SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, June 30, 2009

nacionalno oNEsvijescen

malo Rade

U sutonu onog naseg proslog mira, u Startu, procitah jedan Radetov (Serbedjija) intervju. Da ga prenesem moracu sebi na vjeru, (internet tada bio u povoju) onako kako sam ga shvatio. Prica Rade (tada borac za mir, ne za Jugu, ona je davno bila izgubljena, za neke nije ni postojala) kako je tek tad shvatio sta znaci ojkanje kao nacin komunikacije medju ziteljima nase provincije koju je kao mlad obilazio sa glumistem. Njihov zivot je izgledao ovako: …zora… polje, marva, basta, njiva… nista. Mrak… petrolejka… svi na okupu… par generacija… porodica, familija, obitelji…, na celu stola… glava kuce-zakon za sve… i prije/poslije vecere… uvijek ista prica. Nemojte zaboraviti da vam je u onom ratu… ujaka, babu, tetku, ocevu ljubavnicu, dajdju… onaj, onaj ili onaj …ono i ono. I tako godinama… Strada mozak… Ne bih kome je prvo mir dosadio.

malo ja, malo vise

Volim/ ne volim… i ta dva pojma slazu se samo sa samim sobom … u osnovi isto, a tako suprotno, zbog jedne ne/ sitnice… kao uostalom i sve u zivotu. A ja volim da volim, a ne volim da ne volim. U ovom svijetu podjela/ suprotnosti jedino sam potpuno/ nacisto/ bezrezervno rascistio sa osnovnom…. volim zene, uvazavam muskarce… bar za sada, i nadam se da cu tu malu prednost, rezultatsku, za ‘volim’ odrzati do kraja zivota. Fudbalski receno sacuvati loptu medju nogama do kraja utakmice…. Sto se ostalih podjela tice, ma mogu da volim sve boje koze, obrazovanja, religije, nacije, vjere, kulture …dok su iza covjeka. Kad predju ispred, vise ih ne volim.

Nedavno ovdje u Australiji, slucajno upoznavanje sa znatizeljnom. Nakon kratkog okolisavanja da se otkrije od kojih sam …ime joj nije dovoljno za identitet… dolazi do prisvajanja da sam od njenih. Rekoh, ma nisam ja taj. A znatizeljna, direktno… da nisam mozda ne onaj, vec ekstremno onaj. Suvise bi prosto bilo da sam joj rekao da je navela nesto sto je prije zanimanje, a ne nacija. Pa joj rekoh da ti ne zalaze u moju kucu. Bi joj drago. A kako se tek ozari, kad dodah da ni onima trecima nema mjesta u njoj. E napokon dodjoh i ja na red (da mi bude drago) pa zavrsi …a tvojima pogotovo. Znatizeljna ljutito… pa ko ti onda ulazi (u kucu)? Ljudi, draga moja ljudi, a njih svugdje ima, samo ih treba pronaci.

Ko sam ja? vjeko. Kao malog jako me brinulo kako ce me zvati kad odrastem. To mi ime nikako nije islo uz odrasle.

A bio sam i vjeko/ hrvat… kratko. Kao mali . Dodje uvece popisivac….otac/ hrvat, majka/ srpkinja, a djeca …mama kaze hrvati? Ode popisivac …ja, a sto hrvati? Mama kaze, pa tata je glava kuce (ko bi rek’o)… takva bila vremena. Opet ce mama …a sta bi ti bio? Normalno ono sto i jesam, polutan. Ode popisivac, ode i hrvat.

Ja porast’o kao i sestre, a jos vise porasli jugosloveni, cak i oni koji nisu bili k’o mali polutani. O najlijepsem- najkrace. Sto da ja budem drukciji od ostalih.

….Njemacka. Kaze svabo nema Jugoslavije, a samim tim nema ni mene. Oni se dole jos dogovaraju, doduse na cudan nacin, al’ svabo kaze nema Juge. Zna svabo. Jos mi jednom rece da Andrej ilegalno boravi u Njemackoj, bez obzira sto nigdje drugdje (cak ni dok je bio u stomaku) nije boravio nego u Njemackoj. Al’ ilegalac. Tako ti je to, kad imas problema sa svojima/ sobom. Ost’o svabo… ja otis’o… al’ poveo i jugoslavena, neka ga, tu je negdje i danas, al’ za one nezadovoljne i …

srbin hrvatskog porijekla. Ne bil’ im bilo “lakse”. Uostalom, bioloski tacno 50/50. Malo vise onih prvih 50, ne sto je ‘kao’ dijete vise majcino. Ne pije to kod mene vode. Dijete nije nicije, vec smo mi (roditelji) njegovi. Vec sto sam rastao i stekao neke navike uz majcinu porodicu. Recimo, ljubim se tri puta… tako kazu… al’ automatski… nije do mene… ja bih cesto i vise. Jadni su oni koji i poljubce broje.

A tecno razumijem i ocev zagorski… ne hrvatski…
Bok decec – zdravo, sta ima
Kaj bus si pil – vino, cisto
Bum ga donesel – nemoj, sam cu
Zakaj, ne bum si slape podrapal – e to me i brine

Ja sam to kao mali naucio… u toplom ocevom zagorju …dok se moglo… uciti. Zadnji put ga slusao (na duze) prije 30 godina, a i dalje ga tecnije razumijem i od njemackog i od engleskog. I ostace to tako, bez obzira na vrijeme. Ovi mi ne leze, uhu. Mladice mogu da se presade, ali ne sve i ne svugdje. Za nas stare je sigurno kasno… I zato ne volim da pisemo o ruznoj proslosti. Nek nam dijeca lijepo rastu gdje god da su, dok jos mogu da se prime. Iako bi najlijepse bilo da se prime tamo gdje smo mi iscupani …a da bi to mogli, moraju imati zdravo korijenje/ lijepe price. Sta ce im nase, one ruzne. Pa ni nama nisu dobre. Ono sto meni nije dobro, ne dam ni Andreju. Nisu ni meni moji roditelji.

Jednu pricu majka jeste… slucajno… al’ ispade lijepa… namjerno… i to ovako:
Kao i svaki klinac imao sam i ja svoju prvu klincezu, tajnu, za koju je svako znao a mama normalno prva. Onu koja se samo gleda, i o kojoj se vazno prica. Na ciji se spomen dijete vragolasto smije, a ne zna ni zasto. Poslije prvog roditeljskog, majka me obavijesti kako je sjedila sa klincezinom mamom, kako su njih dve skolske drugarice i …. kako je klincezin djed u onom ratu dva puta izasao pred tenk sa onima ekstremnim i vratio ih nazad (sa periferije u grad) kada su posli da pokupe moga djeda. Ne pricu o losim, vec pricu o dobrom, postovanom hrvatu i prije svega dobrom komsiji, banjalucanu. Inace pretku spominjane na blogu, stare i jos uvijek banjalucke obitelji. (bas sam poliglota)

….a ovu sam pricu cuo od nekoga iz sire porodice (ne bas pismen, al’ poliglota)
…poslije onoga rata partizani dali djedu (narodnom odborniku) pistolj da ubije uhvacenog ekstrema koji je u ratu ubio njegovog sina (moga ujaka)… djed odbi, jer to njemu ne bi vratilo sina, vec uzelo necijeg… vrati pistolj… i ode… nije njegovo da sudi…

Rece Djole jednom… kako medju svojima pronaci njihove… ne zavrsi.
Moze se…ima ih… medju svim mojima, ima ih. Samo mi se ne traze. Kog’ ce mi.

Ko sam ja? …hrvat, jugoslaven, srbin hrvatskog porijekla, bosanac… Kako sam stario puno toga drugog me brinulo, samo nije ime…

vjeko

PS. Ovome nije mjesto, nikako, pod PS. al’ nece se djeda ljutiti.

Malo porodicno groblje… na pola puta izmedju rampe i trapiskog mosta… na obodu cika Laze (Delica) imanja... i on se tu smirio.
Godina 1977-a. Sahrana moga djeda sa majcine strane. Dok popovi obavljase svoje, zazvonise trapiska zvona. Nije im bilo vrijeme. Pogledi odraslih skrenuse tamo preko Vrbasa… u smjeru trapista… u smjeru tu na groblju prisutnog redovnika… u smjeru uvazavanja… izmedju religija, nacija, vjera i nevjera… i prije svega ljudi.

Sve se mislim danas, da im je ipak bilo pravo vrijeme.

PS.PS. Mozda ja i zato pisem, ovako kako pisem. Nikako.


Monday, June 29, 2009

Uvijek ces biti dio nas

Nasi poceci s tobom bili su djecije razdragani. Probe nase bijahu satkane od zelja, pjesme i plesa, svojom voljom, i umjecem od pupoljka razgranao si ruzu, stvorio prekrasan buket, nacinjen od razlicitih boja, a na svakoj latici ispisao ime jednog igraca. I danas kada ti vise nisi sa nama, miris tvog buketa siri se cijelom nasom zemljom i van njenih granica.

Ucio si ti nas ljepom ponasanju, ljepoti prijateljstva, obicajima nasih naroda , Tvojim koreografijama i danas se ponose mnogi ansambli u zemlji i van zemlje. A nas si povezao neraskidivom niti satkao cilim od preljepih boja, jedna uz drugu zbijene i jake, pa se prosto guraju koja ce da bude jaca, ljepsa i trajnija. I danas na svakoj probi, koncertu, ti si sa nama, a u nama stalna zelja da sve bude u redu i da tebe vidimo ozarena lica. Skupa smo dijelili velike nagrade na festivalima po Francuskoj, Italiji, Cehoslovackoj, Engleskoj, i monogim zemljama Evrope, djelili smo nasu radost i tvoj ponos na nas.

Sretna sam sto sam rodjena u svojoj generaciji, generaciji Jugoslovena.

Kad ugledam vrt prepun ruza , a sve te boje daju sliku najljepseg otkanog cilima. Tkanom voljom bogova, pranom ljetnim kisama, suseno suncem a zimi cuvano prekivenim bijelim sagom , sjetim se Tebe, sjetim se tvojih rijeci, tvog prelijepog osmjeha i tvoje ogromne zelje da budemo ljudi.

Moze covjek voljeti samo crvenu ruzu, moze mu ona pruzati najopojniji mirs, ali vremenom pozeli da vidi i druge boje da osjeti i druge mirise, da pozeli da zaplese po kisi u basti raznih cvjetova, boja i napoji dusu njihovim mirisom.

I danas kad zatvorim oci vidim ti lik, vidim tvoju zebnju da na pozornici budemo sto ljepse, uplices nam cvrsto ruze u kose i govoris, da cuvamo nas buket da ne dozvolimo da i jedna latica s padne sa tog buketa, da ne dozvolimo bilo kakvom trnu da narusi njen sklad.

Jedna poklonjena ruza mi je simbol samoce, bar za trenutak u prirodi je sve u paru ili vise, sve sto je samo tuzno je. Pa i mladenci sami ne cine svadbu. Za srecu, veselje uvijek nas treba vise

Evo ja ti na grob stavljam jedan pupoljak, pretvori ga ponovo u ruzu, neka njene lattice mirisu sirom svijeta i neka taj miris dopre do sve i jednog folklorasa ma gdje bio, da na trenutak zastane , zaboravi sve tuge mrznje, da skupa polozimo cvijet na grobove koji drugi napravise, i da od ruza duginih boja napravimo most nade za mene i tebe.

Sretna sam sto sam te znala, sto sam bila cvijet iz tvog buketa Neka ti spokoj tvojoj dusi.

Nena

Labels:

Saturday, June 27, 2009

Migracija

Pitat ce mene neki dan Frau Simone o Zoravi (blogerima, poznata), pohvalivsi se kako je onomad kada je njemacki premijer Fischer brojao jezeve pregazene na Njemackim putevima u akciji o „hajvanima“ i ona u Bosnu poslala sepet zvona, klepetala kako bi se Zorava mogla upratiti ako kojim slucajem ugazi u minsko polje. Da uvazenoj Njemici kazem, da sam humanitarnu klepetalo-akciju ostavio po strani zabrinut genocidnom situacijom u Srebrenici tih dana, bilo bi iluzorno. Da u tim minskim poljima postoji bukader mina njemackog porijekla pa da krava sa njemackim klepetalom nece u domace polje i to bi bilo suvisno. Ali znajuci mene, kao ubjedjenog Patarena reci cu ja Simoni da smo mi bosanski Patareni manihejskog ucenja, dobro i zlo, a da smo onomad kada se Vukcic proglasio Hercogom kao hercegovacki Patareni preuzeli dosta od Dalaj-lame i Tibeta, pa da ce nam od tada i hajvan biti u rangu hinsana. A to je na Zapadu, veliko. I odredjuje stepen civiliziranosti drustva. A onda cu ti ja reci Frau Simoni da je Zorava iz Banjaluke migrirala u Bosanski Petrovac, da je migracija usljedila izricito zbog socnije trave u Petrovackom polju a i zbog teleta koje je na putu i interesa da buduci bak ima drzavljanstvo Federcije, obzirom de je Zorava prije Sporazuma pasla po Kaurskom mejtefu i Sibiru pa po osnovu toga obezbjedila drzavljanstvo Republike Srbske. Tko je otac buduceg teleta nezna ni tetka Semka objasnjavajuci da je to normalno znajuci da se na Ovim prostorima kroz Historiju ne zna ko je koga, da izvines, poklapao. Iliri, Kelte. Sloveni, Ilire. Slovene narodi Azijskog sklopa... pa nije ni iznenadjenje kad onomad meni Njemacka drzava nudise njemacke papire a ja cu njima reci da nema potrebe obzirom da mi je ur-ur Oma grofica von Baden... a da kao prognanik imam pravo na hipotezu...
(Dace oni meni malo iza, stalne papire kao umjetniku.)
Da je odluka o migraciji Zorave u Petrovacko polje i moj prijedlog jasno je iz tekstu ispod gdje sam boraveci kao civilni Pripadnik UN, ostao ocaran krajolikom i jednostavnoscu ljudi tog dijela Bosne pa i zabacio i po koji zapis....

...nejmamo mi vas viska !

Jako oglasavanje horoza, tu negdje blizu opomenu me da je vrijeme ustajanja. Moj dzepni kalkulator nije se ni oglasio, a i saat sa cadijum baterijama kao da je prespao. Ne budeci prijatne domacine lagano se izvlacim iz tople postelje, otvaram prozor a ostar Petrovacki zrak puni mi pluca. U Biscinama nema vode, nestala je sinoc. Oprao sam se sinoc na vrijeme. Povelik kamen na Petrovackoj cesti odbio mi je auspuh, pa sam kasnio. Dobro je da nije gore. Jos ima po koja zaostala mina. Svuda. A proslo je petnaest godina. O minama u novinama djeca odgovaraju preko kviz kupona. Bosna je ovo. Onako iz plasticne posude pokusavam oprati zube. Obrijati se. Nije to to, ali zilet skida nekako. Muti se sa Ostrelja. Ovdje kazu da sa te strane uvijek ide crno. Na stanici sam za pola sata. Pred vratima Masine radnje ceka me prelijepo crno-bijelo scene i mota mi se oko nogu. Primjetio sam da mi se ono najvise raduje. Lagano koracam brdu, idem kraj sehidskog groblja, cudno mi kao da ezan kasni. Ali u Bosni sam. Nista nije cudno. Na stanici je vec guzva. Lica nova, ali strana. Nisu ni prijateljska. Pozdravlja me Salih. Ostali odahnuse. I ja. Nosim crtaci blok i cuvam, da ga ne ostetim. Ali guzve nema. Niko ne zuri. Valjda ih naucio rat da budu saburli. Ili me pustaju onako poslije Salihovog pozdrava. Sa zvucnika cujem zenski krestav glas. Jedanaest-osminki. Novokomponovana. U tekstu spominje Allaha. Stadoh na praznu konzervu Laskog piva, odmah tu do sjedista. Salih ce do mene. Prica mi o Cehi. Kaze Cehinje daju i kad ne trazis. Ovdje ima Gradiscanki. Samo su Gradiscanci zajebani. Slusam i gledam raklamu vise soferove glave. Martini. Pa opet Martini. Stara majka u jemeniji iza mog sjedista pusi. Vidim Marlboro. Pretpostavljam gdje su joj unuci. Dim nikome ne smeta. Cudno, ni meni. Prestao sam prije petnaest godina. Kada je bilo najgore. Nisam poslije Cesterfilda nikako mogao pristati na Hercegovinu bez filtera. I tako do danas. Autobus staje, a stanica nije, i cujem kako sofer govori zgodnoj plavusi povelikih sisa i nadigle usne koja sjedi pored njega:
-Ovdje smo im ucerali...
Plavusa se stidi majke u jemeniji, a neko iza dobacuje:
-Nije, ucerali. Nategli, prijatelju. Da nas pustise Amerikanci dalje, vozio bi ti sad Banjaluci.
Sa zvucnika zenski glas pjeva. Od jacine ne razumijem o cemu, samo ponekad cujem da spominje Peti korpus.Ima ih koji pjevaju. Ja nisam. Ne znam rijeci. Petnaest godina ucini svoje. ”Skorpioni” su mi u uhu. A i da hocu sve oko mene se desava tako brzo. Vijesti sa radija govore o godisnjici pogibije ledi Di. Majka u jemeniji uci Fatihu. Kaze, lijepoj narodnoj princezi Dijani. Prirasla joj za srce kao da joj je rodjena. Nagledala se majka zlodjela za onog rata. Ovaj genocidni, bas nije valjao, objasnjava starica.
I da sanja, mnoge. I pored toga Fatiha i Dijani. Ali ja sam u Bosni. To je tako. Preko Bihackog mosta zuri djevojka pokrivena od glave do pete. Odmah iza nje lijepa „gara“ u minicu golog pupka a panker sa irokez-frizurom, pozdravlja me.
Neljubazna napasno nasminkana crnka na blagajni pokvari mi raspolozenje. Covjek na jednoj staki u polu-uniformi bez ruke mi govori:
- Umjetnik, pusti zmiju. Nejmamo mi vas viska. Bujrum svakome...
Iz zvucnika kraj Une u lijepo uredjenoj basti tamo od Hamde Tigra cujem zvuke bluesa. B.B.King. Sigurniji sam i govorim sebi:
- Jebes, zemlju u kojoj se ne mjesa blues sa sevdalinkom. A i u kojoj Ezan i Zvona nekad ne zakasne...
Sa vrata skidam moju identifikacionu kartu UN-a, sa rukava plavu naljepnicu UNDP-a uz cvrstu odluku da se bar sada borim za Bosnu, protiv bjelosvjetskih lopova pod znakom UN.

Grof
(...u jednom trenutku su u Bihacu i u Krajini bile aktivne 72 Organizacije iz Svijeta. Od njih toliko samo je Njemacki THV-k i dijelom Caritas radio potrebno i konkretno u tom momentu. Ostali su vecinom bili experiment u smislu, “bla-bla-bla “ ali su na sebe trosili 70% poslanih sredstava. Radi estetskog dozivljaja napisanog nisam opisao moj susret sa seficom UNDP-a g. Pezini iz Sarajavea ali u kratko da citaoca upoznam, da sam jedan od rijetkih koji je Ujedinjene Nacije poslao u tri pizde materinena, na Carsiji pojeo dobar “pajsl” i vratio se na Rajnu, tuzan, znajuci da UN u Dodiku, Brankovicu i Bakiru imaju izvrsne kalfe.... cesto se sjetim covjeka bez ruke sa stakom iz Bihaca pa napisem ponesto i za sebe i za njega.... uzscorluk, Ban Ki-munu, Bakiru... Bosicu i Bevandi... )

Labels:

Friday, June 26, 2009

Lojzo opet među Banjalučanima

Ponovo je došao svojim prijateljima, došao da nam otkrije jedinstven put, započet u Varcaru pod Oruglom, pa nastavljen škrtom i surovom Manjačom, niz Crnu Ri(je)ku, i dalje Vrbasom uz odmotavanje tajni njegovih mlinova do Suturlije i ćorluka Gornjeg Šehera, na samaru paripovom... sve dok nije zatekao svetog Sebastijana u zagrljaju sa sahatkulom.

I na radost svojih sugrađana donio sepete lijepih slika sa zaboravljenim mirisima.

Sad se predstavlja nekako ozbiljnije - Alojz Ćurić, al’ svi znamo da se radi o našem Lojzi...

U Galeriji velika gužva; treperi pitanje ’Kad je sve ovo naslikao?’

Mario

Labels:

Thursday, June 25, 2009

Razlog za okupljanje

25. Lipnja. Ja i Hrvatska slavimo (da parafraziram C. de Gola), Hrvatska Dan drzavnosti, a ja rodjendan.

Molim ne postavljati ono zlocesto pitanje.

Svaka prilika se koristi da se okupe najmiliji. Vrijeme ovih dana grozno, hladno, kisa. Kad dodjose unuci zasja sunce i osta tako cijelo poslijepodne. Rucak skroman: juhica, lovacke snicle, grasak, peceno pile, mladi krumpir, salate: rajcica, krastavci i zelena. Za nazdraviti, teran. Desert: sladoled i torta ....iz slasticarne, moja mama bi se krizala, a i ja bih nekad s omalovazavanjem gledala na takvo sto. Vremena se mijenjaju, a bogme i ja.

Raspolozenje bi odlicno, moji maleni dobro papali i jos smo se poslije lijepo igrali s gormitima (boze sacuvaj sta djeci sad serviraju... sve neka cudovista ), pa se na umor necu zaliti.

A da bih dokazala da sam ranije sama pravila torte, nabrzinu pronadjoh neke stare fotke, te i njih prilazem uz nove.

Dragi moji blogeri i vama nazdravljam casom terana. Zivjeli !

Nada Š. D.

Labels: ,

Wednesday, June 24, 2009

Banjalucke bogomolje, vjera i nevjera, moja kolegica i ja

Citam nedavno o velikoj proslavi u Banjaluci: hram bozji izmedju opstine i Doma kulture je konacno osvestan (ma sta to znacilo), skupila se ’elita’ (Mile je ponovo u prvom planu, sa lentom preko ramena), duhovni centar manjeg blentiteta je konacno otvorio svoja vrata ’vjernicima’. Sada ce u zivotu narodu Banjaluckom sve biti mnogo lakse: konacno ce imati mjesto gdje se mogu bogu moliti, ne moraju ici daleko, a i mogu biti vidjeni jer se hram boziji nalazi na mjestu gdje se mota puno svijeta. Taj ’historijski’ dogadjaj me podsjeti na prosla vremena, crkve i ostale bogomolje, vjeru u boga, moje djetinjstvo i bivsu skolsku kolegicu.

U ono komunisticko doba kada je bilo ’zabranjeno’ ici u crkvu, a ja jos bio skolarac u osnovnoj skoli ”Ivan Goran Kovacic”, svake nedelje sam s familijom isao u crkvu. Moji roditelji nisu marili za politiku kao ni vecina katolika iz komsiluka pa je odlazak u crkvu nedeljom bila aktivnost koja se nije propustala. Nekada je to bila crkva na Petricevcu a nekada ona u Trapistima (Delibasinom selu). Trebalo je sa Predgradja dobro pjesaciti da bi se stiglo i do jedne i do druge bozije kuce, znalo je biti i ruznog vremena, ali se ne sjecam da smo ikada zakasnili na pocetak mise.

Kasnije, kada sam malo porastao, isao sam u biskupovu crkvu (onu u blizini pozorista) na vjeronauk. Trebalo je nauciti Katekizam (valjda se pise velikim slovima) a 10 bozjih zapovijedi se moralo znati na pamet. To je bilo kao tablica mnozenja u osnovnoj skoli, nije moglo a da se ne zna. Doslo je vrijeme i krizme (opet nisam siguran kako se pise) i tako sam ja postao ’pravi’ vjernik.

Sjecam se tih vremena i moje komsijske raje, skolskih drugova i drugarica, koji su vecinom bili iste vjere kao ja (bio je to, kako se u to doba znalo govoriti, katolicki kraj) pa smo te godine zivota uglavnom zivjeli slicne zivote. Jedino moja prva komsinica Smilja (tata Mirko je bio komunista, cini mi se onaj posteni, a mama je radila u sudu) nije isla u crkvu (a ni crkve nije bilo u blizini, osim one kod Borcevog stadiona i u Rebrovcu). Nije je bilo ni u danima Uskrsa kada smo se mi djeca iz komsiluka ’tucali jajima’, da vidimo cije ce biti najjace.


Iz tog perioda sjecam se i nekakvog stida sto sam ja eto morao ici u crkvu a neke moje skolske kolege ciji su roditelji bili u partiji, nisu. Nismo o tome pricali ali sam se osjecao malo nelagodno u skoli iako mi nikada nitko nista nije prebacio. A i mise u crkvi su mi bile dosadne jer se svake nedelje ponavljalo jedno te isto pa mi nije bas bilo jasno zasto je to potrebno: da se utrdi ’gradivo’ ili je postojao nekakav drugi razlog meni nedostupan (evo i dan danas znam napamet ”Zdravo Marijo i Oce nas...”, bas kao sto znam tablicu mnozenja, te kada je bila bitka na Kosovu i prvi srpski ustanak!!! – ofanziva se bas ne sjecam najbolje).

Zivot je isao svojim tokom, poraslo se, roditelji su malo ’popustili kajase’ pa sam tako malo po malo odlaske u crkvu prorjedjivao dok konacno nisu potpuno prestali. Sjecam se moje mame koja mi je znala reci da cu biti ’lutoran’ (za nju je to bila osoba koja ne vjeruje u boga) ali nije previse insistirala na odlascima iako su ona i tata i dalje redovito ispunjavali svoje vjeske obaveze sve dok se imalo snage. A i crkve se promijenile. Ona na Petricevcu i biskupova su porusene u potresu, zamijenjene drugim, koje mi se arhitektonski nikako nisu svidjale. U Trapiste nisam bas svracao pa za nju ni ne znam.

Prodjose godine, ozenih se, odselih iz svog komsiluka, dobih stan na Starcevici. Kad, vidi vraga, moja bivsa komsinica Smilja i ja ponovo komsije: ista zgrada, drugi ulazi. Ja zaposled u Cajavecu, ona u sudu (sve nesto mislim da je mama u tome malo pomogla!). Nesto se ne poznajemo najbolje (uglavnom se glava kao slucajno okretala na drugu stranu ako bi nam se putevi ukrstili). Ali djeca nam postadose prijatelji, igraju se zajedno na parkingu, druze se, cak se ponekad nadju u starom komsiluku kada dodju u posjetu rodbini. Smiljinom ocu Mirku drago da se djeca druze. Valjda se sjeca naseg djetinjstva i nekadasnjeg druzenja.

Prodjose godine, dodjose nova vremena. Zavladala demokratija. Pobijedise ’nasi’, na sve strane. Partije (one komunisticke) nestade dok si rek’o keks. Ljudi se ’osvijestise’, nadjose boga kojeg su izgubili u danima ’zabrane’ (e nije moglo i jare i pare!) pa crkve odjednom postadose popularnije od igranki u Domu kulture. U nasem gradu se odjednom pojavi sveti Sava, valjda iznenada i on vaskrso, a novi vjernici pohrlise na bogosluzenja. Za prvi Uskrs nakon ’prvih slobodnih demokratskih izbora’ nekakva suva grana se provoza traktorom trgom Palih boraca uz ’pojanje’ i obavezno pucanje iz oruzja prigodnog takvim proslavama (tipican banjalucki ugodjaj). Za Bozic, ona jedna crkva u gradu kod Borcevog stadiona postade pretijesna da primi sve bivse komuniste koji su se borili za prve redove do oltara, valjda da budu blizi bogu. Vidim poznata lica, medju njima i moju bivsu skolsku kolegicu i bivsu i sadasnju komsinicu Smiljku, u subari, sva blista, odmah do popa. Gotovo je ugusi onaj dim iz kandila. Cini mi se da je konacno nasla sebe. Pomislih, sada joj se pruzila prilika da konaco bude po necemu zapazena jer se sjecam da je onih skolskih dana bila ljubomorna sto sam u skoli bio bolji djak od nje pa me je uciteljica svugdje gurala u prvi plan a ona je to tako zeljela.

I ne zavrsi se sve na tom. Nova vlast pozuri da ispravi historiju pa se pocese donositi zakoni koji ce stvari postaviti na svoje mjesto. Trebalo je komuniste otjerati u zapecak hostorije a zivot vratiti u bozje ruke. Pa na red dodjose i crkve. Prva, ona na trgu Palih boraca. Opet slavlje, opet okupljanje, opet se treba pokazati. Bilo je to doba kada se jos moglo slobodno hodati gradom (rat u Bosni jos nije poceo) pa odlucih da licno ’uvelicam slavlje’. Stigoh sa Starcevice pjeske (benzina je vec ponestajalo), kad tamo, opet moja bivsa skolska kolegica, i opet u prvim redovima, lijepo ’upicanjena’ kako to dolikuje svecanom trenutku. I opet blista. Prosto neka druga osoba. Nista ne govori, samo nekakav pobjednicki smjesak na licu. Ocigledno joj ovaj novi ’demokratski’ sistem vise odgovara jer je konacno ’nasla sebe’.

Bio je to nas zadnji ’bliski susret’. Vise se ne srecemo jer ja pazim kuda se krecem. Cujem da je ’zaigrala u kolu sprskih sestara, i to jednu od znacajnijih uloga’, kao sto prilici pravim patriotama, a sin Bojan krenu mojim stopama: ’nastupa’ na parkingu zgrade sa repertoarom ’najvecih hitova’ toga doba. Od mirnog djeteta posta ’umjetnik’. Na upit sta to pjeva odgovara da to slusa kod kuce. Mama se i tu potrudila da bude u trendu. Sve se mijenja, tesko se covjek snalazi...

’Nova demokratija’ i oni sto ’nadjose boga’ me otjerase u svijet, a moja bivsa skolska kolegica ostade u gradu da gradi novu, ljepsu buducnost. I nove crkve. Svuda. Gdje god ima neki prazan cosak. Ili park. Da narod ne mora daleko hodati kao sto sam to morao ja kada sam bio mali. A one druge, koje su u gradu postojale stotinama godina su malo po malo nestajale s lica zemlje. Istina ne sve. Valjda mrznja nije bila podjednaka pa je pokoja ostala. Za razliku od bogomolja od ’onih trecih’ (koje su, prema nekim ’saznanjima’ sami rusili. Da ’napakoste’ onima sto ostadose.)

Petnaestak godina kasnije citam vijesti na Internetu o ’osvestanju’ i razmisljam. O cemu se to zpravo radi? Zasto se sve to desilo? Odkud da moja bivsa skolska kolegica i komsinica odjedom odabra puteve bozje a ja okrenuh na drugu stranu? Ko je tu prav a ko grijesi? Zasto su jedne crkve bolje od onih drugih pa jedne treba rusiti a druge graditi? Da one trece ne spominjem! Kako na sve to gleda bog? Ima li on preference? Koje on vise volji? Da li one sto su rusili ili one sto grade nove?

Odgovore na pitanja ne znam. Mogu samo nagadjati. Valjda je mene na vrijeme naucilo da se ’bojim boga’ i da ne radim ono sto ne bih zelio da meni drugi rade. Valjda je to zato sto sam gradivo bolje savladao od moje bivse skolske kolegice jos dok sam bio dijete (svecenici su dobro odradjivali svoj posao) a ona sada polaze popravni. Ali bojim se da ga nije polozila. I da ce neko od njenih potomaka morati gradivo ponovo savladjivati.

Sjecam se onih starih crkava u gradu i zao mi sto nestadose sa lice zemlje. Jer, imale su one nesto privlacno u svojoj arhitekturi, nesto sto ih je izdvajalo od drugih gradjevina. I davale su neki poseban sarm gradu, nisu se nametale kao znak moci, kao centar svih zbivanja. A ove nove crkve, koje po nasem gradu nicu na svakom cosku, i vlast koja ih gradi, me podsjecaju na mog Rexa i njegovo ponasanje. Kad ga vodim u setnju on, malo, malo, digne nogu pa baci ’pis’. Kazu, oznacava svoju teritoriju.

O Smilji (i Bojanu) ne znam nista. Gdje su, sta danas rade, ne znam. Zive li u istom stanu ili su i oni preselili u drugi, veci, blizi centru grada, kako to prilici ’prvoborcima novog sistema’? Mozda ih neko od posjetilaca poznaje pa mi javi. Iz hlada svog backyard-a u dalekoj Americi im zelim sve najbolje a posebno da nemaju straha kada dodju ’bogu na ispovjed’, kada za to dodje vrijeme (a valjda ce, tako kazu popovi). Jer sve ove godine su imali i imat ce vremena da izmole sve one ’ocenase’ i ’zdravo marije’ za oproste grijeha (ako su toga svjesni) pa ce im bog, valjda, grijehe oprostiti.


P.S. Tekst je pisan neposredno nakon 'velikog slavlja u Banjaluci' a na red za objavljivanje stigao tek sada. Svaka slicnost sa nekim od priloga objavljenih zadnjih dana je cista slucajnost.

Labels:

Tuesday, June 23, 2009

Zabranjeni Grad

Jedna od glavnih turistickih atrakcija Pekinga je Zabranjeni grad (Forbidden city) koji smo obisli drugi dan po dolasku u Kinu. Posjeta je bila organizirana od strane organizatora konferencije tako da smo tokom obilaska imali pomoc vodica, Kineza, ciji je engleski bio jako nerazumljiv pa nam njegova objanjenja nisu puno pomogla da naucimo malo vise o njegovoj historiji. Uz to, vodic se stalno zurio od jedne palate do druge pa smo vecinu vremena kaskali za njim bez mogucnosti da se zadrzimo na mjestima koja bi se nama cinila zanimljiva.

Zabranjeni grad je smjesten u centru Pekinga, naslonjen s jedne strane na najveci trg na svijet. Pogadjate, radi se o Tiananmen trgu koji je u svijetu postao poznat po tragicnim dogadjajima tokom studentskih protesta 1989 (ovih dana je ponovo bilo govora o njemu jer je u junu padala godinjica tih dogadjanja). Na trgu smo se zadrzali samo na kratko (a i da smo htjeli da se prosetamo s jednog kraja do drugog trebalo bi nam prilicno vremena) i odmah se uputili prema ulazu u Zabranjeni grad koji nas je vodio pored mauzoleja Mao Ce Tunga (kineskog Mile, kako ga Kinezi nazvase od milja).


Vodic nas je vodio od jedne palate do druge, preko prostranih trgova, i pricao o dogadjajima vezanim za proslost istih. Mi smo pokusavali da vidimo i ponesto sa strane tako da nam je vecina prica promakla (a i onako nismo puno razumjeli). Posto smo se morali drzati grupe, nismo imali mogucnost da se na nekim mjestima zadrzimo duze ako bi nas ona vise zanimala vec smo morali pratiti gdje se nalazi vodic koje smo mogli locirati po zastavici koju je nosio (izgleda da je to ovdje pravilo jer smo vidjeli mnogo grupa i u svakoj je vodic imao zastavicu kao znak raspoznavanja).

Unutar zidova zabranjenog grada se nalazi veliki broj palata i drugih objekata i za neki ozbiljniji obilazak bi nam trebao cijeli dan. Mi smo ga obisli za manje od dva sata tako da smo mogli vidjeti samo manji dio. Uz svu vec poznatu arhitekturu meni se posebno svidio tkz Imperial Garden, cini mi se jedini vrt u kojem se covjek mogao odmoriti ako je to pozelio.

Iz Zabranjenog grada smo izasli kroz izlaz na suprotnoj strani od onog na koja smo usli i nakon toga se zaputili na rucak u obliznji hotel.

Nakon rucka (opet tipicna kineska hrana) smo busom 'skoknuli' do olimpijskog stadiona, poznatog pod nazivom "pticije gnijezdo", kojeg smo, opet na brzinu, obisli, bez ulaska na tribine.

Slikao sam tu i tamo i nekoliko fotografija slozio u ovaj album. O historiji Zabranjenog grada ne napisah nista jer je oni koje to zanima vjerojatno vec znaju a oni drugi mogu naci mnostvo informacija na Internetu pa bi moje ponavljanje vjerojatno bilo suhoparno.

Slijedeci 'izvjestaj' ce biti posvecen posjeti Velikom zidu i grobnici dinastije Ming.

Labels:

Monday, June 22, 2009

Sretan 48!

Subota, 20. 6., jos jedno slavlje: ovaj put rodjendan. Na torti pise 48! Za zene je poznato da od neke godine rodjendane pocnu brojati obratnim redoslijedom pa tako i mi svratismo na jedan takav.

Preksinoc smo, dakle, svratili na proslavu rodjendana nase banjalucanke Mine Coralic, na kojoj su se okupile dvije familije Halimica, Asija, dida Dane, Nera i ja. Slavljenicku 'ekipu' smo zapravo zatekli na trotoaru u Penn Avenue ispred zgrade u kojoj slavljenica zivi: vece je bila prekrasna pa kako je familija Halimic upravo stigla, Mina i Asija su izisle da ih docekaju. Onako svi skupa se zaputismo liftom na 9. kat, u Minim stan.

Bila je to prilika da upoznam i najmladjeg clana familije Halimic, Eldara, s kojim nana Nafa svakodnevno devera dok roditelji, Adis i snaha Dina rade. Kako to izgleda imali smo prilike da se uvjerimo: stan je bio prepun interesantnih stvari koje je Eldar morao dotaci tako da je neko stalno bio zaduzen da prati gdje se mali 'istrazivac' nalazi.

Proveli smo kod slavljenice par prijatnih sati (tortu smo morali probati pa se tako i godine 'pojedose') a ja sam za to vrijeme uspio napraviti nekoliko slika, naravno, za blog. Tako sam ovo nase druzenje na blogu upotpunio s nekoliko novih lica.

Slavljenici Mini zelim jos mnogo ovakvih slavlja makar brojcanik na torti isao u suprotnom smjeru. Sta pise na torti je manje vazno, vazno je da se raja okuplja i veseli.

Labels: ,

Sunday, June 21, 2009

Sretno dobri covjece

Negdje tamo u januaru sam objavio jedan prilog o sada vec bivsem dean-u (dekanu) moje skole, o osobi koja je uz sve dobro sto je ucinila dozivjela da ga jaci od njega nepravedno smijeni i na taj nacin svima nama pokaze da se dobro svaki put ne vraca dobrim. Takvih primjera ima na pretek i svako od nas bi se mogao sjetiti ponekog.

Sinoc se okupismo da ovom covjeku koji je sve svoje planove podredio zelji da se smiri u Pittsburgh-u, pozelimo srecu u novoj sredini. Nedugo nakon nemilog dogadjaja na nasem univerzitetu, jedna druga Law School mu ponudi posao. Ovaj put ce sam sebi biti sef: i dean i predsjednik skole, jer se radi o skoli koja je samostalna i nije vezana za univerzitet.

Okupismo se tako u stanu naseg bivseg dean-a na farewell party, kako to kazu amerikanci. Bilo je tu znacajnih licnosti iz drustvenog zivota Pittsburgh-a, profesora iz skole, studenata i dean-ovih prijatelja. Bilo je to jedno lijepo druzenje u stanu na desetom katu novogradnje u downtown-u Pittsburgh-a s pogledom na rijeku Monongahela i poznato brdo, vidikovac, Mont Washington.

Podsjeti me sudbina ovog covjeka na sudbine mnogih koje je sila natjerala da svoje zivotne planove promjene i koji su se ponovo digli na noge uprkos nepravdi koja ih je zadesila. Drago mi je da je tako i da ovom dobrom covjeku mogu pozeljeti sve najbolje jer je to zasluzio:

Good luck Don, I wish you the best, you deserved it!

Friday, June 19, 2009

Kloniranje

Grad

...te godine zovnuce mene sin Dzado da Novu godinu docekamo u njegovom novom stanu u neboderima kod Zelenog mosta. Sjedio sam ja do iza jedan. Meza, bila kako treba, sljiva pitka... mehka... i reci cu ja, da cu kuci, Seheru, uz ovu stranu (Alije Alijagica, od Stupnice do Ilidze), sam polahko, nikako sredinom makadama ima blata. Fatio sam se ja kuca Azabagica (skretanje Sehitlucima) sa bandere skilji lampa ispred mene asfalt... otkud, asfalt Allahu... Mujo ovars´o si drugi pravac, ja cu sebi, racunam bi li ono sedmi cokanic... i da jest to za meine nije cudo.... i okrenem se namah nazad. Ima lipa, drace, slicno kao, kada cu onom stranom (Hiseta), idem... idem, kad Crkva. Otkud Crkva prema Seheru?... Bolje pogledam, ono Rebrovac.
Mujo ohani, okrenuo si kontra, dajak za se, pa nogu za nogom pored Stankovica kuce (Danka Mitrova), nazad... to ja sebi... pa cu skoro desno priko mosta, onom stranom kraj kuce Raskana Suljica (Kozarska). Prisao sam ja priko Vrbasa, most se oduzio, nije ni Zelen a ni zeljezni (most Venecija, istom izgradjen)... sutim, vidim cesta ravno, asfalt, rekoh dobro je, to je od one sljive... proslo je frtalj sahata cekam ja na Granap (prodavnica Izvor na Hisetima) kad pridame, streka... pruga... Titin Drum (Rosulje)
Otkud pruga Seheru?...
Mujo ohani, to ja sebi, priupitaj... koga... evo ce sabah... sreca naici ce covjek na novom Partizanu, i ja cu pitati na koju ce stranu Seheru... a on ce meni,
- sebi ga zemljo..!
To sto vi asfaltirate priko noci, pravite kucerne, mostove, hajde... more se mahmurnom poznat... ali na kulturno pitanje, reci, sebi ga zemljo, bas je nekulturno...,
zavrsi mi davne godine pricu stari Mujo Pandro mudra Bosanska dusa. Potegnu dobro rakiju iz vinske case na Motelu, otpuhnu pojak dim niske Drave, izvadi sat na lancu iz prsluka sa reverima iz Getzbi vremena i pusti pogled niz Liman Nanutovom mlinu ubjedjen da Sejo, Nebojsa, Pavle, Ferid, Boro, Besko pa i ja medju njima ne mozemo Vrbasu, nista...

Kloniranje

Godine su iza. Stari Mujo odavno lezi u Groblju kod Turbeta. Malo je falilo da i tu ne nadje mira. Ja sam u Gradu u kojem sam rodjen. Potpuno trijezan. Idem Cestom. Ravno. Ne skrecem. Skrenuo sam. Doceka me Crkva. Jos jedna. Jos jedna a nigdje Groblja, uz. Pa ulica puna usorenih kuca, cudno kitnjastih. Slicno na grobljima Istocne Srbije...a Groblja, nema...
Evo me Titovom Drumu. “U planskoj kompoziciji koju mi nafali kolega po struci, preko noci sljedbenik Versace-a, jasno vidim koncepciju o vladarskom apsolutizmu koji ima oslonac u tajkunima novim miljunerima osvjescenim nacionalistima. Nove rezidencije podredjuju citavu kompoziciju Grada, Vladinom dvorcu kao centru i tako odredjuju stvarnost surovog provodjenja podredjenosti i ogranicenju gradjanskih sloboda. Vladarski apsolutizam i beobzirna eksploatacija podanika je prisutna na svakom koraku...“
Divljacka destrukcija obale Vrbasa na Husinom mlinu ekletantan je primjer krsenja osnovnih ljudskih prava na „pogled“, na „ljepotu“, na rijeku i drastican prikaz akademskog nivoa oblikovanja Savinih potomaka. Sistem „hajduckog“ planiranja preuzet iz tradicije jednostavno biva ozakonjen. Danas matica-Mlin i papiri, sutra nadogradnja kompletne dispozicije haoticno, megalomanski uz pomoc kvazi-drzavnog aparata i klovnova u oblasti planiranja, urbanizma i projektovanja. Kakva drzava takav i Gestaltung. Apsolutno, „kic“.
...a to, mi ne volimo Bosnu i Hercegovinu mi hocemo... sto bi rekao Kerim Spojka,
- ko nevoli nek razguli...
Ne pitam nikoga u kojem je pravcu Seher jer me ne bi razumjeli. Necu ni uz Vrbas. Tesko je gledati devastirane obale (kerepa pod Gradskim mostom, Husin mlin...) kloniranog Dunava... a i „sorom sajke“ ostavljam Miri, Novici, Zagi, Radi, Milicu i anonimnim predavacima, arhitektama, sa tzv Arhitektonskog fakukteta u Banjaluci da na miru i rahat kloniraju Banjaluku u Nis na Vrbasu...
„Početak industrijske revolucije, Rusoovski „plemeniti divljaci“ i Lokove „tabula rase“ formiraju novu svest Sen Simonovskog urbanizma, utopijskih vizija i vrtnih predstava Ebenezera Howarda unoseći urbanizam na mala – velika vrata XX veka.“
-A ondak je letijo jeroplan nad Beogradom... (Deroko)
Zao mi je sto cijenjenog profesora nisam imao prilike slusati...
Profesora, Bogdanovica...jesam...i opet ce...

Grof
(bilo kakva slicnost sa nekim nije namjerna. Filozofija estetike je individualni postulat)

Thursday, June 18, 2009

Vjencanje u Minesoti

Uvijek je lijepo biti na necijem vjencanju, posebno kada se to desava ovdje i kada su u pitanju djeca nasih kolega i prijatelja Banjalucana. Mi smo imali cast da prisustvujemo vjencanju Ane Curkovic i Andy Broun. Jedna dugogodisnja ljubav jos iz skolskih klupa krunisana je vjencanjem u Rochesteru drzava Minesota 30. Maja 2009.

Ana je kcerka nasih banjalucana Dubravke (Bube) i Dragana (Cureta) Curkovic. Kazem vjencanje je bilo u Rochesteru gradu koji je poznat po vrhunskoj svjetskoj klinici Mayo na kojoj se lijece uglavom bogatasi. Ustvari sam grad je i klinika sa mnostvom zgrada povezanih podzemnim i nadzemnim hodnicima. Izuzetno cist i miran gradic. Kazu da je zimi strasno hladno a temperatura se spusti do -40C.

Da se vratim vjencanju. Bilo je to americko vjencanje ali Dubravka i Dragan su se potrudili da se tu osjeti i nas mentalitet. Dubravka, poznata po kuharskim umijecima je za predjelo pripremika nekoliko vrsta pita a zajedno je sa mamom Rozikom napravila 10-tak vrsta raznoraznih kolaca. Uz to treba dodati i nasu muziku i pjesme pa je tako ovo slavlje dobilo jenu novu multikulturnu boju. To se svidjelo i Amerikancima koji su plesali i veselili se uz nase pjesme.

Gostiju je bilo vise od 300 i svecana sala u hotelu je bila dubke puna. Bilo je tu gostiju iz Norveske, Kanade, Svicarske, Hrvatske i iz svih krajeva Amerike. Svoje sudbonosno ‘da’ mladenci su rekli u obliznjoj crkvi a onda se slavlje nastavilo u prelijepom hotelu Marriott. Plesalo se do sitnih nocnih sati uz zvuke nase i americke muzike.

Kada se slavlje stisalo sutradan smo otsli kod Dubravke i Dragana kuci na nastavak dobrog druzenja uz Draganove specijalitete sa rostilja. On to zaista vrhunski radi i u sali smo mu rekli da bi vrlo brzo morali na dijetu druzeci se na ovaj nacin. Dragan i Dubravka su sve goste sa radoscu docekali a Dubravki nije bilo tesko da po par puta ide po nekoga u Mineapolis na aerodrom koji i nije bas tako blizu (sat i po udaljenosti).

Ana i Andy su zracili mladoscu i ljepotom. Rekla sam vec da je to ljubav iz skolskih klupa. Obadvoje su zavrsili koledz i uspjesno rade. Kuriozitet je i to da su vec kupili kucu u koju su nas pozvali sa ostalom rodbinom na kafu i otvaranje poklona. Bila je to jos jedna prilika da se stetnemo sa Aninom i Andy-evom rodbinom. Na kraju jos jednom neka ih prati sreca i ljubav u njihovom zajednickom putu.

Jasna


P.S. - Slike sa vjencanja

Labels: ,

Wednesday, June 17, 2009

Drugi muzicki recital mladih bosanskih amerikanaca

Evo jos jednog priloga koji kasni par dana. Emira mi je poslala ovaj kratki ozvjestaj prije tri dana:

Evo samo kratki izvjestaj iz Louisville-a. Danas je odrzan drugi muzicki recital mladih bosanskih amerikanaca (tako je pisalo u pozivnici), ucenika Brace Skopljaka i njegovog mladog saradnika Mirsada Besica. Maka sala je bila puna, a djeca su pokazala koliko su naucila u ovoj skolskoj godini. Na kraju su nas Braco i Mirsad obradovali zajednickim nastupom.

Na prvoj slici je najmladji ucenik Benjamin kojem je stolica jos uvijek previsoka i Braco sto s paznjom prati, a na drugoj Braco i Mirsad. Usput da spomenem da je Mirsad nedavno diplomirao na Berkliju, da je maestro na gitari te da se bavi i komponovanjem

Pozdrav Emira

Labels: , ,

Tuesday, June 16, 2009

Opet smo najbolji!

Zadnjih nekoliko mjeseci Pittsburgh je postao grad o kojem se ovdje u Americi ponovo pocelo pricati nakon dugih godina krize. Razlog za to su prije svega sport, ali i politika i svakodnevni zivot. Ovih dana je prema nekoliko anketa Pittsburgh izabran za grad u kojem je u najlepse zivjeti (vazi samo za USA) a u septembru se u gradu odrzava samit 20 najrazvijenijih zemalja svijeta. Pittsburgh je poznat po svoja tri sportska kluba (pirati, stilersi i pingvini) koji su igrali ili jos uvijek igraju znacajnu ulogu u americkom zivotu. Tradicionalne boje timova, black and gold, se mogu vidjeti na ulicama grada veoma cesto, posebno kada dodje vrijeme za odlucujuce utakmice.

Onih dana kada sam morao napustiti rodni grad i bivsu domovinu i prepustio se da me 'izbjeglicke vode' nose svojim tokom, nisam ni pomisljao da cu jednom ponovo uzivati u uspjesima sportskih klubova kao sto sam to nekada cinio u onim prijeratnim vremenima. Dolaskom u Pittsburgh poceo sam pratiti Steelers-e, ekipu u americkom fudbalu, i s vremenom postao njihov veliki obozavalac. Vec prve godine po mom dolasku u USA Steelers-i su stigli do superbowl-a ali ga na zalost nisu uspjeli osvojiti. Dosta slozena pravila igre sam vrlo brzo naucio i od tada uzivam prateci ih od prvog dana sezone . Od mog dolaska ovdje Steelers-i su osvojili superbowl dva puta sto nam je svima povecalo ugled kada putujemo sirom ove moje nove domovine.

Pingvine, hokejaski tim, nisam pratio do prije jedno dvije-tri godine. Americki hokej mi se cinio kao nekakvo silno klizanje bez nekog posebnog smisla, slicno kao sto je bio slucaj sa soccer-om (nogometom), koji je takodjer veoma cesto bio samo neorganizirana jurnjava za loptom. Medjutim, dolaskom dva mlada sjajna hokejasa u grad na tri rijeke (kako ga ovdje u Americi cesto zovu), Sidny Crosby-ja (Kanada), te Evgeni Malkina (Rus), stvari su postale zanimljivije i postao sam sve vise i vise prikovan za ekran kada bi Pingivini igrali. Mellon arena (dvorana u kojoj Pingvini igraju) je zadnje tri godine rasprodata tokom cijele sezone i za kartu se daje pristojna 'lova'.

Prosle godine je ekipa Pingvina sa svojim mladim asovima iznenadila mnoge i stigla do finala playoff-a. Igralo se protiv ekipe Red Wings iz Detroit-a koja dominira americkim hokejem zadnjih desetak godina. Izgubili smo u sest utakmica ali je atmosfera u gradu bila praznicka. Neke od utakmica su bile dramaticne i pobjednik se odlucivao u zadnjim sekundama.

Ove godine se od Pingvina ocekivalo da stignu lako izbore plasman udo playoff, uz skrivene zelje da osvoje prvenstvo. Stvari tokom sezone nisu isle najbolje i jednog momenta se cinilo da od ocekivanja nema nista. Smjena trenera donese preporod: ekipa je pocela igrati onako kako to ona umije i na kraju udjosmo u playoff, te na kraju stigosmo do finala. Protivnik, ponovo Red Wings, ekipa koju je vecina vidjela na tronu i ove godine. Ali stvari se cesto ne odvijaju kako vecina misli: Pingvini su igrali hrabro, borili se do krajnosti svojih mogucnosti i na kraju pobijedili u posljednjoj, 7. utakmici, i to u Detroit-u, na zaprepascenje dvorane pune domacih navijaca. Pittsburgh je ponovo dosao na naslovne strane, kao sto se to pocetkom februara dogodilo kada su Steelers-i osvojili superbowl.

Tako evo mi, gradjani Pittsburgh-a, ponovo slavimo. Danas je bila parada povodom osvajanja Stanly Cup-a (kako se ovdje zove pokal koji dobijaju pobjednici) i cijeli grad je ponovo bio na ulicama. Okupilo se, kako procjenjuju, oko 300 hiljada ljudi. I ja sam se nasao na licu mjesta da proslavim ovu veliku pobjedu i da zabiljezim odusevljenje na licima mojih sugradjana. Ulice kojima je prolazila parada su bile zakrcene (cujem da su prvi posjetioci stizali vec oko 6 sati ujutro iako je parada pocela u podne) tako da ovaj put nisam bio u prilici da se probijem u prve redove kako bih kamerom uhvatio aktere ovog velikog uspjeha. Morao sam se zadovoljiti mjestom na stepenicama Town Hall-a (sto bi neki rekli opstine ili opcine), podaleko od povorke, tako moja kamera nije uspjela zabiljeziti dogadjaje 'iz prve ruke'.

U ovim teskim ekonomskim vremenima kada mnogi jedva sastavljaju kraj s krajem, svako slavlje je dobro doslo da se lose stvari bar za trenutka potisnu u drugi plan. Atmosfera u gradu je bila odlicna, igralo se, pjevalo, skandiralo "Let's go Pens'. Bilo je lijepo gledati ovu razdraganu masu koja je davala oduska svom odusevljenju. Toliko je to drugacije od vijesti iz rodnog grada kada igra nekada cijenjeni klub, koji se u godinama rata srozao na najnize moralne grane na koje se jedan kolektiv moze srozati a i sportski ne stoji bas sjajno. Ovdje toga, na srecu, nema, pa je tim moje odusevljenje vece jer evo ponovo imam mogucnost da uzivam gledajuci sport kao sto sam to nekada davno uzivao. Istina, ne radi se o nogometu ali to i nije tako vazno.

Uz prilog sam zakacio desetak slika sa parade ali i sa okupljanja od prije nekoliko dana kada se igrala takodjer vazna, odlucujuca, utakmica protiv istog protivnika kada smo se vratili nakon dva poraza iz prve dije utakmice u Detroit-u.

Labels:

Sunday, June 14, 2009

Uz 25. maj

Uvijek se trudim da priloge objavim na vrijeme, posebno ako su vezani za neke datume koji imaju za nas posebno znacenje. Medjutim, nedavni put je poremetio redovne zivotne tokove tako da je nekoliko priloga ostalo neobjavljeno a jedan je i ovaj Enisin o 25. maju, danu kojeg se mi stariji jos uvijek sa sjetom prisjecamo.

Enisa je uz prilog prikacila i dvije fotografije: jedna je vezana za 25. majsku paradu a na drugoj su ucenici 2. razreda Gimnazije - Enisin razred. I uz najbolju volju nisam mogao odgonetnuti gdje je Enisa na toj slici.

Dragi Co.

Bliži se 25. maj - Dan mladosti i dan dječije radosti (nekadašnji). Tog dana se sjecaju starije generacije, kao mi blogovci. Predavala se "Titova štafeta" drugu Titu u Beogradu - čestitka za rođendan. Time smo izražavali svoju neizmjernu ljubav prema njemu. Sve se odvijalo uz veličanstveni slet u kome je učestvovala omladina cijele Jugoslavije. Nekad davno i moja strina Mima imala je čast da kao vrhunska gimnastičarka preda štafetu ispred BiH, a moj muž vodio je svoje učenike na slet. Bili su to nezaboravni dani kojih se sjećam s radošću.

Kada sam išla u osnovnu školu, 25. maja imali smo paradu. Išli smo različito obučeni kao na primjer moj razred u narodnim nošnjana. Druge godine bili smo obučeni u likove Diznijevog "Petra Pana". Bilo je to lijepo i bezbrižno djetinjstvo na koje nas potsjećaju ove stare slike.

Na drugoj slici je moj 2. razred Gimnazije. Mi ove godine slavimo 45. godišnjicu mature - nažalost sticajem okolnosti na dvije lokacije Banualuci i Zagrebu.

Enisa

Labels:

Saturday, June 13, 2009

Sjecanje na Osmanovicu

Svi oni koji su su imali bilo kakvog dodira sa kulturno zabavnim zivotom grada, posebno oni koji su igrali folklor i zalazili u prostorije Doma kulture, a narocito u prostorije Kulturno umjetnickog drustva "Veselin Maslesa", sjecace se jedne blage, dobre duse od zene, sjecace se nekog ko je mogao samo da mu uljepsa dan, nekom svojom dosjetkom i samom pojavom cinila je covjeku ljepsi dan, e pa ovo je moja zelja da se za trenutak svi sjetimo nase Cure kako smo je od milja zvali.

Sicusna, krhka, karakteristicnog stila oblacenja, sirokih sukanja, uskih bluzica ukrasenih sa vise niskih bobaka oko vrata koje su bile njena amajlija, na cudan nacin spletene pletenice. I tako obucena uvijek me je vise posjecala na zenu indijanku, nego na nasu bosansku zenu. Nasa Cura, kako ju je nazvao nas Vaso, a nasa Osmanovica, tako smo je mi zvali, jer su se zene zvale po pripadnosti muzu, a ja njeno pravo ime nisam nikad ni znala.

Usla je duboko u nase zivote i o nama znala sve, a mi onako mladi, sebicni, nismo puno znali o zivotu nase Osmanovice. Tesko djetinjstvo, skraceno djetinjstvo, sputana mladost, udaja za starijeg i bolesnog muza, nasa Osmanovica je bila i majka i otac svojoj djeci. Improvizacija zivota. Otuda njena ljubav prema djeci, prema svoj djeci, volila je njihovu iskrenost, spontanost, naivna lukavstva, dusu njihove duse, njihove radosti, neposredne radosti koje ni sama nije imala. Malo je ona pricala, malo smo znali o njoj. Smatrala je da ljudi da bi prikrili svoje licemjerje izmislili su rijeci i upotrebljavaju ih na pozornici zivota. Upotrebljavala ih je sto manje i trudila se da ih ne upotrebljava mnogo.

I uz sve te njene privatne brige, duge bolesti svoga muza, nasa Osmanovica je uvijek imala vremena i bila tu kad zatreba.
Godine i godine, generacije i generacije ona je docekala i ispratila, svojim blagim osmjehom, velikim srcem i samo za nju karakteristicnoj stalozenoscu, za slusanje nasih – djecije neprevazidjenih problema.
Radeci u restoranu naseg ansambla, hladila je hladnim sokovima nasu zagrijanu dusu ljeti, a zimi grijala svojim toplim osmjehom i toplim cajem. Koliko je samo cula nasih ispovjesti, nasih kao tajnih, a da nikad nikom nista nije rekla.

Uvijek cu se sjecati jedne zime, onako sva tuzna, nesretna kako samo moze biti neko sa l7 godina i ljubavnih problema, odem ranije na probu da bi me Osmanovica saslusala, jer niko drugi nije imao razumjevanja za tako moje -ogromne- probleme. Udjem, tuzna, sjednem, vidi ona da su meni potonule ladje, citala je ona nasa lica jako dobro, a ja samo sto ne zaplacem na to ce ona HOCES NJEGA ILI NJU a to je njoj znacilo hoces njega to je caj, hoces kafu toje nju. I samim tim vec je ona mene uspjela malo razgaliti. Sjeda Osmanovica sa mnom, ostavlja sav posao, slusa moje jade, suti a miluje svojim pogledom, a ja puna tuge govorim, nestajem, u meni se rusi svijet, kako to moze biti samo u mladosti. Ona slusa i gleda, a u sebi puna svojih zivotnih jada na koje ja tada nisam ni mislila, sta moze nju da boli, kad je uvijek tiha. I nasmijana. Ona ustaje, odmahne rukom i izgovori samo svoje po obicaju STA CES JEBAJI GA .

Ja osta ukoceno, neshvaceno sa njene strane, ljuta sto ona mene ne shvata i ne razumije, ustajem oblacim se za probu i mislim u sebi koja sam luda sto sam joj sve i ispricala. Pocinje proba u meni tuga i bijes. Na pola probe kada sam se izmorila, igrajuci izbacila svoj bijes, sjetih se njenih rijeci i pocnem da se smijem , shvatam da su to bile njene carobne rijeci skojima je samo ona znala da odagna nase tuge. Na pauzi je grlim i ljubim. Obrisala je ona moje tuge jednim potezom.

Na dan njene sahrane saznala sam njeno ime i prezime, ali ona ce uvijek ostati u mom srcu nasa Cura kako ju je nazvao Vaso Popovic ili vec nasa Osmanovica.
To je bila ona srce i dusa svih clanova. Generacije i generacije je docekla i ispratila nasa cura, a da ni jednom nije odbila da popije sa nama kafu ili caj i odslusa nase price, podjeli nase radosti i tuge.
Kad god bi se vratili sa turneje ona bi nas cekala sva ozarena sto nas vidi, puna zelja da cuje kako smo prosli i kako nam je bilo.

Ona nije bila nasa majka, drug, ona je bila nesto iskonsko, nesto sto sam mogla uvijek zamisliti, osjetiti a ne zagrliti i stegnuti jer mislila sam da nako krhku ako stegnem da cu je skrsiti, kao neku dragocijenost nad kojom bdim, radi njene tako krhke gradje.
Ona nikad nije puno govorila, govorilo je njeno lice, ruke u njenim ocima smo nalazili ona razumjevanja koja su nam tada trebala.
Nekakav cudan fluid, vezao je nas za nasu Osanovicu.


I danas kada pijem caj ili kafu u drustvu, kada nase Osmanovice nema vise s nama, kada ja nemam vise tih ludih neprebolnih mladalackih problema, sklopim na trenutak oci i u tisini vratim njen lik i cujem ponovo tihi glas HOCES NJEGA ILI NJU

Siroki osmjeh ozari mi lice, pogledam na gore , znam da je ona medju zvijezdama i da nas sve gleda i voli, kao i mi nju.

Hvalati sto si svoj zivot, odzivila sa nama.

Nevenka.

P.S. - Nevenka je uz prilog poslala i nekoliko fotografija vezanih za KUD "Veselin Maslesa" uz molbu da ja izaberem one za koje mislim da su interesantne. A ja ih objavljejem sve jer sve vrijede da budu objavljene.

Labels: , ,

Thursday, June 11, 2009

Tjedan u Pakostanima

Sredinom maja Miro s kceri, zetom i unucima ode put Pakostana. Vrijeme pravo ljetno, u Zagrebu 30 c. Svaki dan salju izvjesce: vrijeme izvrsno, kupamo se na francuskoj plazi, djeca ne izlaze iz vode....

Jedan dan dopunise: dosao Adnan (moj unuk Filip ga zove barba ADAN). S Adnanom i Bubom Huseinbegovic smo u stalnom kontaktu. Oni zive u Zadru, Adnan predaje glazbeno u osnovnoj skoli u Biogradu, a Buba (pedijatar) ima privatnu ljecnicku praksu u Benkovcu.

Saljem vam nekoliko fotki da osjetite jadransku atmosferu, ljepim curama Melanie i Stephanie iz Brisbane-a posebne dvije. Jedino je fotka na kojoj su Buba, Adnan i Filip iz 2007g.

Pozdrav svima ma gdje bili i SRETNO

Nada Š. D.

Labels: ,

Wednesday, June 10, 2009

Ljetni dvorac

Mislio sam da cu prije polaska za Kinu imati vremena da se malo ‘pripremim’, da pokupim informacije gdje i sta treba posjetiti ali nekakva trka na poslu i kod kuce me sprijeci u namjeri. Za glavne znamenitosti u i oko Pekinga sam znao a to se na kraju pokazalo dovoljnim: cak i da sam htio pogledati jos nesto, ne bi bilo vremena.

Prvi dan nakon dolaska u Peking na programu je bio obilazak Ljetnjeg dvorca (Summer Palace) koji se nalazio relativno blizu naseg hotela. Za prevoz smo koristili taksi koji nas je proveo kroz neke dijelove Pekinga gdje smo vidjeli i onu drugu stranu kineske stvarnosti. Put nas je jednim dijelom vodio kroz siromasne krajeve grada gdje se sav zivot jos uvijek odvija gotovo na ulici. Vidjeli smo mnostvo malih trgovina i restorancica u jadnom stanju, gdje se prodaje sve i svasta a koji se mogu porediti sa onim u siromasnim cetvrtima americkih gradova: trguje se napolju, jede, pije, vrse popravke bicikla, mijesa malter, a otpada i gradjevinskog materijala na sve strane. Podsjeti me to malo na neke nase krajeve iako mi se cini da takvog siromastva kod nas nika nije bilo.

Summer Palace je u stvari povelik park, ljetnikovac, izgradjen u drugoj polovini 18. stoljeca, koje su vladari koristili za odmor i sastoji se od velikog broja gradjevina uradjenih u tipicnom kineskom stilu, smjestenih na brdovitom zemljistu koje se naslanja na veliko jeziro. Procitah da je jezero vjestacko a da je zemlja koja je ostala njegovim iskapanjem iskoristena za gradnju brda na kojem su izgradjene mnoge palace. Ulaza u park ima nekoliko a mi smo usli na sjevernoj kapiji i odmah se odusevili malim trgovinama uz kanal odmah po ulasku u park. Obilazak parka je predstavljao prvi test za nasu izdrzljivost jer smo se odmah nakon ulaza poceli penjati uz mnostvo stepenica. Vecih i manjih gradjevina ima jako puno i to na sve strane pa je potrebno jako puno vremena (kazu cijeli dan), ako bi se zeljelo sve obici. Mi smo birali nase puteve a ja sam usput 'skljocao' kamerom gdje god bi stigao.

Nakon dolaska na vrh, pocelo je spustanje prema jezeru. Na obali jezera smo se sreli s nasom rajom iz Pittsburgh-a koja je dosla drugim taksije kroz drugi ulaz. Od jezera smo se ponovo penjali nazad, strmim stepenicama, ka glavnoj palati s koje se pruzao prekrasan pogled na jezero i malo ostrvce u daljini. Snage je pomalo nestajalo ali smo se ipak odlucili za povratak prema jezeru pa uz njegovu obalu do ostrva. Uz put smo razgledali mnoge od pagoda (templa), malo odmarali uz muziku i ples na pozornici koja je dio ovog kompleksa, te na klupama uz obalu kojih ima dovoljno za posjetioce koji svakodnevno dolaze u velikom broju. Obilazak je uzimao svoj danak pa su odmori postajali sve cesci uz jedan malo duzi na klupi na malom otocicu. Za voznju camcem nismo imali snage. Nakon nekoliko sati hodanja i razgledanja, pala je odluka da idemo nazad u hotel da se odmorimo za nove avanture narednih dana. Cekao nas je Zabranjeni grad, Veliki zid, Botanicki park i park u blizini naseg hotela. A o posjeti Silver i Perl marketu da i ne govorim.


Pronalazenje taksija za povratak je bilo malo teze jer su se ispred izlaza nalazili samo taksisti koji ne koriste taksimetre a njihova cijana za prevoz je znatno vece od onih regularnih. Izgleda da je situacija sa taksistima svuda u svijetu ista pa i Kineski taksisti ne zele da zaostanu za ostalim svijetom. Nakon nekoliko bezuspjesnih pokusaja da nadjemo taksi sa taksimetrom, morali smo pristati na dogovorenu cijenu: inace bi noc vjerojatno proveli na otvorenom, daleko od udobne sobe hotela.

Po svom obicaju opet sam kameru koristio dosta cesto ali ne bas toliko kako ja to znam. Uz ovaj prilog sam odabrao tridesetak fotografija koje bi trebale docarati ljepotu ovog poznatog turistickog odredista koje pored stranaca obilaze mnogi Kinezi. Primijetili smo da Kinezi u velikom broju obilaze znamenitosti, parkove i ostala mjesta. Mozda je to zato sto su tako navikli a mozda je razlog tome i njihova brojnost pa ih svagdje ima toliko da je za nas to pomalo neobicno.

Toliko za ovaj put. Prilog o posjeti Velikom zidu bi trebao biti slijedeci, kada malo prikupim snage za odabir i pripremu fotografija.

Labels:

Tuesday, June 09, 2009

Zagorje

Obaveze na poslu i moj put u Kinu su uticale da su se stvari na blogu poremetili pa su neki prilozi ostali neobjavljeni iako je to bilo planirano.

Jedan od njih je i ovaj prilog o Zagorju koji je svjetlost dana trebao ugledati prije 25. maja a evo sticajem okolnosti tek danas je dosao na red.

Prošli vikend bila sam prvi put u Zagorju, u Gupčevom kraju. Posjetila sam drage prijatelje iz studentskih dana. Putovala sam vlakom kroz živopisni kraj pun zelenila. Uz prugu rastu crveni makovi što me dovodi u nedoumicu - zašto baš uz prugu-?

Prijatelji su me lijepo ugostili i pokazali mi znamenitosti Velike Stubice. Iz škole se sjećamo poznate "seljačke bune" pod vodstvom Matije Gupca koja je u krvi ugušena 1573godine. Ova buna je najznačajniji istorijski događaj vezan za Stubicu pa nakon četri stoljeća još uvijek živi legenda o davnoj borbi stubičkog kmeta za pravicu i svoje ljudsko dostojanstvo.

Obišli smo Muzej seljačke bune i Spomenik seljačkoj buni rad A. Augustinčića pun reljefa sa detaljima bune. Ispred spomenika je velika figura Matije Gupca visoka 6,5m. Spomenik je veličansven i kraj njega se osjećam tužno jer mi misli lete u Bosnu na Šehitluke - spomenik NOB-a, koji ima sličnu koncepciju. Spomenik je na brdu iznad Gornje Stubice i dolje puca pogled, kao sa Šehitluka na Banj Luku. Tada se sjetim onog stiha "Da sam ptica i da imam krila...."

Pozdrav iz Gupčevog i TITOVOG kraja. Uskoro će Dan mladosti!

Niskana

Labels: ,

Monday, June 08, 2009

Ferhadija & ja

Kad smo se '57. doselili u zgradu o kojoj sam vec pisala jos nisu postojali expres restoran i stambene zgrade. S naseg kuhinjskog balkona pogled se spustao na stare ducane na Hanistu i dizao prema minaretu Ferhadije. Vec prvi dan cujem neko pjeva i brzo na balkon. Gore na minaretu hoda covjek po serefi i "pjeva". Mome cudjenu nije bilo kraja. Naravno da mi je poslije mama objasnila da je to hodza i da u odredjeno doba dana poziva vjernike na molitvu. Nije se to bas meni poslozilo u glavi. Od svih tih pojmova bio mi je poznat jedino pojam molitve koja se u mom slucaju svodila na ono : U ime Oca i Sina i Duha svetoga amen, izgovoreno u sebi prije spavanja. Osta tako i do danas, no hodjina "pjesma" za te dvije godine koliko smo tu zivjeli ostala cudo. Kad god sam bila u kuci na zvuk hodzina glasa ja sam izlazila na balkon.

Ne znam jesam li ikad poslije prosla kraj Ferhadije a da nisam osjetila neke vibre, ono kao imamo mi neku tajnu, prijteljice smo. Ulazila sam u dvoriste, hodala izmedju nisana, virila u turbe, ali u dzamiju nikad nisam usla i nisam bas puno znala o njoj.

Negdje u ranim osamdesetima pocelo se intenzivno ici na tecajeve engleskog i tu kod ticerke Ranke upoznah vedru dragu i obrazovanu curu Snjezanu. Ne znam kako nam u pricu dodje Ferhadija i ona rece kako puno zna o njoj. Ja se odmah uhvatih na udicu i pade dogovor, vodice me u Ferhadiju. Kako smo obe stanovale na Starcevici sretale smo se tu i tamo, a svaki rastanak je bio uz ono dogovoricemo se. Na tome i osta.

U medjuvremenu sam obisla mnoge evropske bogomolje, pariske, praske, varsavske, kelnske, londonske, minhenske, u Istanbulu Aja Sofiju, Plavu i Sulejman dzamiju. Sto se tice B.L. bila sam u Arnaudiji, na zvonik crkve na Petricevcu sam se popela kad je to bilo vec prilicno opasno. Pravoslavne crkve sam obilazila jer su mi bili zanimljivi vjerski objekti, a ona nova na Rebrovcu mi je bila interesantna i zato sto ju je projektirala moja prijateljica Emina Kolonic d.i.a. (kao i vasu Tvornicu profesionalne elektronike dragi moji cajevcani).

Godina je 1992, najgora godina u mom zivotu, august mjesec, najgori mjesec te godine, nagori dani tog mjeseca su prosli. Saznala sam da su mi djeca ziva, bolovi u krizima popustaju, ne povracam vise uz drvece banjaluckih ulica. (Oni koji znaju sta mi se sve izdogadjalo sigurno se cude jer ono poslije bilo je puno spektakularnije). Vrucina paklena. Jos radim u malom poduzecu koje se bas ne uklapa u Brdjinu naredbu o obaveznom postotku pravovernih djelatnika. Projekt pravoslavne crkve nam je vec oduzet. Rodbina se kurvinski izvukla iz grada (ni a ni bu), a onaj drugi sveistomisljenicki rod bjezi od mene k'o od kuge. Struje u centru grada nema. Eso i ja moramo popiti kavu (u expresu zabranili fildjane).

Idemo u kafic Ex, tamo ima kave. Sjedimo vani preko puta Ferhadije....podsjeca li vas to na Enisine kupacice ? Gledam u dzamiju i kazem Esi da ja moram uci i udjoh. Bio je to moj zadnji susret sa Ferhadijom, bio je to moj oprostaj s prijateljicom a da to nisam ni znala. I mada sam poslije puno toga procitala osta mi zao sto ne cuh Snjezaninu pricu o Ferhadiji.

Na fotografiji je grafika Ferhad Pasine dzamije pokojnog banjaluckog slikara Tomislava Dugonjica.

Pozdrav svima ma gdje bili i SRETNO

Nada Š. D.

Labels: ,

Sunday, June 07, 2009

Bosanac u Pekingu

Mislio sam da ce pauza na blogu uticati da interes padne na nivo koji bi mi dao za pravo da ovo nase druzenje polako privedem kraju ali opet sam bio u krivu kao i u mnogim slucajevima ranije. Broj pristupa blogu se istina smanjio ali ni blizu onom koji bi bio opravdanje za njegov odlazak u penziju. Dakle, ‘mora’ se nastaviti…

Vidim da je nekolicina ovu ‘tisinu na blogu’ povezala sa druzenjem Banjalucana u St. Louis-u ali i oni su bili u krivu. Da se radilo o St. Louis-u, slike s druzenja bi ugledale svjetlost dana dan-dva nakon druzenja. Ali, put me ne odvede u Missouri, vec stigoh u Kinu, najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Stigoh u Kinu sticajem okolnosti na koje se ne mogu pozaliti. Kada sam desetak godina ranije prihvatio posao u Law Library, nisam ni pomislio da ce me on odvesti u mnoge krajeve USA a kamo li izvan njenih granica. Ali stvari u zivotu je tesko planirati kao sto ni u snu nisam mogao pomisliti da ce me moji ‘rodjeni’ ‘poslati’ na put preko bare (istina, taj sam put morao financirati iz vlastitog dzepa a za ovaj se pobrinuo moj direktor).

Tako se krajem maja obrah u Pekingu (Beijing-u, kako ga danas zovu) na konferenciji koja bi mogla imati historijski znacaj za odnose USA i Kine jer se radi o prvim koracima suradnje ove dvije drzave vezanim za zakonodavstvo. Kako mi je direktor Kinez, kako vec desetak godina organizira ljetnju skolu u Beijing-u, i kako je bio glavni organizator konferencije, ponudi nam opciju da umjesto u Washington D.C., gdje se godisnja konferencija Law Libraries (na koju idem svake godine) odrzava u julu, ‘skoknemo’ do Pekinga. Ponuda je, naravno, odmah prihvacena. Na put krenu ‘internacionalna’ ekipa: jedan Etiopljanin, jedan Indijac i jedan Bosanac. Tako je to u USA gdje pripadanje ‘svojima’ nije osnovni kriterij za sve zivo, cak suprotno.

Bilo je to interesantano putovanje u zemlju o kojoj sam znao malo i za koju nisam vjerovao da cu je ikada vidjeti iz bliza. Kine se sjecam iz onih vremena kulturne revolucije i stroge komunisticke vladavine a u zadnjih desetak godina nisam joj pridavao posebnu vaznost osim sto sam vecinu svoje zarade potrosio na proizvode made in China koji su preplavili cijeli svijet pa tako i USA.

U osam dana puta vidjelo se mnogo toga, napravilo na stotine slika pa tako odlucih da utiske prenesem kroz nekoliko priloga, kako mi vrijeme dozvoli. Pa da krenem redom.

Putovalo se do Kine dugo, 15-tak sati neprekidnog leta od New York-a do Pekinga, preko sjevernog pola. Put ugodan, iako malo podugacak: nije lako provesti toliko vremena na jednom mjestu a jos teze je biti privezan za avionsku stolicu. Preslo se nekoliko vremenskih zona ali sat nismo morali pomjerati: krenuli smo u petak oko podne a stigli u subotu posije 2 popodne a da noci nismo vidjeli. I prvo iznenadjenje na aerodromu u Pekingu: u avion ulazi grupa medicinskih radnika u bijelom, s ‘pistoljima’ u rukama (prizor kao iz filmova), kojima su mjerili temperature svakog putnika. Upere ‘pistolj’ u celo i pritisnu obarac! Jedan ‘sretnik’ s povisenom temperaturom i svi bismo zavrsili u karantini: Kinu vjerojatno ne bi ni vidjeli. Srecom, sve prodje u redu pa se zaputismo ka izlazu. Aerodrom ogroman, tri terminala, jedan velicine 117 nogomentnih igralista. Natpisi na kineskom i engleskom, procedura brza, bez zastoja.

Do hotela stigosmo taksijem autoputom kojeg se ne bi postidila ni jedna zemlja na svijetu. Uz put posmatram okolinu: drvece slicno kao ono u nasim krajevima. S obe strane autoputa novoradnje, sve uredno, cvijece i pokosena trava, kao da se nalazimo u USA. Hotel, koji se nalazi izvan grada, na ivici ogromnog parka, lijep, interesantan, s elementima kineske arhitekture: soba takodjer lijepa, s balkonom i pogledom na ‘Orlovac’, kako rece Nera. Jedini problem nam bi kako upaliti svjetla: nigdje prekidaca. Kasnije otkrismo da se sve u sobi kontrolira elektronski pomocu kontrolnog uredjaja na nocnom stolicu.

Razlog puta je bio, kao sto vec rekoh, ucesce na konferenciji koja bi mogla imati veliki znacaj u buducim odnosima ove dvije drzave. Na konferenciji je ucestvovalo oko 60-tak vodecih ljudi iz oblasti Legal Research-a iz USA i oko 140 iz Kine. Bilo je tu mnostvo dekana univerziteta i par kineskih ministara. Kako se ja nadjoh tu vise nije ni vazno ali moram priznati da sam se pomalo pravio vazan. Posebno kada bi nas slikali mnogobrojni fotoreporteri. Svom kolegi Rau (Indijac) sam u zezi govorio kako stvaramo historiju kako se to zna govoriti u ovakvim prilikama. Prvi dan konferencije su nas slikali veoma cesto a ja se cudio zbog cega je to: kasnije saznadoh da sam slucajno sjedio do jednog ministra, a kako smo nas trojica s tri kontinenta, to je fotografima bilo zanimljivo. Ako uz ovo dodam besplatne ruckove i vecere koji su sastavni dio konferencije, bankete, pauze izmedju prezentacija uz caj, kavu i kolace, moze se dobiti slika kako je sve to izgledalo. Ova tri dana konferencije su mi pomalo docarala kako to izgleda kada se nalazis blizu onih pri vlasti pa mi je sada jos jasnije zasto se mnogi bore da je se docepaju. Mogu zamisliti kako se Mile iz Laktasa osjeca kada oko njega ‘leta’ posluga a on vazan. I nije tu vise vazno da li si rutan (za znacenje rijeci pogledaj pravopis bosanskog satro jezika) ili imas slifa: okolnosti diktiraju sve. Tako sam i ja morao izigravati nekoga kome je Legal Research najvaznija stvar na svijetu: slusalice za simultani prevod su obavezno bile na usima a i caja sam se napio vise nego za cijeli zivot (a vrijedni konobari dosipaju cim se casa malo isprazni).

Uz sve ono sto je islo uz konferenciju (ruckovi, vecere, banketi), jedno vece nas direktor odvede na veceru u jedan ekskluzivni restoran u blizini hotela. Posluga je bila na vrhunskom nivou (mlade vitke Kineskinje u svecanim haljinama, konobari u odijelima), hrana takodjer (menu je bio na nekakvim kamenim plocicama i kako je sve na kineskom direktor je odabirao hranu prema svom ukusu), a takodjer vino i pivo. Napravio sam, naravno, nekoliko snimaka za uspomenu jer ne vjerujem da ce mi se ovakva prilika pruziti vise ikada u zivotu.

Sve u svemu, boravak u Pekingu je bio veoma interesantan i ostace mi u sjecanju kao jedan lijep dozivljaj u zivotu. Pored konferencije sam imao prilike obici i najpoznatije znamenitosti Pekinga i okoline pa cu nesto napisati i o tome (naravno uz dosta slika) a za danas sam pripremio nekoliko slika iz hotela i sa konferencije: onako, da potkrijepim ono sto je gore napisano.

Labels:

Saturday, June 06, 2009

Prinova kod Cerica

Evo jos jedne lijepe vijesti. Sestog juna se u St. Louisu rodila jedna lijepa djevojcica, Leila Ceric. Mala princezica je prva u svemu. Mami Maidi i tati Dadi prvo dijete, nasim prijateljima Cericima i Kresama prvo unuce, a majki Fadili Beharic prvo praunuce. Iskrene cestitke svima, a maloj Leili dobro zdravlje I puno srece u zivotu.

Emira

Labels:

Prinova kod Cerica - dodatak

Da se dida ne bi 'uvrijedio' evo jos jednog fotosa.

Sve najbolje sretnim roditeljima, te familijama Ceric i Kreso iz Pittsburgha.

Co

Labels:

Orlic je poletjeo

Uvijek se obradujem lijepim vijestima a posebno ako se radi o podmlatku kao sto je to ovaj put slucaj. Naime, moj bivsi radni kolega (iako se u to vrijeme nismo druzili) Aljosa Mujagic mi javlja sretnu vijest da je postao dido, uz jos nekoliko rijeci. Ali da ne ponavljam, evo Aljosinog emaila:

Postovani Milane.

Rado posjecujem Tvoj blog i u sali kazem kako su se nasi banjalucani promjenili a ja ostao “isti”. Dobro je sto covjek gledajuci se u ogledalu ne vidi promjene ali slike nasih sugradjana sa susreta u St. Luisu, pokazuju kako smo se promjenuli, sto vidim gledajuci svoje skolske kolege i one sa kojima sam pikao loptu na Barama kod skole Filip Macura.

Izmedju ostalog moram da se pohvalim postao sam dido, deda ili slicno.

Moja kcerka Amra i njen suprug Volker dobili su sina koji je rodjen u Berlinu, Njemacka, koncem Aprila. Dobio je ime Adelar sto u prvodu znaci orao, plemenit, dostojanstven te i ratnik. Za sada orlic, kako ga ja zovem, jede, spava i pravi nered. Minka, moja supruga, je u Berlinu i igra se sa unukom dok ja uzivam u slikama koje mi salju. Saljem Ti sliku moje kcerke i unuka pa ako se nadje mjesta za kratku crticu na blogu, mozda ce podsjetiti moje poznanike i pokazati kako vrijeme prolazi.

Zahvaljujem se na pricama i pismima koje objavljujes a koje mi donesu dosta sjecanja i pomalo tuge kada vidim gdje nas je oluja donijela. Puno pozdrava Tebi i supruzi kao i ostalim blogerima koji Ti salju priloge.

Pozdrav,

Aljosa Mujagic

Aljosi, njegovoj supruzi Minki, te kcerki Amri i zetu Volker-u saljem najiskrenije cestitke povodom ovog sretnog dogadjaja sa zeljom da ovakvih lijepih vijesti bude jos i da nam i ubuduce stizu ‘izvjestaji’ jer to je za vecinu jedini nacin da saznamo kuda nas zivoti vode. A evo ovdje mozete naci jos dvije fotografije stigle iz Njemacke.

Labels:

Friday, June 05, 2009

St. Louis 2009. - drugi i teci dio

Drugi dio

Koliko li je? Nema ni devet. Nema veze. Cuje se vec neko. Hocete li kafu ? Moze dupla? Sve moze, samo polako. Opet komad pite, samo truncic. Dobra. Moze i kolac. Istrosili smo sinoc puno kalorija.

Park. Isti, ali mjesto bolje nego ranije. Sve u ravnici. Divno igraliste za djecu. Da su moji pilici Lila i Ena sad tu pa da ih malo ljuljam, a Tonco da igra fudbal sa ovim klincima. Lauri bi sigurno bilo dosadno…

Nema jos puno raje. Rostilj vec pripremljen. Ko su samo ovi vrijedni ljudi? Znam Sljive. Oni su sponzori, sponzorisu evo vec nekoliko godina. Svaka im cast. Treba ovoliko ljudi nahraniti. A tek na ovoj paklenoj vrucini biti uz rostilj i peci cevape pa jos pitati zelite li cevape ili sis, sa kajmakom ili s lukom? Molim lijepo.

Dva bureta puna leda i pica. Pivo, sokovi, voda. I stalno neko nesto donosi… nema da nema. Ti ljudi iz St. Louisa su zaista dobro organizovani i ne zale nista samo da nam svima bude lijepo. Ne primjetis da se radi, a sve na mjestu i kako treba. Divim im se i zahvaljujem na svemu.

Kako ste spavali? Nikako… bili na parkingu ispred hotela do pet…. sat dva.. I opet na noge lagane… hajmo u red za cevape ... Eno tamo se pusi dagara. Opet Dzigi… a sto mu je dagara… mirise i usput mamurluk odnosi…

Emira, ovo je za tebe i Enisu. Nada nam donijela svoje cuveno slatko od ruza. Sjetila se i nas. Pravim se pomalo vazna sto sam medju onima na njenoj listi. Slatko od ruza. Hej!

Gledam Dzigija kako lako mjesi ustipke, tu na klupi, ispred nas… snalazi se bolje nego ja u svojoj kuhinji.

Boli me grlo. Opet previse price…mora boliti kad ne zatvaram usta… osim kad pusim. Vise cigareta u ova dva dana nego za cijelu sedmicu normalno. Gdje sam ono ostavila Hals bonbone.

Aplauz… Burda donio ozvucenje.. .eto opet muzike… vracamo se u neko davno vrijeme kad smo bili sretni... svi. Sretni smo i sada... vidi sto nam je lijepo.

Hajde molim te uslikaj me s jaranom... nije jedan vec tri, cetiri prijatelja pa eto jos jedan pa jos jedan.. Maif bas hoce da sjedi na zemlji a Pola i Selim bi da stoje... hej evo i mene i sve tako..

Kako se uslikati a da se ne vidi stomak. Sjedi i stavi ruke ispred sebe.. Ko ima veci stomak... Maida il’ ja?.. Sto su slatke sve ove mlade mame i njihova bebcad. A tek male princezice. Muskici vec ganjaju loptu… kakva su ovo fina djeca... nema placa... da su moja vec bi se derali.

Donijela sam album da vidis slike moje unucice. Nije sto je moja ali je slatka kao med... a da vidis mojih… a tek moje… uskoro cu i ja postati nana pa cu i ja imati sta pricati…
Znas onu... od jednog dide sto prica o unuku samo je dosadniji drugi dido. Tu smo negdje.

Pojacaj malo… Indeksi, Kemo, Arsen, Bijelo dugme i Bosanac... sta je sad to... Seha opet. Ovaj put plese … zabava i po… pljesak…. bravo…
Izgleda da je to ipak bio neki indijanski ples za dozivanje kise… eno se naoblacilo, zamracilo… hajmo kuci... rano je, nema veze bilo je lijepo, a ima jos i veceras…vidimo se , cao.


Treci dio

Bas smo ostarili. Umorni. Nije za nas da dernecimo noc i dan. Dabogda jezik pregrizla... ko star? Nisam jos ni 60 napunila. Je li neko za kafu. Necemo, hajmo malo prileci da se odmorimo. OK. De prvo da vidimo slike. Dobro, kad ih prebacim na kompjuter. Hr...hr... eno neko vec hrce. Tisina. Da vidim kakva je ovo knjiga. Nasa. „ Kod nas ni rahatlokum nije rahat“. Smijem se... do suza. Pisac u predgovoru kaze da mu je to glavni cilj . Uspio je. Ali nema sna. Oci k’o fildzani. Sest sati. Popodne. Ustajanje. Kaaaaaaaafaaaaaaaaaa! Dolazimo sebi... krmeljamo.

Spremanje pocinje. Moze li neko sta jesti? Neee. Ko ce me odvesti da vidim starog tetka i tetku. Niko sada, daleko je. Usput cemo kad podjemo kod Grbica. Zovem tetku. Kazem da dolazim oko 8. Dobro, cekacemo, necemo leci. Mislim se hocu li I ja tako kad budem kao oni. Oni u braku onoliko koliko je meni godina.
Evo nas.malo manje svecani. Ipak je danas drugi dan. Niko nas ‘mlade’ i ne gleda, a ipak svi volimo pokazati da nam je stalo pa se kao uredimo.

Stizem kod tetke i tetka. Raduju se oni, radujem se i ja. Svima zao sto je samo na pola sata. ‘Ozbiljne ‘obaveze me cekaju.

Restoran djeluje nekako poluprazan. Ispunjavaju ga Braco i klavir. Izgleda da je jos rano i da se mnogi jos odmaraju. Opet sva ta draga lica. Opet pjesma. Stigla Baisa, vidim je tamo sa Skicom. Danas nisam ponijela foto aparat. Dosta i mene. Ipak, imaju drugi pa i dalje skljocam.., de nas uslikaj... i nas...

Bonboni i kafa pomogli pa sam opet u formi. Mogu pricati... k’o navijena... sjedim malo kod Ridzala i Pibe, objasnjavam mu da sinoc nisam imala vremena da budem malo vise s njima jer sam bila sa rodicom sto je zbog mene dosla na zabavu i objasnjavam i sto nisam imala vremena da posjetim Zinku. Sramota me govoriti uvijek isto - iduci put – ali se iskreno nadam da ce zaista jednom biti to iduci put.

Muzika dobra.... mozel’ jedna narodna.... smijemo se. Uz Atifa i Sakiba danas pjevaju i Blinker i Baisa D. ( Mito bekrijo- odlicno,’dze me nadje’) I Zisko i jos grupa mladih dama.... na sav glas, i svi mi zajedno ‘pjevam svojoj Banjaluci’.. bas nam je lijepo. Onda ...nesto usporilo... hajmo napolje da se nesto desava... mozel’ jedna narodna... smijemo se opet.. kisica.. Nazad. ..

Ode mi Baisa.. trk.. pozdravih se s njom. Umorna je, ne moze izdrzati. Ode kuci, nije spavala dva dana i dvije noci. A ipak dosla da se malo vidi s rajom. Opet ono veliko srce St. Louisa.

Nisam ni primjetila da su se svi stolovi napunili. Nema praznog mjesta. I mladi su tu. Ima ih puno. Eno i Davora. Ima lijepih cura. I momaka naravno. Samo se zabavljaj mladosti. Eh da sam …ma nije ni nama lose…
Bira se mis. Izabrase ...nekog. Nisam sigurna za ime. Stize i veliki buket za mis.

Blizi se ponoc. Lagano. I onda opet izlazi Seha, uzima mikrofon i pocinje tornado kod Grbica. S njim su svi i Atif i Sakib i cure, sve se pusi. Ruke gore… spominje i nekog Dzeku.. ko li je to?... I oblaci dress, plavi sa... desetkom cini mi se ..

Smiruj situaciju… polako…..ne mogu vise, ma nije to ni nalik na ples sa ovom mojom nogom kilavom …
Stize torta za rodjendan. Emira Kobaslija napunila ..nekoliko i Nira Karabas …isto nekoliko.. svijece.. Happy Birthaday.. svi zajedno.. puhanje.. Hajmo sjesti, mora se malo i odmoriti.

Mesinovici se pozdravljaju, Filipovici, Maif i Katmirka … pa koliko je kad vec odlazite... zar vec pola dva... kako vrijeme leti… leti naravno.. zacas ce i ova godina proci pa nas eto opet u isto vrijeme i na istom mjestu…. Sad cemo i mi.. samo da se pozdravimo.. .Sasa, kako ste? Ko je sad to? Sjecate me se... Orhan, mi njega nismo prepoznali ali jeste on nas... steta sto se nije javio jucer da malo popricamo...vidi mu sina... k’o slika… I on vec momak. Kako vrijeme leti (po drugi put).

Opet se pozdravljamo…. sa Gusicima, Basicima, Delicima sa nasim Polom i njegovim mladicima… Dovidjenja svima do iduce godine…. nista nas ne moze iznenaditi..

Pazi crveno. Kisa. Stizemo kuci. Enisa, svaka cast za voznju. Zaja ne zna voziti..ha..ha. Prava si. Opet ulazimo tiho. Opet u pidzame pa opet jos malo uz crno i pitu. A gdje nam je maca? Eno je u vasoj sobi, tamo joj najljepse.
Jutro poslije kise. Blago. Sve mirisi. Kafa dupla da nas malo popravi. Nemoj sta zaboraviti. Pregledaj jesi li sve pokupila, ja sam odnio cipele u gepek i kofer....

Sarma je odlicna, najbolja je podgrijana.. kakav je to dorucak, de da napavimo kajganu pa ove lepinje i kajmak... ne... samo sarma....... kad cete opet doci? Nismo cestito ni progovorili..... a kad cete vi kod nas... Dovidjenja, javite se kad stignete.. hvala na gostoprimstvu...bas nam je bilo lijepo.

Emira
P.S. Evo sta je kamera zabiljezila.

Labels: ,

Thursday, June 04, 2009

St. Louis 2009. - prvi dio

Lijepo vrijeme. Jos samo koji minut i evo nas kod Cerica.
Radost vidjenja. Kafa u miru. Samo mi i Enisa. Ostali su jos u nabavkama. Kako je samo lijepa hladovina u kuci.


Stigose Jasenko i Zaja. Sa pitama i plinom. I pricom.
Novine – 22 diplomaca na Webster University iz Bosne. Nema veze sa mnom a nesto mi ipak drago. Medju njima i jedan tata i njegova kcerka, mostarci, prijatelji nasih Cerica. Znamo ih i mi. Cestitke svima, a posebno tati Izi.

Stigao Pola sa Edom. Vidjenje nakon 17 godina.

Stizu Dado i Maida sa Kresama i Beharicima. Sad su svi velika familija. Zajedno rucamo, pricamo, smijemo se …

Uredjivajne i pripreme za polazak.
Sala restorana specijalno svecarski dotjerana.
Braco svira na klaviru. Divno. Dobro raspolozenje se nastavlja.
Ma ljudi sto ste navalili, ne moze se sa svima odjedanput pozdraviti, nisu mi toliko dugacke ruke da vas sve zagrlim.
Hej vidi, vidi , ko je to? Kad ste stigli? A vi? Gdje ste? Sto niste dosli ranije? Kako je sinoc bilo ludo kod Dzigija? Imali bi vise vremena da popricamo.. hajde sljedeci put da dodjemo svi ranije...

Kovacevici, Basici, Delici, Gusici, Memisevici, Camdzici, Ridzali sa Pibom (ovaj put Zinka nije skupila dovoljno snage da dodje), Skic sa sestrama Karabas , Kobaslije, Slava i Preza, Sule sa boljom polovinom, Amir i njegova draga, Sehovici, Aliefendici, (samo im Pajp nedostaje), Zdravko i Irena, Galesici, Jakupovici, Muharemovici, Esapovici, Ajanovici, Filipovici, Mesinovici, Gacici sa malom kcerkicom koja je izdrzala do kraja i velikom koja je bila u sjenci ove male, Domazeti jedni pa drugi... ne mogu se svih ni sjetiti a pogotovo ne mogu reci da znam sve... znam da je tu i ekipa iz Portlanda, pa Detroita, pa Memphisa, pa Atlante, pa iz Phoenixa, pa tu je negdje i onaj ‘decko’ Orhan Bukic iz Virdjinije sa sinom ali ga ne vidim... mozda ga vise i ne prepoznajem. Davno je bilo kad smo ga zadnji put vidjeli... deset godina ?...
Gledam okolo ...gdje je Baisa? .. U Svedskoj na svadbi, sutra dolazi....

Dobro vece tajko... kumovi nase djece Dado i Suzana… otkud vi? Dosli... zao mi sto nisu i moja djeca dosla.. sigurno bi im bilo lijepo.

...ooooo...evo nam i gosta iz Evrope. Atif dosao maksuz da pjeva veceras i sutra za nas. Sinoc je vec zabavljao goste kod Dzigija… ludnica.. neko rece..

Uhvati sve kamerom, dosadna sam vec sama sebi kruzeci oko stolova skljocajuci… treba djeci pokazati slike …treba nekako docarati atmosferu... nije to lako.

Vecera. Dobra . Ukusno. Kuharice samo donose, ne smije nista biti prazno. Na sanku nema guzve. Konobari se razletili. Bravo gazda.

Gdje su mladi? Nesto ih malo ove godine.

Ha..ha..hi…hi…ho…hi..hi..jesi cuo ovo... Vidi ovo, da ti ispricam jos ovaj i tako u nedogled. Sto oni nisu dosli..u Evropi su… a on...e on ima svadbu…

Pozdravni govor, Nerko Galesic u ime organizatora pa minuta sutnje za cika Jelenka.
Malo nespretno odradjeno. Drago nam sto su se sjetili.

Atif lagano vodi drustvo prema plesnom podiju… pa onda Sakib pa opet Atif pa onda Sakib pa... eno kolo… daj jednu narodnu, zezamo se… onda dodje Seha da napravi lom. Ruke gore, kreni… u ritmu... ludom i nezaboravnom... evo i mladih… ima ih puno sada... kao da su iz vode izronili…

Zar je vec tri? Hajmo raja kuci. Gotovo je. Vidimo se danas na izletu.

Pazi crveno! Eno policije u blizini. Nece oni nas. I nece. Evo nas kod kuce. Tiho da nas mladi ne cuju. Skini cipele, urahati se. Pidzama (bez kravate) , komad pite i casa crnog plus cigareta. Ceif. Cetiri ujutro. Lako jutro pa na spavanje.

Emira

Labels: ,