SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, May 30, 2012

Susret banjalucana - St. Louis 2012


St. Louis i Memorial Day su za mnoge banjalucane u Americi sinonim za lijepo druzenje, sastanak sa dragim prijateljima i upoznavanje novih. St. Louis , sinonim za pravu festu.

Predsusreti su poceli u petak navecer u restoranu 'Taft' ili popularno - kod Sume. Subotu , vec tradicionalno, gosti hotela provedu kod ljubaznih i vrijednih St. Louis-kih domacina. Cerici su i ove godine mnoge pozvali k sebi. Uz pomoc prijatelja organizovali divno druzenje uz obilnu trpezu punu domacih specijaliteta.
Ove godine je bio 10ti susret. Jubilarac po rodjendanu, ali ne i po posjeti. Jedva da se skupilo stotinjak gostiju.

Prvi sat je prosao u pozdravljanju sa dragim ljudima koje nismo vidjeli cijelu godinu, pricama i trazenju razloga za tako slabu posjetu. Razlozi: od problema sa zdravljem do utakmice u Chicagu iduce sedmice. Spominjale su se i nesuglasice medju ljudima koji su organizovali susrete. Ja i dalje ne vjerujem da to moze biti uzrok jer je organizacija i prijasnjih i ovih susreta bila odlicna. Zelim da vjerujem da su susreti u St. Louisu za ovih deset godina prerasli u opste dobro i da ce se nastaviti i iducih godina.

Bio je sok uci u polupraznu salu, ali se to poslije pokazalo kao prednost jer se moglo plesati i rasiriti . Tako se uvjek u zrncu loseg, nadje i zrnce dobrog.
Prigodnim kratkim govorom goste je pozdravila Baisa Domazet, stalni i omiljen gost susreta, a u ime organizatora i Djemo Krlicevic. Obavezni projektor sa slikama Banjaluke i slikama sa bivsih druzenja . Na posebnom displeju su spomenuti svi sto ih vise nema medju nama, a bili su gosti na susretima. Bilo je neobicno ne sresti ni jednu novu/staru facu. Nova - zato sto je prvi put na susretima, stara jer je neko koga smo poznavali barem s korza . Naravno da prepoznavanje obicno bude tesko jer su prosla desetljeca od zadnjih susreta ali se samo nakon dva minuta razgovora ispostavi da postoje ‘neke tajne veze’ pa se ljudi obraduju, priblize.

Zabavljala nas je domaca grupa Albosy. Oni su vec nekoliko godina na St. Louis-koj bosanskoj sceni. Odlicni kao i uvjek . Zasluzni sto se nismo rasuli do sitnih sati.

Susreti sa svim dragim prijateljima i poznanicima nakon godinu dana prolaze puni zagrljaja, pitanja, komplimenata tipa ‘sto dobro izgledas’ ili ‘je li to pao snijeg kod tebe’. Redovni gosti su posebna prica. Jedna curica je rasla zajedno sa susretima. Bila je jos beba kad je prvi put dosla. Sjecam se kako su je mama i tata naizmjenicno cuvali , plesali s njom, a ona nikako da zaspe pa da ih malo oslobodi da se bar malo odmore. Sad je vec velika curica , plese zajedno s njima i drugim gostima, osjeca se kao kod kuce. Osmjeh uvjek na licu . Prava mala banjalucanka.

Bilo je malo gostiju ali zato previse vrucine , 35C u hladu. Restoran klimatiziran ali park nije. A treba peci cevape. Familija Sljivo je kao i savke godine bila sponsor druzenja u parku sa svojim proizvodima, pravim banjaluckim cevapima koje sami peku na rostilju kojeg donose iz Nebraske gdje zive. Peci cevape na vrucini je za mene kao rudarski posao. Medjutim, Sljive to rade sa smjeskom i zavidnim strpljenjem dok pitaju goste ‘hocete malu s lukom ili bez’ , ‘hocete sis’ , ‘probajte nas novi proizvod – kiflice filovane sirom’. Mmmmmmmmmm. Ove godine pravi pomocnik je bio Maif Kovacevic i zato dobio priznanje ‘igrac utakmice’. Ma sve stima kao svajcarski sat.

E, u parku se ipak ispostavilo da je cijela jedna familija dosla prvi put. Familija Ceric. Prolazim i slikam . Taman prije nego sto cu pitati za dozvolu da uslikam njihov sto , cujem ‘ Kako to svi iz BL a mi bas nikog ne znamo?’ . Pridjem ,upitam dozvolu da ih uslikam jer volim da imam slike na kojima se na neki nacin osjeti atmosfera susreta. Odobrise, usput me zamole da uslikam i njihovim aparatom. Upoznamo se i onda ja pocnem s pitanjima, ko su , gdje sad zive. Za manje od minute smo saznali da ipak imamo zajednicke poznanike, Zatim ih odvedem da upoznaju nase prijatelje i domacine koji su takodje Cerici, a onda se vec snadjose i sami jer je njih prepoznao neko. Susreti su opet ispunili ono najvaznije.

Povezivanje banjaluckih bisera rasutih po svijetu.

Drugo (za neke trece) vece je bilo u maloj sali gdje smo se nekad davno sastajali dok jos nije bilo velike banket dvorane. Mala sala je intimnija, vise je odgovarala broju gostiju pa je ovo vece u svemu licilo na ona nekadasnja. Muzika, smjeh i ples, opet sve do sitnih sati. Organizatori su se pobrinuli i da proslavimo dva rodjendana, da dodijele priznanja najzasluznijim za odrzavanje susreta, za izbor mis, priznanje za ‘igraca utakmice’ . Bilo je veselo. Gosti se pobrinuli da bude zaista veselo. i opet do sitnih sati.

Bilo je , naravno, puno fotografisanja pa ce u sljedecih nekoliko dana FB biti zatrpana slikama iz St. Louisa.

Organizatorima, nasim dragim domacinima i svim prijateljima sto su dosli na druzenje, veliko hvala za trud da nam susrete i ove godine ucine susretima za pamcenje. Nista nas ne moze iznenaditi.

Emira

Labels: ,

Tuesday, May 22, 2012

Posveceno generaciji kojoj su neljudi ukrali mladost


Pjevalo se o Banjaluci stoljecima, pjeva se i sada, pjevat ce o njoj i neke buduce generacije ali cini mi se da ce malo ko opjevati Banjaluku kao moj bivsi komsija iz Djede Kecmanovica. Koliko god mi je srcu prirasla "Aj od kako je Banjaluka postala" koju smo pjevali svi, bez obzira na godine, vjeru, naciju, muzicke afinitete (pouzdano znam da su je pjevali i najokorjeliji rokeri), jos vise to mogu reci za pjesmu "Banjaluka 1993+10" nastalu u Svedskoj, u tudjini, u progonstvu, daleko od rodnog grada, pjesma koja oslikava osjecaje jedne generacije kojoj je ukradena mladost koju smo mi imali.

O Banjaluci i nasim sudbinama razmisljam cesto, obicno u trenucima kada prckam po vrtu, sadim povrce, prosijavam kompost, jer tada mogu "pustiti mozak na pasu". Na pamet mi dolaze stari, nemocni, otrgnuti od rodne grude i gurnuti u bijeli svijet u trenucima kada su trebali uzivati plodove postenog rada. Umjesto uzivanja u krugu porodice, igre s unucadima, kavendisanja sa komsijama, setnji, nadjose se u nepoznatom svijetu, nemocni da pod stare godine uce nove jezike, da se uklapaju u nove sredine, da zive miran penzionerski zivot kao sto je to bilo godinama u nasem drustvu prije rata. Mislio sam da je njima najteze, da je prema njima ucinjena najveca nepravda.

Onda se sjetim moje generacije, u naponu snage, tek se stabilizirala, stvorila familije, rijesila stambene probleme, spremna da svoje najbolje godine ulozi u napredak drustva koje smo svi stvarali. Ali ne bi tako. Zivot se prelomi, sve se moralo zapocinjati iznova. Borba za posao, teskoce sa jezikom, novim zakonima i nacinom zivota. Bilo je trenutaka kada sam mislio da smo mi najveci gubitnici, da je nama nanesena najveca nepravda.

A onda me pogodi ova pjesma. I shvatih da sam jednu generaciju potpuno zaboravio. Onu mladu, za koju sam mislio da joj je gubitak grada najlakse pao, da su se najbolje snasli u novim sredinama, da im novi jezici i kulture nisu predstavljali problem kao nama starijim. Shvatih da godine zivota ne igraju bitnu ulogu u nasim tragedijama i da je ovaj rat na svima nama ostavio teske posljedice kojih postajemo svjesni svakim danom koji dolazi. Znam ni da onima koji su nas otjerali nije bolje jer ne moze se zivjeti od have a jos manje se buducnost moze graditi na tudjoj nesreci. Za njih me, zapravo, nije briga, jer su dobili ono sto su zasluziti. A i buducnost im nije blistava ako je suditi kakva ih bagra vodi.

A pred nasom mladosti, ovom protjeranom stoji buducnost, u sto se uvjeravam svaki dan. Svakodnevno stizu novosti o zavrsenim fakultetima, magisterijima, doktoratima, za njih, hvala boga ima posla pa ne kradu bogu dane i ne sicaju od roditelja za koje pice, putuju i obilaze svijet, stizu u mjesta o kojima smo mi stariji samo mogli sanjati... Iako im nije lose, znam da mnoge muci proslost, da jos uvijek ne shvacaju koja je njihova krivica da su morali napustiti rodjeni grad.

Pjesma "Banjaluka 1993+10" je, zapravo himna ove generacije jer odlicno oslikava njihova osjecanja.

Murisu, Amiru i drugom Amiru cestitam na ovom, za mene, izuzetnom muzickom (i literarnom) djelu i bio bih sretan kada bi nas iznenadili sa jos kojim.


Kroz Banjaluku ne pjevaj!
Udijeli pogled praznom nebu iznad grada...
Ni so na rani, ni mržnja, ništa ne daj da te svlada...
Preleti crnu sjenu iznad zgrada, miris sjećanja i nada...
Ispod smeća možda nađeš stari sjaj
.

Izgori vatrom!
Prekasno saznah šta mi znače tvoja svjetla,

Osno
vna škola "Kasim Hadžić" i Studenac,
svaki pedalj zelenih aleja, ona koje više nema,
Ferhadija, moja sramota, sav moj bol.

Zagrli me dah, lak i plav, k'o cura s Mejdana,
kao da je onaj maj baš samo ružan san.

Sanjao sam
Vrbas u krilu Kastela, da u grad
sa starih razglednica
vrate se draga lica,
prognana jata ptica,
do ulica djetinjstva.

Budi se grad!
Kolona mrtvih duša vraća se tad
u neka tuđa jutra.
Nikome nebu ne da
b'jelo sidro od kamena,
trešnja sa Šehitluka.

O, Banjaluko!
Prva ljubav i prvo pivo poslije škole...
Kup maršala Tita osamdeset osme...
Svaki tren sa sobom svuda nosim, ne zaboravljam...
Još mislim na te, lijepa Safikaduna!

Sanjaću, znam,
vitke munare, Sahat-kulu, svoj grad,
gdje god mi sutra svane...
Uzdahe kako mame
i zovu me u akšame,
samo korak od neba.

Dalje ću sam,
uz refren stare pjesme što ponavljam
dok spava Banjaluka...
Ne, nisam izdaleka,
moje sunce, moja rijeka,
tužna bajko bosanska!

Labels:

Monday, May 21, 2012

Vjencanje u Oslu


U petak maja 19. su se u Oslu vjencali Marina Stanimirov i Amir Zisko. Mi, nazalost, nismo mogli prisustvovati tom svecanom trenutku ali smo zato u Oslu imali 'specijalnog izaslanika' ciji je zadatak, izmedju ostalog, bio da napravi par slika i podnese 'izvjesce' za blog.

Kako to cesto sa mladjom generacijom biva, izgleda da je 'specijalni izaslanik' bio zauzet nekim drugim obavezama pa sam jedinu sliku na kojoj se mladenci dobro vide morao ukrasti sa facebook-a. Posto 'zadatak' nije obavljen prema 'ugovoru', to ce se osjetiti na 'financijskoj kompenzaciji za obavljeni posao'. Kod mene ne vrijede klauzule kao ovdje u USA gdje osobe koje ne urade svoj posao (i uniste firmu) bivaju nagradjene milionskim iznosima pri raskidu ugovornog odnosa.

Salu na stranu, zaista nam je zao sto nismo mogli biti u Oslu da podijelimo radost sa nasim kumovima Aidom i Feridom, te Marinom i Amirom ali se nadamo da ce za to biti prilike u buducnosti. Mladencima i njhovim roditeljim upucujemo nase iskrene cestitke s nadom da cemo propusteno nadoknaditi.

Uz prilog sam prikacio i nekoliko slika 'specijalnog izaslanika' da trud ne bi bio uzalud.













Labels: ,

Friday, May 18, 2012

In memoriam - Mujo Filipovic



Preko facebook-a saznah da nas je napustio jos jedan nas sugradjanin kojeg su poznavali mnogi. Muju mnogi poznaju kao strastvenog ribolovca, neki ga se sjecaju iz Medicinskog centra Banjaluka u kojem je radio, a moje druzenje sa Mujom je vezano za VIS "Usamljeni" i Kasino (oni stariji znaju o cemu pricam) u kojem smo svirali sezdesetih pod menadjerskom paskom pokojnog Muje. Bilo je to u doba kada je pojam menadjer bio gotovo nepoznat u onim nasim krajevima, u doba kada je muzicka scena Banjaluke bila u svojim povojima.

Mujina smrt me je razalostila jer smo izgubili jos jednog starog banjalucanina koji je svoje zadnje dane prozivio u Norveskoj, drzavi u kojoj su novi dom nasli mnogi protjerani.

Familiji i prijateljima upucuje moje iskreno saucesce.

Labels:

Sunday, May 13, 2012

1. maj u Gradcu

Za 1. maj bila sam 6 dana u Gradcu kod kumova Friganovića. 

Druženje uz šetnje,lijepo vrijema i dobru spizu i vino ućinili su  da sam napunila "baterije " i vratila se u zagrebačku svakodnevicu.

Evo malo slika,  puno sam  slikala,jer nisam mogla odoliti toj ljepoti.

Pozdrav Enisa












Monday, May 07, 2012

Na danasnji dan




Wednesday, May 02, 2012

Ovo nam je nasa borba dala...

Facebook, taj cudesan proizvod 21. stoljeca koji povezuje ljude hiljadama kilometara daleko, kao da je izmisljen za nas, prognanike, ljude otrgnute od rodne grude voljom neljudi koji iznenada izmigoljise iz svojih jazbina u kojima su se skrivali godinama cekajuci svoj trenutak. Prvih godina izbjeglistva veze medju prijateljima i poznanicima su se tesko uspostavljale ali danas je to druga prica. Dovoljno je otvoris browser, izaberes link na facebook i pred tobom se ponovo pojave poznata draga lica, istina ‘malo’ starija ali jos uvijek prepoznatljiva. A slika svakakvih: sa rodjendana, slavlja, druzenja, vjencanja, proslava diploma, putovanja…   

Pratim nasu raju na facebook-u i vidim da nas ima svuda. Svijet je postao mali i gotovo nema kutka ove nase planete na koji nije stala nasa banjalucka noga. Valjda je nakon prvih izbjeglickih godina koje su protekle u borbi za prezivljavanje doslo vrijeme za opustanje pa se, kako vidim, putuje, putuje, putuje... U to se uvjeravam svaki put kada me put nanese u neki novi kraj. U ovih zadnjih petnaestak godina na svojim putovanjima jos se nije desilo da ne nabasam na nasu raju, bilo prilikom obilaska turistickih ljepota nekog novog grada, bilo da sjednem da popijem popodnevnu kavicom ili svratim na rucak  u neki od restorana, bilo da se odmaram na plazi.

Zadnji susret prije nekoliko dana je jos interesantniji. Ovaj put se desi u toplom karibskom moru na koje se pomalo privikavam poslije naseg Jadrana, u Punta Kani (Punta Cana), jednoj od nekoliko popularnih turistickih destinacija Dominikanske Republike, u samom kutku kupalista ogradjenog za plivanje. Dok smo se tako ‘brckali’ u toploj i bistroj vodi Kariba Nera cu nas jezik, dopliva do osoba koje su ga ‘koristile’, kada tamo, dvije gospodje, nesto malo mladje od nas, iz Banjaluke. Kazu stigle iz Toronta, vec su tu skoro dva tjedna. Uzivaju u toplom karibskom moru, prelijepom Natura Park and Beach Resortu, lijepom vremenu, toplom moru, odlicnoj hrani, picu…

Kroz razgovor saznasmo da znaju mnoge nase prijatelje i poznanike (sa nekima su cak radile), da od ovog zadnjeg rata zive u Kanadi, da se i one priblizavaju penziji, da putuju kada god im se pruzi prilika (Kuba im se posebno svidjela), da se nadaju da ce tako i nastaviti ako ih zdravlje posluzi. Vidim, planovi im slicni nasim. Valjda tako treba biti nakon svega onoga kroz sto smo prosli u nedavnoj proslosti …

Ispricasmo se tako sa nasim sugradjankama, sve tako plivajuci, kao da se godinama znamo. Banjaluka je to, kud god da krenes, ne treba ti drugi pasos od onog gradskog. S njim se brisu sve granice jer za ljude one zapravo i ne postoje.

A Punta Cana, raj na zemlji. Natura Park and Beach Resort smjesten u prekrasnom tropskom okruzenju, beskrajna plaza s poznatim bijelim pijeskom sitnim ko dobro izmljeveno brasno u Lendrinom mlinu, vrijeme toplo, prijatno, uz stalni vjetric, bez one poznate, teske vlage koja se srece u vecem dijelu USA, izvanredna hrana, restorani na otvorenom, ljubazni i veseli konobari (i konobarice)… Jedina briga nam kako uhvatiti ‘hut’ da se ne izgori na suncu koje przi i kroz oblake. Navalili braca Rusi (i sestre Ruskinje - 90% turista koje smo zatekli su stigli iz ove zemlje za koju smo nekada bili zapad a nas Jadran nedosanjani san) pa ne mozes uhvatiti mjesto u hladovini bilo koju taktiku da primpremis. Istina je da Ruse nisam nikada volio, valjda zbog onih koji su im prije demokratskih promjena bili na celu i sistema koji je gusio zivot, pa me taj osjecaj sputavao da o njima mislim drugacije. Ta sjecanja su kvarila ljepotu mladih djevojaka koje su se vrzmale okolo u tangama, ili cak bez grudnjaka, sto je bila velika promjena u odnosu na Arubu na kojoj sam bio okruzen americkim penzionerkama (i penzionerima), vec dobro zaslim u godine, koje su kvarile ljepotu okolisa. Predpostavljam da smo i mi izazivali slicna osjecanja u ovom okruzenju ali valjda se toga tih dana nisam sjectio pa mi je bilo lijepo.

Sedam dana uzivanja prodjose brzo, brze nego sto sam ocekivao. Za sve vrijeme niti jednom nisam ukljucio TV niti sam znao sta se u svijetu dogadja. Sta se desava sa stokovima mi cak nije palo na pamet. A o starom kraju ni da govorim.

A onda, povratak kuci. Kompjuter. Interent. Vijesti iz RS. Povratak u realnost. Nazalost.

U ‘Nezavisnim’ svaka druga vijest vezana za Mileta: on i dalje po svom, prodaje muda pod bubrege a raja kupuje, sta kosta da kosta. Za cijenu se ne pita, glavno je da je ‘nase’, da ne dozvolimo onih drugima da ‘dominiraju’, da nema Bosne pa makar ne bilo penzije, niti ‘borackih dodataka’, niti posla, a odmor niko ni ne spominje.

I opet mi na um pade ona stara, partizanska, koja govori vise od svega do sada napisanog na svim postovima ovog svijeta: “ovo nam je nasa borba dala…”. Ko je pametan, razumjet ce. Onim drugima ni sam svevisnji ne moze pomoci.

A mene jedino brine kako ce moje srce, kada se slijedeci put zaputim u ovaj karibski raj (a to sam si vec zacrtao), izdrzati, zbog ljepote koja me je okruzivala. A valjda cu nekako prezivjeti kao sto sam prezivio i daleko gore stvari prije dvadesetak godina.
















Labels: