj crkvi u Montrealu ali red je bio ogroman i trebalo je cekati sat vremena, napolju, na -18 C. Nismo se htjeli upustiti u takvu avanturu iako smo bili dobro obuceni.

Sve u svemu grad je bio pun naroda kao u sred ljeta.

Sredinom marta, sokovi u drvetu "maple" pocinju da kolaju i pocinju secerna hodocasca u obliznjim sumama o kojima sam pisala prosle godine.

Pocetkom aprila , zadnji tragovi snijega se tope i izlaze prve visibabe.
Taj mali cvijet, simbol nade i izlaska iz hladnoce. Gledala sam nazive u jezicima s kojima se ovdje susrecem.
francuski: Perce-neige (probijac snijega), Goutte de lait (kap mlijeka), Clochette d'hiver (zimsko zvonce)
egleski : Snowdrop (kap snijega), Snowbell (snjezno zvono)
latinski: Galanthus nivalis L

Meni se licno svidjaju svi fancuski nazivi

Tulipani ce ovdje cvjetati za dvije ili tri sedmice.

Saljem i nekoliko slika poredanih hronoloski

Puno pozdrava svima od Dubravke


Evo sada Emirinog emaila:

Dobar dan Co,

Dubravka i ja se davno dogovarale da zajedno napravimo prilog o dolasku proljeca na sjeveru i ovdje hiljade kilometara juznije. Medjutim, vrijeme a i obaveze nisu nam dozvolili da na vrijeme posaljemo slike. Sad mi je ona napisala da je poslala svoj dio pa i ja saljem svoj. Moje slike su napravljene skoro u isto vrijeme kad i slike sa visibabama iz Montreala. Sve su snimljene u 'mom' parku u koji cesto idem za vrijeme pauze. Nadam se da ce i ostali uzivati gledajuci ovo malo ljepote i skoro netaknute prirode.

Pozdrav Emira

Jos samo da dodam da sam uz Dubravkine i Emirine slike dodao par iz mog dvorista da zatvorim ovaj trougao: Montreal, Louisville, Pittsburgh. Nadam se da ce ovaj nas pokusaj inicirati jos neke da nesto slicno naprave udruzenim snagama. Jer mogucnosti su neogranicene, samo treba malo maste.

Evo prve reakcije na moj poziv: Enisa Pletilic mi je iz Zagreba poslala sliku tulipana tako da smo ovim prilogom uvezali vec cetiri grada. Kako bi bilo lijepo kada bi se javili blogeri sa slikama i iz drugih gradova pa da na jednom mjestu vidimo kako to izgleda u proljece u mjestima gdje se nalazimo: a ima nas na sve cetiri starne svijeta!

Wednesday, April 22, 2009

Djeca pjevaju Banjaluci

Poslije toliko godina provedenih van rodnog grada neke stvari se polako zaboravljaju ili im se pridaje manje paznje. Tako ni ja nisam imao namjeru da se oglasim povodom 22. aprila dana oslobodjenja Banjaluke ali me jedan email i nekoliko slika odvukose do racunara da nesto napisem. Sta mislim o ovoj proslavi ovih dana sam vec par puta pisao i ne bih da se ponavljam. Danas bi na napisem nesto uz ovih par slika sto su mi stigle iz Zagreba od prijatelja i kolege iz muzickih dana Mire Stefanca.

Tih godina (88.) vise nisam bio u tim muzickim vodama i nisam pratio dogadjanja na muzickoj sceni Banjaluke. Onako kroz maglu se sjecam festivala "Djeca pjevaju Banjaluci" a evo na slikama s festivala koje sam dobio, pored mnostva djece vidim i neke poznate 'face' banjalucke muzicke scene. Prepoznajem Bracu Skopljaka, pokojnog Nandija, Malca, Ciska a ima tu jos poznate raje samo im ne znam imena. Za neke nisam siguran da su to oni jer je proslo vec previse vremena da bih bio siguran da necu pogrijesiti.

U Banjaluci ponovo ima festivala, i onih djecijih, istina s nekim drugim klincima (opet Djoko), i onih drugih, koji sa Banjalukom i njenim mentalitetom nemaju ama bas nikakve veze ali odgovaraju onima na vlasti a i onima koji su 'sljegli' u grad. Taj mentalitet sve vise hvata korijenja sto i nije neko cudo ako se sjetimo ko je voljeni vodja i kakva su mu muzicka opredjeljenja (u to smo se i na ovim stranicama imali prilike uvjeriti).

Miri se zahvaljujem na slikama i na vracanje u neka vremena kada smo se ponosili sto smo bili gradjani grada koji je imao svoj poseban sarm. Nadam se da ce biti jos ovakvih prijatnih iznenadjenja jer znam da mnogi od vas kriju mnostvo slike iz tih lijepih vremena samo vam nedostaje malo hrabrosti da se ukljucite. A za muzicku kulisu sam izabrao pjesmu koja nema veze s Banjalukom ali ima sa djecom i vremenima u kojim smo zivjeli i u kojim zivimo.

Labels:

Sunday, April 19, 2009

Ispraćaj Realke

Jucer napomenuh da mi je stiglo nekoliko priloga koji govore o nekadasnjoj Banjaluci. Desi se da se dva od njih odnose na banjalucku Realku pa evo danas objavljujem drugi. Prilog je poslala Enisa Pletilic:

Drgi Co,

U staroj tašni svog pokojnog (rahmetli) oca, Fikreta Bahtijarevića, najstarijeg banjalučkog veterinara pronašla sam sliku stare gimnazije. U zbirci priča Ante Ćosića pronašla sam pricu "ISPRAĆAJ REALKE", pa iz price izdvajam neke inserte. Inace, Gimnaziju je pohađao Ante Ćosić, moj otac i njegova braća, ja i moja braća i mnogi znani i neznani banjalučani. Moja generacija ove godine slavi 45 godina mature pa u to ime šaljem ovaj prilog:

Ispraćaj Realke

Otkako je Banja Luka postala ni jedno zdanje nije imalo tako brojnu "pogrebnu" povorku kao naša stara Realka iznad bivše govedarnice.

Kad saznadoše da će u subotu, 31.01.1970.godine u 15h. njihova Realka biti srušena dinamitom, na bedeme Kastela počeše se penjati kolone građana, bivših đaka i profesora, podvornika, trgovaca, te bivših mladića i djevojaka. Svi dođoše ispratiti svoju staru dobru Realku i baciti još nekoliko dobrostivih pogleda na njeno ranjeno lice, a onda, što bi rekao Edgar Allan Poe -never more!

Dan bijaše tmuran, pogrebni, koprene vlažnog snijega zastirahu vidik zasipajući siva lica, rastrzane misli i crne kišobrane, kaljače i blato. Osjećam se kao pred egzekucijom prijatelja. Očekujem plotun koji će za mene biti - miraculum mundi. Protjeću minute pune uzvišenog nemira i grizodušja, jer mnogi naslućuju kako će s padanjem Realke pasti i jedan dio njihove mladosti, sunut će u trenu sjećanja na bezbrižna proljeća -ugravirana u klupe. A oni što su sjedili u klupama i slušali profesore Džaju, Trivića, Lošića, Petraša, Bijelića, profesorice Marić, Drozdovskog, Vinku Storeli, Skarnea, Hadžiomerspahića, Obradovića, Klera i mnoge druge -rasuše se diljem svijeta -po Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Kanadi, Americi, Njemačkoj, Francuskoj i tko još zna gdje. Nekad smo, bijaše to, može se reći, davno i jučer - sanjarili uz one velike prozore -kroz koje sada vjetar slobodno ulijeće i izlijeće kao u dvorac Kapetana Frakasa.

Iznenada šokantna detonacija, prasak i lomljava velike Realke, koja u kaosu rušenja izgubi svoj prijašnji lik. Crvenkast, ogroman oblak prašine brzo se širio. Okrenuh glavu od okrutnog prizora i spazih muževe i žena zaplakane, ugledah profesore vlažnih očiju. I dok se prašina lagano rasturala oko trezora dragocjenih uspomena - našijenci, Banjalučani i Šeherlije nespokojnim korakom i oborenih pogleda, s tragičnom ozbiljnošću, sa svojom sjetom i teretom protuslovlja odlaze kućama tiho lamentirajući. Dočitana je, dakle jedna debela knjiga. Idemo dalje!

Pozdrav do slijedeće prilke.

Enisa

Saturday, April 18, 2009

Tulipani sa Duquesne-a

Priloga o nekim starim danima u Banjaluci jos ima, samo pravim mali predah. Onako da ne bude da smo se potpuno vratili u proslost. A i subota je pa se treba posvetiti i nekim drugim stvarima (jer priprema priloga oduzima mnogo vremena a mene ceka travnjak - treba ga kositi - a ima toga jos jako puno na 'spisku').

Ideja da ovu sliku 'bacim' na blog mi pade na pamet kada sam se vracao iz setnje downtown-om tokom pauze za rucak. Moj radni kolega Rao (Indijac) i ja izabrasmo precicu na povrtaku i za oko mi zapadose ovi tulipani zasadjeni na ulazu u zgradu u kojoj sam nekad radio. Toliko ih je da bih ja sav svoj yard mogao ukrasiti tulipanima a vjerojatno bi ih ostalo i za jelene. A uz to ima ih raznih boja, mijesani su, sto bi rekao Miljko. I dobro se slazu! Malo neobicno za ova nova vremena, zar ne!

Labels:

Friday, April 17, 2009

Cure iz Realke

Svakom onome ko navraca na ove stranice je jasno da su teme priloga veoma sarolike. O cemu cemo pricati zavisi od nas. Ima ovdje svacega, ja bih rekao za svakog po nesto. Ima tu i proslosti, i sadasnjosti, i buducnosti. I lijepog i ruznog. I veselog i tuznog. I novog i starog...

Zadnjih dana price iz proslosti privukose paznju pa zbog toga vjerojatno nije ni cudo da je stiglo jos nekoliko priloga s istom temom. Izgleda da mnogime to pase pa evo da nastavimo u istom stilu.


Lucija, koja je nedavno preko bloga uspjela (bar se tako nadam) uspostaviti kontakt s prijateljicom svoje mame jos iz davnih skolskih dana, mi posla nekoliko slika ucenica poznate banjalucke Realke. Za one koji to ne znaju, radi se o banjaluckoj gimnaziji, ustanovi koja je bila prepoznatljiva po svojim profesorima i djacima ali i po gradjevini u kojoj je bila smjestena. Vecina profesora iz te nekadasnje Realke vise nije medju zivima, ucenici su razasuti sirom svijeta a zgrada je nestala s lica zemlje u danima nakon poznatog zemljotresa 69. godine.
Evo sta mi Lucija u svom mailu pise:

Milane,

šaljem Vam nekoliko fotografija razreda moje mame Zlate Klindić. U vreme kada je mama bila u višim razredima gimnazije odelenja su bila podeljena na muška i ženska, a dok je bila u nižim razredima čak razdvojena po smenama.

Generacija moje mame maturirala je školske 1956-1957 i njihova imena su na stranici
http://gimbl.tripod.com/maturanti/maturanti56.htm. Pretpostavljam da su Vam ove stranice poznate, a ukoliko nisu nadam se da će nekom blogger-u biti jednako korisni podsetnik kao mojoj mami.

Na fotografiji gde je razred slikan ispred Gimnazije (zgrada je kasnije srušena u zemljotresu) medju učenicama je i par profesorki, uz dva profesora i direktora. Fotografiju na kojoj je mama sa samo nekoliko bliskih prijateljica iz razreda šaljem Vam i u verziji sa dopisanim imenima.

Ostavljam Vama da odlučite da li ćete objaviti neku od ovih fotografija. Ne verujem da bi se bilo koja od ovih nasmejanih devojaka osetila neprijatno zbog toga, a mamu sam uverila da objavljivanje fotografija razreda na Internetu nije zadiranje u nečiju privatnost.
Zahvaljujući Vama moja Internet potraga za maminom dragom Sadetom brzo je i uspešno okončana. Medjutim, pokušaj da nadjem njenu prijateljicu Zoru Reljić za sada je bez rezultata. Znam samo da je završila pedagošku školu, da se udala za oficira sa kojim se selila po ex-Yu prostoru, živela je u Splitu a posle izgleda negde u Vojvodini, možda u Novom Sadu. Ukoliko je udajom promenila prezime onda će biti još teže je naći. Možda 'zakacena' fotografija pomogne. Da li imate predlog kako da dodjem do bilo kakvog traga?
Srdačan pozdrav i hvala na pomoći i u ime moje mame koja svoju Banja Luku nosi u srcu!

Objavljujem ovaj Lucijin email i fotografije u nadi da ce neko od sadasnjih i buducih posjetilaca bloga prepoznati Zoru i javiti se. I jos da napomenem da sam na popisu maturanata pronasao i imena mojih dviju sestara koje su takodjer bile ucenice Realke, kao i imena mnogih drugih meni znanih sugradjanki i sugradjana o kojima nemam nikakvih informacija. A cini mi se da smo se nekada davno svi poznavali, cak i ako nikada nismo progovorili ni jednu jedinu rijec...

Labels: ,

Thursday, April 16, 2009

Miris lipe

Postovani Co i Blogeri,

Prelistavam Blog zadnjih par godina, onako kao nedeljne novine, da vidim gdje je ko i sta radi.
Kad mi se slika, ona arapska, pojavila (ne mojom krivnjom), nije mi preostalo nego da uletim. Abu mi je dobro dosao da vidim, ide li…ako ne, a ja nazad…
Sondirao sam teren i evo vam moga misljenja, onako djecacki i od srca:

Blog ne treba da bude novine. On treba da bude Kastelov Cosak, sa glavnom temom Banja Luka i ostalim tekucim temama…
Ljudi vole da cuju svoje ime, vole da budu spomenuti, cuju price iz njihovog djatinjstva i mladosti i da pricaju o njihovom djetinjstvu i mladosti. Treba im dati razlog da ustanu, pozure da procitaju Blog, da vide je li ih ko spomeno, ima li nova prica i zajebancija.
Blog treba da bude izvor inspiracije…i shrink!

To je moj Blog; Za njega bih ja dusu dao i sve grijehe priznao.

Slijedeca prica je meni vazna jer pokazuje kako ja nas vidim. Zato je procitajte pazljivo, onda cete me mozda i shvatiti. Ona je trebala da bude moj zadnji prilog Blogu. Nije to prica kakve ja volim. Ja sam vise za Palatu, Pozoriste, Tehnicku skolu…

Posto se vec nekoliko mojih kolega i prijatelja javilo dobrovoljno, da me otkriju, ja im se ovako javno zahvaljujem. Neka, to cu ja sam…

Moje ime je Ranko Dumnic!

Miris Lipe

Gospodju Kasikovic sam sreo u Melburnu osamdesetih. Cula je da je dosao njen banjalucanin, pa je pozurila da se vidimo. Docekala me je kao da se poznajemo, sa vedrim osmjehom i toplim stiskom ruke.
Odmah je presla na stvar:”Od cega ste vi pobjegli?”
Pomislio sam na nestasicu kafe, struje, benzina, stambenog prostora, morala…, ali sam rekao:” Ja onako…”
“E vidite, mi nismo onako, mi smo morali. Vremena su te 1941 bila takva da si lako mogao izgubiti glavu. Moji su imali pilane oko Banja Luke i po cijeloj Bosni. Jednu noc smo, uz pomoc dobrih komsija, samo sa dva kofera, napustili Banja Luku i obreli se u Beogradu. Tu smo proveli neko vrijeme a onda preko Svajcarske uz pomoc Crvenog Krsta dosli u Australiju. Dobri komsije su ostali da cuvaju nasu kucu, koja je bila preko puta tvornice duhana, na putu prema Bojica hanu. Culi smo da su oni ostali tu nekoliko godina, a onda su ih izbacili na ulicu i neko novi se uselio.”

Pricala mi je o Hotel Palasu sa crvenim plisanim sofama, jevrejskim radnjama u Gospotskoj ulici, Pijaci i Bezistanu, fijakerima, rudniku uglja na Lausu, Lazi Delicu, beckom studentu i sarmeru, kandidatu za predsjednika opstine; Njegovoj sestri Mari Borovnici, Aerodromu na Banjaluckom Polju, Trapistima, zelenom Vrbasu sa mlinovima na njegovim obalama, ljekovitim banjama u Seheru, mirisu lipe u banjaluckim alejama…o svemu mi je pricala. U jednom momentu je zastala i upitala:” Da li ste znali da ljudi iz nekih krajeva u okolini Banjaluke, u nase vrijeme, nisu mogli biti svjedoci na sudu?”

To me je vratilo u kasne sezdesete…

Na banjalucku pijacu su, tih godina, poceli da pristizu specijaliteti:
Filovani Kupus - Prije nego se kupus zatvori stavi se u njega kamen velicine sake, da bi nakon formiranja glavice kamen ostao unutra i poboljsao kompaktnost.
Pelcovane Paprike - Spricom za injekcije ubrizga se odredjena kolicina vode (po mogucnosti cista), da bi se dobilo na tezini.
Paprike Punjene na Roru - U mrezastu vrecu se prvo stavi ror. Oko rora se zatim naredaju zdrave baburaste paprika. Kad je togotovo, u ror se stavljaju trule paprika. Zatim se ror pazljivo izvlaci i vreca uvezuje. To se onda zvalo prva klasa.
Domace Kokosi – Pilici se kupe na farmi, onda premazu, iz vana i iz nutra, zutilom za parket. To im daje zdravu domacu boju, pa tako i pilecoj supi.

…Onda je gospodja Kasikovic htjela da joj pricam o Banja Luci poslije rata. Ponosno sam joj pricao o nasoj Banjaluci: O Hotel Palasu, njegovim izblijedelim sofama od crvenog plisa, u jednom cosku stari banjalucani, u drugom sibicari rosuljani; Gospotskoj ulici bez jevrejskih radnji; Pijaci bez Bezistana; Zatvorenom rudniku uglja na Lausu; Lazi Delicu, instruktoru matematike , koji je zivio kao pustinjak u Delibasinom Selu okruzen psima lutalicama; Njegovoj slijepoj sestri Mari Borovnici, koja je placala kad je neko prevede preko ulice; Banjaluckom Polju bez aerodrma, sa kraterima od bombi ispunjenim vodom, oko kojih smo se mi igrali; Zapustenim banjama u Seheru; Zelenom Vrbasu zamucenom otpadnim vodama iz celuloze i ostacima drvenih mlinova prema Seheru; Zadnjem monahu iz reda Trapista i siru koji je gubio ukus dok nije potpuno nestao; Elektrani u Trapistima, sa drvenom branom koja je propustala; Alejama i mirisu lipe u proljece.
Samo ponekad me je prekidala uzdasima: “Sta su uradili, prokletnici, od moje Banjaluke!” Pricao sam joj o Banja Luci sezdesetih. Sta sam mogao, da joj kazem da je Banjalukom sedamdesetih zavladala dinastija onih sto nisu mogli biti svjedoci na sudu. Ne to nisam mogao da joj kazem, to bi je dotuklo. Zato joj nisam spomenuo ni sta me je potjeralo u svijet.

Devedesetih dok sam slusao kako su dobre komsije pomagale nasim banjalucanima da bezbjedno izadju iz grada, dok su ovi ostajali da im cuvaju kuce i stanove, sjetio sam se gospodje Kasikovic.

Gospodja Kasikovic je izgubila svoju bitku za Banjaluku davno prije nas. Mi smo izgubili nasu jos sedamdesetih. Protivnici nam nisu bili danasnji banjalucani, nije ni istorija…ona se ne ponavlja. To su bili oni sto su ponavljali istoriju.

Ranko

Labels:

Wednesday, April 15, 2009

Nasa Rijec

Interesantno je kako jedan prilog povlaci za sobom drugi, kako je potrebno samo malo pa da se probude sjecanja na neke dogadjaje kojih su skoro izblijedili ili smo ih zaboravili. Evo ovaj Saimin email me podsjeti na te nase skolske 'novine' tamo davnih sezdesetih. Sta bi danasnja generacija rekla kada bi ovo vidjela pitanje je sad. A evo nas danas koristimo Internet kao nesto najnormalnije i ne razmisljajuci koliko je vode Vrbasom proteklo i koliko je pameti ulozeno da bi mi mogli ovako 'razgovarati'.

Ovaj blog postaje sve zanimljiviji. Javljaju se blogeri sa prilozima, tako slikovitim iz nase proslosti, da se citajuci ih, zive slike samo nizu u glavi. Sretna sam sto nisam ovisnik kompjutera, koristim ga za mejlove, ovaj blog i pregled dolaska i odlaska aviona u i iz Sarajeva. Postujem "cafekajak" ali ga pregledam kad mi neko javi da ima nesto sto je u mojoj zoni interesovanja. Ovde na ovom blogu, svaki trenutak koji se "potrosi" za mene je dragocjen. Imam osjecaj snazne povezanosti sa ljudima i dogadjajima iz mog zivota. A stil je kao da razgovaramo. Nadin posebno jer o svemu po malo, djeluje kao ono kad nas je vise, pa se svako sjeti necega. Tako mene Nada podsjeti na "Nasu rijec". Nije mi bilo tesko prekopati jednu kutiju sa mojom dokumentacijom otici do fotografa, skenirati i poslati vama.

Posebno da nam potomci procitaju interviju sa direktorom B.Dosenom. Uvijek je sve bilo isto u odnosu roditelji-djeca.

Ovde je i crno na bijelom da je III r bio najbolji.

Zelim vam lijepa sjecanja, koga se doticu ovi dokumenti.

Pozdrav Saima

Labels:

Tuesday, April 14, 2009

Shrink

Volim filmove sa porukom, onda ih i zapamtim. Jedan od njih je Australijski film iz 1986, “Crocodile Dundee”. U tom filmu Dundee dolazi u New York gdje ga na partiju upoznaju sa prisutnima. Upoznavajuci jednu od osoba on pita, sta ta osoba radi.

“On je Shrink”, rekose mu.
“Sta je to Shrink?”
“Kad imas problem, odes Shrinku, sve mu ispricas i onda ti je lakse.”
“A sta on radi?” pita opet Dundee.
“Nista, samo te saslusa”.
“Ja mu ne bih vjerovao! Kod nas se to tako ne radi. Kad imas problem, kazes ga Joeu, onda on kaze svima u pabu i …to vise nije tvoj problem.”

Ni nama nije trebao Shrink!
Mi smo imali familiju, komsije, prijatelje, kolege sa posla, da se jedan drugome izjadamo.
Ako to ne pomogne, onda je tu klupa u Gradskom Parku. Sjednes pored neke dobre duse, spremne da te slusa i istreses sav svoj jad i cemer.

Ili voz. Osoba sa problemom udje u voz, pazljivo birajuci kupe. Poslije “ocerupane” kokosi, gutljaja ”brlje” uz obavezno nudjenje saputnika, flasa se zacepi cepom od kukuruzovine, obrisu usta, uhvati se pogled prisutnih i prica moze da pocne. Tri stanice kasnije, nas junak izlazi. Vise pari ociju ga prati dok rasterecen napusta stanicu. Saputnici nastavljaju razmisljajuci o njegovom problemu.

Za tekuce probleme mi smo imali Borcev stadion. Jos kao djete sam se pitao, zasto navijaci pocnu da galame na sudije i protivnicke igrace, psuju im majku, a oni jos nisu ni izasli na teren? Zasto je sudija kurva, a on musko? Trebalo je mnogo godina da prodje da shvatim…

Ovdje u Australiji je drukcije. Ako imas problem, zena te vara, djeca se drogiraju, sef te ne voli, izgubio si posao, dionice pale… kome da se izjadas?
Familija i prijatelji nemaju vremena i zelje da se bave tvojim problemima. Kolega na poslu, bez “Dobro jutro”, sjeda u svoj kutak i pali kompjuter. Ako ima sta da ti kaze, posalje Email. Ako sjednes pored nekoga na klupu, taj odmah ustaje ili ti daje do znanja da nije spreman za razgovor. Vozova nema, ne kao sto smo mi nekad imali. Ovdje si sam sa svojim problemima. Sta ti onda preostaje, nego Shrink.

Nekad nas je nervirala komsinica, koja bi svaki dan ulazila bez kucanja, pravo u kuhinju da vidi sta se kuha. Mozda to nije bilo u redu…? Ali nije ni u redu kad ti komsija, koji je zivio sam, umre i nadju ga mrtvog poslije tri godine. Niko ga nije trazio, ni za njega pitao. Nadju kostur, u pidjami, sjedi u fotelji, gleda TV, radio mu svira…ispod vrata racuni, pohvale za stednju vode, pozivi za glasanje…Nikom nije palo napamet da pokuca, nikome nije nedostajao!

Probao sam ja i stadion. Kad me zena najedi, a ja na utakmicu. Medjutim ovdje protivnicki navijaci sjede zajedno, jedu, piju i ne uzbudjuju se. Niko ne galami. Tuku se samo igraci, na terenu. Sve obrnuto nego kod nas. Sta ja tu da radim…da uletim na teren, pa da me uhapse i posalju Shrinku!?

A sto se Shrinkova tice, kao i Dundee i ja im ne vjerujem.
Oni su u stanju da okrenu sve naopako…U stanju su da aktiviraju bolesnike, psihopate i da im daju “status”, a normalne ljude pretvore u bolesnike, psihijatrijske slucajeve i beskucnike!

Abu BLoger

Monday, April 13, 2009

Tulipani iz Tenesija

Proljece je stiglo ovdje preko bare pa se priroda polako budi iz zimskog sna. Evo sjedim u backyard-u (suncano je ali malo vjetrovito), gledam komsijsku djecu kako traze uskrsnja jaja (dok mama sve vrijedno snima kamerom) i s vremena na vrijeme provjerim elektronsku postu. Danas (nedelja) kao da je malo veci 'traffic' jer evo stize jos jedan prilog. Ovaj put je to jedna lijepa slika iz Tenesija od naseg poznanika Miljka Bobreka koji se vec nekoliko puta javljao na blog. Miljko mi posla slike tulipana koji su u Tenesiju vec u punom cvatu. Mi smo locirani malo sjevernije i tulipana u cvatu jos nema. A kod nas ih, ove godine izgleda nece ni biti jer su se jeleni potrudili da ih popasu. Cini mi se da Rex stari i vise ne obraca paznju na jelene kao sto je to neka bilo. Starimo i mi i on pa se moramo pomiriti s realnoscu. Jer u nasem slucaju ne vrijedi ona Dubravkina, posadi dovoljno i za njih (mislim, jelene) i za nas.

A evo sta mi Miljko pise:

Co,

Konacno smo docekali da vidimo Banjaluku u punom cvatu. Na slici su oni isti holandski tulipani Banjaluka koje su blogeri mogli vidjeti u kutiji seprembra prosle godine. Banjaluka su oni satirani i kao sto vidis nisu jednobojni, if you know what I mean. Nadam se da ce blogeri uzivati u bojama isto kao i mi ovdje u Tennessee-u gledajuci ih svakog dana kako otvaraju svoje latice nakon izlaska sunca i zatvaraju ih pred sumrak.

Pozdrav od Miljka i Sonje iz Knoxville-a.

Sunday, April 12, 2009

Usrks u Zagrebu 2009.

Evo malo predblagdanskog ugodjaja iz Zagreba.

Vjerujem da ce vam se svidjeti ovi radovi nekolicine slikara Hlebinske skole. Jedna takva "pisanica" izlozena je i u Muzeju naivne umjetnosti u New Yorku.

Zao mi je sto snimke nisam napravila koji dan kasnije, da vam docaram osuncan Zagreb.

Temperature su vec nekoliko dana ljetne, flora zrela proljetna. Cvijeca, zelenila i sunca posvuda oko nas.

Radost u srcima.

Svima koji ga slave zelim sretan Uskrs.

Pozdrav blogerima, Natasa


Uz ovaj prilog dugujem objasnjenje. Kada sam jutros provjerio email, nadjoh samo jedan i to od Nade, takodjer iz Zagreba. Bi mi drago kada vidjeh lijepu sliku pa odlucih da je odmah objavim.

Nakon toga provjerim ponovo email i vidim da ima nesto u spam folderu. Otvorim ga (na srecu), kad tamo email od Natase i tri prekrasne slike iz Zagreba. I ovaj tekst gore. Natasa, kao uvijek, puna optimizma, kao protuteza meni koji sam zaduzen za onu drugu stranu medalje. Ali ni kod mene nije bas sve tako. Evo i kod nas prekrasno jutro i jedva cekam da ovaj prilog zvrsim pa da se 'razbaskarim' na toplom proljetnjem suncu uz muziku 'po mom izboru'.

Co

Labels:

Sretan Uskrs

Jutros kada se probudih zatekoh jedan email iz Zagreba sa lijepom slikom. A kako je nas blog jedan veliki album, odlucih da i ovu sliku dodam u njega. A uz put evo koristim priliku da svima onima koji slave Uskrs pozelim dobro zdravlje i srecu.

A Nadi se zahvaljujem na trudu. Evo ona je jedna od onih novih snaga koja nam pomaze da druzene nastavimo.

Labels:

Saturday, April 11, 2009

Perzijska prica

Jos od onog dana kada sam zapoceo svrljati na ovom blogu zelja mi je bila da oko njega okupim saroliko drustvo. Iako su zelje i stvarnost dvije stvari koje cesto ne idu zajedno, ipak se za ovih tri i nesto godina u njegovo stvaranje ukljucilo dosta onih koje licno nisam poznavao sto smatram uspjehom vrijednim paznje. Evo zadnjih mjeseci gotovo da nema priloga od onih koji su jedno vrijeme bili glavna snaga bloga ali su tu sada neki novi 'klinci' sto bi rekao Balasevic.

Danas objavljujem prvi prilog od Enise Pletilic koja je, kako sam to saznao iz nekoliko izmijenjenih emailova, gotovo stalni posjetilac bloga, pa je konacno odlucila da se aktivno ukljuci u njegovo stvaranje. Drago mi je to cuti jer to mi kazuje da nas ima jos koji osjecamo potrebu da se druzimo kao sto smo se nekada druzili u neka druga, normalnija vremena.

Enisa je pozeljela da s blogerima podijeli price banjaluckog knjizevnika Ante Cosica koje govore o pojedinim dijelovima Banjaluke, kako rece kao lijek protiv nostalgije. Ova prva govori o Gornjem Seheru, dijelu nase historije koju neki sada pokusavaju iskriviti na sve moguce nacine. Ali, treba biti strpljiv, sto rece junak ove price.


"Uskoro će proći i ove babje huke i muke i kad još prođe "goveđa zima"onda ćemo zbaciti sa sebe zimski samar " - kaže Muharem.


Gledam Šeherlije kako među bijelo okrećenim stablima šljiva štijaju bašće i teško othukuju. Vidi se: zima im pojela kondiciju. Proljeće se lagano budi i šalje nam zloslutne vrane što grakću pod sivim oblacima. Odnekud iz komšiluka, preludiraju sjenice i kevću psi. Nad zelenim Vrbasom kruže galebovi nošeni južnim vjetrom i kricima ošamućuju prohladni suton. Sa zapada naviru smrknuti oblaci i ledenim dahom guše neprobuđena brda, a ja, probirljivi slušalac očekujem novu Muharemovu storiju, koju će on, znam, tačno ispričati i naravno - s nepredvidivim završetkom.


Gledam Šeher koji je u svako doba dana poetski snen i koji je u svoj životni dosje ubilježio dosta landranja kao što su ova moja. Još samo malo, za koji dan, pa ćemo ponovo slušati pastoralnu sinfoniju kraj Direklije. Još malo - šapućem i zurim kao omađijan u slikovite šeherske kuće kao u dječji crtež...


Gledam Muharemove ruke umrljane zemljom, te i sam poželjeh da obrađujem svoj vrt, da drobim zemlju prstima, da se povučem u neki idilični kutak, da imam štalicu i kravicu, da berem uz potok hajdučku travu i metvicu, da pobjegnem od praznoslovlja. Ne treba kvocati nego jaja nositi, da mi je dvorište napučeno armadom nesilica. Već dobrano rashodovan osjećam potrebu da se povučem u ljekoviti mir, u neko divno pribježište duši što se umorila u borbama života, te da svoje skriveno blago pomalo iznosim na papir...


Pročitah neki dan Bašeskiju, koji na jednom mjestu duhovito reče: - Daj, Bože, spasi i onog koji bježi i onog koji tjera! Muharem mi kaže kako zavidi ljudima što žive dole u toplim krajevima. Mi koji živimo ovdje, u Šeheru, na stalnoj vjetrometini, u snijegu, kiši, u blatu - mi smo brate moj, kažnjeni! Ali, sreća je da sve, pa i ovaj kijamet - prolazi! I glasnim othukivanjem Muharem najavljuje novu priču kojom će potkrijepiti svoju filozofiju o prolaznosti svega ljudskog:


- Živjela dva prijatelja. U Perziji. Jadan od njih dopao ropstva, te morao raditi najteže poslove kod svog gospodara. Teglio je terete od jutra do mraka kao prava mazga. Nikad providna dana, nikad dvije jake za vratom. Njegov prijatelj otišao da ga obiđe, da vidi kako živi i začudio se veoma kad ga je zatekao u jadnom stanju. Bijaše pocijepan, umoran, jednom riječju nikakav. - Kako mi to izgledaš, grdna rano?! - upita ga prijatelj. Jadnik samo raširi ruke i reče; -I ovo će proći! - Tako se rastadoše. Kad je, nakon nekoliko, prijatelj ponovo posjetio druga, veoma se iznenadio jer ga je zatekao u svili i kadifi. Naime, gospodar njegova druga je u međuvremenu umro, pa ga je gospodareva žena uzela za muža, pošto je bio lijep i mlad. - Vidim da lijepo živiš-!-I ovo će proći!


- Eto moj profesore! I dobro i zlo prolaze! Kao ovaj naš Vrbas! Najvažnije je biti strpljiv. Znaš kako se kaže: Saburom je dženet prekriven! Iako je treće džemre udarilo u zemju, u zraku se još uvijek motaju mrzli vjetrovi kao bijele sablasti zime. - Ako zima ne ugrize zubima, ošine repom! -kaže Muharem. - I to će proć!- dobacujem Muharemu odlazeći prema drvenom šeherskom mostu.

Friday, April 10, 2009

Eso i Stabilnost

Esad Hadjiomerspahic, dipl. ing. gradj. i supruga mu Enisa, nastavnica matematike sigurno su znani mnogim banjalucanima. Sad zive u Rijeci. Enisa je u mirovini, a Eso se i dalje bavi poslom koji je radio u projektnoj kuci Plan u Banjoj Luci. Sa grupom krasnih mladih ljudi osnovao je firmu Stabilnost cija je djelatnost projektiranje, nadzor i revizija gradjevnih konstrukcija.

Ako se nadjete u Rijeci sigurno necete promasiti najveci shoping centar WTC, mozda cete vidjeti i salon namjestaja "Mima" i jos je puno tih objekata u Zagrebu, Novom Vinodolskom i drugdje na cijem su projektiranju i izvodjenju sudjelovali Eso i njegova ekipa. Trenutno rade na projektu rijecke dzamije koju je idejno osmislio nedavno preminuli kipar Dusan Dzamonja. Pozelimo im i nadalje puno uspjeha.

U prilogu saljem tri fotografije. Na prvoj je Eso drugi s desna, na drugoj drugi odozgo, a na trecoj je Centralni objekt turistickog naselja u Novom Vinodolskom.

Pozdrav svima - Nada Stefanac

Thursday, April 09, 2009

Prevare u Boski (2)

Pratim zbivanja u starom kraju preko medija dostupnih preko Interneta i mnogo puta pozelim da neke od napisa komentiram s ove distance, i vremenske i daljinske, jer ima tu svega. Posebno mi za oko padaju dogadjanja u manjem blentitetu gdje stvari cesto nisu onako lijepe kako ih vlast zeli prikazati. Tako jucer naletih na clanak u “Nezavisnim novinama” pod nazivom “Prevare u Boski” i mnoga pitanja mi pocese padati na pamet, kao na tekucoj vrpci. Obicno nemam vremena da odmah zapisem ono o cemu razmisljam (ovdje u Americi se mora raditi, ici na posao, jer para nema ako se ne zarade) pa svoje misli pokusavam staviti na papir uvece dok gledam TV (osim ako na program nije sport, a ovih dana je to hokej, kada nemam vremena za laptop). Zbog toga mnogo toga zaboravim pa mi bude kasnije krivo.

Jucer, rekoh, procitah clanak jednog od zaposlenih u robnoj kuci “Boska” (ime joj nisu, za cudo, promijenili, a ocekivao sam to: pade mi na pamet “Kosovka djevojka” ili nesto tome slicno, tako tipicno za one nase krajeve!!!) u kojem se taj zaposleni zali kako vec 22 mjeseca nije dobio platu, a uz to ga prevari njegov ratni kolega s kojim je dijelio rov u Posavini gotovo tri godine. Citam clanak i cudim se, a pitanja naviru sama od sebe.

Kako je to moguce da nasem ‘junaku’ sada nesto nije po volji? Borio se, kako kaze, tri godine u Posavini za ono sto je dobio a sada nesto ne valja. I ne samo da nesto ne valja, vec ga prevari njegov rodjeni, ratni kolega, s kojim se borio za ono sto danas ima. Borio se da danas zivi u drustvu u kojem ce biti samo njegovi da ga oni drugi ne bi varali i iskoristavali. Borio se jer je bio ugrozen kao pripadnik nacije koja je bila ugrozena na svim prostorima bivse Juge, ne samo u Bosni.

Zivi nas junak evo vec 15-tak godina u (para)drzavi za koju se borio i mozda mu sada iz guzice polako dolazi do mozga. Ili mozda jos ne? Jer da mu je pamet bila tamo gdje joj je mjesto ne bi tri godine ratovao protiv svojih bivsih komsija, poznanika i prijatelja (istina, oni nisu bili na posavskom ratistu ali se on tamo borio protiv njih jer su oni pripadali onim drugima). Bio bi nas junak mozda u Banjaluci sa svojomj starom rajom, vjerojatno dobijao placu kao i tolikih godina prije rata, brojao dane do penzije. Ili bi, kao mnogi iz tog istog grada, nasao svoje mjesto pod suncem u nekoj drugoj drzavi svijeta, vjerojatno radio i za to bio placen, mane ili vise, zavisno kako se snasao (sto i nije toliko vazno) , ali bi sigurno bio cista obraza, sto je najveca vrijednost u svetu tome. Ovako, ostaje mu da ‘uziva’ u plodovima svoga djela jer je on, kao i mnogi drugi isti kao on, bio dio ratne masinerije koja je napravila veliko zlo na nasim prostorima.

Sada nas junak ima sansu da shvati da nije sve onako kako su mu pricali i da zlo nije bilo na onoj strani na kojoj su mu govorili. Sada ga ‘njegovi’ prave budalom, ne samo njegov ratni drug, vec i oni u koje se vjerojatno jos uvijek zaklinje.

Bilo bi dobro kada bi nas ‘junak’ progledao i kada bi usao u neke druge rovove da se izbori da se zlo koje je napravljeno i u cijem je pravljenju sam aktivno ucestvovao, ispravi. Ali sumnjam da ce se to ikada desiti. Jer neke stvari su vec dugo vremena mnogo vaznije od normalnog, mirnog zivota. Vec dugu, predugo, je bitnije da se rijesilo onih koji su ga ‘iskoristavali’, da se moze prosetati nekom tamo ulicom koja se zove po nekom tamo ‘heroju’ za kojeg mozda ni on sam nikada nije cuo, da moze proslaviti svoju slavu koju su mu neki tamo davno ‘branili’ da slavi… Mozda se nas ‘junak’ sada prisjeca rijeci onoga koji ga je vodio, da ce radije jesti korijenje… E, sada je korijenje tu, samo ni njega nema stalno. A i za korijenje se mora nesto posaditi. Ni ono ne raste samo od sebe.

Ima jos mnogo drugih pitanja vezanih za navedeni clanak. Kako je moguce da se u toj drzavi gdje su svi ‘svoji ‘ sada desavaju tolike prevare. Jer, citajuci navedeni clanak, radi se o lopovu do lopova, prevari nakon prevare. A ni vlast nije nevina jer sve te prevare ne bi bile moguce da i oni na vlasti nisu u sve to upetljani. Ali, vazno je, da im ne mogu suditi oni ‘drugi’, ako stvar ikada dodje do suda, u sta je tesko vjerovati.

Citam tako ovaj clanak i pitam se kako to da evo vec petnaestu godinu ovdje u ovoj jebenoj Americi svake dvije nedelje dobijam placu, redovito, bez zakasnjenja, a ‘mojih’ ni od korijena: ni u firmi, ni u vlasti. Istina je, ni boraca iz rova nemam, pa je to mozda razlog. Ostaje mi da naseg prevarenog ‘junaka’ samo podsjetim na onu nekad poznatu, koju je vjerojatno nekad davno s ponosom pjevao zajedno sa onima koje vise ne vidja:

“Ovo nam je nasa borba dala…”

Mozda ce mu ipak iz guzice nesto konacno stici do mozga.

P.S. Stalnim posjetiocima bloga, posebno onim lijepo vaspitanim, se izvinjavam zbog rjecnika. Iako sam nastojao svim silama da nadjem odgovarajuce rijeci, nije mi islo od ruke. Nekad se stvari moraju nazvati svojim pravim imenom pa i pod cjenu da nekima bude neprijatno.

Labels:

Tuesday, April 07, 2009

Palata

Evo izvukosmo prljavi ves Palate. Za bitke izmedju Sarajlica i Bojcica, koje su vise od pola stoljeca bile tajna, sada cijeli svijet zna. Sada svi znaju da su te davne 1957 Sarajlici imali ves masinu…

Palata ima svoje tajne, svoje price. U njoj su stanovali glumci, herojske familije, advokati, doktori i obican svijet. Njeni topli haustori su pruzali utociste zaljubljenim parovima i svim onima koji su imali potrebu. Sve je to posmatrao petogodisnjak, cija majka je mjesece provodila u Zagrebu sa bolesnim bratom, a otac nedeljama bio na terenu. Cuvale su ga i pazile komsije, cuvala ga je Palata. Starija djeca su ga vodila kuci. Dok su se Sarajlici i Bojcici kefali, on je sjedio u hodniku i posmatrao. Niko na njega nije obracao paznju, a on je gledao i pamtio.

Mnogo prica je ostalo neispricano, mnogi ljudi nece biti spomenuti. Steta!

Puno je uspomena koje me vezu za Palatu i ljude koji su u njoj zivjeli i radili. Neke lose, vecinom sam zaboravio. Ovu moram da podijelim sa vama.

Jednom me je mladic, sjecam ga se ko danas, pitao da mu pokazem kako se ide na krov. Odveo sam ga preko terase do veskuhinje i pokazao mu stepenice. Gledao sam ga kako se penje i hoda po krovu; Onda je skocio…! Pola stoljeca kasnije, vjerovatno su ga svi zaboravili. On je uradio sta je uradio. Ostavio je mene, petogodisnjaka, da cijeli zivot na njega mislim. Postao je clan moje familije, svi moji prijatelji za njega znaju, evo sad i vi …

Cico se obradovao mogucnoscu da se cuje sa svojim starim komsijom Duskom, za koga ga toliko uspomena veze. Co nam je ponosno pokazao svoje mornarsko odijelo (moralo bi vise takvih da bude, ja i Luka smo tada radili punom parom). Nada se sjetila kumova i prijatelja. R. me je potsjetio na Glinu, Zelembaca i price o mravima i misevima. Ovaj blog mi je donio puno radosti u martu, podsjetio me na stara vremena i dao sansu da ispricam svoja sjecanja. Zato sam zahvalan Vjeki, maloj raji iz Banjaluke, mom novom prijatelju u Australiji. On je kreirao Abu BLogera.

Sto se Banja Luke tice: Kad ce opet neki Bojcici i Sarajlici dijeliti stan?...Kad ce opet neki Luka oblaciti Banjaluku na povjerenje?... Kad ce opet neki petogodisnjak bezbrizno lunjat’ ulicama naseg grada?...Odgovor je dragi Blogeri – Malo Morgen… Nikad… Zaboravi!!!!

Abu BLoger

Labels: ,

Monday, April 06, 2009

Bicikl - onaj iz Abu BLogera (2)

Kao prirodni nastavak vožnje romobila, znate onoga sa kuglagerima koji zuji kao ’specijalka’ ili starijima pravi buku, dolazi bicikl. Ja sam imao romobil sa prikolicom (u džepu obavezno veliki rezervni ekser, jer bi milicioner znao da nam zaplijeni ’osovinu’), ali sam kao dječak čeznuo za biciklom. I dok nisam dobio vlastiti bio sam u redu za krug ili dva.

Na slikama iz starog albuma sam ja na malom bicu ), preteči popularnog ponija (u društvu vlasnice Nade Daniluk i njenog društva). Na njemu sam prosto letio, ne samo oko parka, do Nazorove i Hajduk Veljkove, nego do Gradskog mosta i na drugu stranu čak do kraja Aleje uzdisaja (a to su tada bile daljine...). Jednog dana sam napravio pauzu i, držeći bicikl ’na oku’, onako zajapuren popio kod ’Šukrije’ duplu hladnu bozu.

Završio sam u bolnici sa upalom pluća!

Očekujem da mlađi Palatani i bliske komšije pomognu u identifikaciji mladih dama sa slike.


Ratko

Labels: ,

Sunday, April 05, 2009

New Orleans - drugi put

Zatisje na blogu! Nema novih priloga. Komentari kasne. Cini se da se sve nekako smirilo. Kao da polako gubimo gubimo bitku s vremenu. Ili je to samo privid!

U stvari, stvar se zahuktava. Stiglo je nekoliko priloga i samo cekaju na red na objavljivanje. i sto je jos interesantnije, dva su od novih autora, sto zaista ohrabruje.

Razlog za zatisje je jednostavan: nisam imao vremena. ‘Morao’ sam na put (kao da mi je bilo krivo!). Ponovo u New Orleans. Grad muzike i zabave. Grad koji vikendom ne spava (sto sam osjetio na vlastitoj kozi). Grad koji polako zaboravlja Katrinu.

Nadjoh se ovih zadnjih par dana ponovo u ovom gradu na jugu USA, ovaj put s iskustvom vise jer su sjecanja s proslogodisnje posjete jos uvijek svjeza. Iako sam o posjeti ovom gradu vec pisao bi mi nekako zao da nesto ne napisem i ovaj put (barem za one koji nece imati sanse da ‘skoknu’ preko bare), uz par slika kojim cu pokusati docarati bar dio atmosfere tako specificne za ovaj grad. Kameru nisam koristio bas cesto ali mi je ipak ostalo vise nego dovoljno snimaka koje sam zelio podijeliti s drugima.

Ovaj put sam odsjeo u Royal Senesta hotelu smjestenom u srcu poznate francuske cetvrti, u Bourbon Street, najpoznatijoj i najposjecenijoj turistickoj destinaciji onih koji dolaze u ovaj grad.

Sam hotel je veoma interesantan: sa ulice i nije posebno upadljiv ali je unutrasnjost vrlo zanimljiva, kao i vecina ostalih gradjevina u ovom dijelu grada koji odisu nekom posebnom ‘aromom’. Gledajuci ga s vana posjetilac se iznenadi kada se nadje unutar njega. Hotel se, u stvari, sastoji od vise objekata koji su spojeni u jednu cjelinu pa se, kada se jednom nadjes u glavnom foajeu, sve cini kao jedna cjelina. Kasnije sam primijetio da se hotel, ciji je glavni ulaz na Bourbon street, proteze izmedju dvije poprecne ulice i da se u prizemlju nalaze restorani koji, u stvari, nisu njegov dio. Tek dva dana kasnije mi je posalo jasno zasto je buka u mojoj sobi bila tolika: naime, soba na drugom spratu u kojoj sam odsjeo (s pogledom na Bourbon Street) se nalazila iznad jednog od mnogobrojnih restorana u kojima ziva muzika svira do ranih jutarnjih sati. U petak, posljednju vece boravka, muzika je svirala do 4 ujutro i nisam mogao oka sklopiti sve do samog jutra a morao sam ustati u 5 da bih na vrijeme stigao na aerodrom.

Prvo vece konferencije kojoj sam prisustvovao sam imao priliku da mezim i pijuckam pivo na balkonu okrenutom na Bourbon street: bilo mi je to sansa da se nadjem u ulozi onih koje sam prilikom prve posjete ovom gradu imao prilike samo zavisno posmatrati setajuci se od restorana do restorana. Sada sam ja bio taj koji je mogao pijuckati i posmatrati raju koja s picem u rukama ide od lokala do lokala, i tako do ranih jutarnjih sati.

Slobodno vrijeme nakon sto bi se konferencija popodne zavrsila sam proveo setajuci ulicama francuske cetvrti uzivajuci u prekrasnom vremenu (istina, jedan dan je za vrijeme konferencije objavljena uzbuna zbog moguceg toranada u jednom od dijelova garada) i dogadjanjima kojih je u ovom gradu napretek. Zabava je glavna privredna grana ovog grada i svi oni koji stizu u ovaj grad s namjerom da nadju ‘posao’ pranalaze sve moguce nacine da privuku paznju mnogobrojnih turista. Pored muzicara raznih stilova i zanrova koji sviraju u mnogobrojnim restoranima, te ljepotica noci koje svoje umijece prikazuju u nekoliko nocnih klubova (za ‘muske’), na svakom cosku se nalijece na muzicare i druge ‘umjetnike’, koji nastupajuci na otvorenom , pokusavaju zaraditi koji dolar i naci svoje mjesto pod suncem u ovom dobu kada mnogi osjecaju posljedice globalne ekonomske krize (sudeci po broju turista, kriza se u ovom gradu jos ne osjeca). Naslusao sam se svih vrsta muzike, nagledao zivih kipova, zonglera, i svih drugih vrsta zabavljaca. Obisao sam vecinu ulica punih trgovina suvenira svake vrste (od koji su mnogi veoma interesantni), galerija slika, umjetnika koji stvaraju na otvorenom… Gradom se moze hodati satima i cini mi se da nikada ne moze biti dosadno. Na svakom cosku se nesto dogadja. Naletio sam na skupinu ‘gusara’ koji su tih dana imali neko svoje slavlje. Odjeca, face, muzika i muzicari, sve je to toliko drugacije od onoga sto sam imao prilike vidjati u drugim gradovima koje sam za ovih 15-tak godina zivota u USA imao prilike posjetiti.

Pravi zivot zapocinje s prvim sumrakom, kada se broj posjetilaca naglo povecava, a muzika postaje sve glasnija. Konkurencija je ogromna i svako se bori za svog gosta. Metodi su razliciti: od nudjenja besplatnih pica (konobarice, posebno ‘obucene’ za tu priliku, stoje na ulici s casama u obliku epruveta u kojima je pice koje obara s nogu), do reklama 2 za 1 ili 3 za 1 (valjda dobijes tri pica za cijenu jednog, samo sto ne znas kolika je cijena tog jednog). Raja ide od jednog lokala do drugog, stalno se nesto cuga, a sa svakim picem raspolozenje raste. Posljedice ovih propagandnih marifetluka sam najbolje vidio zadnje vece boravka kada su grupe dobro zagrijanih turista (i 'turistica') pravile buku sve do zore. To je ovdje ,valjda, normalno, jer nisam vidio organe reda (sto bi neki rekli, drotove) da interveniraju. Dok smo se moj kolega i ja krisom u pola sest ujutro prikradali taksiju koji nas je povezao na aerodrome, policija je mirno sjedila u autu u susjednoj ulici, ne pokusavajuci da intervenira. A nama je bilo prpa jer se na ulici ispred hotela napravila prava guzva.

Evo me sjedim za laptopom i zavrsavam ovaj prilog, zamisljen kao mali predah od priloga koji nas vracaju u nasu mladost i dane prije rata. A uz prilog sam zakacio i jednu muzicku numeru koju vrijedi poslusati (posebno posto ce nestati s novim prilozima) dok pregledate ovaj mali album slika napravljen na brzinu (stamparske greske nemam vremena ispravljati).

A prilozi najavljeni u uvodu se polako pripremaju. Autore molim za malo strpljenja a ostalima preporucujem da provjeravaju ima li sta novo. Da im javljanje nasih novih suradnika ne bi promaklo.

Labels: ,