SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, August 30, 2011

Cestitka za Bajram


Svim vjernicima islamske vjeroispovjesti čestitam Bajram ovom lijepom čestitkom koju sam dobila od svog učenika Spomenka.

Enisa Pletilic

Saturday, August 27, 2011

Zvjerski napad na Totu poruka je meni

Prijetnje poznatoj banjalučkoj novinarki Radmili Karlaš kulminirale su napadom na njenog psa prije nešto više od mjesec dana. „Ja ne znam ko je povrijedio mog psa, mogu samo da razaznam mržnju iza svega“, kaže Radmila


Napisala: Mila Durić

„I pse ubijaju, zar ne“, kaže banjalučka novinarka i književnica Radmila Karlaš, čiji je pas-mješanac Toto Vuk bezočno napadnut u noći 7. jula. Naime, nešto prije ponoći, neko mu je nanio teške povrede, slomivši mu vilicu na tri mjesta. Od tada traje njeno gotovo danonoćno bdijenje nad teško povrijeđenim ljubimcem. „Veterinari su bili vidno zgroženi povredama, kada sam ga ujutro unijela u veterinarsku stanicu. Prema njihovom mišljenju, neko ga je udario nekim teškim predmetom, na osnovu povrede pretpostavljaju da je u pitanju metalna šipka, razmrskavši mu donji dio vilice. Operisan je, stavljeni su mu fiksatori, danima je bio na infuziji,“ priča Radmila. Kako kaže, polovinom mjeseca će se znati da li će fiksatori u vilici ostati zauvijek, kako su veterinari predvidjeli na posljednjoj kontroli ili će biti uklonjeni.

Jeziva noć

Radmila je te noći kao i toliko puta za proteklih osam godina, od kada je jedno napušteno štene zatulilo ispred njenih vrata, izvela psa u šetnju. „Šetala sam ga i onda je on sam optrčao dva-tri kruga oko ulice. Živim u mirnom kraju punom zelenila, nije prometno, ljudi gotovo i da nije bilo na ulici. Toto Vuk se vratio brzo i u prvom momentu nisam ni primjetila ništa neobično. Tek kad se posuda za vodu obojila krvlju, vidjela sam da nešto nije u redu“, prisjeća se Radmila te noći, kao i gorke istine da spada u red ljudi kojima je najčešće poručivano da začepe gubicu. „Psima su vilica i očnjaci bitni za opstanak. Uništiti im to znači načiniti ih invalidima. Pred Totom Vukom osjećam grižu savjesti. Nedavno mi je jedan poznanik dobacio da pazim šta pričam, jer će mi ubiti Totu Vuka. Ličilo je na šalu, ali sam ja nakon toga imala jako neprijatan predosjećaj“, kaže Radmila i kaže da je, u slučaju da je neko htio da je povrijedi preko njenog psa, taj neko uspio, ali ne do kraja.

IZVAN STADA: Misliliti svojm glavom ovdje je privilegija malog broja ljudi. Ne samo u Banjoj Luci, tako je i u cijeloj BiH. A to podrazumjeva i djelovanje izvan stada.“

„Bila je to jeziva noć. Najteže mi je bilo gledati ga u mukama, a nisam mu mogla pomoći do ujutro. Samo sam mu ponavljala da će biti dobro. Bio je to najteži govor u mom životu. Na sreću, Toto Vuk je ostao živ, jako je izdrzljiv, vitalan i veterinari kazu da je čudo od psa i da je jedinstven po mnogo čemu. Disciplini, izdržljivosti, hrabrosti. Nije nijednom zacvilio od momenta povrede, a odmah nakon operacije moja sestra ga je šetala nekoliko sati. Ima nevjerovatnu energiju.“

Frekvencija ljubavi

Radmili su u ratu prijetili, pratili je, baš kao i njene roditelje. Poslije su joj ljudi prilazili i tvrdili da su slušali planove za njenu likvidaciju. Nakon rata je i dalje bila u manjini.

„Misliti svojom glavom je privilegija malog broja ljudi. Ne samo u Banjoj Luci, već i u cijeloj BiH. A to podrazumjeva i djelovanje izvan stada. Što bi rekao moj otac 'dato-zadato.' I to ima svoju cijenu. Ja ne znam ko je povrijedio mog psa, mogu samo da razaznam mržnju iza svega. Kako je Toto prikopčan na frekvenciju ljubavi, preživio je“ “, zaključuje Radmila koja ujedno i predsjednik skupštine Udruženja za zaštitu životinja „Fauna“iz Banjaluke, prvog udruženja ove vrste osnovanog u RS-u.

Tekst je uz odobrenje Radmile Karlaš prenijet iz sarajevske Gracije, GRACIJA, prvi BiH magazin za savremenu ženu, broj 166

Labels:

Monday, August 22, 2011

In memoriam - Fuad Balic

Dugo sam u Sibeniku, sad nam je i sin sa snahom i unukom ovde, a moj interes za elektroniku ovde totalno nestane. Toliko nam je prvi put dozivljeni radosti da vrijeme istice kao pjesak u ruci.

Sinoc me nazvala moja sestra iz Sarajeva i rekla da je u Banja Luci umro Fuad Balic. Rastuzila sam se jer neminovnost zivota i smrti se stalno smjenjuje.

Slicna smrt kao profesora i slikara Lojze. Dok je Enisa bila kod cerke Vedrane u Kanadi, Lojzo je umro u Banjaluci.

Sad je Vesna otisla u Ameriku kod kcerke koja se porodila a Fuad je umro u Banjaluci.

To su sve velike banjalucke ljubavi, kojih ima jos.

Ponekad mislim da nam je Aleksa Santic u svojim stihovima "iz plemena onih Azra sto umiru kada ljube" opisao nase podneblje i mentalitet.

Iskreno saucesce porodici.

Pozdrav Saima

Labels:

Saturday, August 20, 2011

Novi penzioni zakon manjeg blentiteta

Predpostavljam da oni koje to zanima vec znaju da se u manjem blentitetu uveliko radi na novom penzionom zakonu o kojem sam nekoliko puta pisao. Zbog opce financijske krize i katastrofalne privredne situacije u tom dijelu Bosne (ni onaj drugi dio nije puno bolji), nova vlast se prihvatila posla da postojeci zakon izmijeni kako bi pokusala bar prividno popraviti nezavidnu situaciju mnogobrojnih penzionera koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Kako se toj grupi i sam priblizavam, naravno da sam zainteresiran za ovu problematiku a trebali bi biti i mnogobrojni protjerani banjalucani kojima je pravo na penziju uskraceno upravo odredjenim clanovima ovog zakona.

Po postojecem zakonu, prava na starosnu penziju imaju osobe 65 godina starosti koje istovremeno imaju najmanje 20 godina radnog staza. (za zene je starosna granica 60 godina). Ovim clanom su pravo na starosnu penziju uskracena svim onima koji su devedesetih nezakonito otjerani s posla, uz napomenu da je najveci broj nakon toga protjeran iz grada. Samim aktom nezakonitog otpustanja i protjerivanja oni nisu bili u mogucnosti da sakupe dovoljan broj godina radnog staza. Kako je etnicko ciscenje ratni zlocin, koji je sankcionisan presudama Medjunarodnog suda za ratne zlocine u Hagu, ocigledno je da je penzioni zakon trebao tu cinjenicu uvaziti i propisati pravo na starosnu penziju svima onima koji spadaju u ovu skupinu, bez obzira na godine staza (naravno da bi se visina penzije izracunavala proporcionalno godinama provedenim na radu prije akta otpustanja, odnosno protjerivanja).

U istom ovom zakonu su definirana posebna prava po pitanju radnog staza za osobe koje su ucestvovale u ratu na strani manjeg blentiteta, pa cak i za one koji su ratovali u Hrvatskoj, bilo kao pripadnici bivse JNA, bilo kao pripadnici vojske bivse Republike Srpske Krajine (tu se misli na vrijeme od trenutka dizanje pobune protiv legalne vlasti susjedne drzave do trenutka ‘slavne’ bjezanije u manji blentitet). Da ne spominjem da su istim zakonom privilegovani pripadnice tkz vojske u otadzbini, koje nas svijet bolje poznaje pod 'popularnim' imenom cetnici (uz jos jednu opasku, da su se u zakonu nasli i partizani, valjda kao nekakva protuteza ovim prvima).

U takvom zakonu, dakle, pravo na penziju imaju svi osim protjeranih. (Kao temu za razmisljanje bih mogao predloziti dilemu: kako se postojecim zakonom tretiraju sadasnji stanovnici manjeg blentiteta koji su ratovali na suprotnoj strani? Zar oni ne bi trebali imati pravo na privilegovani staz za ucesce u ratu, jer, zaboga, radi se o medjunarodno priznatoj drzavi Bosni i Hercegovine?)

Kako para za penzije nema, ‘gospoda’ politicari su odlucila da zakon izmijene kako bi pravo na penzije imao sto manji broj lica. Prijedlog novog zanona nemam pa ga ne mogu u potpunosti komentirati. Iz onoga sto sam procitao na Internetu, jedna od izmjena se odnosi na potreban broj godina staza, koji se sada smanjuje na 15. Poznavajuci matematiku, cini mi se da ce pravo na penziju steci veci broj osoba jer je ova granica smanjena. Evo, po novom zakonu i sam sticem pravo na istu, a po starom ga nisam imao. Dakle, jedan pensioner vise! Mozda u zakonu postoje neki dodatni clanovi koji ce me ponovo 'skinuti' sa liste buducih penzionera jer sa ‘strucnjacima’ koji vedre i oblace na nasim prostorima nikada ne znas na cemu si. Nacuo sam, istina, da je starosna granica promijenjena za zene (izjednacena sa muskarcima), pa se tu ocekuje smanjen broj onih koji sticu prava na penziju.

Bitna promjena u novom zakonu je brisanje prava na privilegije i posebne zaluge. Radi se upravo o clanovima koji su regulisali privilegije za ucesnike u ratu, te osobe s ‘posebnim zaslugama za narod’ (u koje se ubrajaju i pravoslavni svestenici). Brisanjem ovih clanova se ove privilegije i ‘prava’ nisu izbrisala, vec je samo izmijenjen ‘zakonski okvir’ kojim ce se ona regulirati, te izvor sredstava iz kojih ce se isti isplacivati. Ovaj segment ce se regulirati posebnim zakonom a novac ce se obezbijedjivati iz budzeta (za sto bi nas narod rekao, prelivanjem iz supljeg u prazno).

Ako ste pazljivo procitali napisano, i ako malo razmislite, doci ce te do jedinog moguceg zakljucka a taj je da se u manjem blentitetu oni na vlasti igraju sa sudbinama ljudi kako im se cefne. Brojke se frljacaju od oka pa sto je jucer bilo 20, danas je 15. Sutra to moze biti 25, vec kako im se prohtjedne. Isto tako se clanovi zakona dodaju, mijenjaju ili brisu: sad je neko 'unutra', a vec sutra nije. Da budem malo jasniji. Zakoni se mijenjaju voljom onih na vlasti pa je tako i ovaj zakon (koji je pravo na starosnu penziju oduzeo mnogima), mogao imati clanove kojima bi se ono definiralo za sve osobe protjerane iz grada politikom etnickog ciscenja, samo da su to oni koji su ga pisali tako htjeli. Kako to njima nije u interesu a kako se ama bas niko od protjeranih ne buni, tako je kako je. A mi se nikada necemo opametiti i organizirati da se izborimo za prava koja nam pripadaju. Jer nama su pokrali stotine hiljada godina radnog staza a novac uzet od nas koji je uplacen u penzioni fond dodijelili drugima. U isto vrijeme su se oni koji su bili aktivni sudionici zla na nasim prostorima organiziraju i tako organizirani malo po malo iskrivljuju istinu i 'navlace' je na svoju stranu. Svjedoci smo toga svaki dan. Jedan primjer je i Sarajevo cijem smo razaranju s okolnih brda bili svjedoci ali su danas usprkos tome glasovi koji to negiraju sve glasniji i bezobrazniji.

Zao mi je sto sam daleko od mjesta zbivanja i sto se ne mogu angazirati po ovom pitanju. Bilo bi mnogo bolje kada bi se organizirano pojavili sa zahtjevom da se nepravda ispravi a ukradeno vrati jer cini mi se da je sada pravi cas da se izvrsi pritisak na postojecu vlast da se pitanje protjeranih i njihovih penzija rijesi. O nekim od aktivnosti vezanih za ovu temu ce biti jos govora narednih dana.  A do tada preporucujem da svi malo razmislimo o ovome. Mozda za nas sve nije izgubljeno i mozda se ipak mozemo organizirati po ovom pitanju. Vrijeme ce pokazati da li sam u pravu.

Tuesday, August 16, 2011

‘Naši’ Čajevčani

Ruzne su se stvari dogadjale devedesetih u nasoj Banjaluci a o njima se u medijima vezanim za prostor bivse Juge veoma malo pisalo. Valjda su razlog tome jos ruznije stvari koje su se desavale u drugim gradovima Bosne pa Banjaluka ostala nekako po strani. Izgleda da se zadnjih dana taj odnos prema nasem gradu i sudbini njenog zivlja mijenja jer je sve vise clanaka o ljudima i dogadjajima devedesetih. Tako i Banjaluka polako zauzima svoje mjesto na ljestvi zlocina.

Kao ocevidac tih dogadjaja tesko mi je shvatiti zasto se o njima tako malo govori i zasto ogromna vecina suti. Valjda se vecina bivsih gradjana naseg grada dobro uhljebljila tamo gdje se nalazi pa ih nepravda prije nekih dvadesetak godina vise ne zanima. A trebala bi, zbog generacija koje dolaze, koje ne bi trebale ponoviti greske koje smo mi pravili. Jer, poznata je ona stara, “na greskama se uci”. Cini mi se da nas vecina ili nije cula za ovu mudru izreku (a sve mudre izreke su posljedica dugogodisnjeg iskustva) ili je malo u zivotu naucila.

Pise se, kako vec rekoh, o Banjaluci zadnjih dana sve cesce, s razlogom. Na vidjelo izlazi istina o onim koji su pocetkom devedestih izabrali stranu zla, svjesno zrtvujuci stara prijateljstva, rodbinske veze i poznanstva, opcinjeni nacijom, mitovima i pohlepom za pozicijom u drustvu i privilegijama (i bogatstvom) koje ona sa sobom nosi. Bilo je takvih svuda, zacudjujuce mnogo, ako se prisjetimo u kakvim smo sredinama i pod kakvim uticajima odrastali. ‘Moj’ “Rudi Cajavec” je, cini mi se, bio tajno leglo zla, u kojem se ono izleglo, razvijalo, i na kraju toliko ojacalo da mnogi i dan danas osjecaju njegove posljedice.

Sjecam se jednog dogadjaja iz prvih dana visestranacja i ‘demokracije’. Nekada se medju nasom rajom prepricavao kao anegdota ali se kasnije pokazalo o cemu se zapravo radilo. Bilo je to onih dana kada se komunisticka partija raspadala, a njeni ‘prvoborci’ birali nove redove. U tome su prednjacili veliki komunisti, sekretari partije (kod nas ih je bilo na pratek), koji se cak nisu udostojili da partiju napuste kao casni ljudi, vec su se, vise manje, tajno, okupljali na nacionalnoj osnovi, upravo onako kako ih ta ista partija nije odgajala. U bivsem Domu kulture (za koji me vezu lijepe uspomene), se tih dana odrzavao skup Reformista (da one koji lako zaboravljaju podsjetim, bila je to ona stranka koju je osnovao, sada kod vecine onih koji su danas na vlasti omrazenog, Ante Markovic). Sala je bila puna, ocekivanaja velika, atmosfera slavljenicka. Mislili smo, Banjaluka je odabrala pravi put kao sto je to bilo cetrdesetih kada se trebalo organizirati i odbraniti od mnogo snaznijeg neprijatelja. U predvorju i sali puno poznatog svijeta. Podsjetilo me to na dana kada sam sa pozornice zabaljao mladost Banjaluke na popularnim igrankama sezdesetih. Mnogi su ponovo pohrlili u poznatu salu gajeci nadu u bolje sutra.

Skupu je prisustvovao i Osman Kovacevic, jedan od direktora u Rudi Cajavecu. Jedna postena osoba, koja je u zivotu prosla mnogo toga i nagledala se svega i svacega. Pricace Osman nekoliko mjeseci kasnije kako je, pun elana, stigao u Dom Kulture i kako je u foajeu ugledao grupu nasih radnih kolega, rukovodeceg kadra, bivsih partijskih sekretara, kako medjusobno caskaju. Bi Osmanu drago. Pomisli, evo nas opet zajedno. Dobro je to za grad Banjaluka, opet smo svi tu na okupu, bez obzira na naciju (vjera kod navedenih nije igrala ‘znacajnu ulogu’, to sada svi dobro znamo!). Onako u prolazu ih pozdravi i pozuri u salu u kojoj je program vec zapoceo. Pozva ih Osman da udju, da ne kasne, a oni mu samo odmahnuse rukama, kao, ‘eto nas, samo da nesto zavrsimo’.

Zavrsi se skup Reformista, odrzase se u Banjaluci jos mnogi skupovi a rezultate znamo. Bilo je na tim skupovima puno svijeta, razlicitog (kako na kojem), kako se ko ‘demokratski’ opredjeljivao. i nase radne kolege iz foajea Doma kulture su uzimale ucesca u mnogima, vec prema svom opredjeljenju. Ali na onaj Reformista, nisu navratili. Taj dan su imali vaznije posla. Imali su oni svoj skup, u jednoj od mnogobrojnih sala bivseg Doma kulture, na kojem su postavili ‘platformu’ buduceg grada Banjaluke: kakva ce i cija ce biti. i ko ce u njoj moci zivjeti. i ostvarise to, onako kako je to zamislio ‘doktor’ iz Haga.

Ah, skoro da zaboravih. Evo imena nekolicine, onih kojih sam licno poznavao, s kojima sam se druzio i cak dijelio iste radne prostore, da ne kazem udisao isti vazduh: Vlado Koruga (pokojni), radni kolega, radili u istom odjeljenju, kasnije postao direktor Poste na osnovu ‘sposobnosti i zasluga za narod’; Slobodan Boskovic, pjesnik, poznati ’teniski virtouz’ u klompama, direktor od momenta kada je stupio nogom u Profesionalu (nakon dugogodisnjeg studiranja na elektrotehnici), glavni organizator doturanja oruzja svojima u i oko Banjaluke, danas nekakav funkcioner u Republici koju ne priznaje; Vladislav Krstic (jos jedan direktor, kasniji ‘razvojni put’ mi nepoznat), stalni posjetilac naseg odjeljenja, s kojim sam ispio bezbrojne kave; Katarina Krcmar, zadnji partijski sekretar u Profesionali (kasniji zivotni put takodjer nepoznat. Vjerujem da bi neki mogli o njoj reci mnogo toga). Ostalih se ne sjecam, ali to i nije toliko vazno. Ovih cetvoro su tipicni predstavnici jedne garniture rukovodeceg kadra Profesionale kojima je bivsa drzava pruzila sve a oni su joj prvi pljunuli u lice. i u lice svojim dotadasnjim radnim kolegama, prijateljima i poznanicima. i gradjanima Banjaluke, koja ih je domacinski primila i omogucila im lagodan zivot (dobre place, drustveni stanovi u centru grada, itd). Jer svi su oni bili dosljaci u grad koji nije pravio razlike izmedju onih autohtonih i onih koji su se u njemu skrasili. Vlado je stigao iz Bosnaske Dubice, Slobodan iz Crne Gore, Krstic iz Srbije a Katarina negdje iz Hrvatske (okolica Pakraca, ako se ne varam).

Kakva je sudbina zadesila Osmana Kovacevica ne znam (mozda se neko javi pa nesto saznamo o njoj), ali ce mi u sjecanju uvijek ostati ova njegova dogodovstina iz zivota koja nam se jednom cinila simpaticnom a koja danas budi sasvim druge osjecaje. Znaju to mnogi koji ove zapise iz zivota gradjana jednog grada koji nije ratovao danas citaju sirom svijeta.

Labels: ,

Sunday, August 14, 2011

Gradac

Nisam se dugo javljala jer nisam znala prenijeti slike sa mobitela. Pomogao mi je Mihael turist iz CZS, koji se dodro razumije u kompjutere.

Gradac je pun turista, a najvise iz Ceske, Slovacke, BiH, Italije. Turisti su smjesteni u dva velika susjedna hotela i u privatnom aranzmanu. Stalno zovu ili dolaze pitati za smjestaj da je tesko povjerovati da je ekonomska kriza i bezparica.

Vrijeme je idealno, more toplo, na svakom koraku picerije, riba, cevapi, slasticarne, ponegdje gostovanje klapa ili pjevaca, izletnicki brodovi za Hvar, Medugorje, itd. Kuce su okruzene vrtovima punih raznovrsnog cvijeca i voca. Neki imaju i solarno grijanje vode sto se pokazalo vrlo ekonomicno. Izgleda da jedino turizam napreduje, a sve ostalo propada. Uz malo slika iz Gradca gdje uzivam pozdravlja vas Niskana.

Saturday, August 13, 2011

In memoriam - Dragan Lovric

Postovani Milane,

Jutros sam dobio tuznu vijest da je jos jedan Cajevcanin preminuo u tudjini. Dragan Lovric, masinski inzinjer, kapetan prve klase bivse JNA, dugogodisnji radik u ROPE podlegao je teskoj bolesti nakon visemjesecnog lijecenja koje nazlost nije uspjelo. Draganova porodica je zivjela u Bosanskoj Gradisci a on je sa svojom porodicom, suprugom koja je takodje radila u Rudi Cajavecu, kcerkom i sinom zivio u Banjaluci.

Upoznao sam ga na prvoj proslavi 22. decembra po mome dolasku u Rudi Cajavec da bi se nase druzenje nastavili u Novakovicima gdje smo djelili zajednicku kancelariju nekoliko godina. Iza naoko ostrog covjeka krilo se jedno brizno bice za svoje kolege i porodicu, koji je nastojalo da podjeli inzinjersko znanje i usmjeri mlade kolege. Kao dugogodisnji ribar djelio je svoje dogodovstine samnom koji sam tih dana pravio svoje pocetnicke korake kao ribar. Tim pricama je pokazo jednu finu zicu humora.

Kao i mnogi zbog svojega porjekla, kao Hrvat, ostaje bez posla i odlazi u penziju, te na koncu sa porodicom odlazi u Svedsku gdje je i okoncao zivot. Moji zadnji susreti sa njim u Banja Luci potvrdili su njegovu ljudskost koju je pokazo nastojeci da mi pomogne u odlasku iz nasega grada.

Nadam se da ce ga vecina Cajevcana spominjati po dobru i ovim putem zelio bih da njegovoj porodici izrazim iskreno sucesce.

Aljosa Mujagic

Labels:

Tuesday, August 09, 2011

Stare slike

Moja oluja, ona koja me uredno pohodi vec devetnaest godina i cije naznake pocinjem osjecati sredinom kolovoza, a kulminaciju dozivljavam u trecoj dekadi rujna, ove godine je uranila i bojim se da bi se mogla pretvoriti u hurikan. Mozda je to izazvano jednim razgovorom, mozda starim slikama kojih se napokon docepah, a mozda i opcom klimom. Sta je, da je, vec sad trese zestoko i samo se nadam da ce je nesto skrenuti s mog puta ili bar oslabiti njenu snagu. U protivnom... Ma ne smijem ni misliti da bi me mogla slomiti. Radije razmisljam o varijanti da mene pretvori u furiju.

Te slavne banjolucke ' 92. u grad se podmuklo uvukao vjetar s Gazimestana koji ce u narednim godinama olujnom snagom pocistiti ispred sebe djecu zaljubljenu u Vrbas, miris lipa, zaljublenu u svoje prijatelje, svoje skolske klupe...

Te godine samo dva zadatka si postavih: spasiti djecu i obiteljske albume. Vremenom sam shvatila da mi fale fotografije iz djetinjstva, iz mladosti mojih roditelja, njihovih roditelja i sve ostale rodbine, kao i zgrada, parkova, skola, odmaralista na moru, radnickih savjeta...Fali mi zivot, zapravo dokaz tog zivota.

Srecom kod sestre je ostala kutija sa slikama povadjenim iz maminih i tatinih obiteljskih albuma. Sa strahom sam je otvarala jer cetiri fotke su mi bile posebno vazne. Dvije od njih su imale dokumentarnu vaznost za Banju Luku, a jedna za Lubiju. Nema ih. I kome se ja sada mogu pohvaliti? Tko bi vjerovao mojoj prici ?

Moje razocarenje povuklo se susretom sa nekim vec zaboravljenim licima, osmjeh na lice navukose modni detalji iz davnih vremena ( tko se sjeca kupacih gaca sasivenih od crnog glota u kojima smo kao djecurlija gazili jadranskim plazama ?). Izleti, stafete, bakljade... sve smo mi to zivjeli tamo dolje u Banjoj Luci. Te slike izazovu i one nikad ne snimljene, a mene ovih dana opsjedaju one u kojima vidim nas, razdraganu djecurliju kako trckara za krijesnicama ( svjetlaci, svici ), fata ih i lijepi na celo. Rado bi ih pokazala Filipu i Dominiku, ali krijesnica vise nema. I tako slike dozivaju misli, pa onda misli dozivaju slike, letis kao duh iznad prostora iz drugog vremena, a onda zazvoni telefon... Ljuta sam kao poslije nedosanjanog sna, a moja reakcija ide do “pas mater ".

I sad kad trebam napraviti izbor iz tog mora slika zastaje neodlucna : hocu li staviti svoju lijepu mamu, svoju sestru debeljucu ili sestru sportasicu, mozda sebe kao sestogodisnju tankonogu plavusicu ...? Hmmm, sve su lijepe. A znam zapravo od pocetka, tatine slike cu staviti. Bolje da stavim njegove slike nego da pisem o njemu, ne bi to imalo ni kraja, ni konca. Pa opet dilema: pratiti njegov modni put od sesira, preko radnicke mice do francuske kape ( bas tim redom ), ili redati slike koje vezu period od pedesetak godina, mladic na biciklu, otac tri male curice na motoru, godine dobrog zivota u autu ? Ili da krenem od modno osvestenog sarmera u drustvu zgodnih dama, pa preko ponosnog pater familiusa u okruzenju supruge i kceri, pa do blazenog osmijeha izazvanog prisustvom unuka ?

Slatke dileme, ali nemam za njih rjesenje. Bit' ce tata, ali nasumice.

I sad se vi pitate kakve veze ima prvi dio price sa drugim ? Nikakve, osim da podsjeti mene gdje i kako sam / smo zivjeli. Onima dolje ne zelim nista dokazivati ni pokazivati. Oni ce i onako blejati kao i do sada da je to samo njihovo bilo i ostalo, da se mi tu nismo uklapali, pa smo eto otisli....ma bolje da prekinem, jer bit' ce opet "pas mater ".

Nada

Labels:

Saturday, August 06, 2011

ZAKATANČENA ZVIJER

Radmila Karlaš

Rekla je da je bilo najteže kada su sinove odvajali od majki. Da je bio opšti metež, i da su se svudčuli krici očaja. Pričala je mirno, ruku prekrštenih na krilu. U intonaciji nije bilo bjesa, niti gorčine, samo nezamislive tuge. Dvanaestčlanova njene familije je ubijeno. Zaustavila sam disanje, držeći na distanci eho izgovorenog, jer sam znala da bi me količina tuge koju bih udahnula gotovo mogla ubiti. Ta žena tokom narednih godina postaće neko nezamislivo drag i nezaobilazan u mom životu.

Fatimu Husejnović prvi put sam vidjela oktobra 1996. na željezničkoj stanici Saint -Lazare u Parizu. Putovale smo zajedno na debatu koja se odžavala u Normandiji, u Rouenu. Znala sam da je iz Srebrenice. Samo to. Smještene smo u istoj sobi. Od kada sam je srela, pokušala sam da prevalim preko usana pitanje. Šta se desilo s njenom familijom. Ko je od njenih ubijen. Bilo mi je teško da pitanja koja su mi opsjedala mozak iskažem retorički. Bojala sam se da ću je povrijediti. Te noći, u hotelu, kroz polusan, osjetila sam kako me neko, razotkrivenu tokom sna, pokriva. Kroz poluspuštene kapke vidjela sam Fatimu, nagnutu nad krevet kako brižno poravnava prekrivač preko mene.

Srebrenica se svih proteklih godina valjala preko krvotoka, gušeći. Snimak oca koji doziva sina dok se oko njega smiju polupijane spodobe u uniformama, inficirane do kosti zlom pogodio me kao užareno žezlo. Te, 2007. godine sam pristala da kao jedini učesnik iz RS u okviru Pravnog fakulteta iz Tuzle učestvujem u debati o nezamislivom zločinu u Srebrenici. Putovali smo autobusima iz Tuzle, tu su studenti iz Zenice i Sarajeva. Stajemo u Potočarima. Obilazimo mezarje i krećemo prema Tvornici akumulatora. I tad se desilo. Atomi od kojih sam satkana su podivljali, presjecani sa vibracijama satkanim od čistog bola i užasa. Emocije su mi trgale mozak, srce, više nisam znala da li sam na okupu ili raspršeno padam svud po Sreberenici poput pepela koji neko rasipa iz urne. Krajiškom mozga sam shvatila da sam uletila u frekvenciju nezamislivog straha i očaja, koju su žrtve, srebrenički Muslimani, stisnuti i preplašeni unutar te tvornice osjećali. Užas je u tolikoj mjeri nahrupio iz zidova, s patosa i sa svih strana da sam osjetila kako me moje sopstveno tijelo spašava od totalnog rasprsnuća padajući u tamu. Nečija ruka na ramenu me pridržala. Okrenula sam se prema ženi, loveći krajičke svjetlosti sred crnila koje me obuzelo i prepoznala profesoricu s Pravnog fakulteta iz Tuzle. Njene oči su bile jedino uporište za koje sam se mogla uhvatiti. Osjećala sam da ću, ako prestanem da je gledam, umrijeti tu, na licu mjesta. Ne znam da li je primjetila, ali mi je predložila da sa dekanom odemo odmah u Srebrenicu službenim automobilom.

Skup u ondašnjem Domu kulture na kojem sam učestvovala bio je zabranjen za političare. Nije ih se moglo izbjeći, ne bar u obliku njihovih emisara.

U opštoj gužvi, kao uklete sjenke promicale su majkeSrebrenice. Po ko zna koji put i kojom prigodom, kao kad su nešto ranije dodirivale nišane na mezarju, čekale su. Poput Kade Hotić koja je tražila posmrtne ostatke dvadesetogodišnjeg sina Samira. Svoje izlaganje ću i započeti njenim riječima, da ne želi ničije sažaljenje, već pravdu. Teško mi je tad bilo govoriti o pravdi u Srebrenicii očekivati je, nakon što se zločin desio pred očima međunarodne zajednice. I ne samo to. Koliko međunarodnih zvaničnika je došlo i prošlo tim gradićem od kraja rata, bili su tu i 11. jula 1995. kada jetadašnju enklavu pod zaštitom UNPROFOR-a urnisali pripadnici vojske i policije RS sa srbijanskim pomagačima. Kadine oči traže pravdu. I nju, poput svih majki iz Srebrenice godinama razapinju, obećavaju im, pričaju priče. I uzimaju dnevnice za svoju rabotu. Jasno mi je i zašto su bosansko-hercegovački političari suvišni. Majke su tražile pravdu i kosti svojih najmilijih. Godinama su čekale dan kada će vinovnici srebreničkog masakra biti uhapšeni.

Kadu sam gledala i slušala više puta na TV-u, čak i u jednom dokumentarnom filmu kada je zapjevala sevdalinku o sinu kojeg čeka, a kojeg nema... Teško joj je pala ta pjesma, baš ta, sve druge je pjevala i pjevaće, ali zbog te, ne želi nikada više pogledati taj film. Priča mi ovo dok zajedno pušimo cigarete na pauzama, od mog dolaska u Srebrenicu u mojoj je blizini, povjerava mi se lako i bez napora. Ćutim. Tu vrstu dostojanstvenog bola koji ne opterećuje i koji se podnosi sa plemićkim ponosom, osim kod Kade i teta Fatime sretala sam samo kod odabranih ljudi, kod kojih užas proživljenog nije podlegao emocijama dželata. Kada je našla muža i brata. Lakše joj je, nastavlja, što zna da joj je mužpokošen rafalnom paljbom. To je, utvrđuje, trenutačna smrt. Da joj je samo znati da joj ni sina nisu mučili, da je umro brzo. Više puta je gledala smrti u oči, priča zamišljeno. „Tada, kada i vama prijeti opasnost da budete ubijeni, prestanu sve emocije, hladno čekate smrt. Bar je sa mnom bilo tako. Nadam se da se i moj Samir tako osjećao.“

Na sljedećoj pauzi kaže mi da zna ko joj je ubio sina. Žena! Zna joj i ime, na visokoj je funkciji. „Ne mrzim je, znam da pored svega što je učinila ne može ni da spava, ni da živi mirno. Bar na momente. Ja imam svoj bol, ali i svoj mir. Ne bih bila na mjestu dželata. Ipak, kada bih je srela, rekla bih joj samo: ‘I ti imaš dva sina.’

Mimo protokola, uzela je riječ na kraju skupa. Pričala je jednostavno i mirno. O srbijanskim autobusima koji su njih, žene iz Srebrenice prevozili, nakon što su ih u Potočarima odvojili od muških članova porodice. I o uvijek prisutnomžalu da ih nisu dovoljno izljubile, izgrlile na rastanku.

U prepunoj sali metež, neke žene glasno napadaju političare, licemjerje.
Hata je mirno ćutala, a onda je, dok smo pušile posljednju cigaretu pred naš rastanak, sa nagovještajem osmijeha rekla da tu, malo iznad, ima jedna zaravan, njena očevina, koju nikada neće napustiti. Njeni odlasci u Sarajevo su sporadični, zbog unuka. Autobusi su već kretali prema Tuzli. Sjetila sam se da bih se u njima trebala nalaziti i ja, te da moram požuriti ako želim stići. Pitala sam Hatu mogu li je poljubiti u obraz. Nasmiješila se kroz suze. Moje su krenule kada sam sjela na jedno od sjedišta u autobusu.

Hata je sina Samira sahranila tek ove godine u Potočarima.

Godinama poslije, gledam lice na TV ekranu. S kačketom naglavi, gotovo neprepoznatljivo, ali oči sijaju istim luđačkim sjajem. General Ratko Mladić, napokon uhapšen, drsko i uz odsustvo bilo kakve refleksije o počinjenom zlu na licu se ceri, psuje i bjesni bahatošću. U međuvremenu licemjerje.Oko odugovlačenja hapšenja. Dok posmatram lice gospodara života i smrti, znam da je on puki produkt, izvršilac.Unaprijed podoban da učini najgore. Ono što je najstrašnije, omogućeno mu je da učini najgore.Neko je morao da pusti zvijer iz kaveza.

Slučajno ili ne, na nekom od TV kanala snimak Nirnberškog procesa. Smjenjuju se lica nacističkih zločinaca, uporedo s prikazima gasnih komora i miliona kostiju. Rudolf Hess, zapovjednik koncentracionih logora će ženi slatkasti miris iz krematorija objašnjavati nekim banalnostima. Gladiće dječicu po glavi, a potom revnosno ići na posao. Koji se sastojao u iznalaženja načina kako što efikasnije uništiti što veći broj Jevreja. Zvijeri su puštene iz kaveza.

On se neće pokajati nikada, nesvjestan svoje krivice, do one što je dozvolio da ga uhapse. Neće se pokajati ni Adolf Eichmann na čijem će suđenju u Jeruzalemu tokom 1961. zapisati čuvena filozofkinja Hannah Arendt, koja će, i sama proganjana i zatvarana za vrijeme nacionalsocijalizma, baš tada, gledajući Eichmanna, zaključiti da je zlo banalno. Gledala je čovjeka koji je izgledao kao komšija sa sedmog sprata. Nije bilo spektakularno, ponašao se kao u gostima. Arendtova je provela život pišući o totalirizmu i nasilju. Za vrijeme rata pričala sam s novinarima New York Timesa koji su, neovisno od reputacije Željka Ražnatovića Arkana i ne sumnjajući u to da je vinovnik mnogostrukog zla tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, praveći intervju s njim, stekli utisak njegovog šarma i elokvencije.

Ratko Mladić je prilikom pojavljivanja pred vijećem Haškog tribunala bezmalo izgledao kao umorni, bolesni starčić, ali su njegove oči i nabusito ponašanje u sekundi razotkrili zvijer.

Postoji nešto što zaudara stalno. Od vremena holokausta do srebreničke drame. Licemjerje. Amerikanci su znali za koncentracione logore u Evropi tokom Drugog svjetskog rata i nisu ništa učinili povodom toga. Rusi su stajali s druge strane Visle i gledali kako Njemci urnišu Varšavu, da bi tek nakon svega ušli u uništeni grad. Hajka na nacističke ratne zločince prestala je još 1948. Oni će se skrasiti svuda pomalo, a Jozef Mengele će uredno imati svoju adresu i broj telefona u telefonskom imeniku Buenos Airesa do kraja. Za njima će još samo tragati pojedinci poput Simona Vizentala. Amerikanci će nakom Drugog svjetskog rata pragmatično primati u okrilje kreatore nacističkih raketa Fau 1 i Fau 2, poput njemačkog inžinjera i Hitlerove uzdanice Vernera fon Brauna kako bi ih upotrijebili za izradu nekih Apola, do Jevreje koji su preživjeli holokasut. I tako redom.

Srebrenička tragedija dešavala se pred očima svijeta. Isto kao što se i Ratko Mladić potom godinama šetkao pred očima svijeta.

Gledajući ponovo u oličenje zla utkano u srž đavoljeg generala, želim misliti da u njegovom zakašnjelom hapšenju ipak ima neke pravde. Znam da ne smijem razmišljati o onima koji puštaju zvijeri, jer tada ne bi bilo gotovo nikakvog smisla. A ja znam da smisao mora postojati unatoč svemu. Sjetila sam se Fatime, Hate i inih. Čekale su na ovo hapšenje godinama. Kao što sam čekala i sama. I uvijek će, pored onih koji puštaju zvijeri biti i drugih, koji će se boriti sve dok zvijeri ne budu ponovo zakatančene. Jedna upravo jest, Ratko Mladić

Tekst je uz saglasnost autorke prenesen iz “Šeher banjaluke” br. 13, magazina Saveza Banjalučana u Švedskoj