Moje zimske radosti - Co

Svako ima svoje zimske radosti pa tako i ja. Neko ide na skijanje, neko slika, a ja zimi za lijepih dana obrezujem i skraćujem ukrasno šiblje i drveće. Svako od nas ima svoj alat. Kod skijaša su to skijaški štapovi, kod slikara, slikarski kist a kod mene su to motorna pila i makaze za obrezivanje drveća.

Zadnjih dana zime sam par dana kratio drveće koje sam prije petnaestak godina sadio oko kuće. Ima ga previše, izraslo i mora se držati pod kontrolom. Za sada to još uvijek uspijevam ali sve mi se čini da će uskoro doći dani da kraćenje prepustim onima kojima je to posao ili će drveće platiti glavom kao što se to dešava oko kuća starijih komšija. 

Ove zime sam bio posebno vrijedan pa sam tri drveta ispred kuće dobro potkratio. Trebat će im par godina da dođu sebi a za to vrijeme možda i ja nađem sebi neku novu zanimaciju. Slikarskog kista se sigurno neću prihvatiti jer za to nemam talenta kao neki koje poznajem. Imam saznanja da skrivenih talenata ima još samo neće da se jave. Dok čekam da se neki predomisle ja odlučio da izložim „svoje radove“  bez obzira na eventualne kritike.

Sretan Uskrs svima koji slave

Biblija, neiscrpan izvor inspiracije i kreativnosti, i podsjetnik da se čovjek kroz vijekove ne mijenja, mijenja se samo tehnologija!

Uz čestitku idu i ovi biblijski motivi, naravno slikani na likovnoj radionici.

Reče Isus – Stanite! Kamen na grešnicu, Mariju Magdalenu neka bace oni koji nikada nisu zgriješili!

Nataša

Karta je v žepu

Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel,
cug ti bu pobegel, cug ti bu pobegel,
beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel,
ne buš videl beli Zagreb-grad,
ne buš videl beli Zagreb-grad.

Naj pobegne, naj pobegne, karta mi je v žepu,
karta mi je v žepu, karta mi je v žepu,
naj pobegne, naj pobegne, karta mi je v žepu,
pak bum videl beli Zagreb-grad,
pak bum videl beli Zagreb-grad.

Sjeća li se još neko ove lijepe zagorske popevke? Nešto mi ona pade na pamet ovih dana. I to s razlogom.

Karte za Machu Picchu su konačno u džepu! San iz mladalačkih dana će se, izgleda, ostvariti. A sanjam ga već godinama, još od onih dana kada me je Erih von Deniken očarao svojim “istraživanjima” izgubljenih civilizacija, koje sam gutao, sanjajući kako ću jednog dana i ja poći njegovim putem da se i sam uvjerim u ono o čemu piše.

I evo, neki dan, “čarđirah” kreditnu karticu za put u visine Perua, da prošetam ulicama tajanstvenog grada Inka o kojem je svijet saznao tek 1911. godine. Stari se, godine se tovare na leđa, noge popuštaju a kuk sve češće javlja, vrijeme je da se ide jer će možda već slijedeće godine biti kasno. To govorim već nekoliko zadnjih godina i stalno nalazim razloge da plan pomjeram za neka bolja vremena. A njih, čini mi se, neće biti.

Sada, kada je karta v žepu, ostaje mi da se nadam da će me zdravlje poslužiti do početka septembra kada krećem u ostvarenje dugogodišnjeg sna. A njega vjerojatno ne bih nikada ostvario da me moji sugrađani, od kojih je jedan i vojvoda iz priloga od prije nekoliko dana, početkom devedesetih ne poslaše na “službeni put” preko velike bare. I, da, naravno, ne smijem zaboraviti ni pemziju koja stiže nedavno. Karte su se, izgleda, konačno složile. 

Stigla "pemzija"

Od prije par dana slavim. Stigla prva pemzija iz starog kraja! Napokon! Nakon velike borbe za koju sam mislio da je izgubljena.  Sada kada je lova počela kapati moram napraviti plan kako je potrošiti. Jer radi se o „velikoj“ lovi. Znaju to svi koji su početkom devedesetih otišli na „privremeni rad“ u inostranstvo da se nikada ne vrate. Neki koji su malo mlađi neće ni tu crkavicu dobiti a ja sam eto imao sreće da zadovoljavam zakonske propise iako nemam ni dana boračkog staža kao što to po tamošnjim zakonima imaju  (prvo)borci iz takozvane Republike Srpske Krajine (to su oni koji su se „proslavili“ balvan revolucijom i kasnije bježanijom kada je krenula „Oluja“) ili pripanici Jugoslavenske vojske u otadžbini (čitaj, četnici).

A, pravo da kažem, u početku se nisam ni trudio da je dobijem. Vjerovao sam da iznos eventualne pemzije nije vrijedan živaca koji su potrebni da bi se izganjalo rješenje. Kasnije sam mišljenje promijenio i odlučio da pemziju izganjam po bilo koju cijenu, makar na kraju morao ići i na sud. A malo je falilo da tako i bude.

Zbog toga sam krajem 2014. stigao u Banjaluku da odradim taj posao: prikupim dokumentaciju i podnesem zahtjev za penziju. Ali, odmah na početku sam naletio na prepreke. Te nema ovih podataka, te ovo nećemo priznati, te moraš uraditi ovo, te moraš uraditi ono itd u beskraj. Dvadesetak dana sam pokušavao da dokažem da imam pravo na penziju hodajući kojekuda, tražeći potvrde do kojih nisam mogao ni teoretski doći, slijedeći zakone koje je nova vlast donijela, ignorirajući bezvlašće i rat devedesetih i njenu ulogu u tome. Radna knjižica je u svemu tome bio bezvrijedan komad papira koji je potreban ali nije dovoljan dokaz da sam nekada radio i zaradio crkavicu koja mi pripada.

Kada sam vidio da je vrag odnio šalu, odlučio sam se za posljednju varijantu, prikupio dodatne papire,  ovlastio snahu da nastavi aktivnosti i vratio se preko velike bare ubijeđen da je konačno sve u redu. Ali, ne lezi vraže. Kada je snaha u narednih nekoliko mjeseci odradila sve što je trebala i konačno u moje ime podnijela zahtjev za penziju, sve se vratilo na početak. Opet se ispriječila administracija, to moćno oružje vlasti koje običan svijet dovodi do ludila. Traže, između ostalog,  neke nove dokumente, čak odavde iz USA, koji nemaju ama baš nikakve veze s penzijom u starom kraju.

Bio sam bijesan. Htio sam odmah da odem u Banjaluku da riješim problem ili, ako to ne mognem učiniti, pokrenem žalbeni postupak koji bi vjerojatno završio tužbom. Znao sam da su mi šanse da na sudu ostvarim svoje pravo minimalne jer u blentitetu gdje je Mile sve i sva, za pravdu nema mjesta ali sam bio spreman da idem do Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava u Štrazburu pa šta košta da košta. Inat proradio i nisam imao namjeru da odustanem. Prije odlaska sam poslao dodatne istrukcije snahi kako bi pripremila teren kada ja dođem i pričekao par dana prije nego je nazovem da se dogovorimo šta uraditi. 

I dok sam se spremao da ju nazovem, ona zove mene. Čestita. Stiglo privremeno rješenje o penziji. Čekaju se neki dodatni podaci, ali oni ne odlaže njenu isplatu. Ne vjerujem. Nije mi jasno. Pa samo nekoliko dana ranije snahi je bilo rečeno da penziju ne mogu dobiti jer se moraju odraditi neke dodatne aktivnosti koje se ili ne mogu odraditi ili bi to moglo potrajati godinama. Kako je sada moguće da je rješenje tu a samo par dana ranije se činilo da ga nikada neću dobiti?

Preko prijatelja emailom dobijem kopiju rješenja. Čitam i pokušavam razumjeti. Nema šanse. Neki podaci se slažu, neki ne, objašnjenje meni nerazumljivo. Zaključujem da su zaposleni u PIO nesposobni ili ne znaju šta rade, kao što je nesposobna i vlast koja ih je zaposlila. Tako je, čini mi se i u drugim dijelovima Bosne gdje su na površinu isplivali podobni za koje znanje i sposobnost ne igraju nikakvu ulogu. Grozim se na samu pomisao da moram da živim u takvom okruženju. Mislim da bi me to dotuklo i da je sreća da na sve to mogu gledati s prilične udaljenosti. Jer, iskreno govoreći, ne bih mogao podnijeti da mi svakodnevni život ovisi o ćeifu nekakve nesposobne službenice ili nepismenog ćate.

Sada kada je prva pemzija konačno legla, istina dvije i pol godine kašnjenja, moram razmisliti kako je potrošiti. Pare su to koje sam već bio otpisao pa sada kada su počele stizati red je da ih i trošim. Bit će to malo teže jer nije lako u ovom potrošačkom društvu spiskati toliku lovu. Opet nove brige, pa to ti je. A ja mislio da ću odmarati kada sam se odlučio za prijevremenu penziju ovdje u novoj domovini.

Čovjek ili ne, pitanje je sad?

Naš bivši radni kolega
u novom dresu

Pogledajte ovu fotografiju! Vidite li vi ovdje čovjeka? Ja ne! A nekada se prodavao pod tim brendom.

Pisao sam mnogo puta i još uvijek pišem o sitnim banjalučkim dušama koje su nam se dugo, jako dugo, prodavali za ono što nisu. Na fotografiju jedne od tih sitnih duša nabasah slučajno prelistavajući facebook, slijedeći tragove prijateljevih prijatelja. I naletih na njega, našeg radnog kolegu iz Profesionale, mladog skojevca još iz studentskih dana a nakon toga mladog i perspektivnog stručnjaka i komuniste koji je čvrsto stajao na branicima naše nam bivše domovine. Branio ju je on žustro, od neprijatelja, koji su joj radili o glavi, iza leđa, ne prihvatajući principe bratstva i jedinstva čiji je on bio prvoborac. 

Ovakvi kao on su bili posebno glasni, ističući se na partijskim sastancima svojim beskompromisnim nastupima koji nisu ostavljali nikakvih dilema. Partija mu je bila drugi dom, familija, a Tito, otac u kojeg se kleo i kojeg je bespogovorno obožavao. 

A onda dođoše demokratske promjene. Na političkom sazvješđu se pojavi Slobo, Titov nasljednik prema mišljenjima nekih, koji za sobom povuče mnoge koji su se prije njega kleli u Tita i partiju. I naš radni kolega se nađe u grupi njegovih obožavalaca i sljedbenika, nastavljajući da igra istu igru u kojoj je bio nenadmašan. Bilo je takvih u Profesionali, nažalost, popriličan broj i dobro su se skrivali iza plašta borbe za Jugoslaviju, bratstvo i jedinstvo i sve ono drugo što uz to ide.

Za individuu na slici sam čuo da je prilično rano skinuo masku koju je godinama nosio ali nisam imao prilike da se u to i lično uvjerim jer sam Profesionalu napustio početkom devedesetprve. Na njega sam zaboravi i vjerojatno ga se ne bih sjetio da ne bi facebook-a na kojem se može pronaći svašta, pa i ova fotografija našeg bivšeg radnog kolege, nekada velikog komuniste, sada u novom dresu, kako to rade ovakvi slični njemu. koji ne zaslužuju ni da im se imena spominju. Ova njegova fotografija najbolje ilustrira šta se u našem gradu godinama događalo iza naših leđa  i ne treba joj nikakav komentar. Jer, ne kaže se badava da jedna fotografija govori više od hiljadu riječi.

A za one koji su radili u Profesionali na kraju nagradno pitanje. Šta mislite o kojoj individui se radi? Ako mislite da znate odgovor, pošaljite komentar. Tačan odgovor ću objaviti ako ga dobijem. Ako ga niko ne prepozna, slijedi kvisko u vidu natuknica.

Bosanska Gradiška - drugi dio

... nastavak

Most nade

Dok su mi se u mislima vrtile slike iz prošlosti autobus se približavao Gradišci. Bila je to ona ista Gradiška koja je nekada bila samo još jedno prolazno mjesto na mojim putovanjima ka Zagrebu i dalje.  Ali danas, njeno značenje je ogromno, ne samo za mene već i za sve one koji pokušavaju da se izvuku iz grada i dočepaju slobode. Prelazak mosta na Savi budio je nadu, značio je izlazak iz pakla grada koji je već više od dvije godine u rukama moćnika rata, ljudi koji se igraju ljudskim životima kako im se ćefne. Oni odlučuju ko će biti slijedeća žrtva u taktici zastrašivanja i izluđivanja nepodobnih kako bi ih se natjeralo da sami traže izlazak iz grada da ih ne bi zadesila ista sudbina.

Umjesto da nastavi glavnom cestom koja skreće u desno ka stadionu i dalje prema mostu na Savi, autobus nastavi ravno. Putnici u autobusu se uznemiriše. Začuše se tiha šaputanja.

“Kuda nas voze?” upita neko. “Zar nećemo preko mosta?”
“ Ne ide to tako lako” doda neko drugi. “Prvo će nas dobro pretresti a tek onda se može dalje. Možda će nekoga i vratiti! Moje su komšije prošli put vratili zbog papira.”

Dok je autobus vozio meni nepoznatim ulicama ponovo me svladaše misli. Sjetih se sestre koja je godinu dana ranije tri puta vraćana  nazad u Banjaluku, kada je pokušala da se s unukom uputi u Zagreb i pridruži sinu koji je tamo završio Građevinu i zaposlio se. Srećom, imala je svoju kuću u koju se mogla vratiti. A šta će biti s nama ako nas vrate? Ja sam ključeve od stana morao predati Čajavecu i u njega se više nismo mogli vratiti. Znao sam da neki od bivših radnih kolega bez obraza i časti jedva čekaju da ih se dočepaju. Nismo imali ni namještaj. Mjesec dana ranije smo ga poslali u Zagreb, sestri, koristeći njenu dozvolu za prevoz pokretne imovine nakon što je uspjela zamijeniti svoju kuću na Pregrađu za drugu u okolini Zagreba.

Ni novaca više nismo imali jer smo zadnju hiljadu i pol maraka ušteđevine koje su nam ostale uspjeli preko jednog zvaničnika UNHCR-a prebaciti u Zagreb. A prihodi  su već odavno presušili. Morali bi se vratiti u porodičnu kuću na Predgrađu. Ali, kako ćemo preživjeti? Od familije više gotovo  niko ne radi a ni pomoći nismo imali jer smo bili u mješanom braku a to u to doba nije bilo posebno popularno.

Dok se kolona autobusa zaustavljala na meni nepoznatom mjestu sjetih se da smo Nera i ja radili u radnoj organizaciji Profesionalna elektronika koja se bavila razvojem i proizvodnjom uređaja za armiju. Šta ako nekome padne na pamet da bi tamo gdje idemo mogli bit interesantni zbog onoga što smo o tome znali? Ili, šta će se desiti ako nam neko oduzme dokumente koji su nam otvarali vrata Hrvatske a do kojih smo došli teškom mukom? Ko zna da li bismo ih ponovo mogli dobiti! Po gradu se svašta pričalo. Čuli smo da je bilo i onih koje su skidali s autobusa i nakon toga im se gubio svaki trag. Strah, se ponovo javi. 

   

U tom trenutku autobus se zaustavi. Bio je to poveći, neasfaltirani parking. Gdje se nalazimo, nisam znao. Od svega što nas okružuje jedino primjećujem da je naš autobus stao ispod krošnje velikog drveta kroz koju se probijalo blago jutarnje sunce. Prizor je bio lijep i u nekoj drugoj situaciji čovjek bi u njemu uživao. Ali, meni nije bilo do uživanja. Crne misli su bile jače i ljepotu koja nas je okruživala nisam primjećivao.

Vrata autobuse se otvoriše i na njima se pojavi uniformirani pripadnik srpske vojske. Reče nam da izađemo, pokupimo svoje torbe i da se poredamo ispred autobusa.

Putnici autobusa su ćutke izlazili, vadili svoje stvari iz gepeka i redali se jedan do drugoga čekajući naredne zapovjesti. Nera, djeca i ja se okupismo oko naših torbi u koje smo smjestili stvari koje smo odlučili ponijeti sa sobom, čekajuci šta će se dalje dogoditi. U torbama nismo imali vrijednih stvari. Samo sitnice koje su nam bile najpotrebnije. Nešto za presvući i neke uspomene. Nismo pričali. Vojnici su izdvajali familiju po familiju, tražili dokumenta, postavljali pitanja, pregledali sadržaje torbi.

Nisam pratio šta se događa s ostalim putnicima iz autobusa. Bio sam skoncentriran na nas, istovremeno razmišljajući kako ću odgovarati na pitanja. U tom razmišljanju nisam primijetio da je većina saputnika prošla kontrolu bez problema i da su se već vratili u autobus, zauzimajući svoja mjesta. Iznenada shvatih da smo na parkingu ostali samo mi. Protrnuh. Kako to da smo ostali zadnji? Šta bi mogao biti razlog? Moje ime? Možda su mislili da sam Srbin a evo, sa ženom muslimankom, bježim u Hrvatsku? Takvi u to doba nisu bili dobro došli ni na jednoj strani. Ponovo mi na um pade Profesionala i naša znanja o proizvodima koji su se razvijali i proizvodili u njoj. Možda je to razlog što su nas ostavili za kraj. U Profesionali smo se svi poznavali a među saputnicima u našem autobusu nisam primijetio niti jedno poznato lice. Bio je to većinom priprosti svijet iz prigradskih naselja i okolnih sela. 

Pitanja su se ponovo rojila, neka logična, neka blesava, jedno za drugim. Par minuta smo stajali sami čekajući šta će se dogoditi a onda nam priđe naoružan srpski vojnik i reče da se javim u kontejner koji se nalazio u blizini. Protrnuh! Zašto baš ja? Nisam primijetio da su druge slali ka kontejneru. U tom trenutku zaboravih na Neru i djecu. Zaputih se ka kontejneru ne znajući šta me tamo čeka.

Bojažljivo pokucah na okvir otvorenih vrata kontejnera i nakon što mi neki glas reče da uđem, uđoh i pozdravih. Trudio sam se da sakrijem uzbuđenje. U omanjoj prostoriji ugledah tri uniformirane osobe. Jedna od njih, po činu oficir, je sjedio za omanjim stolom i u ruci držao nekakav papir. Pogleda me, upita kako se zovem i kada mu rekoh svoje ime i prezimei upita nosim li novac sa sobom. Rekoh da nemam ništa, da je novac koji smo imali odavno potrošen. Nije mi rekao da izvrnem džepove. Nije me čak ni pretresao. Nakon nekoliko trenutaka tišine koje su mi se činile kao vječnost, reče:

“Milane, zašto ti, bolan, ideš? Znaš li kuda ćeš?”

Šta odgovoriti, pomislih, a da ga ne naljutim. Da mu kažem istinu, za mene bi to značilo kraj puta. Da kažem da mrzim rat, da se bojim za svoju sudbinu u gradu u kojem sam rođen, da sam se razočarao u svoje komšije, radne kolege i poznanike, da mrzim nacionalne stranke i političare koji su sve zakuvali, da ne mogu živjeti u okruženju u kojem sam građanin drugog reda… Ništa od toga ne bi bilo pametno. Promrmljah nešto o tome kako već duže vremena nemamo od čega živjeti jer smo oboje više od godinu dana bez prihoda, da nemam izbora, da mi je jedina želja da odem što dalje kako bih započeo novi život.

“Možda završim i u Americi, ko zna!” rekoh na kraju.

Na moje veliko iznenađenje oficir me više ništa ne upita. Bio je pristojan, da li zbog toga što je bio takav čovjek ili mu je jednostavno dosadilo da nama koji smo morali napustiti naš grad još više zagorčava živote. Reče mi da mogu ići.

Odahnuh. Zaputih se nazad prema autobusu. Na parkingu ne primijetih nikoga osim Davore i Sanje, naših par torbi i jednog vojnika koji je čučao pored i preturao po njima. Nere ne vidim, ne znam šta se s njom dogadilo. Kada sam se zaputio ka kontejneru, bila je s djecom. Pomislih da su i nju poslali na provjeru. 

Stigoh do mjesta gdje su stajale naše stvari. Vojnik je pažljivo pregledao torbe u kojima je bilo nešto malo garderobe, albumi sa slikama i kutije s disketama na koje sam prekopirao programe koje sam razvio u svojoj firmi a za koje sam se nadao da će mi pomoći da preživim u Hrvatskoj. Vojnik poče otvarati kutije, provjeravajući da se u njima ne nalazi još nešto. Možda je mislio da je unutra novac. Upita me šta je na disketama. Odgovorih mu da su to kompjuterske igrice koje nosim da bi se djeca imala čime igradti. Ne reče nista već sve vrati nazad u torbe. Laknu mi. U tom trenutku se pojavi  Nera. Ništa ne reče. Vojnik nam naredi da pokupimo svoje torbe i da uđemo u autobus. Na brzinu potrpasmo stvari koje je vojnik izvadio iz torbi, uz napor ih zatvorismo i unesosmo u autobus pošto su gepeci autobusa bili puni.  

U autubusu tišina. Ostali prognanici su odavno zauzeli svoja mjesta. Svi čekaju na nas. Ubacismo nekako torbe na pod ispred nas i sjedosmo. Ponovo odahnuh. Mislio sam, gotovo je, sada ćemo dalje. U tom trenutku na prednja vrata autobusa žurno uđe jedan vojnik, priđe mom sjedalu i iz proreza u skaju koji je netko napravio na sjedalu ispred mene izvuče nekoliko zgužvanih novčanica, dinara tkz Srpske Republike. Prodera se.

 “Šta je ovo? Zašto si sakrio pare kada znaš da se one ne mogu prenijeti na drugu stranu? Znaš li da te zbog ovoga mogu skinuti s autobusa i vratiti nazad u Banjaluku?”

Protrnuh. Novac nije bio moj, neko ga je tu stavio dok smo bili vani. Pokušah mu objasniti da to nisam ja uradio, da čak nisam primijetio da je skaj sjedala ispred mene poderan. Nastavio je galamiti izlazeći iz autobusa, držeći u ruci tih nekoliko novčanica koje su, tamo gdje smo se zaputili, bile bezvrijedne.

Nisam znao šta me čeka. Možda je otišao da obavijesti predpostavljenog, pomislio sam. Bio sam preplašen, zbunjen i ljut u isto vrijeme. Skaj sjedala ispred mene nije bio poderan kada smo sjeli u autobus u Banjaluci, bio sam u to siguran. Neko je to uradio ovdje u Gradišci dok smo čekali da nas pregledaju. Prvo sam pomislio da je to uradio neko od putnika kako bi sakrio novac koji je nosio. Htio sam da se izgalamim ali sam shvatio da ne znam ko bi to mogao uraditi. Možda smo sjeli na različita mjesta od onih koja smo imali kada smo pošli iz Banjaluke! A onda pomislih da je to uradio neko od vojnika kako bi nas maltretirao. Možda je to bio samo još jedan od načina da nam zagorčaju život. Ali, ništa nisam mogao promijeniti. Preostalo mi je jedino da čekam dalji razvoj događaja.

Srećom, par minuta kasnije, vozač zatvori vrata i autobus krenu. Gledam kroz prozor ne bih li vidio vojnika koji je našao novac. Ne vidjeh nikoga. Niko nas ne pokuša zaustaviti. Laknu mi. Činilo se da je neizvjesnosti i strahovima konačno došao kraj.

Stigosmo do mosta a onda polako na drugu stranu gdje ugledah vojnike UNPROFOR-a. Jordanci. Stigli smo na sigurno, bar sam tako vjerovao, iako još uvijek nismo stigli na teritorij pod kontrolom hrvatske vojske. Dio s druge strane mosta pripada samoproglašenoj Republici Srpska Krajina a vojnici UNPROFOR-a služe kao bafer zona između dvije države u ratu. Nakon desetak minuta vožnje stigosmo do Nove Varoši, ili bolje rečeno, onog što je od nje ostalo. Na obe strane puta se vide ruševine nekada lijepih kuća i restorana. Sve je porušeno ili zapaljeno. Bio je to moj prvi susret s posljedicama rata u živo. Čitav kraj izgleda stravično. Prizori destrukcije u živo djeluju mnogo upečatljivije nego na TV ekranu. U jednom trenutku ugledah ostatke restorana “ Složna braća“ pred kojim su nekada stajali svi autobusi koji su išli u pavcu Zagreba i dalje. Sada je parking bio prazan, s izgorjelom olupinom nekog vojnog vozila iza ostataka izgorenog objekta.

Malo kasnije skrenusmo na autoput Zagreb-Beograd koji je bio stravično prazan. Bez ijednog vozila. Na obe strane autoputa su vidljive posljedice ratnih dejstava. Prođosmo pokraj porušene benzinske pumpe i odmorišta u Novskoj na kojoj smo u prijeratna vremena znali stati da se osvježimo. Izgleda sablasno. Nedugo zatim autobus skrenu na jedan od sporednih, neasfaltiranih puteva koji uskoro uđe u šumu. Ne sjećam se da sam ga prije rata viđao. Mora da je probijen tokom rata. Cesta krivuda i autobusi se polagano kreću jedan za drugim pod pratnjom vozila UNPROFOR-a. Vozimo se već dobrih petnaestak minuta kroz gustu šumu. Nigdje ne primjećujem ni žive duše. Kao da je život potpuno stao. U zraku se osjeća nekakva čudna napetost. U autobusu niko ne priča. Svi smo se utišali kao da očekujemo nešto.

Najednom, autobusi se zaustaviše i vozila UNPROFOR-a se okrenuše i vratiše nazad. Autobusi lagano krenuše. Nakon par minuta iz šume se pojaviše osobe, neke u uniformama hrvatske vojske, neke u civilu. Vidim kako se približavaju autobusima. Šofer našeg autobusa otvori vrata ne zaustavljajući se i mladić u civilu skoči na stepenicu i uhvati se za ručku s lijeve strane vrata. Ličilo mi je to na scenu iz nekog filma kojeg sam ranije gledao ali čijeg se imena nisam mogao sjetiti.

“Ne bojte se, na sigurnom ste”, reče mladić. “Na teritoriji ste pod kontrolom hrvatske vojske”.  

Čini mi se da je iskreno srećan sto se naše putovanje u nepoznato završilo bez problema. Stajao je na stepenicama otvorenih vrata, dok se autobus polagano približavao mjestu na kojem je prognanike čekala rodbina i prijatelji. Mladić je nešto razgovarao s vozačem ali na to nisam obraćao pažnju. S pažnjom sam pratio kuda se vozimo, nadajući se da ćemo uskoro ugledati cilj našeg putovanja.

Nedugo po izlasku iz šume stadosmo na parking u blizine željezničke stanice, meni nepoznate. Gotovo je! Na sigurnom smo!

Konačno odahnu. Nema više straha da će me neko zaustaviti na ulici i tražiti dokumenta. Nema ekplozija koje paraju noćnu tišinu na Predgrađu. Više ne moram gledati komšije koje okreću glavu na drugu stranu kada se slučajno sretnemo. Duge noći bez struje i vode su iza nas. Stigli smo u Hrvatsku, državu u ratu koja je prihvatila mnoge izbjeglice iz Bosne. Stizali su iz svih krajeva, nadajući se da će pobjeći iz pakla Bosne čija se vatra tek rasplamsavala. Mi smo samo jedna mala skupina koja je stigla iz Banjaluke, grada kojem je sudbina određena još mnogo ranije nego što je na rat iko pomislio.

Izlazimo iz autobusa vukući naše torbe. Mjesto mi je nepoznato, nikada nisam prolazio ovim putem. Čujem da neko spominje Novsku. Na parkingu je dosta svijeta. Čekaju svoje. Žamor na sve strane. Neki plaču, drugi se smiju, i jedni i drugi sretni što je sve prošlo bez problema. Nakon tišine koja nas je pratila od Banjaluke teško se navići na ovu buku.

U masi svijeta koja se vrzma okolo ugledah nećaka Dražana kojem je društvo pravila meni nepoznata ženska osoba. Tu je! Našem strahovanju je konačno došao kraj. Iza sebe smo ostavili grad u kojem smo se rodili, odrasli, stekli prijatelje i živjeli mirno i srećno sve dok nas zlo koje se proširilo poput požara ne natjera da ga napustimo, ostavljaući ga piromanima. Srećom, u torbama koje smo ponijeli sa sobom su ostale slike nekadašnjeg života koji je zauvijek nestao i kojeg ćemo često sanjati sumnjajući da je nekada bio stvarnost.

Izljubismo se s Draškom a on nas upozna s Jasnom, kolegicom s posla. On se zaposlio pred sam rat u Hrvatskoj i nema auta. Kolegica se ljubazno ponudila da mu pomogne da pokupi rođake i tako se nađosmo u prostranom autu u kojem se ugurasmo svih šestoro. Torbe potrpasmo u gepek i auto krenu prema Zagrebu a da još nismo bili svjesni šta se oko nas događa. Ali, bili smo sretni jer smo dane straha ostavili iza nas. Budućnost, ma kakva bila, nam se činila sto puta boljom od onoga što smo mogli očekivati u rodnom gradu.

Uskoro s lokalne ceste ponovo izađosmo na autoput koji nas povede prema Zagrebu, gradu koji će biti naš dom narednih godinu dana.

Bosanska Gradiška

S marša Kozara 1965. godine
Slikano negdje na Mrakovici

Iz knjige koja se piše...

U Bosansku Gradišku nisam navraćao često. U mladosti, na putovanjima u Zagreb ili kada sam kao student s rajom išao do Trsta u kupovinu garderobe, kroz grad na Savi sam prolazio ne zaustavljajući se jer me ničim nije posebno privlačio. Čak i one godine kada sam na školi u Gradišci predavao Programiranje i Elektronske sklopove, nikada nisam ostao duže da ga razgledam, da prošetam njenim ulicama, odem do obala Save, svratim u kakvu baštu ili restoran na kavu ili pivo. Po završetku nastave bih sjedao u auto i žurio nazad u Banjaluku, ostavljajući Gradišku njenim građanima.

Od grada mi je u sjećanju ostala samo ulica koja pokraj stadiona fudbalskog kluba Kozara vodi do mosta koji spaja Bosnu i Hrvatsku. 

U gradu sam prespavao samo jednom i to one godine kada sam kao srednjoškolac učestvovao u tradicionalnom partizanskom maršu Kozara koji je od Kozarca, preko Mrakovice, vodio do Bosanske Gradiške. Ne sjećam se ko me nagovorio da se prijavim za marš ali mi je u sjećanju ostao dolazak u Gradišku jednog lijepog nedeljnog popodneva. Tog jutra smo krenuli s Mrakovice i preko Podgradaca u grad stigli u kasno poslije podne toliko umorni da su neki od nas jedva mogli hodati. Smjestili su nas u fiskulturnu salu neke škole i mnogi učesnici marša su odmah popadali po ležajevima napravljenim od slame. I ja sam se dočepao ležaja namjeravajući da malo odmorim do večeri kada se spremao kulturno-umjetnički program. Bio sam gladan ali je umor bio jači. Ne sjećam se koliko dugo sam drijemao a onda me glad natjerala da ustanem, da prošetam okolinom, ne bih li našao nešto za prezalogajiti. Lutao sam obližnjim ulicama i u kiosku, na kojeg sam slučajno nabasao, ugledao sam banane, voće koje nisam volio. Ni sam ne znam zašto sam ih izbjegavao. Kada bi me moji kod kuće nutkali da pojedem bananu, ja sam uvijek nalazio izgovor da to ne uradim. Samo jednom sam je probao i nisam bio posebno oduševljen. Radije bih pojeo jabuku ili krušku a to egzotično voće sam prepuštao drugima. A tog dana glad je prevladala pa sam odlučio da ih kupim jer u kiosku nije bilo ništa drugo što bih mogao pojesti. Tako sam se prvi put u životu najeo banana i taj mi događaj iznenada pade na pamet dok sam sjedio u autobusu koji je pun izbjeglica žurio u pravcu Gradiške.

Autobus je napustio grad vozeći polako kroz Zalužane, Trn i dalje prema Gradišci, a ja sam zamišljeno zurio kroz njegov prozor razgledajući mjesta kroz koja smo prolazili. Ovim putem nisam prošao skoro dvije godine a od kako su počeli sukobi u Hrvatskoj, roditeljska kuća na Predgrađu je bila najsjevernija destinacija do koje sam stizao. Iz grada se nije moglo izaći bez dozvole vojnih vlasti jer su na svim glavnim prometnicama bili postavljeni naoružani punktovi, pretvarajući ga u ogroman logor. Autobuse s prognanicima nisu zaustavljali. Odlasci Muslimana i Hrvata su bili organizirani od strane gradske vlasti koje su na taj način ostvarivale jedan od glavnih planova rata: etničko čišćenje cijele regije u cilju stvaranja države samo jednog naroda.

Putem prema Gradišci sam u prošlosti često prolazio pa mi je većina kuća, restorana i trgovina bila poznata. Bilo je tu lijepih, modernih kuća, lijepo uređenih dvorišta i puno restorana koji su bili dobro posjećeni. U nekima bi uveče svirala muzika a posebno su bili posjećeni oni u kojima su oskudno obučene pjevaljke tankog sluha i sumnjive prošlosti privlačile goste u velikom broju. Na krivudavoj cesti na kojoj je saobraćaj uvijek bio gust taj dan nismo sreli mnogo auta. Vremena su se promijenila i nekada prometna cesta je opustjela kao što su opustjeli i parkinzi ispred restorana. Rat je već uveliko zahvatio velike dijelove Bosne i Hrvatske, donoseći promjene u živote većine. Mobilizacije, vojne kontrole na putevima, nestašice benzina, hrane, borba za preživljavanje, nesigurnost, sve je to uticalo da nekada prometna cesta sada zjapi prazna i da se njom uglavnom kreću vojna vozila i autobusi nesrećnika koji ostavljaju svoja ognjišta da bi spas našli ko zna gdje. Nikome više nije bilo stalo do zabave. Restorani su izgubili svoje goste a pjevaljke ostale bez bakšiša koji su bili srazmjerni dekolteima njihovih haljina i obrnuto srazmjerni dužini njihovih suknjica.

Gledajući kroz prozor autobusa koji me vodio sve dalje od rodnog grada u jednom trenutku prepoznah cestu koja se pod pravim uglom odvajala lijevo i vodila kroz plodne njive Lijevča polja, te žitnice Banjaluke, na kojoj su vrijedni seljaci uzgajali ukusno voće i povrće. Banjalučka tržnica je nadaleko bila poznata po paradajzu, paprikama, kupusu i drugom povrću koje je svaki dan stizalo gradiškom cestom na njene tezge. Kroz glavu mi proletiše događaji od prije par godina koji su me jedne proljetne večeri neplanirano odveli ovom cestom. Bilo je to one godine kada sam predavao na školi u Bosanskoj Gradišci. Išao sam tamo dva puta nedeljno poslije posla u Profesionali i vraćao se uveče nakon održane nastave, kada bi mrak već pokrio plodne ravnice Lijevča. Cesta je uvijek bila prometna. Bila je to glavna saobraćajnica koja je Banjaluku spajala s autoputom Bratstva i Jedinstva Zagreb-Beograd. Zbog gustog prometa i mnogih nepreglednih krivina na njoj su se često događale nesreće, ponekad s teškim posljedicama. I sam sam jednom prilikom gotovo zaglavio na tom putu kada sam se jedno veče vraćao kući poslije održane nastave. Bio sam umoran i nisam obraćao pažnju na cestu i saobraćajne znake koji su se na kratko pojavljivali pod svjetlom farova i nestajali u proljetnoj noći. Saobraćaj je bio gust i preticanja su bila rizična. Vozio sam pažljivo dok su mi se oči sklapale od umora. Jedva sam čekao da stignem kući, da se uvučem u krevet i odmorim od napornog dana.

Dugo sam vozio iza jednog kamiončića koji se kretao sporo, ne pokušavajući da ga preteknem. Cesta je bila vijugava, nepregledna, opasna za preticanje. U jednom trenutku mom strpljenju je došao kraj. Dosadilo mi je da slijedim kamiončić i odlučih da ga preteknem. Mislio sam da se nalazim na ravnom dijelu puta ali su me noć i umor prevarili. U preticanje sam krenuo prije jedne od nekoliko krivina koje su skrivale saobraćaj iz suprotnog smjera. Uključih lijevi žmigavac, pritisnuh papučicu gasa moje Zastave i krenuh u obilazak. Kada sam bio negdje na sredini kamiona, iza okuke se pojaviše svjetla kamiona koji mi je dolazio u susret. Bio je blizu, čini mi se na pedesetak-šezdesetak metara. Za trenutak sam se dvoumio šta da uradim a onda sam dao gas do daske, znajući da nemam vremena da se vratim nazad. U zadnjem momentu, kada su svjetla kamiona već bila ispred mene, naglo sam okrenuo volan u desnu stranu.  Osjetio sam jak udarac u zadnji dio auta ali nisam izgubio kontrolu nad vozilom. Izbjegao sam sudar za dlaku a da ni sam ne znam kako. U ušima mi je odzvanjala sirena kamiona kojeg sam za dlaku izbjegao, gubeći se u noći.

Još uvijek pod šokom od onoga što mi se moglo dogoditi nastavio sam voziti nekoliko stotina metara istom brzinom a onda sam dao desni žmigavac, usporio i zaustavio auto na ivici ceste. Vozač kamiona kojeg sam preticao je stao iza mene. Izašao sam iz auta još uvijek po utiskom opasnosti kojoj sam za dlaku izmakao i prišao kamionu. Primijetio sam da sam svojim zadnjim blatobranom zakačio stepenicu koja služi vozaču kamiona da se popne u kabinu, i otkinuo je. Kako se to desilo, ni danas mi nije jasno. Na moju sreću moj auto se prilikom preticnja nije zanio. U tih nekoliko trenutaka sam bio mnogo bliže smrti nego ikada u mom životu. Istog trenutka sam donio odluku da na kraju školske godine neću produžiti ugovor s školom. Novac dobijen za predavanja nije bio vrijedan rizika kojem sam se izlagao svaki put putujući opasnom Gradiškom cestom.

I evo sada, ovog lijepog sunčanog junskog dana devedesettreće, dok se autobus pun prognanika kreće tom istom cestom približavajući se Gradišci, sjetih se te za mene gotovo kobne večeri. U misli mi se vrati ta topla ljetna noć, svjetla kamiona koji mi je išao u susret, za trenutak čuh sirenu koja nestaje u noći iako je u autobusu vladala tišina. Odjednom postaše živi i događaji nakon što sam zaustavio auto da se smirim, da pogledam šta se dogodilo. Kada sam prišao kamiončiću kojeg sam preticao, iz kabine se pojavi mladić u svojim ranim dvadesetim. I on je bio uzbuđen zbog onoga što se desilo. Za divno čudo nije galamio već je izašao iz kabine da vidi o čemu se radi. Pozdravismo se. Rekoh mu da je moja krivica za ono što se desilo i da sam ne znam zašto sam se odlučio na preticanje kada sam dobro poznavao cestu i njene krivine. Nije me krivio. Nije se bunio ni što sam mu oštetio kamion. Uz pomoć baterije smo pregledali štetu na njegovom kamionu. Stepenica kabine je bila gotovo otkinuta i stajala je pričvšćena s dva šarafa pod uglom od devedeset stepeni u odnosu na kabinu. Druge štete nije bilo. Na mojoj Zastavi se oštećenje gotovo nije primjećivalo. Jedinin znak je bilo malo udubljenje na zadnjem desnom blatobranu.

Odmah mu rekoh da ću snositi troškove popravka na što mi on predloži da odem u servis TAM-a u Zalužanima i kupim stepenicu a on će je sam zamijeniti. Dade mi informacije o njegovom kamiončiću i predloži da potražim trgovca koji mu je prodao kamion koji će znati o kojem se dijelu radi. Na komadiću papira mi napisa svoje ime i adresu gdje živi. Imanje njegove familije se nalazilo nedaleko od mjesta gdje sam izbjegao nesreću. Do njega je vodila uska seoska cesta koja se od glavnog puta Gradiška – Banjaluka  odvajala desno stotinjak metara od mjesta gdje smo se zaustavili. Objasni mi da je njegova kuća prva na koju naiđem i da je ne mogu promašiti jer u blizini nema drugih kuća. Obećah mu da ću odmah sutra otići do servisa i da ću dio donijeti za par dana. Nisam mu spomenuo da predajem na školi jer nisam želio da se vijest proširi i možda stigne do mojih đaka. Nije me pitao za ime. Valjda smo obojica bili zbunjeni onim što se dogodilo tako da smo se rastali a da on nije znao ništa o meni. Čak nije zapisao ni broj moje Zastave.

Sutradan poslije posla sam otišao u servis i kupio odlomljeni dio. Stavio sam ga u gepek auta kako bih ga odnio slijedeći petak kada sam imao nastavu u Gradišci. Po završetku predavanja obavijestio sam direktora škole da na kraju godine neću produžiti ugovor, objasnivši mu šta je razlog. Bilo mu je žao jer su u školi bili zadovoljni mojim radom, đaci su me voljeli ali je shvatio razlog za moju odluku. Reako je da su mi vrata širom otvorena ako se ikada predomislim.To veče sam vozio pažljivije nego obično. Veče je ponovo bila lijepa, ja sam bio umoran ali nisam dozvoljavao da me umor savlada. Osjećao sam olakšanje nakon razgovora s direktorom. Znao sam da ću se na kraju školske godine riješiti tih čestih putovanja cestom koja je odnijela mnoge živote. Vozio sam polako, trudeći se da ne promašim cestu u koju sam morao skrenuti.

Iako je mrak skrivao okolinu uspio sam prepoznati mjesto gdje sam izbjegao nesreću a vrlo brzo nakon toga se pojavila cesta. Skrenuo sam desno na prilično usku ali dobro održavanu makadamsku cestu. S obe strane su se prostirala plodnja lijevčanska polja. Nisam se vozio duže od par minuta kada se s desne strane pojavi ulaz u poveliko dvorište u kojem se nalazila povelika kuća uz nekoliko drugih objekata raspoređenih s obe strane kuće. Na prvi pogled se moglo primijetiti da su domaćini dobro stojeći jer je kuća bila velika, relativno nova, s bijemo fasadom na kojoj su se isticali veliki prozori premazanom tamno smeđom bojom. U dvorištu primijetih četiri-pet auta i kamiončić koji sam poznavao. Znao sam da se nalazim na pravom mjestu.

Zaustavih auto, ugasih motor, izađoh iz auta i zaputih se ka vratima kuće koja su bila otvorena. To me malo začudi jer je u dvorištu bilo prilično mračno a imanje se nalazilo u sredini velikih obradivih površina bez komšija u blizini. Kada se približih otvorenim vratima začuh razgovor koji je dolazio iznutra. Kucnuh par puta na štok vrata i kada niko ne odgovori, zakoračih bojažljivo u podugačak hodnik koji se pružao uz prednji zid kuće. Hodnik je vodio prema povelikoj prostoriji u kojoj se okupio veći broj ljudi. Pričali su prilično glasno, ne obračajući pažnju na vrata. U trenutku kada stigoh do vrata prostorije iza jednog od dugačkih stolova na kojima su se nalazili tanjiri s mezom, te boce piva, rakije i vina, usta mlađa osoba i pođe prema meni. Bio je to momak koji je vozio kamiončić za koji sam donio oštečeni dio. Bi mu drago kada me ugleda, priđe mi, veselo me pozdravi i pozva da uđem.

“Danas je naša slava pa smo se okupili da se malo razveselimo. Upravo smo razgovarali o tebi kad ti se pojavi. Uđi da te upoznam s roditeljima i ostalim gostima”.

Do tada nikada u životu nisam bio na pravoslavnoj slavi ali prihvatih njegov poziv iako sam se osjećao malo nelagodno,. A nije mi se ni ostajalo poslije napornog dana. Trebao mi je odmor a do kuće me čekalo još tridesetak minuta vožnje cestom koju nisam volio. Dok me je vodio do jedne prazne solice za dugačkim stolo, mladić pozva oca i reče mu ko sam. Upoznasmo se. Kada ču o kome se radi očevo lice se razvuče u osmjeh.

“Baš mi je drago da smo se upoznali. Evo upravo pričamo s gostima šta se desilo prije par dana i ja im objašnjavam kako mi sin nije uzeo podatke o tebi. Baš smo ga zafrkavali kako je naivan kada je povjerovao da ćeš donijeti oštećeni dio. Mogu ti reći da si nas baš iznenadio. Malo je poštenih ljudi danas. Hajde sjedi s nama i počasti se. Danas je naša slava i evo nas s prijateljima slavimo. Šta češ pojesti, popiti?”

Pokušah se izvuči ali na njegovo uporno insistiranje sjedoh za sto. Predamnom se odmah nađe tanjir s pečenicom, komad kruha i boca Nektara. Bio sam gladan i pečenica bi mi dobro došla ali sam se bojao da me pivo ne uhvati ali nisam imao izbora. Dok sam jeo i pio, razgovarao sam s gostima oko mene. Slava je očigledno počela dosta ranije jer je atmosfera bila vesela. Bilo je i šale u vezi događaja od prije par večeri ali i čuđenja da se nisam ušutio već uradio ono što sam obećao. Objašnjavao sam im da je trošak za dio mala cijena za ono što mi se moglo dogoditi. A mogao sam se polomiti ili čak izgubiti glavu i završiti na groblju. Ovako, sve je prošlo dobro i evo sjedim s njima, mezim, pijem i šalimo se.

Kada sam završio s mezom ustah, izvinih se svima što moram ići, objašnjavajući da sam umoran i da me čeka vožnja do kuće. Pozdravih se s gostima a momak i njegov otac me ispratiše do auta. Dok smo išli ka autu otac momka mi reče da bi htjeli da mi poklone malo krompira, paprika i nekih drugih poljoprivrednih proizvoda. Time se bave i od toga žive a pošto sam ih iznenadio poštenjem, htjeli bi da mi se oduže. Rekoh im da to nije potrebno, da bi to učinili i drugi ali oni mi ne dadoše otići dok mi u gepek ne ubaciše od svega po malo. Pored toga otac me upita gdje stanujem jer bi htjeli da mi dovezu vreću paprika i krompira kada budu išli na pijacu u gradu. Rekoh im da stanujem na Starčevici, da im to nije na putu ali on nije odustajao. Tražio je moju adresu. Dadoh im adresu i još jednom im se zahvalih na gostoprimstvu i povrću koje su mi dali. Obojica su se zahvaljivali meni što sam uradio ono što sam prije par večeri obećao ponavljajući da mi se mogu bar na ovaj način zahvaliti.

Sjedoh u auto i zaputih se nazad do glavnog puta a onda skrenuh desno u pravcu Banjaluke. Razmišljao sam o ovom događaju cijelim putem do kuće, čudeći se kako sam lijepo primljen i ispraćen. Kod kuće Neri ispričah šta se dogodilo i pokazah joj povrće koje sam dobio. I ona je bila iznenađena reakcijom nama nepoznatih ljudi koje je jedan normalan gest toliko iznenadio da su osjećali obavezu da se nekako oduže.

Slijedećeg utorka pred našim ulazom na Starevici stade kamiončić i momak koji ga je vozio pokuca na naša vrata. Pokraj njegovih nogu su ležale dvije vreće. U jednoj su bile paprike a u drugoj krompir. Moji novi poznanici od prije par dana su održali svoje obećanje kao što sam ja obdržao svoje.

A kasnije, u jesen, ponovo je stiglo povrće za mene. Ovaj puta su stigle i dvije vreće kupusa. Bilo je to veliko iznenađenje za nas jer sam na događaj na cesti prema Gradišci već skoro zaboravio.

Danas, dok me autobus vozi gradiškom cestom kroz bogata lijevčanska polja prema Hrvatskoj, sjetih se tih vrijednih domaćina, tog nenadanog prijatnog susreta nakon nezgode na cesti samo par godina ranije. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Jugoslavija je propala, rasturila se, mnoga prijateljstva su pukla, zavladala je mržnja. Pitao sam se šta se dogodilo s mojim nenadanim poznanicima? Kako bi me danas primili da kojim slučajem navratim do njih? Da li bi im bilo važnije kako se zovem i kojoj naciji pripadam nego kakav sam čovjek? Da li su i oni pali pod uticaj propagande koja je širila mržnju na sve strane? Odgovore nisam znao i nikada ih neću saznati. 

nastavit će se...

Međed II

CAZIN - Mještani cazinskog naselja Skokovi uočili su tokom proteklih nekoliko dana prisustvo odraslog medvjeda.
(Više detalja na: http://www.nezavisne.com/novosti/gradovi/Cazin-Medvjed-luta-naseljima/357203)

Međed se ovaj put pojavio daleko na sjeverozapadu, hoda ali dokleće, ne znam.

Ipak je genezu, namjere, daleko lakše percepirati nego što to bijaše u Lijevču, jer veza “baje” i kralja šume ne bijaše logična glede šume...jer u Lijevču nema šume. Ima “gaj” i dr(e)njaka.

Sjeverozapadni Međed...hrvatski ili slovenski.

Slovenski se može odbaciti jednostavo zbog toga, što tražiti oca u Cazinu kada je vaskolika Krajina u Sloveniji nije racionalno. Od vajkada. A matere su obično Slovenke podležne krajiškoj  arbiji.

Hrvatski, vjerovatno. ..Purger ili Hervegovac?. Oba  imaju podlogu za traženje familije u Herceg-Bosni što se za Tite nazivaše Lištica i što oti prilikom ulaska u Mostar na Žovnici (carina) moradoše skidati opanke. Međutim i u Ercegovini nema kulturnog staništa za ovog međeda. Nema šume osim niskog rastinja gdje ti Europska Rrvatska podvali koze zaražene brucelozom jer Bosanski međed ili je zajeban ili potplaćen.

I ovdje se već  lako može tvrditi da je Cazinski međed  stvarno rvatskog podrijetla, vjerovatno sa goraa Kupe i Korane samo je prilikom puta prema Agram-u podobro skrenuo u DESNO. Agram se izvodi iz njemačke složenice “am Graben” prevedeno “na jarku” bez obzira što je današnja Rvatska sa Zagrebom podobro, nacionalistički “u jarku” A  ime koje ga i danas krasi dobio je, kaže poznata legenda, kada je stari drevni ban, umoran i žedan, naredio djevojci Mandi da donese vode s izvora. "Mando, dušo, zagrabi". Ali vode????.

Hoće li ovog međeda okrenuti prema gore...pa i ako stigne do Zagrabi, ima li šta zagrabit? sve zagrabio  “Danke Deutschland”...

...a neka mi međed oprosti ako jadan spašava golu guscu bježeći sa nišana trbušastog Švabe nafilovanog parama i viagrom  srećn da po “zagrab(i)čkim” banketima može zagrabit i  besplatno gledati sise  Kolindine , “izvorno Hrvatsko” .

Grof

Grof - UMJESTO KOMENTARA

Uz prvi mart

Davorovi bivši drugari na proslavi njegovog rođendana.

Jučer je proslavljen dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine koji, kao i mnogi drugi datumi, u starom kraju izaziva prepirke i prepucavanja. Oni koje pamet još služi se vjerojatno sjećaju 1. marta 1992. kada su narodi i narodnosti B i H odlučili da se osamostale, da slijede put kojim su se prije nje zaputili i neke druge republike bivše Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska i Makedonija). I meni su u glavi još žive slike kada sam s prijateljima, komšijama i poznanicima čekao u redu ispred barake mjesne zajednice Starčevica da dam svoj glas za samostalnost republike koja, po mom mišljenju, nije imala budućnosti u državi kakvu je osmislio Milošević i „umne glave“ SANU. Iako je Milošević još na proslavi petstogodišnjice bitke na Kosovu 1989. najavio da će, ako treba, biti i rata, u tom trenutku o ratu nisam razmišljao jer sam živio u uvjerenju da rata u Bosni neće biti, bez obzira što su primitivci pobijedili na prvim demokratskim izborima, dijeleći narode u torove kako bi lakše ostvarili svoje ciljeve.

Ovih dana čelnici manjeg blentiteta se ubiše dokazujući kako je za rat kriv upravo gore pomenuti referendum, iskrivljujući istinu jer im je to jedini način da se održe na vlasti. Namjeno zaboravljaju neke datume i događaje koji su se dogodili mnogo prije 1. marta a koji su uticali da u Bosni bukne rat koji je odnio stotinjak hiljada ljudskih života i s rodnih ognjišta otjerao skoro dva miliona ljudi.

A bilo je to ovako.

Još dok rata u Bosni nije bilo u njoj su počele nicati srpske autonomne oblasti po ugledu na iste u Hrvatskoj. Predstavnici srpskog naroda su na taj način napravili prvi korak ka osamostaljenju, uzimajući vlast u svoje ruke čak i tamo gdje nisu imali parlametarnu većinu. Takav slučaj je bio i u Banjaluci kada su tri predstavnika Reformista odlučili da podrže Srpsku Demokratsku Stranku kako bi ona preuzela vlast u gradu i okolini. U ljeto 1991. je formirana SAO Bosanska Krajina koja je 16. septembra preimenovana u Autonomnu Regiju Krajina. Negdje u to vrijeme se intenzivno radilo na ujedinjenju ove regije sa srpskim autonomnim regijama u Hrvatskoj ali ta ideja nikada nije realizirana. Ovako organizirani srpski predstavnici 9. i 10. novembra 1991. godine organiziraju plebiscit srpskog naroda za ostanak u Jugoslaviji, koja, osamostaljenjem Slovenije, Hrvatske i Makedonije, u to doba više nije postojala.   

Uz taj plebiscit mi se u sjećanje doboko urezao jedan događaj. Ja sam u proljeće te godine napustio odlično plaćeni rukovodeći posao u Rudi Čajavecu i otisnuo se u privatluk, nadajući se da ću na taj način ostvariti neke ideje koje sam dugo nosio u sebi. Iako sam znao da politička situacija u državi nije baš najbolja, vjerovao sam da će politika koju je vodio Ante Marković uspjeti da smiri strasti i da će razum prevladati. Svakodnevno sam išao na posao u svoju firmu na Predgrađu, prvo autom, a onda biciklom, kada je zbog događaja u Sloveniji i Hrvatskoj nastala nestašica benzina. Vrijeme je tih dana bilo lijepo, prilično toplo za to doba godine. Tog 10. novembra sam se poslije posla biciklom vraćao s Predgrađa i u blizini bivšeg samačkog hotela Krajina na Starčevici ugledao grupu dječaka koji su, bučno razgovarajući, išli u istom smjeru. Kada sam ih pristigao, primijetih da se radi o grupi dječaka iz moje zgrade koja je taj dan išla na nekakve sportske igre koje su nove vlasti organizirale u čast plebiscita. Taj dan je u gradu vladalo „svečarsko raspoloženje“ jer je srpski narod odlučivao o svojoj sudbini. Glasalo se o ostanku srpskih autonomnih oblasti u već tada nepostojećoj državi. Na ulazu u samački hotel je bilo postavljeno jako ozvučenje iz kojeg su od ranog jutra treštali narodnjaci, uz naglasak na nacionalističke pjesme koje su u to vrijeme već uveliko postale glavna duhovna hrana velikog broja naših komšija, radnih kolega i poznanika.

Kada je grupa stigla do ulaza u samački hotel, lice obučeno u vojnu uniformu, vjerojatno zaduženo za sigurnost objekta, podiže u zrak tri prsta na što dječaci odgovoriše na isti način, uz glasno odobravanje. U tom trenutku, u grupi primijetih jednog dječaka koji nije podigao tri prsta niti je učestvovao u sveopćem slavlju. Zagledah se malo bolje. Bio je to moj sin Davor koji se sa svojim drugarima vraćao kući.

Bilo mi ga je žao. Usporih bicikl kako me slučajno ne bi primijetio. Znao sam da se u tom trenutku nije osjećao prijatno ali nije imao izbora. Bili su to njegovi drugovi s kojima je išao u školu, igrao nogometa na parkingu zgrade, slavio rođendane... Sve do nedavno su to bili dječaci koji su imali sretnja djetinjstva, neopterečena problemima svakodnevnice. A sada... Crv nacionalizma je u neke od njih već bio usađen i više svi nisu bili isti. Nastale su razlike koje će, kako je vrijeme proticalo, sve više rasti, da bi jednog dana rezultirale u izopčavanju onih koji taj nacionalizam ne prihvataju.

Kada je grupa dječaka pošla u smjeru obližnje samoposluge, pritisnuo sam brže pedale bicikla kako bih do stana stigao prije njih. Davor se na vratima stana pojavio desetak minuta kasnije, dolazeći sa strane ulice dok su njegovi drugari, kroz prolaz u zgradi, otišli na parking, praveći buku još dugo vremena. Ostao je u stanu, ne izlazeći na parking da se pridruži svome društvu. Ništa mu nisam govorio jer nisam želio da sazna da sam vidio šta se ispred samačkog hotela dogodilo.

Slijedeće godine, tačnije 9. januara je proglašena Srpska Republika Bosna i Hercegovina (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku). Na taj način je stvorena nova država na tlu jedne od republika, davno prije nego se ta republika izjasnila za nezavisnost.

I sada, 25 godina kasnije, prema trvdnji političara iz manjeg blentiteta, razlog za rat u Bosni i Hercegovini je referendum za njeno osamostaljenje a predhodno osnivanje autonomnih regija jednog naroda, održavanje plebiscita tog istog naroda i stvaranje njegove države nemaju ama baš nikakve veze s ratom! Naravno, ni silno naoružanje koje je tom istom narodu podijeljeno daleko prije od prvih ratnih sukoba u Bosni!

Velika je to laž koja se uporno protura a koju većina u manjem blentitetu prihvaća i u nju vjeruje. Kao što vjeruje da niko od Srba nije učestvovao na referendumu, niti je glasao za samostalnost.

Onome ko je i malo učio matematiku je jasno da je priličan broj Srba glasao za samostalnost jer bi, prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine (43.47% Muslimana, 17.38% Hrvata, ukupno 60.85%), apsolutno svi Muslimani i Hrvati, čak i novorođenčad, morali izaći na referendum i opet izlaznost ne bi bila 63.6%.

Svakoj i malo informiranoj osobi je također poznato da na izbore izlazi relativno mali broj onih koji imaju pravo glasa. Ako predpostavimo da je procenat izlaska na referendum 91. bio relativno velik, recimo 75% (u mojoj familiji je te godine glasalo oko polovine članova), i ako uz to predpostavimo da su i novorođenčad Muslimana i Hrvata izašla na izbore (što je, naravno, nemoguće), nekakav realan procenat Muslimana i Hrvata koji su izašli na referendum bi mogao biti 45.64% (60.85% x 0.75).

Ova predpostavka nas dovodi do brojke da je na referendumu učestvovalo oko 15.21% Srba (60.85-45.64), što je prilično veliki broj ako znamo da ih je u Bosni i Hercegovini po popisu 1991. godine bilo 31.21%.  Dakle, velika je vjerovatnoća da je za samostalnost Bosne i Hercegovine glasala polovina Srba jer u njihovom slučaju novorođenčad ne bih uzimao u obzir.

Za nešto manje od dvije godine nakon događaja ispred samačkog hotela Davor je zauvijek napustio svoj rodni grad, da bi u njega navraćao rijetko, ostajući samo dan-dva, jer osim starog tetka i tetke više nema nikoga koga bi želio sresti.

A Bosna i Hercegovina je jučer proslavila svoj rođendan iako joj to mnogi osporavaju, Godine prolaze a problemi ostaju. Dok se oni ne riješe i dok svi oni koji su krivi za zla učinjena u prošlosti ne stignu pred lice pravde, mira biti neće. Tu ubrajam i one koji uporno šire laži koje i onako složenu situaciju još više pogoršavaju. Valjda će i njih jednog dana stići Božja kazna, kako vole reći naši stari.