SLIKE I DOGADJAJI

Novi Komentari i linkovi

2012-02-01T20:16:00.001-05:00

U Sloveniji kod kumova

2012-02-01T08:08:00.000-05:00

Nakon kratke posjete Banjaluci i jednodnevnog zadrzavanja uZagrebu, produzih u Sloveniju, u posjetu kumovima s kojima sam proveonezaboravne dane prilikom zadnje posjete starom kraju tri godine ranije. OdZagreba do Ljubljane sam putovao vozom: putovanje udobno, nesto malo duze od dvasata.

Na stanici u Ljubljani docekase nas Andrea i njen Karlo. Putdo kuce Srebota, koju su kupili izmedju nasa dva susreta, prodje brzo, kroz poznati lijepi slovenackikrajolik koji me uvijek odusevljavao. Slovenija je uredjana zemlja gdje ziveljudi s dugom kulturnom tradicijom i to je vidljivo na svakom koraku. Kadaporedim nove kuce i ostale gradjevine pune kica koje su nikle nakon ovogzadnjeg rata na putu izmedju Banjaluke i Gradiske sa slovenackim naseljima iskladnim kucama, po stoti put se uvjerim da smo mi u Bosni zivjeli u okruzenjukojemu ce trebati desetine godina da dostigne neke evropske standarde. I ranije mije bilo jasno, a sada jos vise, da je zlo koje nas je u Bosni snaslo dubokousadjeno u sama nasa bosanska bica. Mnoge od malena uce nekim drugim vrijednostimakoji za rezultat imaju unistavanje vlastite zivotne sredine bilo kroz ratove,bilo divljom gradnjom objekata koji nagrdjuju prirodnu ljepotu kojom je Bosnabogata kao i sve ostale nase bivse republike. Uz novu vlast i obrazovanje kojeje, em spalo na niske grane, em se zasniva na nacionalnim osnovama, proci cejos vjekovi da se izvucemo iz tamnog vilajeta u kojem zivimo.

Sreboti su se iz centra Ljubljane preselili u malo mjestascenedaleko Domzala. Kuca Srebota se nalazi van glavnog puta, izgradjena na malombrdascu, zajedno sa jos nekoliko gradjevina istog tipa. Projektirana Iiizgradjena sa puno ukusa, onako kako to Slovenci umiju. Za razliku od nas,cijela familija je na okupu: sin Kreso Iisnaha ‘zauzeli’ prizemlje, Marina iSrebi su na prvom spratu a Andrea i zet Karlo u potkrovlju, koje je sve prije negopotkrovlje kako ga mi poznajemo.

Kako smo stigli nekako za rucak, nakon kratkog obilaskakuce, okupismo se u trpezariji. Uz Davora i mene i vec gore ‘pobrojane’, tu sui dva najmladja clana: unuk Tijat i unuka, Saida – Anka, koja je na svijet doslaprije nekoliko mjeseci. U trpezariji zivo kao sto je to uvijek kod kumova. Jedese, pije, prica. Svako ima svoju. Tako je to kada se prijatelji okupe nakonduzeg vremena. Poslije obilnog rucka, kava. I opet isto: prica. Davor i Kresoimaju svoje teme, mi rjesavamo svjetsku krizu. Tijat nestasan, pentra se ponamjestaju, a unuka, nakon sto je isla iz ruke u ruku, spava snom pravednika.Eh da mi je biti tako bezbrizan: ne pamtim kada sam mogao zaspati tokom dana.

Vrijeme leti, vece je, novogodisnje. Marina i Andrea ponovopripremaju trpezu. Opet se jede i pije. Na TV novogodisnji program: u Zagrebuse okupila poznata raja. Vidim i Kemo (Monteno) je tamo. Plese se. Nekako predponoc javi se Nera preko Skype-a. Docekasmo Novu godinu zajedno, onako nadaljinu. Poslije ponoci gledamo program ljubljanske televizije. Pjevacica, kazupopularna a meni potpuno nepoznata, pjeva pjesme s Evrovizije. Prepoznajemgotovo sve. Za razliku od nekih drugih stvari, mozak pjesme ne zaboravlja.Valjda zbog toga sto smo ih slusali nebrojeno puta pa se tako memoriraju u nekiposeban dio miozga koji se ne brise.

Ne znam kada smo otisli na spavanje a ustajanje je bilonegdje oko devet. Davor i ja smo planirali da se u Zagreb vratimo brzim u dvaali nas kumovi ubijedise da uhvatimo onaj kasniji, negdje poslije pet popodne. Nakon rucka, skoknusmo malo do Kaminka. Uz put vidim raju kako seta u relativno toplo januarsko popodne. Svratismo na pice u jedan lijep restoran a nakon toga nas Andrea i Karlo prebacise na zeljeznicku stanicu. Voz stize na vrijeme: osjeca se miris Evrope.

Sa ovog lijepog druzenja ostade mi nesto slika koje sam slozio u ovaj kratki film. Nadam se da ce ih na ovom blogu ubuduce biti jos. Bit ce vremena za racunar, uskoro. Stvari se u zivotu desavaju brze nego sto smo toga svjesni.

Promocija u Prijedoru - drugi put

2012-01-26T22:39:00.002-05:00

Mislila sam samo komentarisati “Promociju u Prijedoru,” prvi put i to nakon komentara Posmatraca ali se toliko toga nakupilo da mi je ovako lakse.

Gledam ove zapadne zemlje u raznim saborima, forumima, vladama, protestima (jedna mislim da se zove Vanja u Podgorici – strasna cura) i opet se javi Posmatrac. Ne znam gdje zivi, ne znam njegov zivotni put od 90-tih pa do danas, ali pretpostavljam da je musko.Tvom blogu Milane ostadose vjerne zene. Bog zna koliko ih je kojima se kosa dize na glavi od nasih priloga, komentara, fotografijaali veliki broj ljudi sa raznih strana svijeta salje mi licne mailove i zahvaljuju.Posmatrac zavrsava svoj komentar ovim tekstom Emiri (Grofici): ” Nazalost ta ljepota u razlicitosti i zajednistvu je gotovo sasvim izgubljena, ona je najvise stradala. Mislim da za dugo vremena nece biti vracena.”

Ne znam ko mu je to rekao, ne znam od kuda zna. Nema prilike da gleda male nezavisne Televizije, ciji novinari obilaze bosanska sela i snimaju male, siromasne, ojadjene ljude, koji su se vratili na svoja ognjista i pomazu se, razliciti po vjeri, po naciji ali jednaki po bjedi i zaboravljenosti od “svojih velikih vodja”. Oni su shvatili da nema istine koja se moze dokazati lazima, izmisljotinama i podvalama.Doduse ima nacionalni program, napisao ga je seoski pisac Dobrica Cosic, citiralo se to i tamo i ovamo, gdje “Daleko mu sunce”, veli laz je smisao nase samobitnosti, sto vise budemo lagali, to ce nam vise vjerovati. (Iz “Slobodne Bosne” br 793.).Nase politicke “elite” do savrsenstva su razvile sistem olajavanja jednih drugih i entiteta, a ovce u euforicnom stanju podrzavaju.Ali raduje me poziv Radmili da promovira knjigu “Meleza” u Vrnjackoj banji uz pomoc “Zena u crnom” i profesora iz Zagreba koji je procitao knjigu i odusevio se, te pristao da bude promoter. Bitno je da se Srbija budi.

Milane, bez obzira kolika je tvoja bol, ali ovi svi prilozi iz Banja Luke su ti super. Bez obzira kako si sve dozivio, ovi prilozi provejavaju nekom toplinom, bar moj dozivljaj, (znas da sam u razredu bila uvijek prva kod razrednice nakon lektire “sta je pisac htjeo da kaze”). Manje je gorcine, a kad se jednom mnogi od nas nadjemo u Banja Luci bice radosti samo pod uvijetom “da nas smrt ne rastavi”.Blize smo tome i to je teska realnost i u ovim godinama neminovno dolazi vrijeme da se i boluje.Ja nisam znala ni Nadu, ni Radmilu, ni Grofa, ni Enisu, ni Natasu, ni Dubravku, ni Ranka, ni Canka, ni Marija ali sad su negdje u mislima i znam da postoje. Nasli smo se po sistemu “slican se slicnom raduje”, cesta uzrecica moje majke (nane).

Kad bi smo mi sa ovih prostora mogli da se dogovorimo da se necemo lagati velike su sanse da se ne varamo. Ovom svijetu bi trebala biti vazna i sveta privrzenost istini.Zato ponovo saljem ove fotografije Milane.Prva je svi moguci djelovi orudja pokupljni u mom stanu na lokaciji kod “Zeljinog stadiona’, druga je moja i Radmilina setnja Sarajevom, a treca moja zgrada u kojem sam prezivila rat. Anili Kartal (rodjena austrijanka udata za Dedu, iz Banja Luke morali otici, sad zive u Porecu. Razlicitost medju nama je velika ali ljubav prema njoj takodje.Mladi iz Lukavice tj Srpskog Sarajeva dolaze na Carsiju i uzivaju kao nekad u inat ludacima.

Pozdrav Saima

Vece kod Marinkovica

2012-01-25T22:23:00.000-05:00

Kao sto vec rekoh, u Banjaluci me ne zanimaju ni zgrade, ni ulice, ni novi restorani, vec ljudi, u pravom smislu te rijeci. Zbog toga su moji boravci sve kraci i kraci jer je broj onih koji se mogu svrstati u tu kategoriju sve manji. Vecina su ovih dana (a korijeni se vuku od pocetka devedesetih) samo Srbi, Hrvati i muslimani. Dos'o takav vakat kad covjeka moras svijecom traziti.

Drugi dan uvece Davor i ja zavrsismo na Starcevici kod Jasne i Srdje. Srdjo nas pokupi u Rosuljama (vec je uveliko pao mrak) pa preko Tranzitnog caskom stigosmo do njihovog stana. Uz put smo malo toga vidjeli, a cak nisam primijetio kada smo se provezli pokraj naseg stana.

Kod Marinkovica lijepo, toplo, kao sto je uvijek bilo. Srdjo mi reci da ce doci i Huzeir, nas zajednicki kolega s posla. S Huzom sam isao na isti fakultet pa se znamo jos iz tog doba. Bilo je to u doba popularne TV serije Dugo toplo ljeto, kada su Klara i Ben Kvik bili najpopularnije licnosti u staroj Jugi. Sjecam se da sam znao s korza juriti kuci kako ne bih propustio novu epizodu. Ben Kvik je najvecu popularnost dozivio u nasoj zemlji i sjecam se kada je dosao u posjetu kako ga je docekala masa obozavatelja (posebno obozavateljica). E', mog kolegu Huzeira smo zvali Ben Kvik jer je jako licio na taj popularni lik. Huzeir je svoj sarm zadrzao sve do sadasnjih dana sto je vidljivo na 'zakacenom' fotosu.

Hjuz se, kao sto rekoh, i dan danas dobro drzi, a sta se desilo sa glumcem koji je glumio Ben Kvika nemam pojma. Bilo bi interesanto kada bih negdje mogao iscackati kakvu njegovu sliku pa da ih uporedim.

Hjuz

Uz mezu i pice (zapazio sam da Srdjo ima veoma bogat bife), te odabranu muziku, vece prodje brze nego sto sam to ocekivao. Pricalo se o sadasnjosti, o staroj raji, o planovima za buducnost. Srdjo se jos uvijek bavi tenisom iako je nedavno zvanicno postao penzioner. I Huz je penziju zaradio jos prije par godina. Za lijepih dana Jasna i on odlaze na vikendicu i kako mi rekose Srdjo je glavni u njenom odrzavanju. Kosi travu, sadi vocke, dogradjuje. Sjecam se kako je tamo prije rata tu ulogu 'igrao' njegov zet, Slovenac, koji se pocetkom rata vratio u svoju domovinu. Godine nosi svoje, cini mi se da se s njima radja i ljubav prema obicnim stvarima pa poslove koje smo u mladosti izbjegavali sada nam cine zadovoljstvo.

Srdjo je jedan od onih rijetkih pravih prijatelja koji je u gadna banjalucka vremena kada je odjednom najvaznije bilo koji si i ciji si (situacija ni sada nije puno bolja), obavezno stao kraj naseg balkona da vidi kako smo i poprica, iduci kuci s posla. Preko njega smo saznavali sta se u 'gradu' desava, kakve su novosti u firmi, itd. Puno je to znacilo u vremena kada su drugi okretali glavu na drugu stranu kako ne bi morali pozdraviti. A njegova Jasna je pravi heroj o kojem malo ko govori. Kada su u preduzecu trazili da se odluci ko je i sta je, ona je ostala ono sto je uvijek bila, i sto je u to doba bilo veoma tesko: COVJEK. Odbila je da potpisuje otkaze koji su se po banjaluckim preduzecima dijelile nepodobnim. I platila za to veliku cijenu, za razliku od nekih koje poznajem a kojima je glavna odbrana za njihovo prihvacanje metoda koje su se u Evropi primjenjivale samo za vrijeme nacisticke Njemacke, da nisu imali izbora. Kao da smo ga mi koji smo morali otici imali. Ako pod nasim izborom ne podrazumijevaju izbor da sacuvamo vlastite glave uz cijenu gubitka vecine onoga sto smo do tada stekli. Kod Jasne dileme nije bilo.

Banjaluku smo napustili slijedeci dan, zureci se da obidjemo jos nekoliko prijatelja do kojih nam je bilo stalo. Kada slijedeci put 'skoknem' do rodnog grada, nadam se da cu imati malo vise vremena i da nas susret s Marinkovicima nece biti sveden samo na nekoliko sati. Mozda budem u prilici da se licno uvjerim u Serdjine 'poljoprivredne' vjestine.

Cruiser

2012-01-23T22:02:00.000-05:00

Suton na Dardanelima

Costa Concordia, talijanski kruzer, je ovih dana bio u centru paznje. Bar za nas Evropljane. Potsjetilo me to na jedno davno putovanje, pa evo price:

Godisnji odmor spada u jedan od mojih nekoliko fetisa. U nekim dobrim godinama isli smo na tjedan dana preko grane na skijanje, ali pod godisnjim odmorom sam uglavnom smatrala onaj ljetni dio koji je najcesce trajao oko mjesec dana i provodio se na moru. U pravilu mi je u to doba trebala generalka, a za to su se odradjivale opsezne pripreme. Nije smjelo biti zaostalih poslova ni u poduzecu, ni u kuci, ili nekih nerijesenih situacija. Novca je moralo biti dovoljno da se ne razmislja o odlasku na poneku veceru, ili nedajboze da zafali za voce, sladoled, kavu i ostale sitnice. Taj financijski dio smo rjesavali stedeci novac od fusa. Tako pripremljena mogla sam se satima izlezavati na plazi ne razmisljajuci ni o cemu i zaranjati u morske dubine pustajuci vodi da milovanjem izvlaci sav otrov iz mene. I tako godinama, sve do 1990-te, kad mi se pruzila prilika da odem na kruzno putovanje.

Rodos

Bila sam uzbudjena jer je to znacilo da cu napokon dodirnuti stupove Partenona i baciti se u more oko Rodosa. Ne mogu se odluciti je li mi bilo draze izlezavanje u ligistulu uz brodski bazen ili razgledavanje prebogatog Top Kapija, jesam li vise bila zadivljena ostatcima Paracelsiusove biblioteke ili djevicanskom ljepotom mondenog Mikonosa. Cinilo mi se da cu prepuknuti od te silne ljepote.Tada sam prvi put u Pireju vidjela jedan kruzer ala Concordia, Princess Crown.

Kapetansko vece

Nas brod Adrijana izgledao je kao orahova ljuska u odnosu na njega. Bila sam impresionirana njim kao graditeljskim djelom, ali ni tada, a ni poslije nisam pozeljela ploviti takvim mastodontom. Previse je tu ljudi na jednom mjestu. Ni slutila nisam da ce to biti moj zadnji godisnji odmor, jer vec iduce godine nismo mogi otici u Pakostane, nasu uobicajenu destinaciju. Putovi su bili balvanizirani. Nije da se nije putovalo po Austriji, Njemackoj, Belgiji, Engleskoj... Sto poslovno, sto da guza vidi puta. Samo to vise nije bilo to. Teret briga na ledjima vise ne dozvoljava ono potpuno opustanje.

Efesus, javni wc u anticko doba

Za to vise ne idem ni u Pakostane, niti u brojna mjesta od Rovinja do Vignja na Peljescu gdje me pozivaju moji brojni prijatelji. Nekad skoknem na dan dva tek da osjetim more.

Efesus, Paracelsiusova biblioteka

Korint

Nada Zagreb, 19.01.2012.

U Palasu za Zlajom

2012-01-22T22:04:00.001-05:00

U ono malo vremena koje provedoh u Banjaluci nisam susreosve one koje sam planirao vidjeti. Nakon susreta sa Radmilo, zaputih se krozGospodsku, Davor svrati u Zanatski centar da kupi par CD-ova Mostar SevdahReunion-a, i na kraju zavrsismo u Palasu na kavici. Restoran lijepo uredjen, poluprazan,drustvo mijesano, ima i starijih i mladjih. Na vani pohladno pa topline restoranaprija. Davor i ja pricamo o svacemu (od kako je otisao u Irsku ne vidjamo se cesto), malo o njegovoj staroj rajiod prije rata (nema nikoga s kim bi se mogao vidjeti jer su neki dozivjeli istusudbinu kao on a drugi su se uklopili u svoje stado pa se sa njima nema smislasastajati), malo opet o Dublin-u i zivotu u Irskoj (nedavno se preselio u novistan pa me zanima kako sve to izgleda), a uz to pratim da necu vidjeti nekogpoznatog. Onih par starijih koji navratise su mi nepoznati a kako u gradsvracam rijetko velike su sanse da mnoge iz moje generacije ne bih ni prepoznaokao sto ni oni ne bi prepoznali mene. Godine su se natovarile na ledja, face seizmijenile, tesko je biti siguran ko se krije iza starackih bora.

Kada smo se vec spremali da podjemo (imali smo ‘programiranu’jos jednu posjetu prije susreta sa Marinkovicima uvece), zacuh poznat glas izaledja. Zlaja Stefanovic, raja s korza iz onih mladjanih dana, skonuo iz Zagrebagdje zivi od ovog zadnjeg rata, pa navratio u Palas da vidi ima li nekogpoznatog. Za razlike od vecine, Zlaja se ne mijenja, kao da su za njega godinestale. Sva tri nasa susreta u zadnjih dvadeset godina su bila puka slucajnost.Prvi, u Zagrebu, desetak dana prije naseg polaska za Ameriku (nisam imao pojmada je i on stigao u prestonicu Hrvatske, koja je u to doba bila novi dom zaveliki broj banjalucana), koji je zavrsen tako da se Zlaja sa familijom useliou stan u Preckom koji smo mi napustali. Drugi, prije tri godine, na dzenaziSeji Zahirovicu, i evo sada treci put. A nekada smo provodili sate i sate nakorzu, kao vecina mladih tih godina.

Posjedismo neko vrijeme i uz par pica upoznasmo se nanovostima u obe familije, pa desetak minuta prije osam krenusmo da promijenimbateriju za sat koji je u medjuvremenu stao (baterije kineske pa ih morasmijenjati svakih nekoliko mjeseci). Iznenadi me prizor u Gospodskoj. U tojulici u kojoj sam kao srednjoskolac proveo bezbrojne sate na Korzu (nase mjestoje bilo ispred ulaza u tadasnji Gvozdjar), i koja je svako vece bila ispunjenamladoscu (setalo se ‘od jedne strane do druge’), ispred svakog drugog objektakoji sui li banka ili zlatara, stoje po dva plocijca i pomno prate one kojiulaze. Kraj je radnog vremena, vrijeme koje kriminalci svih fela cesto birajuza svoje akcije. Setao sam americkim gradovima gdje je kriminal znatno veci alina jednom mjestu nisam vidio ovako veliki broj ‘cuvara reda’. Cudna nekavremena, za mene iznenadjujuca jer opet mi na pamet padose gotovo stalne izjavepredstavnika nove vlasti kako su se konacno izborili da ih oni drugi ne varaju,kradu i ne znam sta jos. Cudno neko stanje za uredjeno drustvo koji svakim danom grabi krupnim koracinaprijed, u sretniju i bolju buducnost. U neka druga vremena, kada smo svi biliizmijesani a da to nismo ni znali, u Gospodskoj je u najgorem slucaju moglaizbiti tuca zbog neke djevojke. A ovih dana izgleda da su svi oni koji sesetkaju potencijalni kriminalci, ako je suditi po pogledima policajaca koji nass nepovjerenjem propustise u jednu od zlatara da promijenim bateriju.

Nakon sto mi jedan ljubazan momak promijeni bateriju i nastimavrijeme (na moje veliko iznenadjenje dobih i garanciju da ce baterija trajatidvije godine), rasta se sa Zlajom. On se okrenu nazad, put Male carsije a ja sezaputih prema Rosuljama, razmisljajuci o blagodetima koje je rat donio u ovenase krajeve. Nekako mi bi lakse sto sam negdje drugdje i sto ne moram svojimocima gledati ovaj iskorak u bolju buducnost.

A Zlaju cu opet negdje sresti, slucajno, kao sto je to vecpostalo pravilo.

Susret sa Radmilom

2012-01-21T13:30:00.000-05:00

U Banjaluci sam se zadrzao manje od dva puna dana. Za razliku od nekih koji je uzdizu u zvijezde (valjda ih impresioniraju nove zgrade, ulice, restorani, novi 'gradjani'…) moj odnos prema gradu je sasvim drugaciji. Bez svih onih protjeranih koji sada nastanjuju cijeli svijet nije to grad u kojem se osjecam prijatno. Malo je tu onih koje bih volio sresti i popiti pice ili kavu u nekom od mjesta u koje smo zalazili. Tom mom odnosu prema rodnog gradu vjerojatno pomaze i cinjenica da je prilikom gotovo svih mojih posjeta vrijeme bilo lose. Samo jednog ljeta me grad docekao obasjan suncem, inace je uvijek bilo nekako oblacno, kisovito, vjetrovito, tmurno… Kao da neko ima veze sa svevisnjim pa mu dosapne da stizem a on onda namjerno pokvari vrijeme. Mozda je tako bolje, jer da nije, mozda bi mi bilo zao kada se vracam nazad preko bare. Ovako posjete pamtim samo po ljudima sa kojima se druzim za tih kratkih posjeta. Oni su ta vrijednost zbog koje veze ne treba potpuno prekidati a novih zgrada, ulica i restorana ima po cijelom svijetu, i vecih, i ljepsih, i luksuznijih: u to sam se licno uvjerio.Gradjevine ces naci kud god da krenes ali ljude, one do kojih ti je stalo, i koje cijenis, tesko.

Tog prohladnog, maglovitog decembarskog popodnevna nadjoh se sa Radmilom u lokalu preko puta zupne crkve u Marticevoj. Lokal predlozi Radmila pa se Davor i ja zaputismo tamo nakon posjete groblju Sveti Marko na kojem u miru pocivaju nasi dragi od kojih mnogi, na srecu, nisu dozivjeli da vide u sta nam se grad pretvorio devedesetih. Grad se, iako se prosirio, jos uvije moze preci pjesice, sto je dobro dosla promjena u odnosu na zivot u Americi gdje i za najmanju sitnicu moramo sjesti u auto.Iduci tako od Rosulja prema centru prodjoh pored zgrade Crvenog Krsta i mjesta s kojeg su polazili autobusi s protjeranim. Sjetih se kako je Davor, tog jutra kada smo se sa ono par torbi smjestili u autobus rekao kako se u Banjaluku nece vise nikada vratiti. Malo naprijed, odmah do Titovog druma, kuca, vila, u kojoj je stanovala jedna moja komsinica iz djetinjstva. Kucu je dobila u vlasnistvo od starije gospodje koju je pazila sve do smrti. Moja komsinica je zavrsila u Kanadi a ko je sada vlasnik vile ne znam. Vila je potpuno renovirana sto mi govori da je neko sa velikom lovom umijesao svoje prste.

Sa Radmilom sam uspostavio kontakt zahvaljujuci blogu i onih nekoliko vjernih blogerica koje me redovito obavjestavaju o Radmili i dogadjajima vezanim za nju. Bilo mi je izuzetno drago sto sam imao prilike da se sretnemo i provedemo par sati u ugodnom razgovoru. Ispostavilo se da smo, zapravo, bili komsije (nakon sto se Radmila preselila u Budjak, poslije zemljotresa sezdesetdevete) i da poznajemo iste ljude. Bilo je tu price o komsiluku ali i on Radmili i njenom radu, planovima, mozda nekakvoj zajednickoj akciji, itd.

Radmila je jos uvijek puna optimizma usprkos svega sto je zadnjih godina dozivjela. Cesto se pokusavam postaviti u njen polozaj ali mi, ovako, iz daljine, to tesko polazi za rukom. Istina, i meni se zadnjih godina dogodilo sto-sta samo zbog cinjenice da kroz ovaj blog nastojim da se o desavanjima u nasem gradu i o ljudima koji su u to upetljali svoje prste pisem otvoreno. Ne vole to mnogi, cak ni oni koji su mnogo toga pretrpjeli na svojim ledjima. Zasto je to tako znaju oni sami. Meni je ipak daleko lakse nego Radmili da takav njihov odnos prihvatim jer nisam u prilici da ih srecem na ulici, u restoranu, pa tako ne dolazim u iskusenje da reagiram. Ne znam kako bi to bilo kada bih se, kojim slucajem, vratio u rodni grad i kada bih svakodnevno susretao one koji nisu dostojni ni mog pogleda a kamo li neceg drugog. Zbog toga se Radmili jos vise divim i cijenim njen rad. Nadam se da ce doci dan kada ce oni koji sada mudro sute progovoriti, pridruziti se onim malobrojnim koji se bore za istinu i pravdu i kada ce se konacno stvoriti kriticna masa ljudi (u pravom smislu znacenja te rijeci) koja ce stvari poceti mijenjati na bolje.

Do tog dana ostaje mi jedino da Radmili pozelim puno srece u njenom radu s nadom da ce biti prilike da se srecemo cesce, i da ce to biti u nekim boljim vremenima, vremenima kada necemo gledati ko je ko i sta je sta, kao sto je to nekada davno bilo.

U Slavka Rodica ljeta 2011...

2012-01-17T22:43:00.001-05:00

Od trenutka izlazenja tvog priloga “U Predgradju ……”., ne prestajem misliti o osjecajima i mislima koje su bile u tvojoj dusi i tvojoj glavi. Nazvala san Neru i saznala da je tvoj iznenadni dolazak u Banja Luku bio jedan od onih najtezi dolazaka svakom ljudskom bicu kad bolest zakuca na vrata nasim najblizim i najmilijim.

Slika koju si poslao izaziva depresiju u svakom normalnom covjeku, a tvoje misli lede lice i cini se kao da osmjeh nikad nece doci na njega. Sve sto vam se porodicno desavalo bilo je u momentu kad vam se cinilo da ste dostigli vrhunac licnog i porodicnog uspjeha. Onda se pocnu cekati oni penzionerski dani kad posteni i uspjesni ljudi pocnu ocekitati uzivanje u plodovima svoga rada.

Mene onda obuzmu teske misli sta bi bilo sa nama da je bilo ko ostao u kuci u to tesko vrijeme. Ja sam 70-tih otisla u Sarajevo, a bili smo kombinacija Hrvat - Bosanka, moj brat 71-e u Njemacku, sestra 80-tih u Sarajevo a poslije oceve smrti 90-te, mamu smo doveli u Sarajevo. Razmisljam kako bi prezivila da su roditelji ostali u Banja Luci, ja u opkoljenom Sarajevu i nikakvog kontakta s njima, a bili su stari i bolesni. Mislim da bi poludila.

Ja sam dugo razmisljala o ovom prilogu i sada kad nije napisano u trenutku prvih emocija, bit ce zbrkano, ali svejedno sam morala sjesti i napisati i osloboditi sebe tog tereta.

Odlucila sam se za ovu sliku i ovaj tekst. Znajuci koliku sam radost osjecala u trenutku kad smo tri prijateljice iz mladosti nakon 20 godina sjedile u mojoj basti i do besvjesti punile dusu uspomena iz mladosti.

Zbog toga mi je bilo tesko jer sam shvatila koliko je tvoja tuga bila velika. Ovo mogu shvatiti samo oni koji su to dozivjeli u bilo kojem djelu Bosne i bilo koje nacije. Kad ti se ukradu korjeni, kad ti uniste svako sjecanje na djetinjstvo i kad ti povratak ne donese ni jedan bliski i drag susret iz tog doba, treba ti ogromna snaga da to prezivis. I da ponovo postanes optimista i da ponovo vratis osmjeh na lice. Ali imas hiljadu razloga za to. Dobru i uspjesnu djecu, veliki licni poslovni uspjeh i tvoj i Nerin, srecu da nisi prodao stan i da se mozes vratiti jednog dana kad opet ovde obicni mali ljudi, povrate onaj bosanski duh naslijedjen od predaka, na svim djelovima nase Bosne.

Ovde se 20 godina bukvalno nista ne moze uciniti, jer oni koji su izborili svoje nahije, i udruzeno se odrzavaju nece to pustiti dok ne izumru. Ovde se izlazi na ulice, jad i bjeda, otpusteni radnici, nezaposleni studenti, ali nikakve koristi. Mediji su puni samo naslova Bosnjaci, Srbi, Hrvati i to hvalospjevi prema svojima a mrznja prema drugima. A odavno se zna “da dva puta izrecena laz” postaje istina. Zato nisam pristalice generaliziranja nikoga i nicega. Bila bi presretna da ovaj blog bude pun priloga iz licnih zivota iz najcrnjeg perioda u istoriji Bosne. Svih nasih Bosanaca. Da se nadje bar jedno mjesto na kojem se moze covjek rasteretiti, a da citaoci mirno prihvate svacije misljenje, bez potrebe za kontriranjem svakog drugog i drugacijeg. Ja mislim da tako nastaje demokratija. Za sva zla koja ljudi namjerno pocine ima jedna Pravda za sviju a to je SAVJEST, a za organizatore zlocina sudovi koji sve vise i vise sude. Svima. Ovde se naprasno umire. Pozdrav Saima

Promocija u Prijedoru

2012-01-16T22:50:00.001-05:00

Par dana prije Nove godine desila se jos jedna promocija. U Prijedoru, gradu u kojem su se desile strasne stvari tokom ovog zadnjeg rata, odrzana je promocija knjiga Radmile Karlas. Broj onih koji su dosli da vide i cuju Radmilu nije bio velik ali to nikako ne umanjuje znacaj promocije. Iz zivotnog iskustva znamo da su mnoge velike stvari pocele gotovo nezapazeno, bilo da je bilo malo onih koji su razumjeli o cemu se radi, bilo da su neki drugi razlozi bili u pitanju.

U manjem blentitetu uticaj onih na vlasti koji odredjuje sudbine vecine je izuzetno velik pa se samo mali broj onih najhrabrijih odluci da iskoraci iz sumorne svakodnevice, po cijenu da taj svoj istup plate prezirom (ili necim drugim) u okolini koja jos uvijek, cak dvadeset godina od pocetka rata, jos uvijek slijepo vjeruje svojim vodjama, ma koliko ih se do danas izredalo.

Meni licno je zao sto Radmilin rad ne hvata vise korijena ni kod onih koji su platili visoku cijenu izgonom iz rodnog grada. I kod njih je prisutan nedostatak zelje da se angaziraju da se nepravda bar malo ublazi, iz razno-raznih razloga. Jednom, kada se pravedna borba okonca pobjedom onih upornih, mnogi ce uskociti u taj voz, kao sto se to dogadjalo tokom istorije. I sami smo bili svjedoci toga nakon drugog svjetskog rata kada su suradnici okupatora preko noci promijenili dresove. Medjutim, ocigledno je da nista nismo naucili.

Promocija u Zagrebu

2012-01-15T21:13:00.000-05:00

Vec odavno se na ovim stranicama nije pojavio prilog o mladjoj generaciji sto je prije bio cest slucaj. Uglavnom bi to bile lijepe vijesti, kao sto je i ova danasnja.

Naime, u Zagrebu je ovih dana diplomirao jos jedan Davor. Ovaj put se radi o sinu Nade i Mire Stefanca, kojeg sam imao prilike upoznati prilikom nedavne posjete starim krajevima. Davor je stekao zvanje inzinjera strojarstva (sto bi mi bosanci preveli kao inzinjer masinstva).

Davoru i roditeljima upucujem iskrene cestitatke: zavrsiti masinstvo nije lako i zahtijeva mnoga odricanja. Znaju to svi oni su se upustili u avanturu obrazovanja.

Prilozene slike su sa promocije, uz napomenu da se Davor moze vidjeti na onoj koja prikazuje ulazak u dvoranu u kojoj je odrzana svecana promocija. Nadu i Miru ne trebam posebno predstavljati.

Welcome to the future

2012-01-14T23:26:00.000-05:00

Krese, istina malo u mraku

Subota vece, na vani upek'o minus, u rerni se peku pole, ja vec u pidjami. Prije nego pole stigose na stol ukljucih laptop, kad 'zazvoni' Skype. Na drugoj strani Dzindici. Vidim veseli, nesto se proslavlja (kod njih je to cesto). Pitam se sta je, kad tamo, u posjetu im stigle Krese. Iz Mostara. Skoknuli malo nazad u Ameriku. Valjda se zazeljeli ove nase zime nakon svih onih vrucina u Mostaru.

Krese se vratile prosle godine nazad u Bosnu. Zovu nas da navratimo ljeti do njih. Nedjad kaze, nece nas puno kostati. Sve u pola cijene u odnosu na Ameriku. A hrana, domaca, prirodna. Od sardelica sa Jadrana, do sipka, ne sjecam se tacno odakle. Vidim, dobro mu ide marketing, kao da je ovdje u Americi isao u skolu. Zakljucujem, ove izbjeglicke godine nije protracio uzalud. Valjda smo i mi nesto korisno naucili pa ce nam to koristiti kada stignemo u penziju.

I Dzindici se odmah ubacuju u igru. Kazu, navratite do nas na Floridu. Kada se tamo skrase. I oni kazu da nas nece puno kostati. Istina, malko vise nego u Pittsburgh-u, jer Florida je to. Tamo se ide na ljetovanje.

A evo i Dzindica

Na nama ostaje da se odlucimo na koju cemo stranu. Imamo vremena za razmisljanje. Zima je tek pocela, ima jos dosta do ljeta.

Prodje tako petnaestak minuta u zezanju. Kod nas pole vec porumenile, kuhano vino se pusi a dido ne moze vise cekati. Pade prijedlog da svratimo do njih u Louisville. Prije nego Krese krenu za stari kraj. Mozda nesto i bude o toga.

Eh sto ti je ova nova tehnologija. Druzis se a daleko si milje i milje. Mozda jednog dana necemo morati nikuda ni putovati. Samo se udobno uvalimo, ukljucimo kompjuter i mezimo i pijemo zajedno. Welcome to the future!

Dodik u e-novinama

2012-01-13T23:01:00.011-05:00

POVIJEST IZ USTA VELIKOG REFORMATORA

06.01.2012….copy – paste iz e- novina

Specijalni dodatak koji ispada iz Božićnog dodatka, posvećen je jubileju RepublikeŠumske. Milorad Dodik se širi gabaritom preko pola formata, a Danas ushićeno čestita dvadeseti rođendan Šumske, baš zgodno i prikladno, naBožić, iako je tvorevina proglašena jednog odvratnog devetog januara. Šef Milehrišćanski smerno poručuje: “Naravno da Srpska nije genocidna. Rekao sam da pre tačnodvadeset godina nije bilo rata. Tada je BiH živela u relativnom miru a ja sambio parlamentarac Saveza reformskih snaga i bio sam svedok turbulencija. Samčin formiranja RS i osnivačke skupštine treba odvojiti od svega (od čega?) štose kasnije dogodilo.” A nije se dogodilo ništastrašno, uveren je i urednik noć.

Mile u pravom drustvu (sliku i komentar ubacio Co)

Tocno je da uBL nije bilo rata, kao sto je tocno i to da je iz nje sukljao rat na sve strane u svojoj najodvratnijojformi. Jer to nije bio rat za slobodu, nego rat za etnicki cist grad.

Izdvajatinastanak RS iz tog konteksta je djelo manipulacije bez presedana.

Spadam u onugrupu blogera koja na ovim stranicama radije gleda slike novororođenih,upoznaje nove domovine naših bivših sugrađana, veseli se prikazima povremenihsusreta, a posebno rado cita price iz vremena kad smo bili mladi, lijepi iveseli. Ali….kad pročitam nesto kao sto je ovaj tekst ispod naslova, onda razumijemMilane Tvoje inzistiranje na svjedoćenjima iz tog vremena. Asocira me to i naono vrijeme kada je nekolicina naših blogera svjesno ili nesvjesno miniralaovaj blog protiveći se pisanju o tim temama. Mora se prznati da su u tome imalidosta uspjeha.

Ljubav, ahljubav…. Ima li ljepše teme od te ? Samo, ljubav se ne nameće, nego se gradi, a podloga joj ne može biti lažili presućivanje.

Nada Štefanac

ZGB, 9.1.2012.

Safikada

2012-01-12T22:42:00.000-05:00

Put me pred kraj prosle godine odvede u stare krajeve pa ne imadoh vremena da se posvetim blogu evo vec vise od 15-tak dana. Nekako nisam bio ni posebno raspolozen, niti za pisanje, niti za sjedenje pred racunarom, pa se tako blog skoro ugasi. Po povratku nazad (kuci) u Ameriku trebalo mi je dosta vremena da uhvatim ritam pa jos uvijek nisam sav svoj. Trebace mi jos nekoliko dana da se prilagodim (vremenskim i svakodnevnim zivotnim) promjenama, da sredim utiske, i da pripremim par priloga: neke sam dobio od vjernih suradnika a bit ce i mojih ‘vijesti’ i vidjenja iz starog kraja.

Danas evo imam cast da citateljima bloga prenesem vijest koju mi je jos prije nekoliko dana poslala Radmila Karlas. U Banjaluci je 22. decembra odrzana premijera opere Safikada. Za mene, za sve prave Banjalucane, a i za sve ljude dobre volje, to je veliki pozitivni pomak u gradu koji nikako da se oslobodi svoje ruzne proslosti (s kojom stalno koketira, 20-tak godina od pocetka zadnjeg rata).

O pripremama opere Safikada je vec pisano na ovom blogu a evo sada smo se uvjerili je rad uspjesno priveden kraju. Veliki je to bio posao i mora se odati duzno postovanje svima koji su u njega bili ukljuceni, od kompozitora Muharema Insanica i autora libreta Slavka Podgorelca, do izvodjaca sakupljenih iz nekoliko gradova bivse nam domovine.

Legenda o Safikadi je poznata svim onima kojima je Banjaluka u srcu. Za one mladje koji nisu stigli da se sa njom upoznaju a i za one koji sticajem okolnosti nisu nikada culi za Safikadu i njenu sudbinu, prenosim dio teksta autora Dine Bajramovica koji je povodom ovog znacajnog kulturno-scenskog dogadjaja, objavljen u sarajevskoj Slobodnoj Bosni.

Prema legendi, djevojka Safikada zaljubila se u austrijskog vojnika koji je pripadao drugom nacionalnom i vjerskom odnosno kulturnom i civilivizacijskom (neislamskom) krugu. Ljubav je bila obostrana, ali za ono vrijeme besperspektivna, odnosno unaprijed osudjena, jer su djevojci, po drevnom muslimanskom obicaju, buduceg muza birali njeni roditelji. Svjesna toga Safikada se odlucuje na svojevrsni ‘demonstracijski suicid’: s jedne strane su roditelji cijoj volji se mora pokoriti, a s druge strane Safikada ne namjerava iznevjeriti ljubav (vrhunsku, univerzalnu vrijednost) koja ne priznaje ni vjerske, ni kulturne, ni religiozne zapreke. Odjevena u svadbeno ruho, Safikada je sacekala da se upali fitilj topa koji, ispred banjalucke tvrdjave Kastel, svakog dana pucnjem oznacava podne. Pritrcala je oruzju, grudi priljubila uz otvor cijevi i ‘zagrlila’ top.

Vise o ovom kulturnom dogadjaju mozete procitati sa stranica Slobodne Bosne koje mi je Radmila poslala a koje vam toplo preporucujem.

Na Predgradju, zime 2011-te

2011-12-28T17:09:00.000-05:00

Novi autoput Gradiska Banjaluka dovede nas caskom u rodni grad. Dan prohladan, bez snijega. Magla, koja nas je pratila gotovo cijelim putem, se ulaskom u grad podigla pa okolina ne izgleda onako sumorno kako je izgledalo cijelim putem. Sa autoputa sidjosmo u Rosuljama a ja zamolih Tonija da skrene prema Predgradju, da svratim do rodne kuce. Prizor, zalostan. Ko tamo zivi, ne znam, ali ne izgleda da je neko cije su namjere dpostene. Prema ulici zid, prema komsiji zid. Kao da se nekoga boji. Ili nesto skriva. Nekada nije bilo tako. S obe strane su mu njegovi a on se ogradio. Neka nova vremena. U ona nasa, komsije su imale neko drugo znacenje. A sada se to svelo na visoki zid. A neki u svojim postovima kritiziraju svoje nove komsiluke. Kao, ne vide ih, niti se sa njima druze.

U kuci do ulice gdje sam prije rata imao poslovni prostor (kompjuteri, hardver i softver), zeljezna vrata zakljucana. Vjerojatno nikada nisu ni otvarana od onog dana kada je komsija sa lijeve strane sudskom odlukom nekoliko godina nakon zavrsetka rata morao napustiti. U prodavaonici kompjutera bio otvorio podrum pica. Za novu klijentelu. I komsijina polovica kuce izgleda zalosno. Prodavnica, koju je otvorio u njoj nakon izgona iz bespravno koristenog poslovnog prostora je zatvorena, cini mi se odavno. Kada sam prije tri godine svratio u komsiluk na vratima prodavaonice ugledao sam smrtovnicu: umro iznenada, naprasno. Predpostavljam od srcanog udara. Komsija sa desne strane takodjer nije medju zivima. Cujem umro nekoliko mjeseci nakon sto mu je kcerka prosle godine nesretnim slucajem preminula za vrijeme porodjaja. Vijest zalosna, da ne moze biti zalosnija. Nekoliko kuca nize prema ulici Vlade Vitjuka takodjer nema komsija. Stariji Curici su umrli ranije a oboje djece takodjer vise nije medju zivima. U Kezice (tako se prije rata zvala skupina kuca u kojima je zivjelo vise familija - bliskih rodjaka) nisam svracao, nema zbog koga. Svi su ili pomrli ili ne zive na starim adresama. Cini mi se da je u ulici Brace Podgornika u blizine druge kapije Jelsingrada (koji odavno ne radi), u komsiluku koji je nekada bujao zivotom, on, zivot, potpuno stao. Zivih svjedoka gotovo da i nema. A kazu, u Banjaluci nije bilo rata.

Nisam se dugo zadrzao na ovom tuznom mjestu. Nisam mogao. Ne osjeca se covjek ugodno kada se nadje na ovakvom mjestu. Valjda sam se bojao da cu lijepe uspomene iz djetinjstva izgubiti ako se nastavim setati ovim gotovo ukletim komsilukom gdje necu sresti nikog poznatog.

Sjedosmo u auto pa nazad u Rosulje. Do brata. Pa kasnije u grad. Pored velelepne zgrade vlade koja stoji kao simbol zla pocinjenog nad neduznim. Zgrade, u kojima predstavnici naroda lazu sami sebe a i onima koji ih slusaju kako su se casno izborili za slobodu, stvarajuci neke nove lazne mitove kojima se hrane nove generacije. Pitam se, do kada. Vjerojatno do onog momenta kada gladna usta ne progovore. Cini mi se da taj dan nije tako daleko.

Špiro Bocarić zivio 27 godina u Banjaluci

2011-12-22T05:39:00.000-05:00

Moji roditelji imali su jednu prekrasnu sliku džamije u zlatnom okviru. Svi su se divili slici i govorili su da je slikar Špiro Bocarić. Ja nisam o njemu znala ništa osim da je slika stara i vrijedna. Rađena je tehnikom sitnih crtica u živim bojama i zaista je bila lijepa. Kada je poceo rat sliku sam prvo prenijela kod komšija koji su imali 2 Bocarićeve slike i znali su koliko je slika vrijedna. Kada smo odlucili otići, sve slike iz stana popakovali smo u vreće od kafe a poznanica koja je ostala u stanu trebala nam ih je saćuvati i poslati. Međutm, slike su nestale i pošto smo rješavali važnija pitanja životnog opstanka, sve ostalo bilo je zanemareno.

Životni cilj mi je da saznam gdje je završio naš Bocarić. Prije mjesec dana sjećanja na sliku i Bocarića su oživjela. Naime, Edin Čejvan je na F.B. stavio sliku muškarca sa bjelim šalom u kojoj sam prepoznala Bocarića. To mi je Ćejvan i potvrdio. Odmah sam na Googlu pocela istraživati o Bocariću i bila sam prijatno iznenađena slikama koje sam vidjela i onim što sam o Bocariću saznala. Zaželila sam da to podijelim sa vama dragi blogeri. Evo osnovnih podataka a više možete pročitati na Googlu:

- rođen 24.maja 1876 u Budvi- prve pouke u slikarstvudobio od brata Anastasa, koji je studirao u Veneciji
- školovao se u Veneciji i Novom Sadu- živio u BiH: Mostar, Sarajevo (17 god.) i Banja Luka (27god.), pa mu slike nose obilježja podneblja
- živio je krajem 19. i početkom 20.vjeka, kada se stvarala građanska kultura i tada radi portrete građanskih i crkvenih velikodostojnika i prijatelja
- nije bio samo slikar, veći publicist, muzeolog, snimatelj i sakupljac materijala za Etnografski muzej
- 1914g. zahvaljući poznanstvu sa Petrom Koćićem prelazi u Banja Luku i svestrano radi
- 1930g. osniva se Etnografski muzej ciji je Bocarić direktor
- 31.12.1932g. Ukazom njegovog velićanstva kralja Petra odlikovan je Ordenom Jugoslovenskog kralja IV reda
- 1932 god. izgradio kući u Pelagićevoj ulici i putuje Krajinom snimajući kamerom i fotoaparatom prikupljajući materijal za 1. Turisticki vodić Vrbaske banovine i film "Kroz Vrbasku banovinu"
- 1934god. postaje 1. predsjednik Rotari kluba, koji je imao 20 članova.
- U periodu 1919-1927 u B.Luku se vraćaju banjalucki slikari A. Bojko i Božo Nikolić sa kojima prijateljuje.
- 19.jula 1941god. uhpsile su ga ustaše, sproveden je u Gospić, gdje je ubijen i baćen u Šaranovu jamu.(Danka Damjanović)

Ova zadnja informacija jako me potresla. Imao je 65 godina i mogao je još mnogo da napravi.

Muzej R.S. ima stalnu postavu od 57 Bocarićavih slika-portreti i motivi iz svakodnevnog života.

Šaljem vam nešto slika starih razglednica Š. Bocarića, a kad odete u Banja Luku posjetite Muzej (koga interesuje).

Pozdrav Enisa

Marš iz vašeg grada, ali spontanooooooo

2011-12-20T19:46:00.000-05:00

Evo trebalo je skoro dvadeset godina pa da istina o Banjaluci pocne izbijati na povrsinu, sve cesce i cesce, sa svih strana. Stvari se, konacno, nazivaju pravim imenima. Uloga armije, ljudi na vlasti, pojedinaca i grupa koje su provodile prljavu politiku osmisljenu u Beogradu se predstavlja u pravom svjetlu, bez uvijanja. Koriste se prave rijeci. Gorcina koja se skupljala godina konacno izlazi na svjetlo dana i pojedinci koji su prezivjeli taj mracni period ljudskog roda sve otvorenije govore o onome sta se desavalo devedesetih.

Tako do mene neki dan stize ovaj izvanredan clanak koji zelim da podijelim sa vama. Znam da pojedinci na sve nacine pokusavaju da se stvari zataskaju, da se ne talasa u ime mira i nekih buducih generacija kojima bi neke istine mogle ostaviti posljedice, ne shvatajuci da su te generacije jos vise zatrovane onim istim otrovom koji nas je protjerao u svijet i da im je prijeko potreban lijek. Bilo bi dobro kada bi se onima koji i dalje slijepo slusaju svoje vozdove (oni se, istina, svih ovih godina mijenjaju ali im je zivotni cilj isti) otvorile oci pa da progledaju i shvate stvarnost oko sebe. Sto im se to ranije desi, posljedice ce po njih bit manje. Jer klica nacionalizma kojima su sve ove godine hranjeni se lako prima a lijeci sve teze, ako se lijecenju ne pristupi na vrijeme.

A 'medicinskih prirucnika' kao ovaj koji vam ovdje predstavljam ce biti sve vise i vise, samo ih treba koristiti.

Sretan rodjendan

2011-12-18T19:38:00.000-05:00

Slavljenica sa poklonom

Jucer je u Pittsburgh-u poceo padati prvi snijeg, istina tek toliko da pokrije travnjake. Jucer je Jasna proslavila svoj rodjendan (pojma nemam koji, a nisam smio ni pitati) pa smo se u tu cast okupili kod nas.

Dida Dane, Izet, Jasna i Nera

Uz najbolje zelje Jasni evo i par snimaka s druzenja.

Rodjendanska torta

Kviz: ko se torti veseli najvise?

Bosnom behar probeharao

2011-12-07T21:41:00.002-05:00

Dodju povremeno trenutci koji u ovoj zemlji mogu uljepsati dan svim normalnim ljudima. Kad se moze spoznati da nismo svi nacional-mrzci, da nismo svi bez ljudskosti i duse tj da smo mnogi topli i normalni ljudi.

Jedan takav trenutak za mene je i ovaj tekst iz bosanskog casopisa “Azra”. Iako izlazi u Federaciji ovaj tekst je bosanski i srbijanski.

BOSNOM BEHAR PROBEHARAO

“Carobnjak je Usain Bolt balkanske estrade"

Poslije skoro 20 godina Dino Merlin je odrzao tri koncerta za pamcenje u prepunoj Beogradskoj Areni. Euforija koja je trajala tokom koncerta moze se opisati samo jednom rjecju - spektakl. Sve tri veceri Dino je pocinjao pjesmom “Ispocetka”, a prvi koncert koji je ipak bio najemotivniji poceo je rijecima – “Dobro vece, Beograde, da vidim koliko ima ljudi.! Beograd je tamo gdje je spektakl! Pozelio sam vas, nisam vas dugo vidio."

To je u publici izazvalo odusevljenje, vrisak ali i suze. Izvodeci svoje najvece hitove kao sto su: ”Ja potpuno trijezan umirem”, ”Kad si rekla da me volis” ,”Nocas nesto lijepo treba da se desi" i druge, pjevac je sve prisutne bacio u trans, a vrlo cesto publika je toliko glasno pjevala da su se Dinin glas i muzika sa razglasa jedva culi. Na svim koncertima Merlin je ugostio Vesnu Zmijanac, Ivanu Banfic i Zeljka Joksimovica s kojim je otpjevao sad vec legendarne duete. Poslije ovacija i cetiri bisa, prva vecer zavrsena je pjevacevim izvodjenjem pjesme “Ako me ikada sretnes", uz rijeci upucene publici:

"Zivjela mladost! Tu smo sutra, prekosutra, zauvijek smo tu!"

Druga vecer Merlinovog pohoda na Beograd protekla je u jos boljem stimungu, ali ako je suditi po reakcijama ljudi, treci koncert obiljezila je najvatrenija atmosfera. U sjajnom raspolozenju i nevjerovatnoj razmjeni energije s prepunom Arenom, publika je najburnije reagirala na pjesme “Jel' Sarajvo gdje je nekad bilo?” i “Bosnom behar probeharao” sto je pjevaca natjeralo da od silnih emocija legne na sred bine.

Prije nego sto se oprostio od publike Dino joj se obratio rijecima: ”Kad covjek sanja gdje najdalje moze da ode, to je ovo! Hvala Beograde! Ovo je fantazija."

Koncert Dine Merilina na ekranima pratile su bebe, koje su prve rodjene tih dana u Beogradu i Sarajevu, kojima je pjevac poklonio po dukat, sto simbolizira novu nadu u normalnije odnose buducih generacija ovih dvaju gradova. U VIP lozama Beogradske Arene u Merlinovim pjesmama uzivale su i brojne poznate licnosti: Nikola Rokvic, Ivana Selakov, Verica Rakocevic, Mia Borisavljevic, Vladimir Stanojevic i drugi. Koncerte su pratile i jake mjere obezbjedjenja ispred Arene, a sve tri veceri, uprkos najavama, prosle su bez ijednog incidenta.

Pise: Mladen Mitric, Foto: Samir Saletovic

Ovo sam odlucila da napisem uz onu moju opasku: ”kome se svidja nek se raduje i bude ispunjen pozitivnom energijom, a kome se ne svidja" (ranije sam pisala nek crkne od muke), ali posto sam evoluirala onda kazem "zalicu ga do kraja zivota."U prilogu saljem fotografiju napravljenu iz moje baste u septembru ljeta gospodnjeg, gdje se vidi Studenac. Vrbas je presusio a nazire se “suplja“ stijena ispod koje su preplivavali djecaci kad su postajali muskarci”.

Ovaj predio ce svakog proljeca biti pun behara velikog broja dzanarika i vjecno ce biti ono “Svega ce biti samo nece biti NJIH”. Iskreno se nadam I vjerujem.

Milane, izbor muzike prepustam tebi, jer moja je deviza neka svak radi ono sto najbolje zna.

Pozdrav Saima

In memoriam - Zdravko Bilandzija

2011-12-04T23:12:00.000-05:00

Iz starog kraja stize jos jedna tuzna vijest. Enisa me obavijesti da je u Zagrebu umro banjalucanin Zdravko Bilandzija, dugogodisnji reziser na HTV.

Obitelji Bilandzija upucujem iskreno saucesce.

In memoriam - Djemal Kolonic

2011-12-04T22:26:00.000-05:00

Danas mi stize vijest da je jucer u Banjaluci preminuo Djemal Kolonic, asistent i profesor Elektrotehnickog fakulteta u Banjaluci.

Vijest me je jako iznenadila jer o Djemalu nisam nista cuo godinama. Nazalost nemam nikakvih detalja (ne znam da li je Djemal bio bolestan ili je nesto drugo u pitanju), niti imam njegovu fotografiju ali znam da ga se mnogi koji posjecuju ovaj blog sjecaju pa sam zelio da sa njima podijelim ovu tuznu vijest.

Djemalovoj porodici upucujem svoje iskreno saucesce.

Moja zavjesa (firinga)

2011-12-03T21:42:00.000-05:00

Domaćicama su oduvijek zavjese bile važan ukras u stanu. Čak su se komšinice nadmetale cija će zavjesa biti ljepša. Prije mi se cinilo da je stan gol bez slika i zavjesa. Danas više ne mislim tako. Još prije rata moja prijateljica Sinajka skinula je zavjese i mi smo se čudili. Oko zavjesa ima dosta posla kada se peru,peglaju i vješaju, a pored toga skupljaju prašinu i mirise (smrad od cigara i kuhanja). Trebalo mi je godina i godina da shvatim da je bila u pravu. Moj sin davno je skinuo zavjese u svojoj sobi, ali ja u dnevnom boravku još uvijek imam ovu zavjesu iz sentimentalnih razloga.

Ovo je pola zavjese iz maminog stana, koju sam zatekla 1998 godine, a drugu polovicu otuđio je zlotvor Brane R. - jajćanin, koji je nekoliko ratnih godina živio u njemu. Već sam o tom pisala, kako mi se zahvalio.

Zavjesu je mama nabavila iz Italije i svi smo joj se divili. Do neki dan nisam bila svjesna da je zbog te zavjese moja mama izgubila život.Naime, ona je bila velika ćistunica. Otac je u šali znao reći da će joj na grob staviti krpu za brisanje prašine, jer ju je vjecito imala u rukama.Kada je zadnji puta skidala tu zavjesu da ju opere nije dobro postavila merdevine (starinski visoki plafoni), pala je i slomila nogu u predjelu gležnja. Mirovala je 1,5 mjesec sa nogom u gipsu, navečer joj je pozlilo - gušila se od ugruška krvi koji je stao u plućima. Dobila je plućnu emboliju, i umrla dok je stigla hitna pomoć.

Imala je samo 64 godine, bila je jako dobra osoba i jako mi nedostaje. Doktor nije dao ništa za cirkulaciju, mi nismo ništa znali o tome i desilo se najgore.

Sada mi zavjesa krasi prozor i upozorava da moram biti pažljiva, jer za tren se izgubi život - ono najvrijednije što imamo.

Enisa

Bahtijarevici, sretan rodjendan

2011-11-29T18:44:00.000-05:00

Enisa

Umro je Ante Markovic

2011-11-28T08:06:00.000-05:00

Umro je Ante Markovic. Dobricina i veliki covjek. Da se njega pitalo, nase sudbine bi bile drugacije. Ne bi bili rastjerani po cijelom svijetu pa se sada vidjamo jednom ili nijednom godisnje. Zelio je stvoriti bolje drustvo, pomiriti komunizam i kapitalizam, sacuvati ono sto je bilo dobro, a istovremeno primijeniti dobra rjesenja drugih, vjerujuci da je to moguce. Ali dusmani mu ne dadose: nacionalisti svih boja, oni odgajani od kolijevke i oni koji to postadose preko noci. A posten svijet plati veliku cijenu.

Neka mu je vjecna slava.

Thanksgiving kod Tufekcica

2011-11-26T22:55:00.003-05:00

Dok se u Bosni slavio dan drzavnosti i mi smo slavili. Thanksgiving a i neki drugi americki praznici se veoma cesto poklapa sa praznicima u bivsoj Jugi tako da nas se na njih nije bilo tesko priviknuti.

Ovaj put smo se okupili kod Tufekcica. Dzindici su stigli iz komsiluka (6-7 sati voznje), Sanja doletjela iz LA-a, a nam je to tu, odmah iza ugla, nekih 30-tak i kusur kilometara.

Kada se okupimo kod Tufekcica, znamo sta nas ceka: Jasna kuha cijeli dan, sve po receptima poznatih TV kuhara pa ja vise ne mogu ni zapamtiti sta sam jeo. Ne manjka tu ni domacih specijaliteta, kao ovaj pupak, za koji mi rekose da je hanumin ili hanumicin. A koja je hanuma u pitanju, nije mi receno.

Bilo je veselo, kao sto je to uobicajeno kada se raja okupi. Moze se to vidjeti iz par prilozenih slika, mada sam se ovaj put morao suzdrzavati da okidac kamere ne koristim precesto. Sve cesce trpim kritike da kameru koristim previse pa tako izvjestaj nije potpun. Ako tome dodam i eventualnu cenzuru…

Drugo vece smo se okupili kod nas, ali sam ja gostima, za razliku od Jasne koja nam je zaprijetila da nista ne jedemo prije rucka, preporucio da dobro rucaju prije polaska a da kod nas svrate samo na mezu. Da li su me poslusali, ne znam, a slika s druzenja s ove druge veceri gotovo da i nema pa nema ni dokaza kako je bilo.

Eto, toliko o ovom druzenju stare raje iz grada Banjaluke na tlu Amerike. Nekada davno, prije nego je Facebook postao opce prihvacen medij komuniciranja medju rajom, o ovakvim druzenjima se cesto pisalo, a sada je ovo samo jedan pokusaj da se malo odmaknem od nekih tezih tema koje dominiraju zadnjih dana.

Evropska Banjaluka

2011-11-24T12:19:00.000-05:00

Cetnici marsiraju ulicom Marsala Tita - kakva ironija

Vijest iz rodnog grada koja, izgleda, nije izazvala vecereakcije, kao da se radi o necemu sto je postalo dio svakodnevnice: odlazak utrgovinu, casica s prijateljem u nekom od mnogobrojih lokala, setnjaGospodskom. Gradom su se prosetali pripadnici ravnogorskog cetnickog pokreta,kao da se radi o cetrdesetim a ne o 2011-toj. Reakcije, gotovo nikakve. Pri tommislim na nezavisne medije, gradjane koji za sebe tvrde da ne pripadaju onimakojima je nacionalizam iznad svega, da ne govorim o vlastima koji se ubisedokazujuci kako je Banjaluka evropski grad.

Od vlade i nisam ocekivao da ce se oglasiti jer onaj nanjenom celu nije puno bolji. Prosao je on sve razvojne faze, od perspektivnogkomuniste, preko isto tako perspektivnog reformiste, do vodeceg nacionaliste.Cini mi se da ni drugi nisu puno bolji, jer kako ocekivati bilo kakvu reakcijuod onih koji su cetnicima zakonski zagarantirali posebne privilegije u vazecempenzionom zakonu, izjednacavajuci ih sa partizanima.

Ne vidim reakcija ni od meni poznatih, bilo onih koji sublize dogadjanjima, ili onih koji se zgrazaju nad svim onima koji se stalnovracaju na devedesete. A da su devedeset jos uvijek tu je dokaz upravo ovo stose sada dogadja u nasem gradu. Prvog cetnika sam u gradu vidio jedno vece doksam izlazio iz Doma kulture, onih dana kada se u gradu odrzavao prvi sajam malei velike privrede. Kod nas je u to doba bilo relativno mirno: rat se tek rasplamsavaou Hrvatskoj a nas grad je bio centar okupljanja svega sto se diglo da ‘ustasama’stane na vrat. I tada smo cutali ne sluteci sta nas ceka.

Cestitka 'najvecem sinu nacije'

A da je ‘evropska’ Banjaluka zaista dotakla dno dokaz su i plakatikojima se onome kojemu se sudi za najvece zlocine u Evropi nakon drugogsvjetskog rata cestita krsna slava. Masala!

Izbori 2011

2011-11-20T21:33:00.000-05:00

Nakon jako puno vremena javi mi se prijatelj iz onih lijepih banjaluckih dana. Vjerujem da se mnogi sjecaju Zorana Bicanica, zgodnog momcica koji je palio zenska srca dalekih sezdesetih, sa bina i pozornica Banjaluke i okoline. Zoran i ja smo jedno vrijeme zajedno pjevali u VIS-u AMORI, jednom od mnogobrojinih bendova koji su tih godina nicali kao pecurke poslije kise.

Zoka je jos prije rata odselio u Zagreb i jedno vrijeme se veza prekinula ali smo ponovo uspostavili kontakt zahvaljujuci upravo ovom blogu.

Prije par dana stize mi email i Zokina molba da na blogu objavim izborni plakat njegovog prijatelja i kuma Mladena Zeljka koji na predstojecim izborima u Hrvatskoj izlazi kao predstavnik dijaspore u 11. izbornoj jedinici kao clan stranke HSLS. Prama Zoranovim rijecima, ova stranka je okupila odgovorne strukovne ljude kojima politika nije profesija. Zoran preporucuje Zeljka kao osobu za koju bi raja iz nasih krajeva koja ima potrebna dokumenta trebala glasati. Iz njegovog emaila osjecam da je i njemu dosadila sveukupna nezainteresiranost koja vlada medju obicnim svijetom te na ovaj nacin pokusava da bas nesto promijeni.

Situaciju u Hrvatskoj ne pratim ali poznajuci Zorana, ne sumnjam u njegov izbor.

Jesen na rubu grada

2011-11-13T14:00:00.000-05:00

Na plavom nebu iznad Zagreba

Sunce me mami van. Dok oblacim toplu jaknu, dvojim hocu li na zapad po malo price, ili na sjever, uz potok, kroz one cesto spominjane basce, po malo mira. Druga opcija mi ovaj put vise odgovara pa se fatam fotoaparata s nadom da cu uhvatiti jos malo boja.

Na rubu grada

List brokule

Vec na izlazu sudaram se sa neugodno ostrim zrakom, ali plavetnilo neba nadjacava strah od zime. Uz potok jata onih crnih ptica za koje nikad ne znam jesu li svrake, vrane ili gavrani, lete sa glistama u kljunovima, pokupljenim sa obilate trpeze koju im je ponudila prekopana zemlja vrtova. Skrecem u basce ne ocekujuci nista spektakularno. Prvi put uocavam ruznocu ograda koje u ljetnim danima skriva raskosno zelenilo, a sad se pokazuju u svom svom jadu i provizoriju. Ipak se nasmijah ugledavsi dvije stare daske za peglanje koje promijenise svoje namjene.

Kelj pupcar

Mastovita ograda

Na prilicno velikom platou zelene se jos samo kelj, kupus, rastika, kelj pupcar i ogromni listovi brokule. S cudjenjem o tome pitam zenu koja prekova svoj dio vrta. Kaze budu i veci, ali ove godine je susa pa su malo skromniji. Rijetki grmovi krizantema srecom svojim sarenilom uveseljavaju sliku. Sve ono sto mi je uskratla flora obilato je nadomjestila fauna. Ne biste vjerovali kakva zivost vlada u vrtovima, nazalost neuhvatljiva foto objektivu. Dok sam ja upalila aparat kunic je vec odskakutao u grmlje, a neuocljive zenke fazana mi po tko zna koji put odleprsale ispred nosa. Nikad za taj spektakularni uzlet ne budem spremna.

Krizanteme

Na suncanoj zavjetrini ugledah tri male mace i pridjoh im da ih slikam, cudeci se sto im mama sa prilicne udaljenosti i nezainteresirano prati moje priblizavanje. Pogled u lijevo mi otkri psa koji se s respektabilnom brzinom sjurio prema meni. Sacekala sam ga mirno, a on je, omirisavsi me, valjda shvatio da sam prijatelj i polagano se vratio na svoje cuvarsko mjesto. Sad mi je bila jasna indolencija mame mace.

Tri male mace

Pas cuvar

Kuci sam se vratila naravno sa buketom krizantema. Moja mica lavica, goropadnica jedna, docekala me s ne bas prijateljskim pogledom. Kao da je slutila moje izdajnicko druzenje sa suparnicama joj.

zuuutooooo

Nada Stefanac

Ovu zemlju volim ali me i smara - treci dio

2011-11-09T07:02:00.000-05:00

11. Koga najvise cijenite i rado citate od kolega knjizevnika?

Aleksandra Hemona, Jergovica, Ivana Lovrenovica, Borisa Dezulovica, Niku Mihaljevica i, naravno, meni izuzetno dragog i na zalost pokojnog Vladu Mrkica. Sejla Sehabovic mi se dopala cim sam procitala njenu prvu knjigu Price - zenski rod mnozina mislim da je i privatno sjajna osoba. Uzmite u obzir da nisma sve sa novije bosansko-hercegovacke scene. Citam svakodnevno, ali je u odabiru mog citalavkog opusa tokom mog zivota bilo samo meni znane logike. Vise intuitivne, no racionalne.

12. A od novinara?

Rijetko citam novine. Izuzev Helsinske Povelje, te Svjetla i rijeci, koje mi pristizu postom iz Beograda, odnosno Sarajeva. Alicu kad negdje naletim, uvijek obratite paznju na tekstove Ivana Lovrenovica, Miljenka Jergovica, Borisa Dezulovica, te Emira Imanovica Pirketa, Ahmeta Burica, Vildane Selimbegovic...

13. Sta trenutno radite rokom radnog vremena?

Pisem. Sredjujem Knjigu prica koja je nastajala tokom proteklih tridesetak godina i radim na novom romanu koji sam pocela pisati jos 1996.

14. Koliko Vam prija sloboda nez rokova, navijanja sata, neodgovornih sugovornika...?

Vrlo.

15. Kako knjizevnost pribliziti prosjecnom Bosancu i Hercegovcu koji se uglavnom bavi prezivljavanjem od 1. do 1.?

Tesko, mada, ko voli citati, citace, pa makar bio najsiromasniji. Medju tom populacijom ima vise knjigofila do medju novokomponovanim dzet setom - of klozetom. Treba poboljsato opste uslove zivota, sve vise cujem ljude kako kazu da su im svakodnevni problemni tako istanjili zivce, da ne mogu da citaju ni uoustva za upotrebu stvari za domacinstvo.

16. Vaseg kucnog ljubimca, psa mjesanca Toto Vuka, neko je brutalno pretukao nedavno. Kako se oporavlja i da li je otkriven napadac?

Sjajno se oporavlja. Dva mjeseca od povrede i operacije, skinuti su mu fiksatori iz vilice, jer je imao prelom na tri mjesta. Ostao je jdan manji koji spaja sredisnji dio, cije bi razdvajanje bilo kobno. Zubi su jos rasklimani, jede meksu hranu, ali je duhom i temperamentom onaj stari. Toto Vuk je poseban pas po mnogo cemu, nisam ni sumnjala da ce pobijediti i ovu ljudsku zlobu. Veterinari kazu da u praksi nisu imali slucaj da pas prezivi i kudikamo lakse povrede. Ali, on jest. Nemam pojma ko ga je napao. Neko me nazvao prije mjesec dana i pitao kako mi se sad svidja moj pas. Anonimni poziv. Prije ovog napada, u prolazu mi je dobaceno da pazim sta pricam, jer ce mi ubiti Totu Vuka. Ali, idemo dalje.

17. Jedan ste od osnivaca Faune, prve organizacije za zastitu zivotinja u RS. Ima li Banjaluka problema s napustenim psima koji su u Sarajevu postali veliki problem?

Ima. Dosta mojih prijatelja volontera pomazu napustene pse. Daju nivce za redovnu vakcinaciju, sterilizaciju, hrane ih mimo azila, usvajaju. Napusteni psi su tuzna prica. Snobovi nabavljuju primjerke pasa kao statusni simbol, i za lijecenje sopstvenih kompleksa, pa ih onda odbacuju. Covjek se treba podici na nivo psa. U gradu imamo problem i sa nikakvom mogucnoscu da oni koji imaju pse iste prosetaju. Grad je pun divnih ljudi, ali na svakom cosku imate zabrane setanja kucnih ljubimaca. Nista park, nista ulica, vreba policajac, a ispod sapke vadi zakonik. Banjalucki psi bi valjda trebali da levitiraju. Da ne pricam o primitivizmu ljudi prema psima, cemu sam cesto bila svjedok.

18. Koji je najljepsi dio Banjaluke kojim rado volite prosetati?

Aleja uzdisaja, te Aleja poljubaca u svako doba godine. Ne znam jesu li ljepse u proljece, jesen ili pod snijegom. Kroz Kastel, pa se spustiti do obale Vrbasa. Do ronilackog kluba Buk i istoimenog kafica nad Vrbasom u Seheru. Pored Stupnice duz starih bosanskih kuca, ka Sehitlucima do spomenika palim partizanima, odakle se siri prekrasan pogled ba Banjaluku.Tad u tragu osjetim prosli zivot. Banjaluka je za mene postala grad u kojem se osjecam kao stranac.

19. Sta Vas osim citanja knjiga najbolje opusta?

Boravak u prirodi i druzenje sa prijateljima, grupom malom, ali odabranom. Slusanja Boba Dilana me takodje uvijek podize iz mrtvih. A putovanja su prava energetska bomba za mene.

20. Bojite li se novog rata u BiH?

Ne. Za mog zivota se sigurno nece desiti.

21. Kako biste opisali prosjecnu Bosanku i Hercegovku?

Svaka je posebna.

22. Kuhate li?

Kulinarstvo je takodje moja strast. Kuham, ali ne cesto. Ali, kada nesto napravim, prsti se polizu. Tako kazu konzumdenti. Mene ce svakako osvojiti muskarac koji osim pameti ima i kulinarskog dara.

23. Razmisljate li o zivotu poslije 50.?

Naravno, to je tako blizu.

24. Nasmijavaju li Vas vicevi o plavusama?

Da.

25. Koju narodnu poslovicu najcesce citirate?

Baci niz vodu, naci ces uz vodu.

26. Sta Vas najbrze iznervira?

Ljudska glupost, mada je do sada trebalo da postanem imuna na nju.

27. Sta biste predlozili za simbol/brend Banjaluke?

Vrbas, dajak camac, Sehitluke, Safikadin grob, Kastel... Ma, ne mogu da se odlucim.

28. Vrijeme se naravno ne moze vratiti, ali da mozete da li biste promijenili neku zivotnu odluku?

Vjerovatno, ali sada ne mogu da se sjetim koju,.

29. Kada se u BiH najljepse i najbolje zivjelo?

Izmedju dva posljednja rata, posebno krajem sezdesetih i tokom sedamdesetih godina, ma sta rekli dusmani.

30. Ko je najzgodniji muskarac na nasoj javnoj sceni?

Nemam pojma. Da me pitate za nekog iz sjenke, znala bih.

31. Pratite li sportska desavanja?

Pocela sam nedavno nakon poduze pauze, jos od kada sam navijajuci za KK Bosna skakala po tribinama u banjaluckoj sportskoj dvorani Borik. Bilo je to doba Delibasica i zlatnih momaka. Bila sam dijete tad. Sad kad naletim negdje na novine, preskacem sva druga desavanja i obrusavam se na sportske dogadjaje, mada nemam pojma ko je ko. Ali ucim.

32. Imate li neki savjet za mlade?

Rijetko dajem savjete bilo kome. Najbolji savjet je onaj koji mozemo pokazati svojim primjerom. Pa eto da napravim presedan, neka mladi misle svojom glavom.

33. Podrzavate li estetsku hirurgiju u cilju uljepsavanja ili ste za prirodan look da se moze odmah procijeniti o kakvom se genetskom materijalu radi?

Mogu samo reci da mene ta oblast ne zanima, jer je sva ta prica daleko od sustine stvari. Karizma uvijek dolazi iznutra. Moj genetski materijal jeste dobar, ali i da nije, ne bih posezala za stvarima koje ce me potvrdjivati na tako degutantan nacin. Ali, svako ima pravo izbora.

Ovu zemlju volim ali me i smara - drugi dio

2011-11-07T00:07:00.001-05:00

5. Gledate li danas dnevnik ili su vam izvori informacija svakodnevnica i kontakt s ljudima?

Spadam u ljude koji su oduvijek mrzili buljenje u TV. Od onih sam kojima je ta sprava potpuno izlisna. Mislim da je TV u mojoj sobi upaljen jedva par sati godisnje i to zbog nekog filma, putopisne emisije i slicno. Nekad, mada je to iznimno rijetko, u nekom neuracunjljivom stanju desi se da nesto pogledam od informativnog programa i bukvalno, osjetim muku u zeludcu, a kad prosetam kroz trpezariju, cujem nesto od onog sto roditelji slusaju. Ne treba mi ni TV, a ni kontakt s ljudima da bih znala kud plovi ovaj brod. U meni uvijek cuci sociolog koji razumije ne samo trenutnu situaciju, vec i onu koja nam slijedi kroz koju deceniju. Sve sto mi neko i protiv moje volje kaze, jer ljudi vole da brslaju o politici, samo su nijanse u ovom nasem bosansko-hercegovackom Karadzozu.

6. Da li su mediji u BiH otvoreni za kriticare vlasti u BiH ili je sve vec poklopljeno?

Mediji su produkt drustvenih okolnosti. ne nastaju sami od sebe. U uslovima kada treba prezivjeti, mnogi naizgled alternativni mediji, prave kompromise. Politicari u nedemokratskim uslovima kakvi vladaju kod nas, zele dominirati medijima, plasirati svoje istine, kako bi bacanjem prasine u oci nesmetano mogli da odradjuju posao prostog dovrsavanja pljackaske faze u prvobitnoj fazi akumulacije kapitala kakva je ovdje na djelu. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti rijetke Don Kihote koji jurisaju na vjetrenjace, ostra pera koja se i dalje zabadaju direktno u sustinu, a ne u dnevno-politicki privid.

7. Vas prvi roman se zvao Cetvorolisna djetelina. Koliko trebamo ove sretne djeteline da nam konacno krene nabolje?

Jos dugo nama nece krenuti nabolje. Suvise smo opljackani da bi ocekivali skoro blagostanje. Tesko i dugo cemo ici do dna, jer smo sad ispod povrsine u ekonomskom smislu, pa kad dodjemo do nule, krenucemo na gore. Cetvorolisna djetelina moze pomoci covjeku ponaosob da vidi istinu, jer bi gladnom covjeku svaka prica o nacionalizmu trebalo da bude suvisna. Rekla bih da nama treba plastova djeteline. Ja ipak racunam na meleze kad-tad.

8. Da li vas je iznenadilo sto se ovaj roman u Banjaluci odlicno prodavao i bio vrlo trazen?

Imajte u vidu da je gro Banjalucana rasuto po svijetu, te da su oni bilo sami bilo preko prijatelja kupci ovog romana. Naravno, necemo zanemariti ni ovdasnje ljude, Banjalucane. Pa to je ipak cetvorolisna djetelina, a ko ne zeli da ima? Prica o knjizi je isla od uha do uha, jer mene nema u ovdasnjim medijima, kuturnim krugovima i to je to. Urednici se svojski trude da me ne pozovu ni u emisiju sa najbenignijim temama. Odreda svi u ovom gradu. Ja nikad nisam gostovbala ni u jednoj TV emisiji u RS. Ali jesam uzivo pred onom pravom Banjalukom, intelektualnom ili kako god hocete, protjeranom i rasutom po cijelom svijetu.

9. Drugi roman, Kad utihnu melezi, ima takodjer antifasisticku tematiku. Na kakav je on naisa eho kod citatelja?

Melezi su melezi. Antifasisti i avangarda otvorenog uma kojima se ne moze vladati. Lako prozru svaku takvu nakanu, pa makar ona bila upakovana u ma kakve ideoloske oblande. Melezi su kroz roman predstavljeni kao produkt svih nas, izmijesanih na ovom tegobnom, ali i prekrasnom bh. tlu. Rekla bih da su oni esencija, najljepsi parfem nastao iz tog raznolikog bosanskohercegovackog cvijeca. Samo, otvoren um je dam malobrojnim. Biti lisen predrasuda, stereotipa, rukovoditi se znanjem i spoznajom, razjasnjavati, a ne mitogilizirati i slicno, nije rabota za svakog. Ova moja knjiga vrlo plasticno objasnjava kako se raspala bivsa zemlja i kako je taj raspad masakrirao BiH, koja je sada duboko podijeljena, sa uzasnim politickim oligarhijama, da ne pominjem vjerske ovnove. Mnogima se ne dopada takvo tumacenje i nazivaju ga individualnim i pristrastnim. Kazu da ne razumiju knjigu i gledaju me bijelo. Usud avangardne literature je takav, pojedini iskreni kazu knjiga je stigla prerano, jer gotovo niko ne zeli pogledati istini u oci. Meni je ipak drago sto sam takva kakva sam, sto sam stvorila Meleze i sto sam u kolu istomisljenika gdje su Latinka Perovic, pokojni Bogdan Bogdanovic, Iva Djuric, Olga Popovic-Obradovic, Ivan Stambolic... a da ne pominjem meni najdrazeg i najvaznijeg, Miroslava Krlezu. Nije slucajno sto je ovaj drug Fric iz Agrama ucestali gost na stranicama ove knjige. Jer, oni koji su pratili zivot ovog erudite se svakako sjecaju koliko je puta kazivao da je sve to (ili ovo sad, ima li razlike uopste) on sve napisao, samo niko nije citao.

10. Moze li se zivjeti danas od pisanja ili je to samo ljubav i hobi?

Ne moze, pogotovo ne samostalni strijelci kao sto sam ja. Ali, ne mozete pobjeci od sebe. Zivim iznimno skromno, premda se ne mogu pozaliti na prodaju svojih knjiga ako se uzmu u obzir opsta (ne)kultura i trendovi. Kad u banjaluckim knjizarama prodate svojih 20 knjiga mjesecno, to je uspjeh, o tome pricam. Bila sam svjesna da cu radeci ono svoje najsustastvenije morati da platim cijenu. I placam je. Sve to radim pjeske, distribuciju knjiga i mnogo toga. To me umara, volila bih da zivim i stvaram u nekoj normalnoj zemlji gdje bi to odradjivali agenti i gdje bih imala dobre izdavace. Placam sama stampanje svojih knjiga. Pokusala sam s nekim povremenim poslovima da ublazim ovaj egzistencijalni kolaps koji podrazumijeva zivotarenjem s mojim roditeljima penzionerima, ali nije islo. Imala sam i takva iskustva da sam tokom kratkotrajne suradnje s jednom fondacijom njemackog podrijetla ovdje u Banjaluci, kada su me unajmili kao zapisnicara na jednom skupu (na kojem su ucestvovale kolege novinari, ja u tom svojstvu nisma pozvana), otisla po honorar i bila ostro ukorena sto sam dosla u tacno zakazano vrijeme. Ja obicno ne reagujuem na prvu, jer moj mozak odbija da prihvati bezobrazluk, ali kad ga detektujem, e tad se bolje drzati podalje od mene. Ne biste vjerovali koliko sitnih strasti i pakosti covjek razazna kada sebi trazi kruha. Nemam bogatog momka, mecenu, nikog, niti sam ikad imala. Ovo sto radim je moja strast i moj zivot. Ako hocete i ljubav. I tezi put. Ali, ima i druga strana. Zahvaljujuci ovim knjigama, obisla sam po svijetu, sjajno su mi organizovane promocije gdje goid sam se denula, sad se spremam za Pancevo, a uskoro i za promociju u Trstu s, napokon konkretnim, nznakama za prevod oba romana na italijanski jezik. A u toku su pregovori i za prevod na njemacki jezik. Carobni su putevi ovih knjiga, javila mi se svojevoljno jedna od najboljih njemackih prevoditeljica. Dobro je kazao Andric kroz svoje junake, sad parafraziram, najvise se treba cuvati onih kojima ste dobro ucinili. Moj otac mi od malena ponavlja da je zivot krug, a mama onu cuvenu Baci niz vodu, naci ces uz vodu. I zaista je tako.

nastavlja se...

Ovu zemlju volim ali me i smara

2011-11-05T23:13:00.003-04:00

Intervju Radmile Karlas u sarajevskom magazinu START prenosim uz Radmilino odobrenje. Danas, prvi dio.

1. Zbog cega ste digli ruke od novinarstva i okrenuli se pisanju romana?

Tacnije, knjizevnost me okrenula napokon ka sebi. Zahtjevna i posesivne vrpoljila me decenijama, dok joj se napokon nisam predala. Tek sad bi se moglo reci da sam ja ja.

2. Danas svi govore da nije lako, ali se samo rijetki odluce da kriticki progovore o svom neposrednom okruzenju, da ne kazem vlasti. Strah ili nesto drugo?

Konformizam i nazovite pragmaticnost, ukljucujuci i licemjerje su najcesci razlozi. Ima i apatije u toj prici, kao i sindroma stada. Ne iskljucujem ni neznanje, neobrazovanost, te visoku stopu nepismenosti u zemlji. Naime, 4,5 odsto nase vajne populacije spada u ovu kategoriju cime smo u evropskom vrhu na tu temu. Neki se pak boje.

3. Vi ste progovorili odnosno pisali i o zlocinima tokom rata na prostoru danasnje RS. Da li je bilo prijetnji?

Pisala jesam o navedenom za vrijeme i poslije rata. Bilo je prijetnji, pracenja od hrabrih momaka s tamnim naocalima u crvenom golfu bez registarskih tablica, garant ukradenom. Zeznuli se u jednom, ja sam toliko munjena i tako autisticna, dok mi jedan komsija, stari partizan, nije ukazao na tu posast. Pratili su i moje roditelje, mama im je u svom stilu odmjerila od sake do lakta, mada nije bilo prijatno. Krene u prodavnicu, a oni lagano za njom. Pa dzedze pred kucom satima, posmatraju kroz neke dalekozore. Hrabro od njih, nema sta. Sve mi je to licilo na grotesku. Cega sam se sve naslusala na svoju adresu, ne bih da spominjem. Kao i o planovima za moju likvidaciju. Danas, ja sam obiljezena onom posebnom vrstom koja je naizgled nevidljiva, ali me prati u stopu. U vrijeme kada je otrjeznjenje od nacionalisticke pomame jos uvijek sporo, takva etikata je neminovna.

Ja sam prosto izvan tog stada i pjevam svoj bluz. Zalosno je sto nema jasnog i masovnog suocavanja sa onim sta je bilo i sta je neko pocinio u ime naroda, u ovom slucaju srpskog. Samo neke teorije reprociteta gdje vam uvijek neka usijana glava kao papiga ponavlja kako su svi svima svasta cinili i zasto ste se ostrvili bas na Srbe. I toj prici nema kraja. To je prijetnja, mnogo zesca do da vam neko pridje sa nakanom fizickog obracunavanja. Naravno, meni kao ovakvoj neko u pola glasa spocitava kako sam izdajica svog naroda, kako napadam samo Srbe, kako me neko placa da tako pricam i slicno. I takve besjede uglavnom od onih kojima je ovaj rat bio brat i koji su na osnovu bas ovakve price stekli silne pare i koji su kobni za egzistenciju svakog prosjecnog Srbina. Ja bih njima bila mnogo opasnija da im dirnem u pare. Oni su meni onemogucili da egzistencionalno funkcionisem i to je mnogo perfidniji nacin. Cak i u nevladinom sektoru, fondacijama ili kvazinezavisnim portalima. Pisanje romana nije nacin za osvjescivanje ljudi, niti je to moj cilj. Ja pisem jer moram, taj izraz je za mene strast, posesivni ljubavnik kojem se predajete do kraja i tu nema kalkulisanja.

4. Od novinarstva ste odustali. Da li ste ikada odustali on BiH i jeste li mozda ikada razmisljali o odlasku iz zemlje?

Nedavno sam boravila u Pocitelju na poziv italijanske nevladine organizacije AdriaticGreeNet, koja je zajedno sa Udruzenjem gradjana Pocitelj i italijanskim uredom UNESCO-a cistila ovaj dnevni grad od smeca. Zvali su me kako bih tamosnjoj galeriji MLAZ promovisala svoje romane. Bila je to specificna situacija. Tom prilikom sam. osim stapanja s Pociteljem, ponovo obisla Blagaj, Bunu, vodopad Kravice, Mostar i svu tu ljepotu tamo. Ukratko, sva mjesta kojima pocinje moj roman Cetvorolisna djetelina. I, nesto se desilo. Prvi put sam negdje u sebi osjetila svu podijeljenost i rascjepkanost ove zemlje. Sto je druzenje u Pocitelju s prekrasnim ljudima iz Italije, Skotske, Engleske i naravo ove zemlje bilo intenzivnije, toliko sam uocavala sve pukotine u ivdasnjoj stvarnosti. Zapravo je tu pukotinu taj nas mikro kosmos multikulturalnog i uopste ljudskog prozimanja, cinio jos uocljivijom. Mi smo se samo ponasali normalno, bez zazora, dopunjavajuci se razlikama, cime su mi sve podjele u BiH bile jos tragicnije. Prvi put sam tu i takvu podijeljenu zemlju osjetila u nutrini, ranije se to zadrzavalo u umu. Bila sam jako tvrdoglava da po svaku cijenu sacuvam proslost, zemlju prije potopa. I to zemlju kako sam je ja dozivljavala, Stvarnost me stalno dematovala, ali sam ja jos vise htjela da demantujem nju. I kako to vec biva, morala sam progledati. Onda sam shvatila jos nesto, a to je da sam ja to sve napisala u svojim romanima. Ali, pisla sam i o tome sta dalje. Ocigledno je da je oprastanje sa nekadasnjom BiH proces. Emotivni proces u mom slucaju. Racionalno, zbog stalnog interesovanja gdje sam ja to, kao i stalnog spoznavanja istorijskih fakata, sto bi rekli od Kulina bana do danjasnjih dana, mnogo toga mi je jasno u vezi ove cudesne i teske zemlje. U glavi. Ali u srcu meni je ostala zapecacena ZAVNOBIH-ska BiH. Pomalo kontradiktorno, u toj BiH sam zivjela u familiji kojoj je na prvom umjestu moralno-politicke podobnosti bila spoznaja i unutrasnje bogatstvo potkovano znanjem, sto je nuzno znacilo razmisljanje svojom glavom. Otac je bio munjeni intelektualac koji kuci nije donio dzabnu spajalicu, kamo li sta drugo. Ali je posljednji dinar davao kako bi sestru i mene vodio diljem bivse Jugoslavije, po muzejima, te u obilaske silnih kulturnoiustorijskih spomenika u tadasnjoj zemlji. Konkretnije, uvodio nas je u svijet bogatih razlicitosti. Ovbjasnjavao zasto ljudi ponekad podjecaju na prirodno okruzenje, te ponavljao da nikada ne smijemo uopstavati, generalizirati i da uvijek treba da trazimo sto nas s ljudima spaja, a ne razdvaja. I ja sam ostala zarazena tim bogatstvom do dana danasnjeg. U onom sistemu nisam robovala kultu licnosti, niti bila blizu komiteta. Bila sam kriticki nastrojena prema stvarnosti, razmisljala svojom glavom. I kada su ti silni masovni komunisticki aparatcici prigrlili nacionalizam kao drugi kraj iste price, posmatrala sam sve to s distance. Nekad u buducnosti, nadam se, opet BiH, za koju sam svjesna da ce biti drugacija. A da li cu ostati tu, ko to zna. Da li sam razmisljala o odlasku - da, jesam. Ali nikad konkretno i s nekim odredjenim ciljem i kako i gdje. Ovu zemlju volim, ali me i smara.

Hocemo li mi ikada...

2011-11-05T09:20:00.001-04:00

Obzirom da sam u proslom komentaru iznjela svoj stav da sta god se ovde kaze kontra druge strane, odrazi se u stilu “Sto je vise kleveta i lazi “nasi” su nam miliji i drazi.” (Jedan grmalj, a drugi prefinjeni gospodin sa vjecnim “kezom” pa mu se danas sudi.)Danas sam odlucila da ne idem protiv sebe nego da nastavim sa svojom ludom glavom prenositi neka desavanja ovde. Uskoro cemo dobiti, nakon trinaest i vise mjeseci Vjece ministara (u svim normalnim zemljama to se zove vlada). Sad cu vam prenijeti iz novina, kako ce to biti, pa ako vi razumijete ista onda svaka cast. Ja sam samo razumjela Bosnjak, Srbin, Hrvat, srpski, hrvatski, bosnjacki, a sve ono nacionalni blok, borba za svoje pozicije isto “ne razumijem”.

Tekst iz “Slobodne Bosne”

“Novu drzavnu vladu formirat ce SESTOCLANA KOALICIJA po principu 2+2+2 a rijesen je i nacionalni spor oko nacionalne rotacije kod izbora predsjednika Vjeca ministara BIH. Novi premijer drzavne vlade, po principu NACIONALNE ROTACIJE, bit ce iz reda Hrvata, buduci da je aktuelni premijer iz reda Srba, a da je njegov prethodnik bio iz REDA Bosnjaka. Pri tom ce hrvatskog premijera kandidirati stranka sa najvecim brojem osvojenih hrvatskih glasova, dakle HDZ BIH.Prema izjavama nekolicine (op. aut. tj. mene. vrlo je bitna nekolicina, ko j… vecinu), stranackih prvaka iz najuzeg vrha SDA, kod raspodjele izbornog plijena najbolje je prosao srpski nacionalni blok (SNSD+SDS) kome su pripala tri kljucna ministarstva – finansije, vanjska trgovina i civilni poslovi. Pogotovo ako se ima u vidu cinjenica da je u istom paketu srpskom bloku prepustena i najvaznija finansijska institucija u drzavi – Uprava za indirektno oporezivanje koje izravno kontrolira 90 % budzetskih prihoda drzave.Prema istom izvoru najlosije je prosla bosnjacka strana koja je preskupo platila kandidaturu Zlatka Lagumdzije za novog ministra vanjskih poslova BIH. Pored MIP-a Bosnjacima su pripala jos dva ministarstva od kojih jedno (Ministarstvo prometa I komunikacija ), nema nikakvu tezinu jer su svi poslovi iz ove oblasti prepusteni entitetima, te Ministarstvo sigurnosti koje se takodje svrstava u “drugu ligu”.

Kako smo rekli hrvatski nacionalni blok kandidirat ce premijera, a preuzet ce jos dva Ministarstva, Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica i Ministarstvo pravde. Ostalo je samo jos Ministarstvo odbrane, no taj ce spor rijesiti u konsultacijama sa medjunarodnom zajednicom, koja s posebnom paznjom nadzire razvoj vojnih struktura BIH.

Ima jos ali ja kako napisem ovo Blok tako mi pred oci izidje samo asocijacija na BETONSKI BLOK i konstatacija da lud narod mora imati i ludu vlast.”

E, sad…juce mi stize slika od unuka i tekst da su dobili mjesto za “skolu” u blizini njihove kuce kad Thomas bude imao 4 godine. Sin pise, mozda to vama izgleda cudno ali ovde unaprijed planiraju i odredjuju broj skola i mjesta u svakom kvartu. Kad je snaha bila u trecem mjesecu trudnoce, tako su isto poslali i za jaslice. U nas je odmah komentar bio, praznovjerna misao sta ce sad rezervisati, moze se sta “ne daj boze” desiti.

Kako je ta Holandija sredjena drzava, a kod nas su jos uvijek skoro sve skole iz Titina vakta, samo se renoviraju a mozda je neka i nova napravljena. Ja ne znam gdje, ali znam da u Srednjoj Bosni normalno zvuci da su dvije skole pod jednim krovom. Do podne Bosnjaci a popodne Hrvati jedne nedelje, a druge “Koran_Pale i obratno brale”.Obzirom da mi je na ovom blogu bilo uvijek najdraze gledati nase potomstvo u bijelom svijetu, pa cu vam i ja poslati mog unuka kojem je juce bilo 7 mjeseci da malo uljepsam ovaj tekst. Kako stvari ovde stoje ako bude Bosne u Evropskoj uniji mozda ce oni docekati bolje dane i pamet.

Pozdrav Saima

Dok sam kontrolisala tekst, dodje Vice sa “Oslobodjenjem “ i u njemu jucerasnja Dodikova izjava.

“Beograd je lud za Sarajevom “

Predsjednik RS-a Milorad Dodik rekao je da je Beograd poludio za Sarajevom i da ignorise realnost da multietnicko Sarajevo od prije 20 godina vise ne postoji. Takodjer je naveo da se RS u nekim medijima u Srbiji pojavljuje samo u negativnom kontekstu i ocjenio da je to jos gore nego sto RS tretiraju u Sarajevu. U pojedinim medijima postoji neka vrsta negativnog odnosa prema RS-u, vjerovatno zbog atmosfere koju namecu neke NVO.”

Ocjenio je Dodik, prenosi Srna.

Nasi zivoti

2011-11-02T22:41:00.001-04:00

Reks ovih dana

Gledam ovu sliku napravljenu prije par dana pa mi pade na pamet da je iskoristim za prilog. Mozda ce neko pomisliti da sam i ja puk’o, k’o sto neki dan za sebe napisa Sega, kad hocu da pisem o jednoj ‘obicnoj djukeli’. Pravo da kazem, Reksa ne svrstavam u tu kategoriju, a ovaj izraz koristim vise kao stilsku figuru, ako se to tako kaze. U stvari, ne spadam u one nacitane koji se razbacuju ovim gore ‘pomocnim sredstvima ’, vec u svom pisanju koristim obicne, svakodnevne rijeci, razumljive sirokom krugu citatelja.

Nego da se vratim na Reksa jer je on glavni junak ovog priloga. Druzimo se evo vec vise od 15 godina i mogu reci da je, na neki nacin, postao clan familije. Od onog dana kada smo ga doveli kuci, vozeci se nekih 30-tak kilometara do ustanove koja se brine o kucnim ljubimcima koji su zbog raznih razloga ostali bez svog doma, Reks je postao dio nase svakodnevice. Bio je tu uvijek uz nas ali nekako nenametljiv, kao da je bio svjestan da je malo nedostajalo pa da se njegov zivot zavrsi jos dok je bio ‘beba’. Njegovo nekako blago ponasanje me je zapravo privuklo onog dana kada sam usao u prostoriju punu kaveza sa kucnim ljubimcima: dok je vecina skakala i pravila buku, Reks je sjedio mirno, s nekakavim tuznim pogledom koji me je odmah privukao. Nikada me u zivotu nisu privlacili oni koji su na sve nacine pokusavali da privuku paznju na sebe pa je valjda zbog toga Reks bio logicna izbor.

Sanja i Reks ljeta 96.

Imao je Reks lijep zivot, bar mi se tako cini. Nije zivio u raskosi kao vecina americkih ljubimaca ali mu je ipak bilo lijepo s nama. Dok su drugi zivjeli u kucama, Reks je ljeta provodio u supici na brdu (uz manji ogradjeni prostor s pogledom na backyard i ulicu), a zime u garazi. Dok su drugi jeli americku kupovnu htranu, Reks se, uglavnom hranio nasom bosanskom. Jos od prvih dana je stekao drugara, mace Flash-a, s kojim je cesto dijelio obroke. Tako je ostalo evo do ovih dana. Obojica su u poznim godinama ali se i dan danas pri svakom susretu ‘pozdrave’ kao sto prilici starim prijateljima.

Imao je Reks i svoje obaveze ali je sada i on u penziji pa ih je postedjen. Dok je bio u snazi, ljeti je cuvao povrtnjak koji je pod stalnom opsadom jelena i groundhog-ova. Njegove zasluge su sto smo se svake godine sladili svjezim domacim povrcem iz vlastitog vrta, sto je ovdje u Americi velika vrijednost. Paradajz iz basce i onaj iz supermarket se ne mogu porediti. Kako su s godinama Reksa stigli i zdravstveni problem tipicni za starost (vid oslabio, ne cuje bas najbolje, a muci ga i kostobolja), borbu oko basce sam morao preuzeti u svoje ruke, cini mi se, s manje uspjeha.

Nadzivio je Reks sve svoje drugare iz komsiluka. Imao je par dobrih prijatelja ali svi oni vec odavno cuvaju nebeske basce. U komsiluku uziva poseban status i svi ga poznaju. Kosmije se redovito raspituju za njegovo zdravlje, posebno ako ga ne vide par dana. Svi znaju koliko je star i cude se da jos uvijek ponekad trckara livadom kada ga izvodimo u setnju. Razlog je vjerojatno hrana koju Reks jede od prvog dana: za razliku od njegovih drugara koji su se hranili americkom ‘sintetickom’ hranom, Reks jede goto sve sto je na nasem jelovniku. Da spomenem da mu je posebna poslastica pura koju redovito jede vikendom: uvijek se napravi malo vise kako bi nesto ostalo i za njega.

Dva drugara

Ovaj prilog o Reksu ne bih ni pisao da mi, gledajuci ove njegove slike nisu pale na pamet neke slicnosti a i paralele izmedju njegovog i naseg zivota . I on je, u jednom trenutku svoga zivota, bio napusten od svoje okoline i zavrsio u ustanovi koja se brine o napustenim kucnim ljubimcima kojih se neko zelio rijesiti kao sto smo mi bili napusteni od nase sredine. I nas su se neki zelili rijesiti i cinili sve da to ostvare.

I Reks i mi smo imali srecu da se nadje neko ko je spreman pomoci tako da smo i on i mi izbjegli sudbinu koja nam je bila namijenjena.

A iz nasih zivota se mogu povuci i neke druge paralele. Jednom tamo davno sam spomenuo kako Reks razumije dva jezika i da se dobro njima ‘sluzi’. Kada sada malo bolje razmislim, poznajem osobe iz starog kraja na veoma visokim pozicijama (citaocima prepustam da ih prepoznaju) koje ni onaj svoj maternji najbolje ne poznaju, a o engleskom da ne govorim.

Reks, isto tako, nije proveo ni dana u americkim skolama za kucne ljubimce ali to mu nije smetalo da u komsiluku stekne ugled i postivanje za svoje ponasanje. Opet mi nekako pade na pamet paralela sa nekima iz starog kraja koje licno poznajem: i pored zavrsenih visokih skola nisu mnogo toga naucili, a o ugledu i postovanju od strane drugih da ne govorim. Siguran sam da svako od nas poznaje mnoge koji spadaju u ovu grupu i da razumiju o cemu govorim.

Nesto ranije spomenuh Reksa i Flash-a, drugare iz mladosti, kojima poznato neprijateljstvo izmedju pasa i macaka nije smetalo da i dan danas njeguju prijateljstvo. A znamo sta se desilo nama i zbog cega smo ovdje gdje smo. A reklo bi se da smo svi pripadali istom, ljudskom, rodu.

Spectator - umjesto komentara

2011-10-29T21:00:00.000-04:00

Nacionalizam

Posto je moj omiljeni znanstvenik - svicarski filosof i psiholog Arnold Kuinzli - prema mome osobnom misljenju - najbolje objasnio kvintesenciju nacionalizma, zato cu navesti najvaznije dijelove iz njegovoga eseja "Opijum nacinalizma" (PRAXIS, filozofski dvomjesecnjak, br.4, Zagreb 1968., str. 318-331): "Da odmah reknemo: na osnovu dosadasnje povijesti dobiva se utisak da nacionalizam psihicki postavlja pretjerane zahtjeve na pojedinca. Nacionalizam moze politicki ili drustveno biti jos kako konstruktivno intendiran - on se, buduci da predstavlja necuveno zavodjenje, da se ostane u infantilnoj maloljetnosti, u pojedincu gotovo uvijek preobrazava do izvjesnog stupnja u nesto destruktivno. A iz pojedinca djeluje ova destruktivnost tada povratno na grupu ,na cijelu naciju. Paradni primjer jest razvoj nacionalizma u francuskoj revoluciji.

Cini se da u covjeku funkcionira neka vrsta primitivnog obrambenog mehanizma (moj omiljeni znanstvenik - filosof, sociolog i psiholog prof. Rudi Supek je naveo u jednom svom eseju o primitivnom mentalitetu i primitivnom karakteru da su neki pojedinci taj primitivni mehanizam naslijedili vise a neki manje od svojih majmunskih predaka. Agresivniji i netolerantniji nacionalist, poput banjaluckog Vozda, naslijedili su ga u vecoj mjeri. U "Nasim danima"je historicar dr Ivan Lovrenovic napisao perfektan esej o karakteru Vozda tzv. RS-a; opisao ga je kao primitivca par excellence - NAPOMENE spectatora), koji mu pomaze sacuvati njegov identitet kroz to, sto on "strano" identificira s "manje vrijednim". Time sto omalovazavam strano, izbjegavam opasnost, da bi ono moglo staviti moju samosvijest u pitanje. A sto je nesigurnija moja samosvijest ili, iz bilo kojih razloga, sto je ugrozenija moja egzistencija ili egzistencija moje Mi-grupe, utoliko vise sam sklon tome, ono strano, stranca, stranu grupu omalovazavati, sto moze odvesti do sataniziranja stranog. Stranci, to su, vec u Platonovoj "Drzavi", barbari. (Za Vozda tzv. RS, Bosnjaci su nize vrijedni i izmisljena nacija. Vuk Karadzic i velikosrpski barjaktari "Nacertanija"su izmislili rasisticki termin "balije"za Bosnjake; jedan mi je kolega (na pocetku rata radio je u Metalskoj skoli) pricao da je na svim vodokotlicima u klozetima ove skole pisalo :"Pustite vodu, da balije odu". Po ovome se moze zakljuciti kako je preko 99% predavaca u toku rata u tzv. RS vaspitavao ucenike, a ti predavaci zadrzali su takav karakter i dana: oni rade na osnovu uputa SLUZBENOG STAVA. Njihovo JA slusa NAD-JA (autoritet) "Karakter je covjekova sudbina." kako je tocno rekao veliki Heraklit, tvorac dijalektike..Na "Radio Bluci" na pocetku rata sam cuo rasisticku ratnohuskacku propapagnu koju je svaki dan izgovorao glumac "Pozorista tzv. RS: "Naprijed braco, srpski vitezovi u boj protiv balija i ustasa!" - napomena spectatora)... Vec je Herder (njemacki jezikoslovac i filoso - -napom. spactatora)ustanovio da je rijec barbar gotovo odjednom postala prirodna: "Tko nije s nama i od nasih, taj je pod nama! Tudjinac je losiji od nas, barbar je... On je barbar, on govori strani jezik..."

Kako pak ovaj mehanizam sataniziranja funkcionira pokazuje nam krajnje zorno jedan test pomocu metode takozvane "serijske reprodukcije", koji je proveden u Americi (dok je jos bio jak segregacionizam na Jugu - napomena spectatora). Pokusnoj se osobi opisalo sadrzaj jedne fotografije, no koju ona sama nije vidjela. Ova prva pokusna osoba pricala je tada sve sto je znala o ovoj slici nekoj drugoj pokusnoj osobi. Druga je pricala sto je prva njoj rekla nekoj trecoj i tako dalje, sto se nastavilo preko lanca od sedam pokusnih osoba. Fotografija je pak prikazivala scenu u podzemnoj zeljeznici, u kojoj su dva putnika razgovarala, jedan od njih je crnac, drugi je bijelac u radnome odijelu. Bijelac drzi u svojoj lijevoj ruci otvorenu britvu. Pokazalo se sada, da je u vise od polovice eksperimenata britva bila kod posljednje reprodukcije lokalizirana u ruci crnca. U ponekim je slucajevima cak bilo receno,da crnac uzmahuje britvom ili njome ugrozava bijelca.

Ovdje se ne radi samo u americkom rasnom problemu, jer rasizam je konacno samo posebna forma onog emocionalnog kompleksa, koji smo oznacili kao MILITANTNI NACIONALIZAM (o ovome nacionalizmu najbolju knjigu je napisao Branimir Anzulovic, THE HEAVENLY SERBIA FROM MYTH TO GENOCIDE, New York 1999.; Kada je srusena Ferhadija u Bluci, sef SDS-a je na radiju izjavio da su "islamski teroristi srusili dzamije u Bluci da bi okrivili za to srpski narod", a vladika Jefrem je izjavio da je Ferhadija bila na pogresnom mjestu, dok je veliki humanista biskup dr. F. Komarica osudio rusenje dzamija kao barbarski cin; - vidio sam djecaka (9 ili 10 godina starog) - poslije rusenja Ferhadije - kako mokri na temelju gdje bila Pecinska dzamija. Kada sam ga pitao : "Zasto mokris tu?" On mi je odgovorio "Vodje su nekada balije imale skloniste za municiju, pa su to nasi borci srusili"). Isti test dao bi u drugim zemljama jamacno naskroz slicne rezultate (nedavna rasisticka propaganda protiv Bosne u Svedskoj i Norveskoj itd. - napomena spectatora), ako bi se umjesto bijelca pokazalo nekog gradjanina doticne zemlje a umjesto crnca gradjanina neke druge zemlje, kojega ovaj susrece s nacionalistickim predrasudama. Moc ove predrasude u nama i nad nama moze nas dakle zavesti na to, da svijet postavimo na glavu, crno smatramo bijelim a bijelo crnim, ubojicu identificiramo s ubijenim a ubijenog s ubojicom. TO JE PRASTARA PRIPOVIJEST O TRNU U VLASTITOM OKU I O BALVANU U OKU BLIZNJEGA (kurziv je spectatorov), samo u izvjesnoj mjeri kolektivizirana. Dio problema Zla.

Buduci da svaki nacionalizam primarno u ovoj ili onoj formi ima funkciju, razgraniciti neku Mi-grupu od neke strane grupe, pomoci joj tako do njenog identiteta i autenticiteta i buduci da su ljudi skloni tome, da bitak stranog identificiraju s manjevrijednoscu - a to znaci, govoreno s C. G. Jungom (poznati psihoanaliticar - napom.spectatora), nesvjesno projicirati "sjenku" svoje vlastite manjevrijednosti i krivnje na stranca... Nacionalizam je najdjelotvornija pilula protiv covjekovih patnji zbog toga, sto nije totalan covjek, i protiv muke svakodnevnog dozivljaja vlastite krivnje. On satanizira stranca, kako bi meni sugerirao, da budem sebi samome manje stran i blizi svecu. On je medikament par excellence protiv samootudjenja. Sto mi je straniji onaj drugi, utoliko sam prisniji sebi.

Zacijelo - pilula nacionalizma ne ozdravljuje, ona samo osamucuje. Ona je, ako se Ja identificira s nekom Mi-grupom, "opijum naroda". Ili u jeziku filozofije: iskrivljena svijest.... I u najmiroljubiviji, najidilicniji nacionalizam moze preko noci uci djavo i preobraziti ga u neljudski perverzitet... Agresivitet i perverzitet nacionalizma raste u istoj mjeri kao dozivljaj otudjenja i nesigurnosti nekog pojedinca ili neke Mi-grupe. Sto je jaca bol, utoliko veca mora biti doza opijuma da se nju smiri. Ali ovaj opijum naposljetku ne djeluje integrirajuci, nego razarajuci. Gdje je doza prejaka, postaje opoj naknadnog identiteta samorastvaralacki. Ja mogu u svom nesvjesnom nastojanju, da smanjivanjem vrijednosti stranoga sebi samome vratim vrijednost i sebe iznutra kao i izvana osiguram, izgubiti svaku mjeru i stranca toliko satanizirati, da mi se on konacno javlja samo jos kao nakarada koja izaziva stra, od koje se tim prije osjecam ugrozen. Kraj pjesme jest PARANIOCNO BJESNILO, kakvo smo dozivjeli na primjeru Njemacke u prvoj polovici ovog opijatnog stoljeca (slicno se desilo od dolaska Milosevica na vlast i u vrijeme njegovih velikosrpskih vojni, a i dans je slicno u Vozdovom blentitetu - napomena spectatora). Pri svemu tome stoje Ja i Mi-grupa u uzajamnom odnosu, koji zacijelo vise nalici vrtnji u krug nego li jednom dijalektickom procesu.. Moderni nacionalizam je u bitnome (primjer njegovog razvoja u Njemackoj i Francuskoj - napomena spectatora)... nastao kao ideologija integracije Mi grupa, koje su uslijed vanjskih povijesnih okolnosti i unutarnjih socioekonomskih i politickih razvitaka u narocitoj mjeri bile neosigurane ,neoformljene, nejedinstvene, nesvjesne sebe samih i zbog toga u narocitoj mjeri patile od nedostatka identiteta i autenticiteta te potrebovale - vecinom prekompenzirano kroz svijest misije - samopotvrdu i samopravdanje. Da bi mogla stvoriti ovu samosvijest nacije, apelirala je Mi-grupa nacija na samosvijest pojedinaca i mobilizirala je tako in extremis teznju samoga Ja za samoodrzanjem i identitetom. Nesigurnost samoga Mi dala je da se Ja takodjer osjeca neosiguranijim, sto je moralo ojacati tendenciju ovoga ja da u Mi potrazi zastitu, sigurnost, skrovitost, identitet i tako pretjerano uzdigne Ni-svijest, nacionalnu svijest. Sto je pocelo kao legitimni pokusaj, da se obrazuje nacija i razgranici od grugih nacija, zavrsilo je tako u opcoj opijenosti opijumom i nacionalnom bjesnilu... Nacionalizam je permanentno zavodjenje na bezodgovornost...

Tako bi se nacionalizam, koji je konacno historijski bitno posljedica dezintegracije srednjovjekovnog religiozno-politickog reda i do izvjesnog stupnja sekularizacija religiozne vjere moglo u njegovoj militantnoj formi oznaciti kao modernu religiju maloljetnog covjeka, koji drzavi pripisuje ono, sto bi se njemu moralo pripisivati kao odgovornost i krivnja. Funkcija ovog nacionalizma jest, na psihickoj razini, odrzati covjeka u stanju neuracunljivosti. Ili u stanju maloljetnosti..."

Uz pozdrav,

spectator

Sramota na Columbia University

2011-10-27T22:38:00.001-04:00

Prije par dana spomenuh posjetu vozda Americi i njegov govor na Columbia University u New York-u, pitajuci se kako je moguce da jedna ovakva osoba uopce dodje u priliku da drzi govor na bilo kakvoj obrazovnoj instituciji. Nije mi bio jasan potez administracije ovog poznatog americkog univerziteta jer ne mogu da shvatim sta bi pametno bilo ko mogao cuti od njega, iako mogu da shavtim da postoje interesi razlicitih grupa koje, uz odredjenu financijsku podmazivanje, proturaju svoju stvar. Ocigledno je da na ovom univerzitetu postoji jak srpski lobi koji je uspio organizirati jedan ovakav posjet. Znam to na osnovu iskustva na univerzitetu na kojem radim. Kako se u mom slucaju radi o katolickom univerzitetu, kod nas se vrlo cesto pojavljuju guest speakers vezani za religiju i njeno tumacenje ili su na neki nacin povezani sa katolickom crkvom. Tako je prije nekoliko godina gost bio i bivsi premijer hrvatske vlade Ivo Sanader (predpostavljam da je njegovu posjetu dogovorila hrvatska imigracija koja je relativno jaka u Pittsburgh-u), koji je pored govora, dobio nekakvu plaketu: to su one koje se daju poznatim licnostima, vrlo cesto ne vodeci racuna o njihovim stvarnim zaslugama. Mene ta posjeta uopce nije zanimala ali su me moji s posla prosto odvukli u salu i cak pokusali natjerati da se predstavim 'gospodinu premijeru', sto sam nekako uspio izbjeci. Politicari tipa Sanadera me nikada nisu zanimali, niti sam imao bilo kakvog respekta za istog. Kasnije se pokazalo da nisam puno pogrijesio: doticna spodoba vec duze vremena cami u zatvoru, ocekujuci proces za svoje aktivnosti dok je bio na spomenutoj poziciji.

Iako me je posjeta Dodika Columbia-i iznenadila, nisam posebno obracao paznju na nju (osim citanja redovitih 'izvjesca' u nasim vrlo 'nezavisnim novinama'), ali su me dogadjanja na kampusu univerziteta oko njegovog govora sokirala. Kao sto sam vec u proslom prilogu rekao, o Dodikova posjeta Americi se nije spominjala ni na jednom od poznatih sajtova kojima je posao da svijet izvjestavaju o dogadjajima u i oko politike, pa me je kao grom iz vedra neba pogodio email od jedne nase sugradjanke koja me je obavijestila o sramnom postupku organizatora 'predavanja' da ne dozvoli ulazak u salu bosancima muslimanima (Bosnjacima) jer su se bojali nezgodnih pitanja. Dobio sam taj email kasno sinoc i ta cinjenica me je toliko pogodila da dugo nisam mogao zaspati. Htio sam istog momenta poslati protestno pismo odgovornim osobama sa Columbia univerziteta ali sam shvatio da mi za to treba vise vremena. Moj engleski je jos uvijek daleko od dobrog pa ce mi za ono sto zelim reci trebati par sati.

Evo sta se zapravo desilo. Prilikom ulaska u salu Law Library ovog univerziteta, osobe na ulazu su provjeravale imena registriranih za ovaj skup. Osobama sa muslimanskim imenima i prezimenima (ili koja su tako izgledala) koje bi mogle biti porijeklom iz Bosne nije dozvoljen ulazak u salu, zbog, navodno, veceg broja prijavljenih. Tako je ovo 'predavanje' proteklo u relativno mirnoj atmosferi jer se organizator pobrinuo da oni koji bi mogli postavljati nezgodna pitanja nisu prisutni.

Znajuci americke zakone, posebno onaj o slobodi govora, bio sam sokiran cinjenicom da se u dvadesetprvom vijeku jos uvijek primjenjuju pravila iz mracne proslosti covjecanstva. Odmah su mi na um pali Zidovi i njihova sudbina za vrijeme Hitlera. Podsjetilo me to i na polozaj nesrba u Banjaluci tokom rata devedesetih. Iako o americkom drustvu nemam bas previsoko misljenje, ni u snu nisam mogao pomisliti da se ovako nesto moze dogoditi.

Pitam se, sta dalje? Sta uraditi? Kako reagirati na ovaj sramni postupak zvanicnika jednog velikog americkog univerziteta.

Ovdje u Americi, u ovakvim slucajevima se nezadovoljstvo izrazava slanjem protestnih pisama odgovornim. To je, cini mi se, jedino sto nam preostaje. Ja cu to svakako uciniti a ovim prilogom pozivam i sve one koji smatraju da se u ovom slucaju radi o grubom rusenje ljudskih prava, da ucine isto. O ovakvim dogadjajima se ne smije cutati jer ce nas sutra stici ista sudbina. Zbog toga pozivam sve one koje dijele moje misljenje da ovu informaciju proslijedi na sto vise adresa, kako bi odziv bio veci.

Protesna pisma se mogu slati na slijedece email adrese:

JohnCoatsworth, Dean of School of International and Public Affairs at Columbia jhc2125@columbia.edu

TimothyFrye, Director of Harriman Institute, tmf2@columbia.edu

JanTimberlake, Director East Central European Center at Columbia, at2205@columbia.edu

Vise informacija mozete naci na slijedecim web stranicama:

http://www.columbiaspectator.com/2011/10/26/balkan-politician-draws-protesters-low-library-speech

http://ictj.org/news/columbia-must-press-dodik-his-denial-srebrenica-genocide

http://www.instituteforgenocide.ca/columbia-university-prevents-bosnian-americans-from-attending-dodik-lecture/

http://www.youtube.com/watch?v=kbEPeRAZxsA

http://bwog.com/2011/10/26/milorad-dodik-speech-sparks-protest/

http://www.bosniak.org/protest-letter-to-columbia-university-for-hosting-genocide-denier-milorad-dodik/

Eh da se nacionalizam moze namazati na kruh...

2011-10-25T22:47:00.003-04:00

U kancelariji sam, zavrsio rucak, i kako se vrijeme malo pokvarilo pa mi se ne ide u setnju po kampusu (prekid za odmor mi je citav sat i treba ga nekako 'ubiti'), odlucih da svoja zapazanja i razmisljanja zadnjih nekoliko dana stavim na papir, odnosno, da ih slozim u jos jedan prilog za ovaj blog koji nikako da se ugasi. Vidim da raja navraca pa ga treba odrzavati na zivotu.

Razloga za pisanje ima mnogo. Dok ovih dana veliki vozd manjeg blentiteta svrlja ovuda po Americi (u ovdasnjoj stampi a ni na televiziji ne mogu da nadjem nista vezano za ovu 'znacajnu' posjetu o kojoj one nase poznate 'nezavisne' novine redovito izvjestavaju), drzi 'predavanja' (mogu zamisliti kako to izgleda kada grmalj progovori onim svojim 'milozvucnim' glasom), dotle tamo dole u starom kraju zeljeznicari strajkaju, 'borci' se bune, a obicna raja se umirila pa jedva dise, valjda od dobrote koja ih pritisla (eh gdje je sada Kocic pa da to lijepo opise)? Sjedim tako u kancelariji i razmisljam sta se to, zapravo, dogodilo i o cemu se ovdje, zapravo, radi.

Sjetih se tako svoje raje sa posla, razbacane na sve strane svijeta, pa razmisljam i o njima i nasim sudbinama. U kontaktu sam sa mnogima i imam informacije iz prve ruke. Vecina je (gotovo po pravilu) nasla posao u struci, rade, dobro zaradjuju, skucili se i polako se pripremaju za penziju. Vecini ni ova svjetska ekonomska kriza nije naudila. Ne znam nikoga ko je zbog nje izgubio posao. A i djeca im uglavnom rade i dosta ih vec zaradjuju vise od roditelja (cast izuzecima). Cesto razmisljam o tome i pokusavam da shvatim sta se to desilo i kako je moguce da su oni kojima je bilo pripremljeno da propadnu, da se nikada ponovo ne usprave na svoje noge, zive normalan zivot u sredinama na koje nisu bili navikli i u kojima nisu imali cak ni zelje da zive, a da oni, koji su ih otjerali (ili su posredno ucestvovali u tome), i koji su ostali u poznatom okruzenju, kojima je ostalo sve ono sto smo zajedno stvarali, sada jedva prezivljavaju i boga mole da i oni pobjegnu nekud gdje ce naci neki bolji zivot.

Istina je, ne treba pretjeravati, ima i onih kojim je dobro. A ima i onih kojima je sjajno, kao sto je to onaj Segin 'prijatelj' iz proslog priloga. Ali takvi su u manjini.

U nasem gradu u kojem smo godinama zivjeli zajedno i gradili bolje sutra, jednog dana su neki zakljucili da je doslo vrijeme da se treba rijesiti onih koji su smetnja boljem zivotu. Prihvatila je to vecina naroda jer znamo kakve su bile reakcije onih dana kada smo sa par torbi napustali nas grad, svoje komsiluke u kojima smo odrastali, ulice i trgove na kojima smo provodili bezbrizne skolske dane, skole, fakultete i fabrike u kojima smo stvarali bolje sutra. Mislili su, valjda, da ce svi njihovi problemi biti rijeseni kada nas posalju na put bez povratka (tako se to tada cinilo).

I bi tako, ali samo za neke: one koji su sve dobro osmislili i koji su iskoristili obicnu raju da svoje planove provedu u djelo. Dobivsi svoj bletitet voljom svjetskih mocnika (poznato je sta se u nasem gradu i okolini desavalo kada su snage onih drugih bile na njegovim obodima), iskoristise vlast da se preko noci obogate, ne vodeci racuna o onima koji su im pomogli da se domognu tih svojih pozicija. 'Pokupovase' privredne gigante za male pare, otpustise vecinu zaposlenih, oprase novac gradeci nova stambena naselja i poslovne prostore, hotele i vjestacka jezera... Njihovi planovi se ostvarise. Jedan od tih ovih dana trosi pare (kojih za obicnu raju nema) pa putuje po Americi, prica gluposti i uziva dok vecina u starom kraju ne zna sta ih ceka sutra.

Pitam se, kako je to moguce? Koliko covjek mora biti glup, zatucan ili pak nacionalno zagrizen da mu sve to ne smeta. Ne mogu da shvatim bivse 'borce za blentitet' (a svi znamo dovoljno o njihovoj hrabrosti, jer se vecina razbjezala kada se druga strana naoruzala pa pocela uzvracati) koji su potpuno nmocni pred ovim 'svojim' mocnicima, koji za njihove zahtjeve haju koliko o lanjskom snijegu. Gdje su svi oni koji su izgubili poslove jer starih, dobrih, privrednih giganata vise nema? Gdje su oni sto rade za novokomponirane gazde koje im placaju kada im se cefne a o uplati u penzioni fond da i ne govori? Gdje su tu mladi, posebno studenti, koji bogu trace dane na fakultetima uceci znanja koja nikome ne trebaju? O penzionerima da ne govorim.

Znam da su neki tamo devedesetih razmisljali kako ce im biti lijepo, samo da se otarase nepodobnih. Mislili su da ce opljackano trajati do vijeka, ne racunajuci na to da su neki medju njima to vec mnogo ranije bezecirali.

Ali, braco moja, ne zivi se od nacionalizma. Jest' da su neki od vas tako mislili, ali stvarnost je drugacija. Ne moze se nacionalizam namazati na kruh, onako za uzinu, ili kada se malo ogladni, kao sto su nam to nekada davno nase majke i bake mazale masti ili maslaca na kruha, dok smo se igrali sa nasim drugarima. Ne moze se djetetu pripremiti sendvic za obdaniste ili skolu: namazes na kruh (malo deblje) nacionalizma, narezes malo fasizma i mrznje prema drugima, i sve to zacinis religijom.

Kako sada stvari stoje, problem je kruh, jer ga nema dovoljno pa se nema na sta namazati. A i maza se malo uzegle pa ne sjeda dobro na stomak. I religija je malo ustajala, tukne, pa je okus nekako bljutav. Kada sve to pomijesas zajedno, ne osjeca se covjek nekako sit. Jes' da je mozda dusevno 'pun' ali stomak, brate, treba nesto konkretno. Ne zivi se od duhovnosti. Bar ja to jos uvijek nisam uhavizao.

E 'braco moja' nacionalisticka. Dobro ste se zajebali ali necete to da priznate. I dalje blejite k'o tele u sarena vrata. Gledate svoju TV, citate 'nezavisne' a i Mile vam i dalje prodaje muda pod bubrege a vi ga ko ovce slijedite. Jos vam nije doslo iz guzice u glavu i ko zna hoce li ikada. Tu vam niko ne moze pomoci osim vas samih.

Razmisljam eto, tako, a bolje bi bilo da sam ipak malo prosetao, makar vrijeme nije najbolje. Kampus je pun mlade raje, a i drvece se vec obojilo jesenjim bojama. Uskoro ce zima pa ce biti napretek vremena za pisanje. A onima dole u starom kraju ionako ne mogu ni pomoci ni odmoci. Oni su svoju sudbinu sami birali i ja na to nisam ni najmanje uticao. Pa neka bude tako kako su sami htjeli.

Izmedju dvije vatre

2011-10-22T00:01:00.002-04:00

Tekst ispod je originalno bio poslat kao komentar ali sam nakon kraceg razmisljanja odlucio da ga objavim kao prilog iz prostog razloga sto se moj drugar Sega ne javlja tako cesto (svakih nekih pet-sest godina) pa je red da se njegova razmisljanja ne zagube u mnostvu komentara. Muzika u background-u mozda nece biti prijatna za poneko uho ali Edo Maajka stvari nazivaju pravim imenima i ne treba mu zamjeriti.

Kada smo bili djeca cesto smo se igrali ove igre. Ali sam zaboravio da li smo se dogovarali koliko cemo zivota imati ili je postojalo neko pravilo. Sto je bilo najbitnije, imali smo nekoliko zivota.

A sada da se vratimo u stvarnost, u zivot. Pravi zivot, a on je samo jedan, i po vragu traje nevjerovatno kratko... I u tom tako kratkom zivotu pojave se budaletine, nacionalno opicene budaletine koje te dovedu u situaciju... onu krajnju, zadnju, gdje iza ..... nema vise nista. Mozes da biras: ili rat ili izbjeglica. Ali, uvjek ima ono ali... Ja hocu da dodirnem nesto drugo a to je VECINA i MANJINA.

Dragi moji blogovci, draga moja rajo znam, da cete pomisliti EVO SEGA PROLUPO pa pise o VECINI i MANJINI. Kada su se u bivsoj Jugi pojavile one BUDALE ili KRETENI, jer drugim rjecima ih ne zelim spominjati, te nam ponudili RAT, VECINA je uzela pusku i zaigrala u ponudjenom kolu. A MANJINA je sa jednom ili dvije torbe protjerana u svijet. Moj sanjalacki scenario je sto MANJINA nije bila mnogobrojnija, mozda 5-6 miliona pa bi BUDALE i KRETENI bili sretniji i bogatiji a mladi narastaji bili spaseni od pomracenja mozga i dozivotnog tapkanja u mjestu !!!!

Ja sve sto napisem sada i ubuduce odnosi se samo na Banjaluku jer sam tamo bio do oktobra 1993.

A zasto u nasem gradu nije bilo rata (mislim masovnog rusenja i ubijanja) vlast moze biti zahvalna visokoj KULTURI Banjalucana, protjeranih, jer nisu htjeli rat, nisu htjeli oruzje i to je najveca snaga bivse Banjaluke. Naravno to je moje licno misljenje. Ponekad vidim da poneki potpisani ili nepotpisani dopisnici bloga pisu da nas je Zapad podjelio ili namjestio ratnu igru sto mislim da je besmislica ili glupost. Sjecate li se podjele Cehoslovacke ???? Bez problema i rata... To je stvar KULTURE naroda. A nasa kultura je iza nas i poznata, bila je VECINA i RAT. Medu vecinom koja ostade u bivsoj Jugi naravno ima mnogo i postenih te je velika steta da BUDALETINE i KRETENI u mozak upropastavaju nove narastaje (generacije) trujuci ih tako teskom bolescu ali tako ce biti dok VECINA ne postane MANJINA !!!!

Jos jedan paradoks nasih krajeva: ja slucajno imam (ili bolje receno imao sam) dobrog drugara koji je kroz rat i kasnije veoma "visoko" politicki. Kada smo se vidjeli prije desetak godina ja ga pitam kako ovo, kako ono ??? On kaze: nikad bolje, super !!! Ja se malo zablokiram, cuj super a zemlja tek izasla iz rata. Vrag mi ne da mira pa opet pitam: a sta ako se politika promjeni? On mi mirno i bez kolebanja odgovori: ja sam sebi i svojoj djeci obezbjedio buducnost da nista ne radimo. Posto je taj susret bio prije vise od desetak godina vjerovatno je "moj drugar" obezbjedio zivot za jos par generacija u svom porodicnom stablu. E, kada izbrojis koliko ima kantona, politicara, ministerija i slicno, mene ne moze niko ubjediti da su ostali politicari i rukovodioci "spavali" ne misleci na svoje porodicno stablo. A, ja... sta mozes, narod izabrao rukovodioce i oni pravo rukovode......Sada je drugo pitanje kada ce narodu doci iz guzice u glave ??? Mozda nekad a mozda nikad !!!!

Ja sam ovdje upao sa svojim komentarom i vjerovatno je besmisleno pisati o tome ko' poce rat?...ko' je vise kriv i slicno a sve je poznato da ne moze biti poznatije. Najbolja istorija i istina su price i pisanja protjeranih (vidjeno i dozivljeno).

Mozda je i vrijeme da zavrsim ovo moje javljanje i da pozdravim sve blogovce bez obzira dali ih poznajem ili ne !!!!

Sega

Vanbosanac

2011-10-20T21:50:00.000-04:00

Puno sam se dvoumila da li da pišem ili da ne pišem, nekako mi se čini da sam izašla iz štosa, pa mi se baš i ne da da budem iskrena. Prije par sedmica pročita članak o novinarki i njezinom ćuki i on me je najviše natjerao da sjednem i počnem udarati tempo po tipkovnici. Ne mogu ja dalje od crnjaka. Čitam i mislim si, ko je ovdje lud, jesmo li mi Vanbosanci pametniji od Bosanaca koji i dalje trpe i žive u strahu od bilo kakve vrste nasilja, jer misle i žive drugačije od većine!? Da li smo mi kukavice i da li su oni junaci il budale? Jesmo li mi u neku ruku licemjeri dok sjedimo u foteljama ispred kompjuterskih ekrana, a neki tamo ljudi žive i dalje u strahu, a mi kažemo kako je to skandalozno i nepodnošljivo.

Prije par godina bila sam u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i onako hladno predvečerje potrošili smo na šetnju kroz grad. U nekom trenutku ostado ja sama, jer mi se nije dalo ulaziti u malu slastičarnu, a tako i tako halvu ćemo uzeti za van. Okrenem se i vidim trojicu mladića kako idu prema meni. Malo im kratke hlače za ove zimske noći, a i brade nisu baš po mom ukusu. Stajala sam na stepenici slastičarne, a mislim da tamo negdje iz pete me prožeo strah koji je u stotinjki sekunde zauzeo svaku stanicu u mom tijelu. Dok su oni zastali na izlogu slastičarne jedno dvadeset centimetara od mene, misli su mi se vrtile u glavi 100 na sat, „samo da me ništa ne pitaju“, „samo da se ovi unutra još malo zadrže, bolje je da ne izlaze“, „šta će biti ako nas počnu pratiti“. Na kraju oni nastaviše svojim putem moji izadjoše, a ja nako u strahu reko: „samo hodajte, davno se nisam ovako prepala, vidjela sam...“, a na te moje riječi rodica viče:“ŠUTI“.

Kad sam došla kući i vraćala sjećanja u glavi shvatila sam da je onaj strah koji sam osjetila vrlo poznat mojoj psihi. Kako čovjek brzo zaboravi, al ta doza straha tako me „bacila“ u godine kada sam bila djete od nekih 9, 10 godina kada nisam bila toliko svjesna sebe kao danas. Kao da se mučki sakrio u nekoj pori moga tijela i samo čekao čas kad će se proširiti kao pošast. Kako godine čine svoje tako zaboraviš na te neke ružne osjećaje s kojima si prije živio skoro svaki dan, al kad osjetiš ljepotu i slobodu nekako ti se teško vratiti na ono ružno prije. Sjetim se samo riječi: „Šuti!“ e to jedino ne mogu ko prije sve i da hoću jednostavno ne mogu. I onda si mislim jebeš i državu i ljepotu i imovinu i sve ostalo šta ide u toj našoj lijepoj zemlji kad te ona jednostavno tjera da živiš u strahu.

Onda sam razmišljala da možda ja ne valjam možda neko drugi na mom mjestu bi ih pitao koliko je sati? Možda sam ja ta koja je „okrnjena“, a oni jednostavno vole i žele da ih se bojiš, da ta pošast kola tvojim tijelom i da te blokira. I ko je tu sad lud? Mi Vanbosanci koji osjetiše slobodu i koji u udobnim foteljama svojih domova viču kako je to skandalozno, il oni koji svojom slobodnom voljom i dalje osjećaju onaj strah? Da li su Bosanci junaci, a Vanbosanci kukavice? Da li ti Bosanci toliko vole svoju zemlju da im nije teško boriti se sa bradonjama bilo koje vrste? A mi, Vanbosanci kao nova nacionalna pripadnost kažemo:“ Eto kako je lijepo i ovdje vani, osjeti se Bosanski duh“ pravimo se kao ništa nam ne fali bolje nam je ovdje, a kao i naš duh je tu sa nama, što je dobro, al nekako nam već odavno ono naše izvorno vrelo od kud potječe onaj isti „duh“ koji svi volimo i želimo, nekako nam se zamutilo i to dobrano, pa počelo i dobrano tuknut, samo je tu i tamo malo bistro. Al nećemo mi Vanbosanci mislit o ružnim stvarima, jer šta nas briga sada o tome kad je nama ovako lijepo. A meni više neće bit drag ni Djed Mraz.

Pozdrav svim Bosancima i svim Vanbosancima duž svih zemaljskih dužina i širina.

Majda

Musical

2011-10-19T22:16:00.003-04:00

Dok se u starom kraju stvari ponovo zaostravaju, dotle nasa raja banjalucka razasuta svijetom nadje vremena da se opusti i uziva u sredinama u kojima nastavise zivot nakon progona iz rodnog grada. Ima se toga dosta za pogledati, samo se treba organizirati.

Edin Cejvan mi se ponovo javi 'muzickim ' prilogom, kao sto bi to covjek od njega i ocekivao. Prilikom nedavne kratke posjete, pricao mi je Edin o kcerci u Minnesota- i 'dzadi' ravnoj kao da je povucena linijarom, kojom od svoje kuce u Iowa vozi nekoliko sati da bi je posjetio. Mi smo se ovdje u Americi navikli na 'komsije' udaljene nekoliko stotina milja pa nam voznja od dva-tri sata dodje kao lagana setnja. Tako i Edin 'skokne' do svoje kceri a iz jedne nedavne posjete posla mi kratki tekst i nekoliko fotografija. Evo sta mi Edin javlja:

'Evo nas kod mladje kcerke u Minneapolis-u. U subotu smo si priustili i pogledali krasni mjuzikl o nocnom zivotu a na repoertoar Franka Sinatre. Culi smo interesantnu produkciju: Sinatrin vokal i veliki orkestar koji svira u zivo. Imalo se sta vidjeti (igraci ansambl sastavljen od mladih ljudi) a i cuti - prelijepo.

Prilazem ti nekoliko slika uz srdacne pozdrave.'

Eto tako pise Edin pa me podsjeti da odavno nisam pogledao ni jedan musical, koji se kod nas u Pittsburgh-u prikazuju tokom cijele godine u dvije prekrasne dvorane: Hainz Hall-u i Benedum Centre-u. Dolazi jesen pa ce i toga biti.

Oktobar u Montrealu i okolini

2011-10-17T22:10:00.001-04:00

Ove godine, tri dana oko 10 oktobra, vrijeme idealno, oko 23 C , nebo vedro, plavo nigdje ni najmanjeg oblacka. Na sve to dolazi kao krema na tortu, neradni ponedaljak, kanadski Thanksgiving.

Oktobar je mjesec kad sume Quebec-a plijene bojama od zute do crvene sa svim nijansama izmedju. I kad se uklopi praznik sa vedrim danom, onda se mora izaci napolje, uzivati u prirodi. Kanadjani su odlucili da slave Thanksgiving svakog drugog ponedeljka u oktobru. Prilika da se proslavi zavrsetak ubiranja plodova i sjeti prvih dana evropskih kolonista, koji su bili toplo primljeni od strane domacih indijanaca. Ove godine vrijeme lijepo, kud god se krene svuda je puno ljudi, cini se da niko nije ostao u kuci. Tako smo i mi odlucili da odemo malo izvan Montreala pogledati sume u toplim jesenskim bojama. Obisli smo zapadnu stranu ostrva, mali gradic Hudson, zatim trajektom presli jezero Le lac des Deux-Montagnes, i stigli u mjesto Oka.

Oka je poznata po velikoj plazi i trapiskom samostanu gdje su zivjeli fratri skoro dva stoljeca. Protjerani iz Francuske dosli su u Quebec gdje im je jedan drugi vjerski red Sulpicien ustupio zamljiste. Izgradili su samostan i vremenom ga dogradjivali. Pravili su sireve, med, zele, cokoladu, razne dzemove, vino. Udruzili se sa montrealskim univerzitetom i osnovali poljoprivredni institut. Dok su bili u zenitu brojali su oko 200 fratara. Pocetkom 21 stoljeca broj je spao na 28 od kojih je polovina starija od 70 godina. Nisu vise bili u stanju da placaju odrzavanje sad vec velikog komleksa. Brigu o njihovom samostanu je preuzela drzava a fratri su se preselili u manji prostor malo dalje na sjever. U Oki se jos uvijek pravi i prodaje sir koji je izvanredan, nema mu ravnog.

U okolini samostana ima dosta privatnih plantaza jabuka, pcelinjaka, rasadnika. Posjetioci su uvijek dobrodosli, mogu kupiti med , brati jabuke, kupiti sirce, sok ili razne domace pite od jabuka.

Iza ledja Oke pocinju planine Laurentides. Jedno od brda je poznato po kapelicama gdje su ljudi dolazili na hodcasce. Hodocasce je bilo popularno u Quebec-u sve do sedamdesetih kada je vecina stanovnika okrenula ledja religiji crkvi. Sada je to dio nacionalnog parka Oka , zove se Calvaire, i veoma je posjecen. Sve je ostalo isto, sumski put , uz put 4 kapelice okrecene u bijelo i na vrhu tri kapelice i predivan pogled na Ottawa rijeku, jezero i mnogo dalje. Ljudi rado dolaze, sat hodanja uz brdo i malo manje nazad. Tad kad smo mi bili, vidjela sam mnogo mladih ljudi s malom djecom.

Vjerski red Sulpicien su prvi dosli u Oku u 18 stoljecu. Osnovali su skole za indijance upoznavali ih sa krscanstvom. Mnogi indijanci su prihvatili katolicku religiju. Hurons, Agniers, Onneiouts, jezicka grupa iroquoienne su imali farme i zivjeli u kucama. Algonquins et Nipissingues su bili lovci i nomadi.

Kolonisti koji su dolazili, polako su uzimali terene i u danasnje vrijeme je ostao indijanski rezervat. Prosli smo autom kroz taj dio. Uz cestu se mogu vidjeti kuce kao i u svim drugim dijelovima Montreala. Neke imaju lijepe baste ispred, a neke imaju gomile smeca i starih auta. Sa strane ceste ima dosta natpisa “ovdje mozete kupiti sve vrste cigareta”.

Sverc, droga to je ostalo od ponosnih lovaca i farmera.

Indijanske grupe iroquoienne su imale drustveni sistem slican matrijarhatu. Poglavica je bio muskarac, ali su zene odlucivale. Zene su posjedovale kucu i imanje i posjed se nasljedjivao po zenskoj liniji. Ako zena nije bila zadovoljna s muzem imala je pravo na razvod i muz je morao izaci iz kuce. Djeca su ostajala s majkom. Zenski savjet je mogao da smjeni poglavicu. Poglavicina sestra je imala duznost da imenuje novog poglavicu. U danasnje vrijeme indijancima je nametnut zakon koji se oslanja na tradiciju zapadne Evrope gdje se posjed nasljedjuje po muskoj liniji.

Puno toplih pozdrava od Dubravke.

Link na kratki video klip

Kvinsi Dzons u Banjaluci

2011-10-14T13:15:00.002-04:00

Prilikom nedavne posjete Edina Cejvana i njegove supruge Ruzice, spomenuo sam mu ovaj blog i on mi je obecao da ce mi se javiti prilogom.

Neki dan mi preko facebook-a stize poruka i par zakacenih slika. Skenira Edin clanak naseg poznatog sugradjanina gospodina Irfana Nurudinovica (muzicara i bibliotekara Tehnickog fakulteta u moje vrijeme) u kojem se Irfan prisjeca koncerta jednog poznatog svjetskog muzicara u nasem gradu. Ne znam kada je i gdje clanak objavljen pa ne znam ni godinu kada se ovo dogadjalo ali vjerujem da je to bilo dok sam bio djecarac. Mozda se nadje poneko iz starije generacije koji je bio svjedok ovom zaista interesantnom kulturnom dogadjaju u nasem gradu koji je nekada znao cijeniti prave stvari.

Prije tacno 50 godina Banjalucani su imali priliku da u tadasnjem Domu kulture slusaju koncert tada na svijetu najboljeg dzez orkestra Kvinsija Dzonsa. Ovo bijesi prvorazredan dogadja u gradu, a za ljubitelje ovog muzickog zanra neponovljiva, nezaboravna senzacija. Naime, na evrospkoj turneji prije pola stoljeca ovaj renomirani americki dzez-bend planirao je, pored brojnih zemalja Evrope, da u Jugoslaviji odrzi koncerte samo u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. Medjutim, zahvaljujuci umjesnoscu direktora Doma kulture Drage Radovanovica i vezama sa organizatorima turneje pomenutog orkestra i Banjaluka je uklopljena u ovu marsutu, a tome je svakako doprinijela i cinjenica - lokacija naseg grada - gotovo na pola puta izmedju Zagreba i Beograda. Ovaj nesvakidasnji dogadjaj iscekivao se sa radoscu da je i Banjaluci pripalo zadovoljstvo ugostiti ovaj najpoznatiji ansambl.

Tog junskog dana u prepunoj dvorani Doma kulture uzivali smo u muziciranju vrhunskih, vecinom crnoputih muzicara. Vec u prvom dijelu koncerta nastao je kvar na elektricnom napajanju u tom dijelu grada. Nakon pola sata uzaludnog ocekivanja popravka kvara donesene su nekolike petrolejske lampe na pozornicu i orkestar je nastavio sviranje u jednoj neponovljivoj atmosferi uz freneticne aplauze publike i pljeskom nagradjivanje solistickih improvizacija pojedinih muzicara.

Koncert je bio malo produzen sa nekoliko bis numera, a zavrsetak je docekan uz elektricnu rasvjetu i vidljivo raspolozenje posjetilaca. Dirigent Kvinsi Dzons i muzicari su bili ugodno iznenadjeni atmosferom u dvorani da Banjaluka, mali grad, za kojeg nisu nikada culi, ima tako zahvalnu i odanu publiku za dzez-muziku, u cemu smo prepoznali i dio uspjeha naseg orkestra, koji je stalno nastupao u ovoj dvorani kao i na drugim lokacijama u gradu i koji je uz zabavno - plesne slagere cesto svirao i poznate melodija dzez-muzike.

Sutradan u nedeljno dopodne u basti hotela Bosna, prolazeci pokraj naseg stola, Milkan Gojic, tada direktor hotela, rece Dragi Radovanovicu i nama: "Cijel grad bruji o velikom uspjehu sinosnjeg koncerta, a bila bi jos veca senzacija da si muzicare doveo na banjalucko korzo, pa da se svijet nagleda tamnih krsnih monaka." Nasmijali smo se Milkanovoj sali.

Krevet

2011-10-13T06:36:00.002-04:00

Stegnu mi se srce pri spomenu onih zeljeznih kreveta u prici o ocu Alexu.

Ni za jednu stvar u zivotu nismo vezani kao za krevet. U djetinjstvu ga i nisam ljubila, bio je simbol prelezanih kozica ili onog mrskog ali obaveznog popodnevnog jednosatnog 'spavanja'. U pubertetskim danima se krevet i ja sljubismo zauvijek. Snovi o jednom plavom djecaku najsladje su se sanjali u njemu, a svadja s prijateljicom odbolovala uz potoke suza. Koliko je zabranjenih knjiga procitano sa jorganom na glavi uz slabu svjetlost baterijske lampe.

Nasu spavacu sobu smo kupili prije no sto smo znali u koji cemo stan useliti. Tri visoka dvokrilna ormara, krevet dva sa dva, sanduk za krevetninu iznad uzglavljla, dva nocna ormarica, plus police za knjige. Trebalo je dosta domisljatosti za sve to smjestiti u cetrnaest kvadrata. Srecom ispalo je odlicno.

Ljubav i svadja, strepnje i boli, nesanice i slatki snovi, sve se to odvijalo u krevetu. Slatki snovi bili jos sladji, a teske brige u okrilju noci bivale jos teze. Najsladji trenutci su bili kad bi se djeca jos snena u ranim jutarnjim satima teturajuci dovukla do nas i uvukla ispod pokrivaca. Ipak kad je doslo vrijeme da svako dijete ima svoju sobu pocela sam razmisljati da se rijesim tog obozavanog kreveta i prepustim sobu jednom djetetu. Razborita rodica me posavjetova da sobu prepustim kceri, ali da se kreveta ne lisavam. Argument joj je bio da ce djeca otici i prije no sto mislim, a meni ce krevet opet dobro doci.

I obistinilo se, puno, puno prije no sto sam i mogla pomisliti. Djeca otisla, ali ja se sa svojim krevetom vise nisam sastala. Svasta je poslije sluzilo kao lezaj. I luft madraci, i dvosjedi na razvlacenje, i oni odvratni zeljezni kreveti iz Ikee. Nasi mali, cesto mijenjani stanovi, sluzili su nerjetko kao bolesnicke sobe za nase shrvane roditelje ili kao grupna prenocista za prijatelje nase djece, za nase prijatelje koji su morali na brzinu iz podstanarskog stana, za rodjake i njihove prijatelje iz Sarajeva.

Kad sam ponovo usla u nas prazni banjalucki stan sa zetom i njegovim prijateljem, cula sam zeta kako mu sapce: "Ne mozes ni zamisliti kako je ovdje bilo lijepo. "

Nada Š. D:

Klima i Ljudi = isto

2011-10-12T00:54:00.001-04:00

Citajuci Enisin prilog o Maksimiru i komentare ostalih blogera, odlucih se da i ja nesto danasnje, dozivljeno, opisem.Jos sam uvijek u Sibeniku, jer ovo miholjsko ljeto nikad nije bilo ljepse u Dalmaciji. Temperature oko 29 stepeni a more 24, 25. To je zaista idealna temperature za kupanje i suncanje.

Pomagali smo rodici u branju grozd(z ili ,j, ne mogu se sjetiti)a. Nikad losija godina i nikad cudniji plodovi. Na nekim cokotima nije bilo nista, na nekim grozdovima i suha, i sitna i krupna zrna. Bas kao i kod ljudi.

06.10 smo bili na kupanju u za mene najljepsem djelu sibenske rivijere. 20-tak kilometara od Sibenika ili 10-tak od Primostena. Mjesto se zove Bilo. Boja mora, mir, plavetnilo neba i zelenilo, cini da covjek moze cjeli dan ostati na toj plaza i uzivati. Gledati galebove.Nemati pojma sta se desava u svijetu i mojoj domovini, jer TV nema upotrebnu vrijednost u ovim danima.

07.10 nevrijeme, kisa, grmljavina, olujna bura. Nigdje postupnog laganog vjekovima odredjenog prelaska godisnjih doba, na ovim nasim prostorima, koje su nase generacije upamtile. Mislim o propadanju raznih svjetskih carstava, uvijek iz nekih razloga koje su ljudi stvarali. Ove klimatske promjene ocito su posljedica “savrsene tehnologije” u svakom pogledu. Neko moze da te gleda iz vasione u svakom trenutku tvoga zivota. “Ma, ljudi je li to moguce"???

Nama je ovo ljeto bilo posebno jer nam je bio unuk u posjeti. Sa 4 i pol mjeseca dodje mali hrvatsko-bosansko-engleski Thomas u “srid” Rakova Sela.U prilogu saljem malo slika iz Bila i jednu od unuka.Ovo sam tesko pisala, ne ide mi ova vrsta priloga od ruke, osjecala sam se kao na pismenom u skoli kad te tema “ne potrefi”.

U mostu “Slobodne Evrope” Selvedin Avdic kaze, da je Bosna takva zemlja u kojoj bi se ljudi svaki dan trebali oglasavati razumom, i pokusavati nesto pozitivno uraditi. Meni je stalno u dusi i glavi tuga zbog toga sto ljudi to ne zele i onda kad umiju i mogu dosta toga reci. Zato ostaje meni i nekima od nas diletantska uloga u tome. Ostaviti pismeni trag o onom sto se desavalo, bez mrznje i potrebe da se nekome sveti. Jedino ostaje zelja da bude jedna istina o svemu sto se desavalo. Bez ispiranja mozga, bez nacionalizama i bez primitivizma.

Pozdrav Saima

Naš otac

2011-10-10T19:52:00.000-04:00

10. oktobra je rođendan našeg oca Fikreta koji nas je napustio prije 13 godina. Ne prođe dan da ga se ne sjetim. Nije to samo zbog njegove slike na regalu i mom albumu na Facebook-u, ni naše slicnosti (i u izgledu i karakteru) nego po puno toga u riječniku, koji s godinama postaje sve bogatiji njegovim izrekama (izviru).Bio je dobar i drag čovjek, vesele naravi i svi koji su ga znali cjenili su ga i voljeli.

Bio je dobar muž, otac, rođak, deda, komšija... Dugo godina nakon zapošljavanja ljudi su me pitali: "Jesi li ti Fikretova cerka? Vidi se." Tek poslije postalo je obrnuto.

Obožavao ja svoju Rasku - našu mamu. Kada je otišao u penziju uvijek joj je bio pri ruci. Svako malo slala bi ga u obližnju prodavnicu da nešto kupi, gulio bi krompir i jabuke, čistio orahe ili je nasmijavao svojim vicevima. Maminu iznenadnu smrt teško je podnjeo. Stalno je plakao i ljudima pricao o tome. Doživio je šok i poceo pomalo seniliti. To je narocito došlo do izražaja nakon dolaska u Zagreb. Cesto bi govorio da je neki auto ispred kuće njegov i da bi nekuda išao i slicno.

Zbog viceva koje je prepričavao na ulici, po kancelarijama i slicno, bio je poznat. Da ih ne zaboravi, zapisivao ih je u rokovnik, pa je iza njega ostalo nekoliko hiljada viceva. Naš stric Eso ispunio je dato obećanje i objavio knjigu viceva (100 kom.) za porodicu i prijatelje.

Kao veterinar bio je omiljen narocito kod seljaka, kojima je štrojio krmke, telio krave i slicno. Zvali su ga doktur Virket i kad im je trebalo šta u gradu obaviti (posao, bolnica i sl.) potražili bi od njega pomoć.Nas svoju djecu, jako je volio. Sve što je mogao to nam je pružio, nikad se nije ljutio ni digao ruku na nas. Dok nije bilo auta mene bi cesto vodio sa sobom "u praksu" na biciklu. Kasnije je tu ljubav prenio na unuke. Čudna je ta genetika. Moj si Zlatko kiše isto kao deda, nekakvim praskom i ja tada kažem: "Gdje si deda?"

A deda je tiho otišao 1. oktobra 1998 ovdje u Zagrebu, gdje je studirao 1934 god. Kao najbolji đak Gimnazije dobio je od kralja Petra stipendiju za fakultet. Još cuvam obavjest sa kraljevim potpisom i grbom, kao i njegovu diplomu. Slike koje imam on je ponjeo u svom neseseru kada smo odlazili. On nije bio svjestan događanja. Bilo mu je važno da ja sa nama, da gleda kviskoteku, rješava križaljke itd.Sada bi imao 98 godina, a to rijetki dožive. Starost je najgora bolest kojoj nema lijeka. Mnogo bi mogla napisati, ali i ovo je možda previše.U našim srcima ostaće dok smo živi i pri zdravoj pameti.

Uz pozdrave Niskana

Ps.šaljem nekoliko fotografija iz raznih razdoblja života.

Zbogom oče Alex

2011-10-09T11:00:00.001-04:00

U ovim danima kada se na nasa pleca gomilaju godine, kada se sve cesce probudimo sa novom boljkom, kada vec ozbiljno mastamo o penziji, sve cesce nas iznenadi, a ponekad sokira, vijest da je neko drag, neko s kojim smo dijelili dio svog zivota, zauvijek otisao sa ovog svijeta i da ga vise necemo sresti. Oni koji vjeruju u boga kazu da je sve sto nam se dogadja njegova volja i da nas on vodi putevima svojim. Mozda je tako, ne znam a ko zna da li cu to ikada saznati. Ali znam da sam u svom zivotu sretao razne ljude, i dobre i zle, i da su mnogi ostali u mom sjecanju, neki zahvaljujuci svojoj dobroti a neki pak zbog svoje pokvarenosti i zla koje su drugima cinili.

Ovog septembra me iznenadi tuzna vijest. Umro je otac Alex, svecenik, misionar, dobra ljudska dusa, koja nas je objerucke prihvatila kada smo se zahvaljujuci zloci nasih bivsih sugradjana nepripremljeni obreli u stranom svijetu, toliko drugacijem od naseg da se jos uvijek na njega prilagodjavamo.

Prihvati nas otac Alex kao stare prijatelje, kao nekoga koga je oduvijek poznavao, i ucini nam ovaj novi svijet ljepsim nego sto smo se nadali.

Nikada necu zaboraviti nas dolazak u Pittsburgh jedne sparne ljetnje noci, taj vazduh pun ozona nakon oluje koja je prije naseg dolaska protunjala ovim dijelom Pennsylvania-e, i njegove blage pojave kada nas doceka na vratima svog tadasnjeg doma u ulici Thomas Boulevard 1100. Probudili smo ga te veceri negdje iza ponoci jer nam je avion kasnio zbog loseg vremena. To vece ga, uz prigusena svijetla nisam dobro ni vidio ali sam od prvog momenta osjetio da sam dosao kod prijatelja. Moj osjecaj me nije prevario iako sam u svoju procjenu ljudi sumnjao nakon svega onoga sto nam se dogodilo u rodnom gradu.

Sjecam se prvog budjenja i silaska u kuhinju, prvog dorucka i upoznavanja sa ostalim ukucanima (svecenicima misionarima sa raznih strana svijeta), prvih razgovora na losem engleskom. Vrlo brzo smo se ‘raskravili’ jer smo osjecali da za oca Alexa i njegove ukucane nismo stranci vec ljudska bica koja su voljom drugih izbacena iz svakodnevne zivotne kolotecine kojima je potrebna pomoc.

Sjecam se i prvog pica koje smo to prvo vece nakon dolaska ispijali na terasi sa zadnje strane kuce u toploj pitsburskoj noci. Za mene je bilo rezervirano pivo a za Neru je otac Alex otvorio flasu crnog vina. Sjecam se i skromnih kucanskih stvari koje smo izabrali iz ‘kolekcije’ koju je otac Alex skupljao za one koji su ostali bez svega. Sjecam se Uhal kamiona kojim je otac Alex upravljao vozeci nas od kuce do kuce siromasnih doseljenika iz Italije kako bi si odabrali krevete (metalne okvire sa skromin dusecima) i jos pokoji dio namjestaja za nas stan u zgradi u kojoj su uglavnom zivjeli oni koji su zivjeli na pomoci drzave. Sjecam se dobro planiranog odlaska u posjetu covjeku koji je napravio biznis na Gospi iz Medjugorja s nadom da bi nam ovaj mogao pokloniti kakav stari racunar (tu se otac Alex prevario u proracunu jer sva njegova ‘navlacenja’ i price kako bi nam dobro dosao racunar nisu urodila plodom). Sjecam se kasnijih druzenja kod nas u stanu i kod oca Alexa u Thomas Boulevard. Uvijek je bilo veselo i uvijek se naslo nesto za popiti.

Trajalo je ovo druzenje nekoliko godina, otac Alex je ugostio jos porodica iz Bosne (tri su bile iz Banjaluke) a onda ga je njegov misionarski poziv ponovo odveo u Keniju da pomaze sirotinji, kao sto je to radio cijeli svoj zivot.

Bili smo u kontaktu, tu i tamo, onoliko koliko je to zivot i nasa okruzenja, dozvoljavao.

Ponovo smo se sreli prije nesto vise od dvije godine kada se otac Alex uputio u Ameriku sa grupom Italijana. Cilj putovanja je bilo upoznavanje sa ljudima koje je zivot natjerao da napuste rodnu grudu u potrazi za boljim zivotom. Tako se nasi zivotni putevi ponovo ukrstise, kao da se nikada nisu ni razdvajali. Iako je od njegovog odlaska iz Amerike proslo poprilicno godina, cinilo nam se kao da smo se nedavno rastali. Valjda je to tako kada se sreces sa pravim prijateljima pa vremenske distance ne znace nista.

Stigao je otac Alex sa svojom druzinom kod mene na fakultet, isli smo svi zajedno na rucak u jedan tipican americki restoran, svratili kod nas na kolace, kavu i pice. Drustvo je bilo saroliko, veselo i pricljivo, kako je to vec slucaj sa Italijanima. Pricali smo im o nasim sudbinama, o ljudima iz jednog grada koji je preko noci postao neprijateljski prema onima koji su ga bez rezerve voljeli, o borbi za prezivljavanje u novoj sredini, o uspjesima nase djece koje nevolja koja ih je zatekla nije izbacila iz ravnoteze, o planovima za buducnost. Otac Alex je prevodio i u njegovim rijecima sam mogao osjetiti kako se pravi vazan kada prica o izbjeglicama iz Bosne koje je primio pod svoj krov.

Imao sam osjecaj da je dobro znao sta se to kod nas dogodilo i da je, kroz druzenje sa nasoj rajom pomalo i sam postao banjalucanin.

Bio je to nas zadnji susret. Vratio se otac Alex sa svojom grupom nazad u Italiju uz obecanje da cemo se ponovo vidjeti: ili kod nas u Americi ili kod njega u Italiji.

Nakon izvjesnog vremena sam saznao da se razbolio ali nisam znao o kakvoj se bolesti radi. ‘Culi’ bi se ponekad preko facebook-a ali o bolesti nismo razgovarali.

Jedno jutro pocetkom septembra na facebook-u osvanuse neobicne poruke. Neke na talijanskom, neke na nekim drugim jezicima svijeta. Iz mog oskudnog poznavanja talijanskog zakljucih da nas je otac Alex napustio zauvijek, tiho, onako kako je to njemu prilicilo. Kasnije dobih potvrdu svojih sumnji: otac Alex je izgubio bitku sa teskom bolescu s kojom se borio zanjih godinu dana.

Ako ima boga i ako postoji raj, siguran sam da je otac Alex sada tamo. Zasluzio je to svojim zivotom i svojom dobrotom, pomazuci onima kojima je pomoc bila potrebna.

Zasluzio je to svojim vedrim duhom i svojom jednostvanoscu koja je privlacila na prvi pogled.

Zbogom oče Alex. Hvala ti za sve ono sto si ucinio za nas i za sve one druge kojima si pomogao kada im je bilo najteze. Cinio si dobra djela i zasluzio si da sada pocivas u miru. Nama ostaje da se sjecamo tvoga vedrog lika koji nam je davao novu snagu da istrajemo u trenucima kada su nam zivot zagorcali neljudi, oni od koji to nikada nismo ocekivali. Ti si nam vratio nadu u ljudsku dobrotu. Nadu da ce jednom dobro ipak prevladati zlo koje nas je iznenada zaskocilo.

Neka ti je vjecna slava

Jesen u Maksimiru

2011-10-04T22:16:00.001-04:00

Jesen se nećujno ušuljala. Još je toplo ko u sred ljeta, nosimo još ljetnu garderobu, na moru se kupaju turisti, a turustićki radnici zadovoljno trljaju ruke. Tko bi rekao da je već oktobar. Većina drveća još je zelena, samo je kestenje požutilo i puno je otpalog kestenja i lišća. Jedan veliki kesten raste kraj moje zgrade i nemilosrdno me posjeća na banjalučke aleje.

Ja ne volim jesen. U meni budi melanholiju, sve je nekako tužno i tada mi se ne izlazi iz kuće. Kako sam penzioner svaki dan mi je isti, a od nedavno mi je i muž u istom statusu, pa nismo ogranićeni vremenom. Tako možemo šetati kad nam se hoće, ali ipak je to po navici nedelja. Na TV gdje god okreneš pricaju o zdravlju, kako zdravo živjeti, zdravo se hraniti i što duže ostati živ i pri zdravoj pameti.

Pod utjecajem te propagande prošle nedelje Ahmet i ja uputili smo se u šetnju u Maksimir. Ovaj park prirode nam je veoma blizu i šteta je da nemamo naviku da svaki dan prošetamo bar pola sata. Ovaj puta šetali smo 2 sata, obišli 3 jezera, nauživali se cistog zraka, nagledali roditelja i djećice na igralištima, na prostranim livadama, na biciklima itd. itd.

Šaljem vam malo slićica da i vi doživite taj ugođaj.

Pozdrav Enisa

Posjeta Ruzice i Edina

2011-10-02T23:12:00.000-04:00

Prvog dana oktobra iz dalekog Des Moines stize familija Cejvan u kisni i hladni Pittsburgh. Ruzica i Edin Cejvan svratise do nas nakon posjete Nijagarinim slapovima. Dida Dane i Edin, bivse radne kolege iz GIK Kozara se tako sretose nakon nekih dvadesetak godina. Bio je to jos jedan susret protjeranih banjalucana hiljadama kilometara daleko od njihovog grada.

S Edinom se nisam druzio ali sam ga poznavao iz onih lijepih godina sezdesetih kada smo obojica pripadali maloj grupi onih koji su zabavljali banjalucane na, u to vrijeme, veoma popularnim igrankama: Edin je u Domu kulture pjevao cini mi se do 67., a ja sam nastavio godinu nakon toga.

Kako je dan bio ruzan, hladan i kisovit (prvi put smo morali ukljuciti grijanje), nije se moglo sjediti na vani i uzivati u po pravilu krasnoj pitsburskoj jeseni, ali susret starih prijatelja lose vrijeme nije moglo pokvariti.Vece je proslo u evociranju uspomena, kako onih iz rodnog grada prije ovog zadnjeg rata, tako i onih nakon odlaska iz njega. Kroz sve ove susrete s protjeranom Banjalukom cuo sam toliko razlicitih prica o ljudskim sudbinama devedesetih, prica koje zasluzuju da se sakupe u knjige koji ce govoriti o jednom vremenu za koje niko od nas nije bio spreman i za koje smo mislili da se moze dogoditi samo nekim drugima.

Cejvani su se svo ovo vrijeme borili, i na kraju izborili, za jedan pristojan zivot u zemlji daleko od one u kojoj su mislili docekati starost. Bilo je tu teskih trenutaka, bilo je borbe za prezivljavanje, ali na kraju se sve zavrsilo onako kako posten svjet zasluzuje.

Cejvani sada uzivaju u zasluzenoj penziji pa slobodno vrijeme, kojeg je sada mnogo vise nego kada covjek svaki dan mora na posao, koriste da se upoznaju sa novom domovinom koju svakako treba obici.

Ostalo se uz lijepu pricu, mezu, kavu, veceru, te obaveznu muziku do kasno u noc. Tih nekoliko sati nije bilo dovoljno da se ispricaju sve price, da se evociraju sve uspomene pa je pao dogovor da se razgovor nastavi pri slijedecem susretu. Nadam se da na njega necemo cekati narednih dvadeset godina.

Bez naslova

2011-09-19T21:46:00.000-04:00

Razmisljala sam kako da dam naslov ovom prilogu i odlucila za ovaj.

Pisem iz drzave baz drzave, iz zemlje ljudi bez ljudi, (samo Bosnjaci, Hrvati i Srbi) i da ne nabrajam jos mnogo stosta.

Obecala sam se javiti poslije emisije “Zabranjeni forum” i evo to sada cinim iz Sibenika. U ovih 10 dana od proslog cetvrtka bila sam tri dana u Banja Luci. Jedan u Sarajevu i evo sam vec 6 dana u Sibeniku.

Sve o emisiji.

U srijedu navece mi je Radmila poslala poruku i zamolila da u cetvrtak do 12 sati dostavim jedne “meleze” gospodinu Hrsumu (uredniku emisije).

Otisla sam i na recepciji predala knjigu i upitala recepcionera ko moze biti u publici. Odgovor je bio da obicno pozovu studente sa raznih fakulteta ili mlade iz raznih stranaka a izmedju ostalog moze doci svaki gradjanin. Ja sam odlucila da dodjem ne govoreci nikome o tome.

Tema je bila “Ko se mrzi taj se voli” .Gosti su bili neki gosp Tucakovic iz Islamse zajednice (neko je uvalio vremesnog covjeka, koji nije bas vican komunikaciji), gosp Nermin Pecanin (iz SDU - stranke koja se “odcjepila” od SDP-a i professor po prezimenu Ziga (meni licno nepoznat).

S druge strane Radmila, Sanja Vlaisavljevic (cest gost u politickim emisijama - nista posebno za cuti, stil profesora kojeg poslije odslusanog predavanja nista ne upamtis (bar za moj prosjecni IQ), a takvih je najvise pred TV ekranima i Martina Sopta novinarka iz zapadnog Mostara.

Povod je bio neka deklaracija IZ o islamofobiji u kojoj su izgleda optuzeni i neki ugledni gradjani.(Nisam dugo u Sarajevu pa ne znam o cemu se radi).

Martina je zgodna, mlada novinarka u mini suknji. U emisiju se javio neki Enver i vrlo ruzno napao novinarku sto se nije pristojnije obukla i zasto urednik pusta takve u studio.

Meni je to bila inicijalna kapsula (ne znam je li ovo ispravna rijec), da se pobunim i prekinem urednika moleci ga da mi da rijec. On je odobrio i onda sam ja rekla da gospodin Enver nije nista bolji od onih “koji s druge strane broje “nase” umotane i on odredjuje kako treba da se oblaci mladi svijet “s druge strane.” Onda je valjda krenulo iz mene sve sto se nakupilo za ovih 20 godina. Mrcvarenja bosanskog naroda, prvo od svojih nacionalista i fasista pa onda jedni drugih, nekad svi protiv svih , pa onda 2 protiv 1 (zavisno od trenutka). Rekla sam da smo rat predeverali sa strankama SDA, HDZ i SDS i evo nas nakon 20 godina, opet sa istima, samo medjusobno posvadjanim i podjeljenim novim imenima a korjen je svima isti.

Sutradan su reakcije komsija, prodavaca na pijaci, te poruka bile nevjerovatne: ne mogu da vjerujem svi obicni ljudi misle isto, a da nema snage da se ista promjeni i da se ni nakon godinu dana ne formira vlast u ovoj lijepoj i napacenoj zemlji.

PS . U Banja Luci sam vidjela Radmilinog Totu-Vuka. Nevjerovatno da se tako moze ozlijediti neduzna zivotinja. Samo donja vilica puknuta na tri mjesta. Poruka je sigurno u stili divljaka “zacepi gubicu”.

U Sarajevu smo posjetile gospodina Jovu Divjaka. Gradjani ga posjecuju, na ulici zaustavljaju i ljube. A ova vlast “ludi od zlobe i zavisti”. Ne tretiraju ga ni blizu kako zasluzuje. Docepali se vlasti na racun bosansko hercegovackih patriota i vjerovatno “ne spavaju mirno”.

U prilogu saljem fotografiju iz emisije i susret sa “cika Jovom “.

Pozdrav Saima

Prica za laku noc

2011-09-15T12:54:00.001-04:00

Ona oluja sto je spomenuh prosli put nema milosti. Krsi, baca, zavija. Osjecam gotovo da me fizicki rastace i preslaze prema Pikasovom receptu. S velikim naporom uspijevam na kratko sve vratiti na svoje mjesto, a ona se samo prezrivo raskezi i zacas profil ode u anfas. Trazim mirne kutke gdje ce meki lezaj od trave donijeti trenutak sna iz kojeg ce izroniti ona, plava i njezna i odvesti me u Banju Luku.

U Banju Luku gdje se ne vide ni kuce ni ljudi, u Banju Luku gdje nema ni tona ni slike, ni proslosti ni buducnosti. Samo Veseli brijeg stoji na svom mjestu. Nad njim luna Lorkina, okrugla i debela, ne uspijeva rastociti natalozeni mrak, ali me Plavojka s lakocom vodi putem gore, na cijem nas kraju ceka moja Miza. Na mjestu gdje joj je bila kuca gori vatra, a u boci crvenog vina iskre se zlatne kapi. Sjedimo nas tri oko vatre, svaka otpuhuje svoje dimove, a boca vina se opasno brzo prazni. Prica mi Plavojka onu davno obecanu pricu o Njemu, a ja njoj objasnavam sta u onoj jabuci ne pripada meni. Smije se smijehom djeteta i iskusne zene i kaze : Zar mislis da bih ti povjerovala da si rekla suprotno ?

Probudi me zagrebacko sunce i miris periferijske livade. Nigdje ni Plavojke ni Mize. Samo mi u ruci Mizina samija sa onim necanim bobicama i na njoj dvije kapljice crvenog vina.

Nada Š. D.

Cestitka za Bajram

2011-08-30T14:09:00.000-04:00

Svim vjernicima islamske vjeroispovjesti čestitam Bajram ovom lijepom čestitkom koju sam dobila od svog učenika Spomenka.

Enisa Pletilic

Zvjerski napad na Totu poruka je meni

2011-08-27T10:05:00.000-04:00

Prijetnje poznatoj banjalučkoj novinarki Radmili Karlaš kulminirale su napadom na njenog psa prije nešto više od mjesec dana. „Ja ne znam ko je povrijedio mog psa, mogu samo da razaznam mržnju iza svega“, kaže Radmila

Napisala: Mila Durić

„I pse ubijaju, zar ne“, kaže banjalučka novinarka i književnica Radmila Karlaš, čiji je pas-mješanac Toto Vuk bezočno napadnut u noći 7. jula. Naime, nešto prije ponoći, neko mu je nanio teške povrede, slomivši mu vilicu na tri mjesta. Od tada traje njeno gotovo danonoćno bdijenje nad teško povrijeđenim ljubimcem. „Veterinari su bili vidno zgroženi povredama, kada sam ga ujutro unijela u veterinarsku stanicu. Prema njihovom mišljenju, neko ga je udario nekim teškim predmetom, na osnovu povrede pretpostavljaju da je u pitanju metalna šipka, razmrskavši mu donji dio vilice. Operisan je, stavljeni su mu fiksatori, danima je bio na infuziji,“ priča Radmila. Kako kaže, polovinom mjeseca će se znati da li će fiksatori u vilici ostati zauvijek, kako su veterinari predvidjeli na posljednjoj kontroli ili će biti uklonjeni.

Jeziva noć

Radmila je te noći kao i toliko puta za proteklih osam godina, od kada je jedno napušteno štene zatulilo ispred njenih vrata, izvela psa u šetnju. „Šetala sam ga i onda je on sam optrčao dva-tri kruga oko ulice. Živim u mirnom kraju punom zelenila, nije prometno, ljudi gotovo i da nije bilo na ulici. Toto Vuk se vratio brzo i u prvom momentu nisam ni primjetila ništa neobično. Tek kad se posuda za vodu obojila krvlju, vidjela sam da nešto nije u redu“, prisjeća se Radmila te noći, kao i gorke istine da spada u red ljudi kojima je najčešće poručivano da začepe gubicu. „Psima su vilica i očnjaci bitni za opstanak. Uništiti im to znači načiniti ih invalidima. Pred Totom Vukom osjećam grižu savjesti. Nedavno mi je jedan poznanik dobacio da pazim šta pričam, jer će mi ubiti Totu Vuka. Ličilo je na šalu, ali sam ja nakon toga imala jako neprijatan predosjećaj“, kaže Radmila i kaže da je, u slučaju da je neko htio da je povrijedi preko njenog psa, taj neko uspio, ali ne do kraja.

IZVAN STADA: Misliliti svojm glavom ovdje je privilegija malog broja ljudi. Ne samo u Banjoj Luci, tako je i u cijeloj BiH. A to podrazumjeva i djelovanje izvan stada.“

„Bila je to jeziva noć. Najteže mi je bilo gledati ga u mukama, a nisam mu mogla pomoći do ujutro. Samo sam mu ponavljala da će biti dobro. Bio je to najteži govor u mom životu. Na sreću, Toto Vuk je ostao živ, jako je izdrzljiv, vitalan i veterinari kazu da je čudo od psa i da je jedinstven po mnogo čemu. Disciplini, izdržljivosti, hrabrosti. Nije nijednom zacvilio od momenta povrede, a odmah nakon operacije moja sestra ga je šetala nekoliko sati. Ima nevjerovatnu energiju.“

Frekvencija ljubavi

Radmili su u ratu prijetili, pratili je, baš kao i njene roditelje. Poslije su joj ljudi prilazili i tvrdili da su slušali planove za njenu likvidaciju. Nakon rata je i dalje bila u manjini.

„Misliti svojom glavom je privilegija malog broja ljudi. Ne samo u Banjoj Luci, već i u cijeloj BiH. A to podrazumjeva i djelovanje izvan stada. Što bi rekao moj otac 'dato-zadato.' I to ima svoju cijenu. Ja ne znam ko je povrijedio mog psa, mogu samo da razaznam mržnju iza svega. Kako je Toto prikopčan na frekvenciju ljubavi, preživio je“ “, zaključuje Radmila koja ujedno i predsjednik skupštine Udruženja za zaštitu životinja „Fauna“iz Banjaluke, prvog udruženja ove vrste osnovanog u RS-u.

Tekst je uz odobrenje Radmile Karlaš prenijet iz sarajevske Gracije, GRACIJA, prvi BiH magazin za savremenu ženu, broj 166

In memoriam - Fuad Balic

2011-08-22T06:38:00.001-04:00

Dugo sam u Sibeniku, sad nam je i sin sa snahom i unukom ovde, a moj interes za elektroniku ovde totalno nestane. Toliko nam je prvi put dozivljeni radosti da vrijeme istice kao pjesak u ruci.

Sinoc me nazvala moja sestra iz Sarajeva i rekla da je u Banja Luci umro Fuad Balic. Rastuzila sam se jer neminovnost zivota i smrti se stalno smjenjuje.

Slicna smrt kao profesora i slikara Lojze. Dok je Enisa bila kod cerke Vedrane u Kanadi, Lojzo je umro u Banjaluci.

Sad je Vesna otisla u Ameriku kod kcerke koja se porodila a Fuad je umro u Banjaluci.

To su sve velike banjalucke ljubavi, kojih ima jos.

Ponekad mislim da nam je Aleksa Santic u svojim stihovima "iz plemena onih Azra sto umiru kada ljube" opisao nase podneblje i mentalitet.

Iskreno saucesce porodici.

Pozdrav Saima

Novi penzioni zakon manjeg blentiteta

2011-08-20T10:17:00.000-04:00

Predpostavljam da oni koje to zanima vec znaju da se u manjem blentitetu uveliko radi na novom penzionom zakonu o kojem sam nekoliko puta pisao. Zbog opce financijske krize i katastrofalne privredne situacije u tom dijelu Bosne (ni onaj drugi dio nije puno bolji), nova vlast se prihvatila posla da postojeci zakon izmijeni kako bi pokusala bar prividno popraviti nezavidnu situaciju mnogobrojnih penzionera koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Kako se toj grupi i sam priblizavam, naravno da sam zainteresiran za ovu problematiku a trebali bi biti i mnogobrojni protjerani banjalucani kojima je pravo na penziju uskraceno upravo odredjenim clanovima ovog zakona.

Po postojecem zakonu, prava na starosnu penziju imaju osobe 65 godina starosti koje istovremeno imaju najmanje 20 godina radnog staza. (za zene je starosna granica 60 godina). Ovim clanom su pravo na starosnu penziju uskracena svim onima koji su devedesetih nezakonito otjerani s posla, uz napomenu da je najveci broj nakon toga protjeran iz grada. Samim aktom nezakonitog otpustanja i protjerivanja oni nisu bili u mogucnosti da sakupe dovoljan broj godina radnog staza. Kako je etnicko ciscenje ratni zlocin, koji je sankcionisan presudama Medjunarodnog suda za ratne zlocine u Hagu, ocigledno je da je penzioni zakon trebao tu cinjenicu uvaziti i propisati pravo na starosnu penziju svima onima koji spadaju u ovu skupinu, bez obzira na godine staza (naravno da bi se visina penzije izracunavala proporcionalno godinama provedenim na radu prije akta otpustanja, odnosno protjerivanja).

U istom ovom zakonu su definirana posebna prava po pitanju radnog staza za osobe koje su ucestvovale u ratu na strani manjeg blentiteta, pa cak i za one koji su ratovali u Hrvatskoj, bilo kao pripadnici bivse JNA, bilo kao pripadnici vojske bivse Republike Srpske Krajine (tu se misli na vrijeme od trenutka dizanje pobune protiv legalne vlasti susjedne drzave do trenutka ‘slavne’ bjezanije u manji blentitet). Da ne spominjem da su istim zakonom privilegovani pripadnice tkz vojske u otadzbini, koje nas svijet bolje poznaje pod 'popularnim' imenom cetnici (uz jos jednu opasku, da su se u zakonu nasli i partizani, valjda kao nekakva protuteza ovim prvima).

U takvom zakonu, dakle, pravo na penziju imaju svi osim protjeranih. (Kao temu za razmisljanje bih mogao predloziti dilemu: kako se postojecim zakonom tretiraju sadasnji stanovnici manjeg blentiteta koji su ratovali na suprotnoj strani? Zar oni ne bi trebali imati pravo na privilegovani staz za ucesce u ratu, jer, zaboga, radi se o medjunarodno priznatoj drzavi Bosni i Hercegovine?)

Kako para za penzije nema, ‘gospoda’ politicari su odlucila da zakon izmijene kako bi pravo na penzije imao sto manji broj lica. Prijedlog novog zanona nemam pa ga ne mogu u potpunosti komentirati. Iz onoga sto sam procitao na Internetu, jedna od izmjena se odnosi na potreban broj godina staza, koji se sada smanjuje na 15. Poznavajuci matematiku, cini mi se da ce pravo na penziju steci veci broj osoba jer je ova granica smanjena. Evo, po novom zakonu i sam sticem pravo na istu, a po starom ga nisam imao. Dakle, jedan pensioner vise! Mozda u zakonu postoje neki dodatni clanovi koji ce me ponovo 'skinuti' sa liste buducih penzionera jer sa ‘strucnjacima’ koji vedre i oblace na nasim prostorima nikada ne znas na cemu si. Nacuo sam, istina, da je starosna granica promijenjena za zene (izjednacena sa muskarcima), pa se tu ocekuje smanjen broj onih koji sticu prava na penziju.

Bitna promjena u novom zakonu je brisanje prava na privilegije i posebne zaluge. Radi se upravo o clanovima koji su regulisali privilegije za ucesnike u ratu, te osobe s ‘posebnim zaslugama za narod’ (u koje se ubrajaju i pravoslavni svestenici). Brisanjem ovih clanova se ove privilegije i ‘prava’ nisu izbrisala, vec je samo izmijenjen ‘zakonski okvir’ kojim ce se ona regulirati, te izvor sredstava iz kojih ce se isti isplacivati. Ovaj segment ce se regulirati posebnim zakonom a novac ce se obezbijedjivati iz budzeta (za sto bi nas narod rekao, prelivanjem iz supljeg u prazno).

Ako ste pazljivo procitali napisano, i ako malo razmislite, doci ce te do jedinog moguceg zakljucka a taj je da se u manjem blentitetu oni na vlasti igraju sa sudbinama ljudi kako im se cefne. Brojke se frljacaju od oka pa sto je jucer bilo 20, danas je 15. Sutra to moze biti 25, vec kako im se prohtjedne. Isto tako se clanovi zakona dodaju, mijenjaju ili brisu: sad je neko 'unutra', a vec sutra nije. Da budem malo jasniji. Zakoni se mijenjaju voljom onih na vlasti pa je tako i ovaj zakon (koji je pravo na starosnu penziju oduzeo mnogima), mogao imati clanove kojima bi se ono definiralo za sve osobe protjerane iz grada politikom etnickog ciscenja, samo da su to oni koji su ga pisali tako htjeli. Kako to njima nije u interesu a kako se ama bas niko od protjeranih ne buni, tako je kako je. A mi se nikada necemo opametiti i organizirati da se izborimo za prava koja nam pripadaju. Jer nama su pokrali stotine hiljada godina radnog staza a novac uzet od nas koji je uplacen u penzioni fond dodijelili drugima. U isto vrijeme su se oni koji su bili aktivni sudionici zla na nasim prostorima organiziraju i tako organizirani malo po malo iskrivljuju istinu i 'navlace' je na svoju stranu. Svjedoci smo toga svaki dan. Jedan primjer je i Sarajevo cijem smo razaranju s okolnih brda bili svjedoci ali su danas usprkos tome glasovi koji to negiraju sve glasniji i bezobrazniji.

Zao mi je sto sam daleko od mjesta zbivanja i sto se ne mogu angazirati po ovom pitanju. Bilo bi mnogo bolje kada bi se organizirano pojavili sa zahtjevom da se nepravda ispravi a ukradeno vrati jer cini mi se da je sada pravi cas da se izvrsi pritisak na postojecu vlast da se pitanje protjeranih i njihovih penzija rijesi. O nekim od aktivnosti vezanih za ovu temu ce biti jos govora narednih dana. A do tada preporucujem da svi malo razmislimo o ovome. Mozda za nas sve nije izgubljeno i mozda se ipak mozemo organizirati po ovom pitanju. Vrijeme ce pokazati da li sam u pravu.

‘Naši’ Čajevčani

2011-08-16T23:20:00.000-04:00

Ruzne su se stvari dogadjale devedesetih u nasoj Banjaluci a o njima se u medijima vezanim za prostor bivse Juge veoma malo pisalo. Valjda su razlog tome jos ruznije stvari koje su se desavale u drugim gradovima Bosne pa Banjaluka ostala nekako po strani. Izgleda da se zadnjih dana taj odnos prema nasem gradu i sudbini njenog zivlja mijenja jer je sve vise clanaka o ljudima i dogadjajima devedesetih. Tako i Banjaluka polako zauzima svoje mjesto na ljestvi zlocina.

Kao ocevidac tih dogadjaja tesko mi je shvatiti zasto se o njima tako malo govori i zasto ogromna vecina suti. Valjda se vecina bivsih gradjana naseg grada dobro uhljebljila tamo gdje se nalazi pa ih nepravda prije nekih dvadesetak godina vise ne zanima. A trebala bi, zbog generacija koje dolaze, koje ne bi trebale ponoviti greske koje smo mi pravili. Jer, poznata je ona stara, “na greskama se uci”. Cini mi se da nas vecina ili nije cula za ovu mudru izreku (a sve mudre izreke su posljedica dugogodisnjeg iskustva) ili je malo u zivotu naucila.

Pise se, kako vec rekoh, o Banjaluci zadnjih dana sve cesce, s razlogom. Na vidjelo izlazi istina o onim koji su pocetkom devedestih izabrali stranu zla, svjesno zrtvujuci stara prijateljstva, rodbinske veze i poznanstva, opcinjeni nacijom, mitovima i pohlepom za pozicijom u drustvu i privilegijama (i bogatstvom) koje ona sa sobom nosi. Bilo je takvih svuda, zacudjujuce mnogo, ako se prisjetimo u kakvim smo sredinama i pod kakvim uticajima odrastali. ‘Moj’ “Rudi Cajavec” je, cini mi se, bio tajno leglo zla, u kojem se ono izleglo, razvijalo, i na kraju toliko ojacalo da mnogi i dan danas osjecaju njegove posljedice.

Sjecam se jednog dogadjaja iz prvih dana visestranacja i ‘demokracije’. Nekada se medju nasom rajom prepricavao kao anegdota ali se kasnije pokazalo o cemu se zapravo radilo. Bilo je to onih dana kada se komunisticka partija raspadala, a njeni ‘prvoborci’ birali nove redove. U tome su prednjacili veliki komunisti, sekretari partije (kod nas ih je bilo na pratek), koji se cak nisu udostojili da partiju napuste kao casni ljudi, vec su se, vise manje, tajno, okupljali na nacionalnoj osnovi, upravo onako kako ih ta ista partija nije odgajala. U bivsem Domu kulture (za koji me vezu lijepe uspomene), se tih dana odrzavao skup Reformista (da one koji lako zaboravljaju podsjetim, bila je to ona stranka koju je osnovao, sada kod vecine onih koji su danas na vlasti omrazenog, Ante Markovic). Sala je bila puna, ocekivanaja velika, atmosfera slavljenicka. Mislili smo, Banjaluka je odabrala pravi put kao sto je to bilo cetrdesetih kada se trebalo organizirati i odbraniti od mnogo snaznijeg neprijatelja. U predvorju i sali puno poznatog svijeta. Podsjetilo me to na dana kada sam sa pozornice zabaljao mladost Banjaluke na popularnim igrankama sezdesetih. Mnogi su ponovo pohrlili u poznatu salu gajeci nadu u bolje sutra.

Skupu je prisustvovao i Osman Kovacevic, jedan od direktora u Rudi Cajavecu. Jedna postena osoba, koja je u zivotu prosla mnogo toga i nagledala se svega i svacega. Pricace Osman nekoliko mjeseci kasnije kako je, pun elana, stigao u Dom Kulture i kako je u foajeu ugledao grupu nasih radnih kolega, rukovodeceg kadra, bivsih partijskih sekretara, kako medjusobno caskaju. Bi Osmanu drago. Pomisli, evo nas opet zajedno. Dobro je to za grad Banjaluka, opet smo svi tu na okupu, bez obzira na naciju (vjera kod navedenih nije igrala ‘znacajnu ulogu’, to sada svi dobro znamo!). Onako u prolazu ih pozdravi i pozuri u salu u kojoj je program vec zapoceo. Pozva ih Osman da udju, da ne kasne, a oni mu samo odmahnuse rukama, kao, ‘eto nas, samo da nesto zavrsimo’.

Zavrsi se skup Reformista, odrzase se u Banjaluci jos mnogi skupovi a rezultate znamo. Bilo je na tim skupovima puno svijeta, razlicitog (kako na kojem), kako se ko ‘demokratski’ opredjeljivao. i nase radne kolege iz foajea Doma kulture su uzimale ucesca u mnogima, vec prema svom opredjeljenju. Ali na onaj Reformista, nisu navratili. Taj dan su imali vaznije posla. Imali su oni svoj skup, u jednoj od mnogobrojnih sala bivseg Doma kulture, na kojem su postavili ‘platformu’ buduceg grada Banjaluke: kakva ce i cija ce biti. i ko ce u njoj moci zivjeti. i ostvarise to, onako kako je to zamislio ‘doktor’ iz Haga.

Ah, skoro da zaboravih. Evo imena nekolicine, onih kojih sam licno poznavao, s kojima sam se druzio i cak dijelio iste radne prostore, da ne kazem udisao isti vazduh: Vlado Koruga (pokojni), radni kolega, radili u istom odjeljenju, kasnije postao direktor Poste na osnovu ‘sposobnosti i zasluga za narod’; Slobodan Boskovic, pjesnik, poznati ’teniski virtouz’ u klompama, direktor od momenta kada je stupio nogom u Profesionalu (nakon dugogodisnjeg studiranja na elektrotehnici), glavni organizator doturanja oruzja svojima u i oko Banjaluke, danas nekakav funkcioner u Republici koju ne priznaje; Vladislav Krstic (jos jedan direktor, kasniji ‘razvojni put’ mi nepoznat), stalni posjetilac naseg odjeljenja, s kojim sam ispio bezbrojne kave; Katarina Krcmar, zadnji partijski sekretar u Profesionali (kasniji zivotni put takodjer nepoznat. Vjerujem da bi neki mogli o njoj reci mnogo toga). Ostalih se ne sjecam, ali to i nije toliko vazno. Ovih cetvoro su tipicni predstavnici jedne garniture rukovodeceg kadra Profesionale kojima je bivsa drzava pruzila sve a oni su joj prvi pljunuli u lice. i u lice svojim dotadasnjim radnim kolegama, prijateljima i poznanicima. i gradjanima Banjaluke, koja ih je domacinski primila i omogucila im lagodan zivot (dobre place, drustveni stanovi u centru grada, itd). Jer svi su oni bili dosljaci u grad koji nije pravio razlike izmedju onih autohtonih i onih koji su se u njemu skrasili. Vlado je stigao iz Bosnaske Dubice, Slobodan iz Crne Gore, Krstic iz Srbije a Katarina negdje iz Hrvatske (okolica Pakraca, ako se ne varam).

Kakva je sudbina zadesila Osmana Kovacevica ne znam (mozda se neko javi pa nesto saznamo o njoj), ali ce mi u sjecanju uvijek ostati ova njegova dogodovstina iz zivota koja nam se jednom cinila simpaticnom a koja danas budi sasvim druge osjecaje. Znaju to mnogi koji ove zapise iz zivota gradjana jednog grada koji nije ratovao danas citaju sirom svijeta.

Gradac

2011-08-14T21:51:00.000-04:00

Nisam se dugo javljala jer nisam znala prenijeti slike sa mobitela. Pomogao mi je Mihael turist iz CZS, koji se dodro razumije u kompjutere.

Gradac je pun turista, a najvise iz Ceske, Slovacke, BiH, Italije. Turisti su smjesteni u dva velika susjedna hotela i u privatnom aranzmanu. Stalno zovu ili dolaze pitati za smjestaj da je tesko povjerovati da je ekonomska kriza i bezparica.

Vrijeme je idealno, more toplo, na svakom koraku picerije, riba, cevapi, slasticarne, ponegdje gostovanje klapa ili pjevaca, izletnicki brodovi za Hvar, Medugorje, itd. Kuce su okruzene vrtovima punih raznovrsnog cvijeca i voca. Neki imaju i solarno grijanje vode sto se pokazalo vrlo ekonomicno. Izgleda da jedino turizam napreduje, a sve ostalo propada. Uz malo slika iz Gradca gdje uzivam pozdravlja vas Niskana.

In memoriam - Dragan Lovric

2011-08-13T11:04:00.000-04:00

Postovani Milane,

Jutros sam dobio tuznu vijest da je jos jedan Cajevcanin preminuo u tudjini. Dragan Lovric, masinski inzinjer, kapetan prve klase bivse JNA, dugogodisnji radik u ROPE podlegao je teskoj bolesti nakon visemjesecnog lijecenja koje nazlost nije uspjelo. Draganova porodica je zivjela u Bosanskoj Gradisci a on je sa svojom porodicom, suprugom koja je takodje radila u Rudi Cajavecu, kcerkom i sinom zivio u Banjaluci.

Upoznao sam ga na prvoj proslavi 22. decembra po mome dolasku u Rudi Cajavec da bi se nase druzenje nastavili u Novakovicima gdje smo djelili zajednicku kancelariju nekoliko godina. Iza naoko ostrog covjeka krilo se jedno brizno bice za svoje kolege i porodicu, koji je nastojalo da podjeli inzinjersko znanje i usmjeri mlade kolege. Kao dugogodisnji ribar djelio je svoje dogodovstine samnom koji sam tih dana pravio svoje pocetnicke korake kao ribar. Tim pricama je pokazo jednu finu zicu humora.

Kao i mnogi zbog svojega porjekla, kao Hrvat, ostaje bez posla i odlazi u penziju, te na koncu sa porodicom odlazi u Svedsku gdje je i okoncao zivot. Moji zadnji susreti sa njim u Banja Luci potvrdili su njegovu ljudskost koju je pokazo nastojeci da mi pomogne u odlasku iz nasega grada.

Nadam se da ce ga vecina Cajevcana spominjati po dobru i ovim putem zelio bih da njegovoj porodici izrazim iskreno sucesce.

Aljosa Mujagic

Stare slike

2011-08-09T22:41:00.000-04:00

Moja oluja, ona koja me uredno pohodi vec devetnaest godina i cije naznake pocinjem osjecati sredinom kolovoza, a kulminaciju dozivljavam u trecoj dekadi rujna, ove godine je uranila i bojim se da bi se mogla pretvoriti u hurikan. Mozda je to izazvano jednim razgovorom, mozda starim slikama kojih se napokon docepah, a mozda i opcom klimom. Sta je, da je, vec sad trese zestoko i samo se nadam da ce je nesto skrenuti s mog puta ili bar oslabiti njenu snagu. U protivnom... Ma ne smijem ni misliti da bi me mogla slomiti. Radije razmisljam o varijanti da mene pretvori u furiju.

Te slavne banjolucke ' 92. u grad se podmuklo uvukao vjetar s Gazimestana koji ce u narednim godinama olujnom snagom pocistiti ispred sebe djecu zaljubljenu u Vrbas, miris lipa, zaljublenu u svoje prijatelje, svoje skolske klupe...

Te godine samo dva zadatka si postavih: spasiti djecu i obiteljske albume. Vremenom sam shvatila da mi fale fotografije iz djetinjstva, iz mladosti mojih roditelja, njihovih roditelja i sve ostale rodbine, kao i zgrada, parkova, skola, odmaralista na moru, radnickih savjeta...Fali mi zivot, zapravo dokaz tog zivota.

Srecom kod sestre je ostala kutija sa slikama povadjenim iz maminih i tatinih obiteljskih albuma. Sa strahom sam je otvarala jer cetiri fotke su mi bile posebno vazne. Dvije od njih su imale dokumentarnu vaznost za Banju Luku, a jedna za Lubiju. Nema ih. I kome se ja sada mogu pohvaliti? Tko bi vjerovao mojoj prici ?

Moje razocarenje povuklo se susretom sa nekim vec zaboravljenim licima, osmjeh na lice navukose modni detalji iz davnih vremena ( tko se sjeca kupacih gaca sasivenih od crnog glota u kojima smo kao djecurlija gazili jadranskim plazama ?). Izleti, stafete, bakljade... sve smo mi to zivjeli tamo dolje u Banjoj Luci. Te slike izazovu i one nikad ne snimljene, a mene ovih dana opsjedaju one u kojima vidim nas, razdraganu djecurliju kako trckara za krijesnicama ( svjetlaci, svici ), fata ih i lijepi na celo. Rado bi ih pokazala Filipu i Dominiku, ali krijesnica vise nema. I tako slike dozivaju misli, pa onda misli dozivaju slike, letis kao duh iznad prostora iz drugog vremena, a onda zazvoni telefon... Ljuta sam kao poslije nedosanjanog sna, a moja reakcija ide do “pas mater ".

I sad kad trebam napraviti izbor iz tog mora slika zastaje neodlucna : hocu li staviti svoju lijepu mamu, svoju sestru debeljucu ili sestru sportasicu, mozda sebe kao sestogodisnju tankonogu plavusicu ...? Hmmm, sve su lijepe. A znam zapravo od pocetka, tatine slike cu staviti. Bolje da stavim njegove slike nego da pisem o njemu, ne bi to imalo ni kraja, ni konca. Pa opet dilema: pratiti njegov modni put od sesira, preko radnicke mice do francuske kape ( bas tim redom ), ili redati slike koje vezu period od pedesetak godina, mladic na biciklu, otac tri male curice na motoru, godine dobrog zivota u autu ? Ili da krenem od modno osvestenog sarmera u drustvu zgodnih dama, pa preko ponosnog pater familiusa u okruzenju supruge i kceri, pa do blazenog osmijeha izazvanog prisustvom unuka ?

Slatke dileme, ali nemam za njih rjesenje. Bit' ce tata, ali nasumice.

I sad se vi pitate kakve veze ima prvi dio price sa drugim ? Nikakve, osim da podsjeti mene gdje i kako sam / smo zivjeli. Onima dolje ne zelim nista dokazivati ni pokazivati. Oni ce i onako blejati kao i do sada da je to samo njihovo bilo i ostalo, da se mi tu nismo uklapali, pa smo eto otisli....ma bolje da prekinem, jer bit' ce opet "pas mater ".

Nada

ZAKATANČENA ZVIJER

2011-08-06T22:20:00.001-04:00

Radmila Karlaš

Rekla je da je bilo najteže kada su sinove odvajali od majki. Da je bio opšti metež, i da su se svudčuli krici očaja. Pričala je mirno, ruku prekrštenih na krilu. U intonaciji nije bilo bjesa, niti gorčine, samo nezamislive tuge. Dvanaestčlanova njene familije je ubijeno. Zaustavila sam disanje, držeći na distanci eho izgovorenog, jer sam znala da bi me količina tuge koju bih udahnula gotovo mogla ubiti. Ta žena tokom narednih godina postaće neko nezamislivo drag i nezaobilazan u mom životu.

Fatimu Husejnović prvi put sam vidjela oktobra 1996. na željezničkoj stanici Saint -Lazare u Parizu. Putovale smo zajedno na debatu koja se odžavala u Normandiji, u Rouenu. Znala sam da je iz Srebrenice. Samo to. Smještene smo u istoj sobi. Od kada sam je srela, pokušala sam da prevalim preko usana pitanje. Šta se desilo s njenom familijom. Ko je od njenih ubijen. Bilo mi je teško da pitanja koja su mi opsjedala mozak iskažem retorički. Bojala sam se da ću je povrijediti. Te noći, u hotelu, kroz polusan, osjetila sam kako me neko, razotkrivenu tokom sna, pokriva. Kroz poluspuštene kapke vidjela sam Fatimu, nagnutu nad krevet kako brižno poravnava prekrivač preko mene.

Srebrenica se svih proteklih godina valjala preko krvotoka, gušeći. Snimak oca koji doziva sina dok se oko njega smiju polupijane spodobe u uniformama, inficirane do kosti zlom pogodio me kao užareno žezlo. Te, 2007. godine sam pristala da kao jedini učesnik iz RS u okviru Pravnog fakulteta iz Tuzle učestvujem u debati o nezamislivom zločinu u Srebrenici. Putovali smo autobusima iz Tuzle, tu su studenti iz Zenice i Sarajeva. Stajemo u Potočarima. Obilazimo mezarje i krećemo prema Tvornici akumulatora. I tad se desilo. Atomi od kojih sam satkana su podivljali, presjecani sa vibracijama satkanim od čistog bola i užasa. Emocije su mi trgale mozak, srce, više nisam znala da li sam na okupu ili raspršeno padam svud po Sreberenici poput pepela koji neko rasipa iz urne. Krajiškom mozga sam shvatila da sam uletila u frekvenciju nezamislivog straha i očaja, koju su žrtve, srebrenički Muslimani, stisnuti i preplašeni unutar te tvornice osjećali. Užas je u tolikoj mjeri nahrupio iz zidova, s patosa i sa svih strana da sam osjetila kako me moje sopstveno tijelo spašava od totalnog rasprsnuća padajući u tamu. Nečija ruka na ramenu me pridržala. Okrenula sam se prema ženi, loveći krajičke svjetlosti sred crnila koje me obuzelo i prepoznala profesoricu s Pravnog fakulteta iz Tuzle. Njene oči su bile jedino uporište za koje sam se mogla uhvatiti. Osjećala sam da ću, ako prestanem da je gledam, umrijeti tu, na licu mjesta. Ne znam da li je primjetila, ali mi je predložila da sa dekanom odemo odmah u Srebrenicu službenim automobilom.

Skup u ondašnjem Domu kulture na kojem sam učestvovala bio je zabranjen za političare. Nije ih se moglo izbjeći, ne bar u obliku njihovih emisara.

U opštoj gužvi, kao uklete sjenke promicale su majkeSrebrenice. Po ko zna koji put i kojom prigodom, kao kad su nešto ranije dodirivale nišane na mezarju, čekale su. Poput Kade Hotić koja je tražila posmrtne ostatke dvadesetogodišnjeg sina Samira. Svoje izlaganje ću i započeti njenim riječima, da ne želi ničije sažaljenje, već pravdu. Teško mi je tad bilo govoriti o pravdi u Srebrenicii očekivati je, nakon što se zločin desio pred očima međunarodne zajednice. I ne samo to. Koliko međunarodnih zvaničnika je došlo i prošlo tim gradićem od kraja rata, bili su tu i 11. jula 1995. kada jetadašnju enklavu pod zaštitom UNPROFOR-a urnisali pripadnici vojske i policije RS sa srbijanskim pomagačima. Kadine oči traže pravdu. I nju, poput svih majki iz Srebrenice godinama razapinju, obećavaju im, pričaju priče. I uzimaju dnevnice za svoju rabotu. Jasno mi je i zašto su bosansko-hercegovački političari suvišni. Majke su tražile pravdu i kosti svojih najmilijih. Godinama su čekale dan kada će vinovnici srebreničkog masakra biti uhapšeni.

Kadu sam gledala i slušala više puta na TV-u, čak i u jednom dokumentarnom filmu kada je zapjevala sevdalinku o sinu kojeg čeka, a kojeg nema... Teško joj je pala ta pjesma, baš ta, sve druge je pjevala i pjevaće, ali zbog te, ne želi nikada više pogledati taj film. Priča mi ovo dok zajedno pušimo cigarete na pauzama, od mog dolaska u Srebrenicu u mojoj je blizini, povjerava mi se lako i bez napora. Ćutim. Tu vrstu dostojanstvenog bola koji ne opterećuje i koji se podnosi sa plemićkim ponosom, osim kod Kade i teta Fatime sretala sam samo kod odabranih ljudi, kod kojih užas proživljenog nije podlegao emocijama dželata. Kada je našla muža i brata. Lakše joj je, nastavlja, što zna da joj je mužpokošen rafalnom paljbom. To je, utvrđuje, trenutačna smrt. Da joj je samo znati da joj ni sina nisu mučili, da je umro brzo. Više puta je gledala smrti u oči, priča zamišljeno. „Tada, kada i vama prijeti opasnost da budete ubijeni, prestanu sve emocije, hladno čekate smrt. Bar je sa mnom bilo tako. Nadam se da se i moj Samir tako osjećao.“

Na sljedećoj pauzi kaže mi da zna ko joj je ubio sina. Žena! Zna joj i ime, na visokoj je funkciji. „Ne mrzim je, znam da pored svega što je učinila ne može ni da spava, ni da živi mirno. Bar na momente. Ja imam svoj bol, ali i svoj mir. Ne bih bila na mjestu dželata. Ipak, kada bih je srela, rekla bih joj samo: ‘I ti imaš dva sina.’

Mimo protokola, uzela je riječ na kraju skupa. Pričala je jednostavno i mirno. O srbijanskim autobusima koji su njih, žene iz Srebrenice prevozili, nakon što su ih u Potočarima odvojili od muških članova porodice. I o uvijek prisutnomžalu da ih nisu dovoljno izljubile, izgrlile na rastanku.

U prepunoj sali metež, neke žene glasno napadaju političare, licemjerje.
Hata je mirno ćutala, a onda je, dok smo pušile posljednju cigaretu pred naš rastanak, sa nagovještajem osmijeha rekla da tu, malo iznad, ima jedna zaravan, njena očevina, koju nikada neće napustiti. Njeni odlasci u Sarajevo su sporadični, zbog unuka. Autobusi su već kretali prema Tuzli. Sjetila sam se da bih se u njima trebala nalaziti i ja, te da moram požuriti ako želim stići. Pitala sam Hatu mogu li je poljubiti u obraz. Nasmiješila se kroz suze. Moje su krenule kada sam sjela na jedno od sjedišta u autobusu.

Hata je sina Samira sahranila tek ove godine u Potočarima.

Godinama poslije, gledam lice na TV ekranu. S kačketom naglavi, gotovo neprepoznatljivo, ali oči sijaju istim luđačkim sjajem. General Ratko Mladić, napokon uhapšen, drsko i uz odsustvo bilo kakve refleksije o počinjenom zlu na licu se ceri, psuje i bjesni bahatošću. U međuvremenu licemjerje.Oko odugovlačenja hapšenja. Dok posmatram lice gospodara života i smrti, znam da je on puki produkt, izvršilac.Unaprijed podoban da učini najgore. Ono što je najstrašnije, omogućeno mu je da učini najgore.Neko je morao da pusti zvijer iz kaveza.

Slučajno ili ne, na nekom od TV kanala snimak Nirnberškog procesa. Smjenjuju se lica nacističkih zločinaca, uporedo s prikazima gasnih komora i miliona kostiju. Rudolf Hess, zapovjednik koncentracionih logora će ženi slatkasti miris iz krematorija objašnjavati nekim banalnostima. Gladiće dječicu po glavi, a potom revnosno ići na posao. Koji se sastojao u iznalaženja načina kako što efikasnije uništiti što veći broj Jevreja. Zvijeri su puštene iz kaveza.

On se neće pokajati nikada, nesvjestan svoje krivice, do one što je dozvolio da ga uhapse. Neće se pokajati ni Adolf Eichmann na čijem će suđenju u Jeruzalemu tokom 1961. zapisati čuvena filozofkinja Hannah Arendt, koja će, i sama proganjana i zatvarana za vrijeme nacionalsocijalizma, baš tada, gledajući Eichmanna, zaključiti da je zlo banalno. Gledala je čovjeka koji je izgledao kao komšija sa sedmog sprata. Nije bilo spektakularno, ponašao se kao u gostima. Arendtova je provela život pišući o totalirizmu i nasilju. Za vrijeme rata pričala sam s novinarima New York Timesa koji su, neovisno od reputacije Željka Ražnatovića Arkana i ne sumnjajući u to da je vinovnik mnogostrukog zla tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, praveći intervju s njim, stekli utisak njegovog šarma i elokvencije.

Ratko Mladić je prilikom pojavljivanja pred vijećem Haškog tribunala bezmalo izgledao kao umorni, bolesni starčić, ali su njegove oči i nabusito ponašanje u sekundi razotkrili zvijer.

Postoji nešto što zaudara stalno. Od vremena holokausta do srebreničke drame. Licemjerje. Amerikanci su znali za koncentracione logore u Evropi tokom Drugog svjetskog rata i nisu ništa učinili povodom toga. Rusi su stajali s druge strane Visle i gledali kako Njemci urnišu Varšavu, da bi tek nakon svega ušli u uništeni grad. Hajka na nacističke ratne zločince prestala je još 1948. Oni će se skrasiti svuda pomalo, a Jozef Mengele će uredno imati svoju adresu i broj telefona u telefonskom imeniku Buenos Airesa do kraja. Za njima će još samo tragati pojedinci poput Simona Vizentala. Amerikanci će nakom Drugog svjetskog rata pragmatično primati u okrilje kreatore nacističkih raketa Fau 1 i Fau 2, poput njemačkog inžinjera i Hitlerove uzdanice Vernera fon Brauna kako bi ih upotrijebili za izradu nekih Apola, do Jevreje koji su preživjeli holokasut. I tako redom.

Srebrenička tragedija dešavala se pred očima svijeta. Isto kao što se i Ratko Mladić potom godinama šetkao pred očima svijeta.

Gledajući ponovo u oličenje zla utkano u srž đavoljeg generala, želim misliti da u njegovom zakašnjelom hapšenju ipak ima neke pravde. Znam da ne smijem razmišljati o onima koji puštaju zvijeri, jer tada ne bi bilo gotovo nikakvog smisla. A ja znam da smisao mora postojati unatoč svemu. Sjetila sam se Fatime, Hate i inih. Čekale su na ovo hapšenje godinama. Kao što sam čekala i sama. I uvijek će, pored onih koji puštaju zvijeri biti i drugih, koji će se boriti sve dok zvijeri ne budu ponovo zakatančene. Jedna upravo jest, Ratko Mladić

Tekst je uz saglasnost autorke prenesen iz “Šeher banjaluke” br. 13, magazina Saveza Banjalučana u Švedskoj

Ruza za osobu za stolom

2011-07-22T06:54:00.004-04:00

Jucer ujutro, nedjelja, prilicno rano. Tek za ponekim stolom pred Dubrovnikom netko ispija svoju prvu kavicu.

Sve je isto kao onog jutra prije sesnaest godina kad sam prolazeci Gajevom ugledala muskarca i na trenutak se skamenila od silnica koje su me tjerale da zastanem. Tanka crna majica odavala je skladno musko tijelo, a lice, i zamisljeno i mirno, osobu koja je donijela odluku i sad smislja kako je provesti. Kakav muskarac.

Pomislih, i prvi i zadnji put u zivotu, da bih pristala biti i necija sjena samo kad bi mi zivot dao takvog.

Sigurno ceka najljepsu zenu na svijetu, zakljucih i nevoljko krenuh dalje. Svako malo sam zastajkivala sa zeljom da se vratim i jos ga jednom pogledam, ali nisam. Danas mi je drago da nisam, jer drugi pogled je uvijek analiticniji i pitanje je sta bi ostalo od snaznog dojma koji je stalno prisutan u meni.

Sad znam da su moje tadasnje misli bile misli tipicne zenskice zarobljene machizmom jednog muskarca, a sigurna sam i to da su njegove misli bile zauzete necim daleko znacajnijim od razmisljanja o zeni.

Cesto mislim na njega. Imam osjecaj da je taj dan za njega bio vazan, puno vazniji nego za mene, govorio je to izraz njegova lica. Ili samo umisljam ?

Sada ga sutaju ili uzdizu do bozanstva, ovisno o tomu kakav je ciji interes. Interes kazem, jer sa stvarnoscu to nema nikakve veze. Nece imati ni u buducnosti kad se sve slegne. Ne zalim ga, jer odrastao je covjek i znao je u sta se upusta. Iskreno se nadam da je cist pred sobom. Samo tako se moze nositi sa nedacama koje ga prate.

Znam da cu ga jednog dana opet sresti. Bit ce mi zao ako budem morala izbrisati sliku koju nosim u sebi, bit ce do njega, ne do mene. Kako rekoh ranije, nema bezuvjetne ljubavi.

..... A kad sam prolazila Gajevom, prije sesnaest godina, u isto lijepo nedeljno jutro, nisam imala pojma koga sam ugledala.

Nada Š. D.

Uz hapsenje Gorana Hadzica

2011-07-21T00:05:00.002-04:00

Politika je kurva. Poznata je to istina koja se iz dana u dan potvrdjuje. Evo, jucer, u srijedu 20. jula 2011 citam da su u Srbiji uhapsili Gorana Hadzica, magacionera koji je svojim predanim radom napredovao do visoke pozicije ratnog zlocinca. U onim nasim krajevima takav status nije bas nesto neuobicajeno. Mnogo je takvih, a samo neke je ruka pravde dostigla.

Koliki je i kakav je Goran Hadzic zlocinac to ce prosuditi oni u Hagu i njegov slucaj me posebno ne interesira. Srbiji je trebalo hapsenje zbog nekih ‘visih ciljeva’ i ono se dogodilo, inace bi Goran do kraja zivota zivio bezbrizno negdje tamo u zemlji iz koje je sve zlo u nasim krajevima pocelo.

Mene muci nesto drugo.

Mene muce oni nasi, lokalni, ratni ‘zlocincici’ koji slobodno setaju nasim gradom bez bojazni da ce ikada odgovarati za svoja djela. Mnogi su nam poznati jer je svako imao priliku da ih onih ratnih godina prepozna u svom okruzenju: komsiluku, radnom mjestu, skoli... Oni su bili ti koji su planove onih koji sada trunu po raznim zatvorima Evrope ili ocekuju pravdu u Hagu provodili u djelo.

Sta je sa onim iz crvenog kombija? Sta su oni radili tokom rata po Banjaluci? Zar oni ne trebaju odgovarati? Sta je sa ostalim, koji su pljackali stanove ili bacali bombe u dvorista i na kuce nepodobnih (uz sporadicna ubistva), da li je njih stigla ruka pravde? Sta je sa onima koji su davali otkaze onima koji se nisu odazvali na poziv u ‘odbrambeni i oslobodilacki’ rat? U koju kategoriju oni spadaju? A sta je sa onima koji su isli u operacije ‘ciscenja terena’? Sjecamo ih se kada su se vracali iz Kozarca, Ljubije, Kotor Varosi. Oni su svoj posao temeljito odradili jer je prostor tada tako dobro ociscen da u ovih 15-tak i kusur godina nije bilo potrebe za njihovim uslugama. Spisak se ne zavrsava na broju cetiri ali ne bih dalje da nabrajam: svi mi to vrlo dobro znamo.

Vlast imena zna ali se nista ne poduzima. Evropa za njih nije posebno zainteresirana pa ih ruka pravde zbog toga zaobilazi. A i ne moze se protiv ‘heroja rata’ – oni su svojim (ne)djelima stvorili ono cime se oni na vlasti danas ponose i sto im omogucava lagodan zivot. Oni se slave kad god je prilike. Narocito su popularna slavlja vezana za ‘odbrambeni i oslobodilacki rat’, kada ih oni na vlasti u svojim govorima uzdizu do nebesa. Jer oni su se ‘branili’ od nas koji smo, onako naivni, dozivjeli da sada, neko cesce a neko rjedje, svrati u rodni grad na par dana ili nedelja iz dalekog svijeta. Da se sretne sa ono malo rodbine i prijatelja koji su ostali, da obidje groblja i upali svijece za umrle, da se bar na trenutak prisjeti nekih boljih vremena.

Sve se zna ali niko ne cini nista. I tako ce vjerojatno ostati zauvijek. Najgore je sto mira i srece nece biti dok se stvari budu zataskivale i nazivale laznim imenima. Jer lazi ne doprinose pomirenju. Znaju to oni koji se lazima sluze ali im takvo stanje odgovara. Pitam se, dokle?

Jedna mala Ena

2011-07-20T09:32:00.000-04:00

Ena McCann Prpic

Nakon dvije tuzne vijesti koje mi stigose iz starog kraja, evo jedne radosne. U Irskoj, rodila se jedna mala Ena. Od majke Ane i oca Naila (nisam siguran da sam ime oca pravilno spelovao ali to za ovu vijest i nije toliko bitno).

Vijest nam je stigla iz Njemacke, od Jasmine Prpic, koja je eto tako ovih dana postala baka ili majka, kako kome vise odgovara.

Vec duze vremena se spremam da o nasem susretu sa Anom i Nailom napisem jedan mali prilog ali kako je stiglo lijepo vrijeme, manje vremena provodim za kompjuterom. Zao mi. Priloge obicno pisem uvece a kako su u ovih zadnjih mjesec dana od naseg povratka iz Irske veceri predive, u kucu ulazim poslije 10 pa se nema vremena za pisanje. Danas (ponedeljak), kada mi je stigla ova radosna vijest, ne mogu naci opravdanje za nepisanje pa evo radim to na preskok. Poslije podne je, napolju je prilicno toplo, pa svako malo ukljucim laptop da provjerim emailove, vidim sta je na facebook-u, i napisem par recenica. Nadam se da cu prije spavanja staviti na papir ono sto mi je na umu i da ce ova vijest stici do nase raje, one koja jos uvijek navraca na ove stranice.

Anu i Naila smo upoznali jedno junsko vece u restoranu jednog od mnogobrojnih hotela u lijepom irskom gradicu Kilkeniju. Ovaj gradic od nekih 25-30 hiljada stanovnika je bio na spisku mjesta koje smo planirali posjetiti za vrijeme naseg boravka u Irskoj. S kumovima Ziskama iz Norveske smo se dogovorili da zajedno skoknemo u ovaj gradic na dan-dva, da obidjemo njegove znamenitosti, uzivamo u nekim od mnogobrojnih kavana, restorana, slasticarni, s obaveznim stolovima na ulici, jednostavno da se opustimo u lijepom ambijentima Irske, poznate po gostoprimstvu i dobrom, prijateljskom narodu. Kako se, sticajem okolnosti, desilo da se Ana sa svojim muzem Nailom skrasila u blizini ovog mjesta, bila je to idealna prilika da se vidimo i da provedemo par sati zajedno. Anu sam prije puta vidio samo na slikama a iz ‘price’ sa njenom mamom znao sam da ocekuje bebu.

Zenski dio 'ekipe'

Kratki sastanak sa Anom i Nailom je prosao u zivom razgovoru, uz obavezni Guinness. Dok je zenski dio drustva imao svoje teme, mi muski smo smo opet imali svoje. Ana i Nail zive izvan grada i kako vidim takav zivot im se svidja. Zivot u Irskoj je toliko drugaciji od zivota u Americi, cini mi se mnogo lezerniji, s manje stresa, tako da mogu zamisliti kako im je lijepo. Kada god cujem ili vidim kako se nasa ‘mlada raja’ dobro snalazi, bude mi nekako toplo oko srca, valjda zbog cinjenice da im je bila namijenjena drugacija sudbina. Ali nas mladi narastaj se ne da, bori se, uci, napareduje, jednostavno, osvaja svijet.

Nakon prve ture pica u restoranu hotela, skoknuli smo sa nasim domacinima u jedan od mnogobrojnih pubova. Atmosfera je vec bila na nivou, raja u stimungu, uz obavezni Guinness i zivu irsku muziku. Iako je bio radni dan, pub je bio pun. Cini se da se niko ne zuri na spavanje iako je sutra radni dan. Valjda je to tako u Irskoj jer smo isti stimung osjetili na svakom koraku.

Davor i Nail uz obavezni Guinness

Prica se nastavila, istina uz dosta poteskoca zbog glasne muzike, ali nam sve to nije smetalo da provedemo nekoliko prijatnih sati u Aninom i Nailovom drustvu. Na rastanku smo obecali jedni drugima da cemo se opet vidjeti, cim se za to ukaze prilika.

I tako, evo danas, dva dana nakon sto sam poceo sa pisanjem (lijepo vrijeme me zaista odvlaci od kompjutera) i vise od mjesec dana od kada smo se vratili iz Irske, zavrsavam ovaj prilog uz najljepse zelje mami Ani, tati Nailu i baki/majci Jasni, te maloj Eni, uz zelju da ih prati dobro zdravlje i sreca u zivotu. Uz obecanje da cemo se ponovo vidjeti, bilo u Irskoj, bilo na nekom drugom mjestu ovog naseg dunjaluka koji nam je, cini mi se, postao malo pretjesan. A vala i neka je.

U pabu uz irsku muziku i, opet, Guinness

Iz moje e-biljeznice na dan Gangijeve sahrane

2011-07-18T21:48:00.000-04:00

Kaharli sam. Danas je sahranjen jos jedan dugogodisnji prijatelj, Drago Domazet - Gangi.

Bio nam je dobar drug tolike godine. Sasi vec od kratkih hlaca i igranja lopte na sirokim livadama ondasnje Nove Varosi. Poslije vremena lopte, dosla skola, posao, izlasci, zabavljanja (kad smo se drustvu prikljucile Natasa i ja), zenidbe, djeca i na kraju odvratne devedesete i izbjeglistvo.

U nekim divnim mladim danima smo se druzili svakodnevno da bi nas kasnije obaveze razdvojile i druzenja su bila rijedja. Devedesete su nas na kraju potpuno odvojile, naravno, samo geografski. Ne samo da smo zivjeli u dvije drzave nego i na dva kontinenta. Ipak, kako to biva sa pravim prijateljima, ostali smo u vezi pa ni jedan odlazak u nase krajeve nije mogao proci bez vidjenja s Draganom i Natasom. Pravi prijatelji se i prepoznaju po tome sto za njih vrijeme nema uticaja, nastavljaju tamo gdje su jucer stali.

U Banjaluci je Dragan vazio za jednog od najboljih servisera za ves masine i frizidere. Posebna specijalnost su mu bile one talijanske ves masine sto su se masovno kupovale poslije zemljotresa. Radio je u Energomontu (ako se jos dobro sjecam imena firme) a poslije podne obicno popravljao masine rodjacima, prijateljima i prijateljima prijatelja. Bio je zaista odlican majstor - kvalitet, brzina, odlicno uradjen posao a obicno bi sve doveo u red kako je bilo i prije njegovog dolaska. Usluge je rijetko ili nikako naplacivao. Tako se jednom desilo da je popravljao masinu jednoj bakici - necijoj tetki, komsinici, baki, ko zna – davno bilo. Kad je zavrsio posao, bakica je bila sretna da je sve opet u redu pa sa odusevljenjem pohvali Dragana i onda mu rece da ona nazalost nema nikakvog pica s kojim bi ga mogla pocastiti. Kad je on odgovorio da nije bitno i da on i onako ne pije, ona mu rece “onda, sinko, kad budes imao para - kupi sebi pivu”. Ovo je bila jedna od najdrazih Draganovih nagrada koju je uz osmjeh cesto prepricavao. Ostala je ‘piva’ s nama zauvjek.

Pocetkom devedesetih je sve krenulo naopako. Lijepom zivotu dosao je kraj. Sin jedinac je upravo bio zavrsio vojsku kad se pocelo zakuhavati. Njega su Dragan i Natasa odmah ‘izbacili’ iz Banjaluke jer je bio u najvecoj opsanosti da ga samo pokupe na ulici i ponovo uvale u vojsku kojoj njihovo dijete nije pripadalo ili da ga odvedu u mali logor na prevaspitavanje. Dijete iz mjesovitog braka bi to prevaspitavanje sigurno platilo i vise nego drugi. Nakon nekoliko mjeseci su iz Banjaluke otisli i njih dvoje. Poslije pokusaja da ostanu u Hrvatskoj, zavrsili su u Italiji, u Udinama, a sina je sudbina odvela u Bec.

U nasim krajevima, razdvojena porodica je postala uobicajena pojava od pocetka devedesetih na ovamo. Tako se ni nasi prijatelji vise nikad nisu za stalno sastali sa svojim sinom. Oni u Italiji, sin u Austriji. Povremena kratkotrajna vidjenja za vrijeme godisnjeg odmora ili praznika i to je sve. U medjuvremenu se sin ozenio, dobio dijete, a nasi Domazeti dobili unuka koji je bio voljen kao cini se ni jedno drugo unuce na svijetu.

Radilo se, borilo za opstanak i sanjalo o danu kad ce se penzionisati i skrasiti. Samo gdje? Banjaluka vise nije dolazila u obzir. Domazete je sudbina dovela na Pag. Nazalost, nije se posrecilo. Poslije samo godinu , dvije, Dragu je napala opaka bolest s kojom su se on i njegova Nada borili dvije godine. Na kraju je bolest pobijedila.

Napustio nas je jos jedan divan drug. Ode tiho i mirno kao sto je i zivio. Bio je divan covjek koga su mnogi znali i cijenili. Da je bilo kao sto nije, mnogi Draganovi prijatelji i poznanici bi danas bili na sahrani, skupili bi se da progovore o svojim sjecanjima na njega, da utjese njegove najmilije, da se sjete zajednickih lijepih druzenja… a ovako raseljeni… svi smo sami sa svojom tugom.

Mozda, da nije bilo ratova, da nije bilo protjerivanja – da nije bilo tolikih pocetaka u kojima je covjek sagorijevao mozda bi nas prijatelj bio i danas ziv i zdrav. Samo jedno veliko MOZDA i hiljadu upitnika.

Uzalud sva nova tehnika kad nas zadesi nesto ovako. Ne moze se zagrljaj i blago tapsanje po ramenu prenijeti ni zicom, ni Skype-om, ni pismom. Zato je tuga jos veca.

Nazalost, ostaje i gorcina sto je sve tako kako jeste i sto je tako moralo biti.

Sigurna sam da Drago, kakv je dobar bio, ne bi dao da ovako zavrsim ovo svoje pisanje, radije bi bilo ono bakicino “ Onda, sinko, kad budes imao para - kupi sebi pivu” da se malo nasmijemo i nasalimo.

...Kao da je bilo jucer kad smo igrali table na manje, kao da je bilo jucer kad nam je svako jutro donosio svjeze ubrane smokve iz dvorista da pojedemo prije kafe. Kao da je bilo jucer kad je pravio planove sta mu je sljedeci posao oko kuce, kao da je bilo jucer kad je s ponosom pokazivao slike svog unuka.. Sjecanja i tuga.. Zbogom prijatelju.

Emira

In memoriam - Zdravko Suhajcek - Rus

2011-07-17T23:28:00.000-04:00

Kada sam zapoceo ovaj blog nisam mislio da ce priloga kao ovaj danas uopce biti, nadajuci se, valjda, da je najgore iza nas. Medjutim, stvarnost me je demantovala, kao mnogo puta do sada.

Veceras mi stize email od Emire kojoj se iz Banjaluke javio nas skolski kolega Suki. Vijest, tuzna:

Dragi školski drugovi-drugarice.

Danas smo ostali bez još jednog školskog druga, Zdravka Suhajčeka - Rusa, koji je posle kratke i teške bolesti preminuo juče a danas sahranjen na groblju sv. Marko u Banjaluci uz prisustvo rodbine i prijatelja kao i školskih drugova radovana,drenke i željka.

Pozdrav svima gdje vas ima dragi školski drugovi i drugarice

Suki

Rusa nisam vidio godinama jer nas je zivot odveo na razlicite strane. A proveli smo jako puno vremena zajedno. Zdravko je onih nasih srednjoskolskih godina zivio na Malti pa smo svaki dan, bez obzira na vrijeme (nije nam smetala ni kisa, ni snijeg, ni vrucine), s skolskim torbama ispod miski, zurili ulicom Mladena Stojanovica prema Tehnickoj skoli u kojoj smo sticali znanja koja su nam dala kruh u ruke. Veoma cesto smo pri povratku, onih dana kada smo imali casove poslije podne, svracali do Mujine cevapcinice na sindikalnu. Jeli smo je usput, polako, ne zureci se nikud, jer je to bilo doba kada je vrijeme nekako sporije oticalo, valjda zbog nase mladosti i bezbriznosti.

Na zadnjim maturantskim susretima nisam bio (skupili su se vecinom oni koji su ostali u Banjaluci) pa tako nisam bio u prilici da se s Rusom vidim i cujem, da se prisjetimo tih nasih skolskih dana kada nam nije bilo tesko svakodnevno pjesaciti nekoliko kilometara na nasem puto do skole i nazad. Slijedece prilike, nazalost, nece biti. Tako nam je grah pao.

Zdravkovoj familiji upucujem moje iskreno saucesce. Rus ce mi zauvijek ostati u lijepom sjecanju, kao veliki drug i dobar covjek.

In memoriam - Drago Domazet

2011-07-17T08:47:00.000-04:00

Dragi Banjalucani

S tugom vas obavijestavam da je 06.07.2011 god u Zadru preminuo nas sugradjanin Domazet Drago.

Sahranjen je u Zagrebu. Nada je supruga, moja komsinica, moja prijateljica, sestra od moje najdraze prijateljice. Divni ljudi jedni od onih “moji su drugovi rasuti biseri….” Brak iz ljubavi koja je trajala do zadnjeg daha njegovog zivota. I danas ovi nasi “vladri zivota i smrti” govore da su “mjesani brakovi” bozji grijeh. Oboje Bosanci, nije im religija nikad bila prioritet, a ne vrati se u nasu Banjaluku ni ziv ni mrtav.

Pozdrav Saima

Od Tolstoja, do Richard Feynman-a

2011-07-10T12:45:00.013-04:00

Nastavak na Saimin prilog o religiji

Moj pisac broj jedan je Dostojevski sa svojim romanom Zlocin i kazna. Ali knjiga broj jedan ikad napisana je Ana Karenjina od Tolstoja. Kazu da je sam Dostojevski izjavio da je Ana Karenjina remek djelo, perfektno napisan i neki zapadni pisci su primjetili isto. Anu Karenjinu sam citala 3 puta. Za lektiru u srednjoj skoli, drugi put poslije rodjenja moje prve kcerke, kad sam imala skoro 30 godina. Treci put u toku ovog zadnjeg rata. Svaki put sam knjigu drugacije dozivjela. Interesantno je zadnje citanje. Primjetila sto mi vjerovatno prije nije bilo tako znacajno da je popularni grof Vronski zbog kojeg se Ana bacila pod voz na kraju otisao da se bori na strani Srbije u srpsko turskom ratu. I on sam je bio samoubilacki nastrojen, odan alkoholu i kocki, razocaran. Njegov izlaz iz zivotnih problema je bio izgubiti se u metezu rata. Pitala sam se koliko takvih ima u bilo kojem ratu na bilo kojoj strani. Druga stvar koja je privukla moju paznju je ispovjest grofa Levina prije vjencanja. Levin je bio mlad, visoko obrazovan u evropsom duhu, pokusavao da unaprijedi feudalizam u Rusiji krajem 19 vijeka. Bio je uvijek otvoren i direktan. Kad se trebao zeniti tradicija je bila da ode kod popa i proba rascisititi sve svoje licne grijehove, probleme i konflikte prije zenidbe. Kad je dosao kod popa rekao mu je : “oce ja vam moram nesto priznati, ja ne vjerujem”. Mudri pop mu je odgovorio. U redu to je tvoje osobno ubjedjenje, ali razmisli malo u kakvom okruzenju zivis, kako mislis imati djecu, krstiti djecu, kako ce te ispratiti kad umres. Moras se uklopiti u sadasnjost. Levin je odslusao pridiku i zavrsio posao s popom. Kad je izasao napolje, gledao je prema suncu. I onda je razmisljao. Ako gledam odavde izgleda mi kao i svim drugim ljudima da se sunce krece. Ja znam da je sunce nepomicno u centru i da se zemlja krece. Dozvolicu sebi da se pridruzim vecini koji prihvataju objasnjenje crkve i misle obrnuto, i zivjeti s njima.

Hegel, cuveni ucitelj Karla Marksa je tvrdio da religija ogranicava ljudsko razmisljanje.

Einstein je rekao da je personifikacija boga djetinjasta.

Jedan noviji americki fizicar Richard Feynman je izjavio da je nasa teorija o bogu koji je stvorio svijet previse lokalna poredeci nasu poziciju sa svemirom u kojem zivimo.

Ljudi koji se bave filozofijom i literaturom znaju da su biblija i ostale stare knjige neizmjerno vrijedan dio ljudske kulture. Svaki narod koji je znao pisati imao je nesto zapisano o moralu, medjuljudskim problemima, duhovnosti. Oni koji nisu imali pismo , imali su usmena predanja, narodne price.

Oni koji su koristili te bisere ljudske kulture za manipulaciju i dominaciju nad obicnim svijetom su napravili ovo sto je stiglo do nasih dana. Biblija je prevodjena kako je kad trebalo, u istoriji su te prevodioce zvali kompilari.

Ja licno mislim da je dobro sto vise toga procitati, makar i prevod, upoznati sto vise narodnih prica sa svih starna svijeta. Idealno bi bilo znati svaki jezik i citati u originalu.

Cim imas prevodioca izmedju tebe i knjige, manje ili vise toga je izgubljeno.

Ne uciniti nikome nesto sto ne zelis da drugi ucine tebi je stara formula za one koji ne prihvataju vjerovanje kako ga danas vecina praktikuje, ali se ipak jos uvijek malo boje pakla.

Najvaznije je stalno razmisljati i postavljati pitanja. I kad to radis, shvatis koliko je svijet kompleksan i naravno osjecas se prilicno glup.
Razmisljanja koje nam je Saima proslijedila su jako interesantna. Pitanje zasto nekoga plasiti paklom da bi bio dobar. Ljudima se desavaju “grijehovi”, najcesce sasvim slucajno.

Kako to prevaizici i nastaviti zivot, veseliti se zivotu? Koliko covjek treba da plati za svoj grijeh? Gdje je granica? Gdje grijeh postaje kriminalno djelo? Puno pitanja za diskusiju?

Postoji veliki broj snimljenih razgovora sa fizicarem Richard Feynman na yutube, vrlo su intersantni. Ovdje je jedan link.

http://www.youtube.com/watch?v=QkhBcLk_8f0&feature=related

Takodjer link za “Symphony of science, we are all connected”.

Fyneman je pisao pjesme i svirao nekoliko instrumenata. Niposto ne zelim praviti nekog “boga” od njega, ali mogu ovu pjesmu slusati milion puta, kako su mnogi rekli na youtube. Iz nje zraci ljubav prema prirodi, ljudima, neka smirenost koja dolazi iz svijesti da ima jos puno neobjasnjenih pitanja i da uvijek stizu nova.

http://www.youtube.com/watch?v=XGK84Poeynk&feature=related

Puno pozdrava svima od Dubravke

Prijateljstvo ili povjerenja - povjerenje ili prijateljstvo??????

2011-07-08T09:01:00.000-04:00

Kad sam polazila iz Sarajeva za Sibenik poslala sam Milanu prilog “zasto sam ateist” iz tri puta. Ujedno sam mu napisala, da ako misli da treba da ga stavi na blog, dajem mu odrijesene ruke, da sam odluci. On je odgovorio “Samo ti Saima pisi”.

Poslije prvog nastavka tekst je dugo stajao, ni komentara ni nastavaka. Pet - sest dana sam bila opterecena i uznemirena, svasta mi je padalo na pamet. Bojala sam se da nema problema zbog mog teksta i komentara, jer ja sam uvijek na ovim prostorima bila usamljena nakon ovakvih diskusija. Vrlo cesto u drustvu svojih radnih kolegica bilo bi samo jedno “Sajmooooo” sto je znacilo isto kao kod “Booobe” ili u prevodu “Usuti”. Naravno ovo se desavalo poslije rata od velikog broja novokomponovanih vjernika.

Taman kad sam si rekla da se moram javiti Milanu, nastavak je stigao.

Draga Djulijana, tvoj kratki komentar mi je jako dobro dosao iI ohrabrio me za ovaj tekst.

Moze neko misliti das am skrta, ali mislim da sam boraveci nekoliko puta u Holandiji, naucila da se skrtost i racionalnost strahovito razlikuju. Ovde sve sto turisti koriste, od bezzicnog internet do mobitela ima veliku cijenu i ja to sada nazivam “hohstapleraj”. Ide se protiv ljudskih emocija. Juce je i EU donjela odluku da se rooming mora uciniti jeftinim u EU. Znaju da ljudi koji vole svoje bliznje ili koji brinu o svojim bliznjima, nemaju izbora da biraju i onda im se otima na sve moguce nacine. I ja tada napravim priorirete iI prema svojim mogucnostima se uklapam u to.

Milanov tekst “Prijatelji stari gdje ste?” me naveo na razmisljane opcenito o prijateljstvu. Mi smo izgleda svi taj pojam pogresno razumijevali. Bili smo zadovoljni u sistemu, svak je mogao odrediti sta mu je prioritet, pa sa pojavom plus – minus na tekucoj platnoj kartici, moglo opredjeljivati. Druzenja, teferici, derneci kod kuca i u prirodi su nam predstavljali prijateljstvo. Ja sad mislim da je samo povjerenje u odredjene osobe znak prijateljstva. U najtezim momentima nije ga bilo, ni danas ga nema, a vjerujem da ga jos dugo nece biti. Jedni su se sutke priklanjali svojim vodjama, drugi sutke odlazili, a na kraju smo svi jednako propadali. Neko duhovno, neko materijalno. Na kraju su mnogi dobri ljudi postali pasivni. Ogroman ih je broj. Losi postali aktivni i neumorni. Onda se zna sta uspijeva. Ako se uzme u obzir da su na Balkanu glavne poslovice “dobar i budala dva brata”, “sto jedna budala napravi sto pametni ne ispravi” i “pomozi sirotu na svoju sramotu” sta onda ocekivati da se moze promijeniti. Canak na svom blogu kaze “da je ljude vjerovatno uhvatila fjaka”. Ne vjerujem, ali se istinski divim i njemu i Milanu na ustrajnosti u ovom poslu. Mislim da je sigurno da oba bloga citaju isti ljudi i meni je isto pisati obojici ali obzirom da je Milan moj skolski drug onda mu dajem prioritet. Vazno mi je da ono sto osjetim da moram napisati – napisem.

Uz ovaj prilog sam odlucila poslati dvije slike, na putu do Banja Luke. Jajce i Travnicku kucu na mjestu prije skretanja za BL preko Skendera. Put od Jajca do Banja luke je poluprazan. Putuju samo Slovenci i Hrvati jer im vjerovatno Internet da je podatke da im je blizu do juga na more. Jajce u Federaciji, Bl u RS. Komunikacija skoro nikakva. Zamislite to ludilo. Ono divno Jajce, herojsko, antifasisticko, starobosansko. Ima li igdje takvog ludila ???????

Tolike ljepote koju Bosna nudi na svakom koraku, rijetko se gdje moze vidjeti.

Koristim da se javim ovim prilogom i da Nadi cestitam rodjendan sa malim zakasnjenjem, i pozelim samo zdravlja, a ona se za mnogo toga zna sama pobrinuti, da Enisi pozelim ugodan boavak na moru i divljenje za njen nakit i osobinu da cuva iI voli sve ono sto njenje zlatne ruke naprave, bez obzira sta drugi mislili o tome.

Usput se javljam i da sam ziva i zdrava i da se uskoro vracam u Sarajevo. Cesto razmisljam o svim blogerima, a nejavljanje Ranka vec dugo vremena samo pojaca brigu za njega.

Puno pozdrava iz Sibenika na 35 stepeni celziusa.

Pozdrav Saima

Moj nakit

2011-06-29T22:10:00.000-04:00

Dok sam bila mlađa nakit me nije interesovao. Nosila sam zlatni lančić, narukvicu i naušnice. Kasnije sam izgustirala zlato i prešla na srebro.

Kada mi je umrla mama ostao je njen nakit. Više se i ne sjećam kako sam ga prenjela u Hrvatsku. Kada mi je dosadno otvorm kutiju sa nakitom i razgledam. Kombiniram, prepravljam i dopunjujem novim. Kada sam se zaposlila u školi svako ljeto putovali smo u inostranstvo. Iz Turske sam donijela prekrasne bisere za mamu i sebe. Ona je od rođake prije pola stoljeća dobila divne koralje sa narodne nošnje. Jedne godine slavila sam rođendan na poslu (ja sam uvela taj običaj, koji još traje). Slavljenk časti čevapima, pićem i kolacima a ostali skupe novac i kupe neki poklon. Ja sam poželila srebreni prsten sa koralom. To sam i dobila i dok sam živa on će me potsjećati na te drage mlade ljude, koji su me zvali teta.
Tako sada imam komplet.

Mama je jedne godine iz Opatije donijela puno jantarnog nakita, koji je kupila od ruskih turista. Dosta sam tog nakita podjelila kao dar u toku rata. Mislila sam da rat neće nikad stati i ne treba mi. Ipak je ostalo dosta. Ja sam po horoskopu riba i volim nakit "iz mora": bisere, koralje, jantar. Čak mi se sviđaju imena kao što su Biserka i Koraljka.

Kada sam na F.B. vidjela da se moja učenica Jasminka Zejnilović bavi izradom nakita od poludragog kamenja i vidjela njene uzorke uslikala sam svoj nakiti postavila na facebook. U tome jako uživam, a moji muški se tome smiju. Vrlo važno, ko ih šiša (ja ih šišam godinama).

Enisa

Prijatelji stari gdje ste?

2011-06-27T23:41:00.002-04:00

Prijatelji stari gdje ste?
Da li cu vas ikad naci?
Kazite mi sto to znaci
Kad …..

Lijepa Terezina pjesma koja budi sjecanja na lijepa stara vremena.

Bila su to vremena kada o prijateljima i prijateljstvu nismo puno razbijali glavu. Bilo je to nesto sto se samo po sebi podrazumijevalo. Prijatelji su bili tu, oko nas, druzili i vidjali smo se cesto, pa za mene ove Terezine rijeci nisu budile neke posebno osjecaje. Ko je tada mogao pomisliti da ce za mnoge od nas ovi stihovi jednog dana dobiti puno znacenje, da cemo na svojim sudbinama osjetiti o cemu to Tereza pjeva.

Kada god cujem rijeci ove pjesme pomislim na mnoge prijatelje razasute diljem svijeta, za koje su rijetki susreti prava dragocjenost, nesto cega ni sami vjerojatno nisu svjesni. Nesto sto je nekada bilo dio svakodnevnog zivota zadnjih godina je postalo nesto posebno, veoma vazno, zbog same cinjenice da je tesko predvidjeti da li ce jos biti prilike da se druzenje ponovi. Stari se, daljine su ogromne, niko ne zna sta donosi sutrasnji dan i da li ce biti prilike za neki novi susret sa nama dragim osobam.

Sa Ziskama, Aidom i Feridom, smo proveli mnoge bezbrizne dane i noci, uz mezu, pice i gitare, vec kako je to kod nas bio obicaj. Nasa druzenja nismo brojali kao sto mi nedavno pade na pamet. Nije bilo potrebe i tako bi i ostalo da se jednog dana u nekima ne probudise zvjeri pazljivo hranjene laznim pricama i mitovima pa se grad, za koji smo mislili da ga poznajemo, gotovo se preko noci promijeni i nasa cesta, bezbrizna druzenja se iznenada prekidose i sada se nova mogu izbrojati na prste jedne ruke.

Docek Nove godine kod Ziska neposredno nakon 'demokratskih promjena'

Sjecam se naseg zadnjeg druzenja, doceka Nove godine u njihovom stanu, onih dana kada su ‘demokratske promjene’ vec pokazivale svoje lice. Ljepotu tog zadnjeg druzenja pokvarili su divljaci rafalnom paljbom, valjda najavljujuci sta nas uskoro ceka. Nismo toga bili svjesni jer je to bilo i ostalo daleko od naseg svijeta, u kojem nasilje, oruzje, pucnjava, armija i mitovi nisu stanovali.

Vec slijedece ljeta kuma Aida sa djecom ode ‘na odmor’, u Istru, da djecu postedi ruznih stvari u nadi da ce se situacija u gradu uskoro smiriti i da ce sve opet doci na svoje. Ali ne bi tako.

I nas doceka ista sudbina pa se i mi tako nadjosmo u Hrvatskoj, pridruzujuci se velikoj grupi gradjana naseg grada koje je tada krasila jedna zajednicka osobina: svi smo mi bili izbjeglice, nepripremljene za ono sta nas ceka, naivno se nadajuci da je to nase ‘stanje’ privremeno. Rodni grad nam je bio tu na dohvat ruke i vecina nas se nadala da cemo se u njega vratiti, samo da svijet vec jednom odluci da divljanje naoruzane bagre zaustavi. i opet smo bili u krivu.

Ziske su nam ponovo bile tu u komsiluku, ponovo smo se mogli druziti, istina, malo rjedje nego prije. Izbjeglicki zivot je ipak nesto drugo: zivis od pomoci drugih, svercas se u tramvaju, snalazis se na sve nacine da prezivis. Nekadasnja bezbriznost je zamijenjena brigom sta donosi sutra. A svaki dan je donosio nova iznenadjenja i nove neizvjesnosti.

Jednog dana saznadosmo da su Aida i Ferid odlucili da pokusaju srecu u Svedskoj. Zivot izbjeglica u Hrvatskoj je bio sve tezi, kraj rata u Bosni se nije nazirao pa se Svedska cinila kao ‘dobro rjesenje’. Ova drzava je od samog pocetka rata u Bosni primila mnoge nase sugradjane i ovaj izbor se nekako cinio logican. Cak sam i ja isao na razgovor u svedsku ambasadu u nadi da ce nas Svedska primiti ali bez uspjeha.

I tako, jednog dana, ispratismo nase kumove na dalek put ni ne razmisljajuci sta to zapravo znaci. Nismo puno razbijali glavu tim njihovim putem valjda pod uticajem vlastite neizvjesnosti: ni sami nismo znali sta nas ceka, kakvu nam je sudbina namjenio onaj ciji je to posao.

Ziske se, nakom mnogo peripetija, skrasise u Norveskoj, a mi, nakon vise pokusaja (Svedska, Danska, Kanada…), zavrsismo u Americi. Rodni grad je na taj nacin za sve nas postajao sve udaljeniji, planirani povratak sve vise nekakva nasa fikcija, a nekadasnja druzenja sve neizvjesnija. Vise se ni se sjecam kako smo uspostavili prvi kontakt (mi, kao izbjeglice u USA nismo odmah imali pristup telefonima kojima smo mogli zvati izvan granica zemlje) i koliko je godina proteklo od onog momenta kada smo ih ispratili na zagrebackom autobuskom kolodvoru pa do trenutka kada smo izmijenili prve rijeci ali pouzdano znam da smo se od tada susreli samo tri puta.

Pogled kroz prozor iz trpezarije (Norveska, 2003.)

Prvi susret nakon odlaska iz Banjaluke se desio u Norveskoj, u luci malog primorskog mjesta u kojem je pristao nas trajekt kojim smo stigli iz Svedske. Iako su od naseg zadnjeg susreta prosle godine, cinilo nam se kao da smo se rastali prije par dana, kao da nastavljamo razgovor prekinut nedavno. Valjda je to tako kada se sastajes s pravim prijateljima: niti od kojih je prijateljstvo ispleteno ne daju se lako pokidati. Vjerujem da vecina zna na sta mislim.

Ziske su u to vrijeme zivjele u malom primorskom mjestu Statelle, u svom stanu iz cijeg se dnevnog boravka pruzao prekrasan pogled na obliznji zaliv. Ovaj jedan fotos vjerojatno ne moze zorno docarati ono o cemu govorim.

Proveli smo s Ziskama (i s Kusmicima) nekoliko prelijepih dana: obisli nekoliko obliznjih mjesta, kod Kusmica ‘okrenuli’ janje, skoknuli do Osla… i vrijeme nam je bilo saveznik, kao da je onaj gore znao da se stara raja sastala pa je i on htio pomoci.

Susret s kumovima na Hvaru, 2005.

Drugi susret je dogovoren na brzaka, dvije godine kasnije. Te smo godine s drugim kumovima (Srebotima, koji su Banjaluku zamijenili Ljubljanom), ljetovali u Jelsi a kako su Ziske u isto vrijeme planirale posjetu starom kraju, Aida spomenu da ce skoknuti do Hvara da nas vide. i bi tako: jedno popodne, dok smo s Marinom i Srebijem na terasi naseg apartmana pili kavu, pojavise se Ziske. Nadjose nas, kao da su imali GPS ugradjen u glavi. Ili je to mozda bio instink koji ih je doveo na pravo mjesto. i opet je bilo lijepo, i opet smo se druzili kao da nam se nista ruznog nije dogodilo.

Izmedju drugog i treceg susreta je proteklo dosta vremena, mnogo vise nego smo planirali. Obostrane obaveze su ucinile svoje pa se susret svake godine odgadjao. Ove godine, medjutim, konacno se ukazala prilika. Davor se preselio u Dablin, mi smo, naravno, odlucili da ga posjetimo, a Ziske su, na brzaka, odlucile da nam se pridruze. I tako se drugi put nadjosmo na neutralnom terenu (Dublin nakon Jelse) iako tako nismo planirali. Medjutim, ponekad je nemoguce sloziti sve kockice pa se moraju traziti rjesenja koja su moguca.

U restoranu u Kilkeniju, Irska 2011.

Iako nam je u omanjem dublinskom stanu bilo potijesno (spavanje na zracnom duseku i sofi u dnevnom boravku), a i vrijeme u Irskoj nije onakvo na kakvo smo navikli (promjenjivo, s dosta kise, vjetra, prohladno), ponovo smo proveli nekoliko izuzetno prijatnih dana lutajuci ulicama lijepog Dublina i jos interesantnijeg Kilkenija, svracajuci u restorane i kavane da nesto prezalogajimo, popijemo espresso ( uz obaveznan kolac),kada bi nam se prohtjelo, sjecajuci se proslih vremena i pricajuci o novom zivotu, planovima za buducnost, djeci, unucadi… Vremena je bila malo a puno toga za ispricati.

Ispratili smo Ziske na put njihovoj novoj kuci a i mi smo se, nakon nedelju dana zaputili nazad nasoj, puni utisaka, uz nadu da do slijedeceg druzenja nece proteci toliko vremena kao do ovog zadnjeg. Sa ovih druzenja pored sjecanja ostadose i mnogobrojne slike koje ostaju da svjedoce o sudbinama mnogih prijateljstava koja su neljudi na silu pokusali da prekinu. One su dokaz da u svojim namjerama nisu uspjeli i da nikada nece uspjeti jer prijateljstvo je jace od mrznje i nikakva sila ga ne moze unistiti. Znaju to svi oni koji djele nase sudbine i kojima nikakve daljine ne predstavljaju prepreku da se ponovo druze kao sto su to nekada cinili.

Iz knjige Ricky Gerways - nastavak

2011-06-25T15:10:00.000-04:00

Duhovnost i religija

Pitanje duhovnosti je odvojeno od pitanja religije. Kao ateista ne vidim nista “lose” u vjerovanju u boga. Ne vjerujem da bog postoji, ali vjera u njega nikome ne skodi.

Ali bi bilo bolje kada, na primjer, ne biste ubijali ljude koji vjeruju u drugog boga. Ili kada ne biste kamenovali do smrti nekoga samo zato sto u vasim pravilima pise da je njihova seksualnost nemoralna. Cudno je da neko vjeruje, da bi najmocnija, sveznajuca sila, odgovorna za sve sto se desava, takodjer zeljela da sudi i kaznjava ljude zbog onog sto jesu. A najgore od svega je biti ateista. Prve cetiri bozje zapovjesti to jasno pokazuju. Postoji bog, ja sam taj bog, niko drugi nije, ti nisi dobar koliko i ja i nemoj to da zaboravis. (Nemoj nikoga da ubijes se ne spominje do broja 6).

Kad god se sretnem sa nekim, ko sa ovakvim prezirom gleda na moj nedostatak vjere u boga, ja mu kazem: ”Takvim me bog napravio”.

Ali za sta ustvari optuzuju ateiste?

Definicija boga u rijecniku kaze da je on “nadprirodni stvaralac i nadzornik univerzuma”. U ovu definiciju spadaju sva bozanstva, bogovi i nadprirodna bica. Od pocetka pisane historije prije oko 6.000 godina, kad je sumerska civilizacija izmislila pismo, historicari su popisali vise od 3.700 natprirodnih bica, od kojih se 2.870 mogu smatrati bozanstvima.

Slijedeci put kad mi neko kaze da vjeruje u boga ja cu ga pitati :”Stvarno, a kog tacno? Zevsa? Hada? Marsa? Odina? Tora? Krisnu? Visnu? Ra?.......Ako on kaze “samo u boga, vjerujem u jednog boga ”skrenut cu mu paznju da je onda u istoj mjeri ateista koliko i ja. Ja ne vjerujem u 2.870 bogova, a on u 2.869.

Nekad sam i ja vjerovao u boga, onog hriscanskog.

Volio sam Isusa. On je bio moj heroj. Vise nego pop zvijezde. Vise nego nogometasi. Vise nego bog. Bog je po definiciji bio sveznajuci i savrsen. Isus je bio covjek. On je morao da se trudi. Bio je izlozen iskusenjima, ali je uspio da pobijedi grijeh. Bio je hrabar i imao je integritet. Ali je on bio moj heroj, jer je bio dobar. I bio je dobar prema svakome. Nije popustio pod pritiskom svojih suvremenika, pred tiranijom ili okrutnoscu. Nije ga zanimalo ko ste vi. On vas je jednostavno volio. Kakav tip. Zelio sam da budem bas kao on.

Odgovor za stolom

Jednog dana, kad sam imao 8 godina, sjedio sam za stolom i crtao raspece za domaci zadatak iz vjeronauke. Volio sam i umjetnost i prirodu. Volio sam cinjenicu da je bog stvorio sve zivotinje. One su takodjer bile savrsene. Bezuvjetno lijepe. Bio je to jedan ocaravajuci svijet.

Zivio sam u siromasnom radnickom naselju Riding, sezdesetak kilometara zapadno od Londona. Moj otac je bio fizicki radnik, a majka domacica. Nikad me nije bilo sramota siromastva. Siromastvo je bilo nesto skoro plemenito. Osim toga svi ljudi koje sam znao zivjeli su u istim uvjetima, a ja sam imao sve sto mi je bilo potrebno. Skola je bila besplatna. Moja odjeca je bila jeftina, ali uvijek cista i ispeglana. I mama je uvijek kuhala. Kuhala je i tog dana kad sam crtao raspece.

Sjedio sam za kuhinjskim stolom u trenutku kad je moj brat dosao kuci. On je bio 11 godina stariji od mene, sto znaci da je tada imao 19 godina. Bio je vrlo pametan ali i drzak. Na sve je imao komentar i zato je upadao u nevolje. Ja sam bio dobar decko. Isao sam u crkvu i vjerovao u boga – kakvo olaksanje za jednu majku iz radnicke klase. Tamo gdje sam ja odrastao, majke nisu isle tako daleko da se nadaju da ce njihova djeca izrasti u doktore. One su se samo nadale da njihova djeca nece zavrsiti u zatvoru. Znaci odgojite ih tako da vjeruju u boga i bit ce dobri i postovat ce zakon. To je savrsen sistem. Skoro savrsen. 75% Amerikanaca su bogobojazljivi hriscani, 75% zatvorenika su bogobojazljivi hriscani. 10 % Amerikanaca su ateisti 0,2 % zatvorenika su ateisti.

Ali nema veze. Dok sam ja zadovoljno crtao mog heroja, moj veliki brat Bob me je upitao: “Zasto vjerujes u boga?”. Postavio mi je samo to prosto pitanje. Ali moja mama je pocela da panicari. ”Bobe” rekla je tonom koji je znacio “Usuti”. Zasto je to bilo pogresno pitanje? Ako postoji bog i ako je moja vjera jaka, nije vazno sta ljudi govore.

Ali cekajte malo. Bog ne postoji. On to zna. I negdje duboko u sebi i ona to zna. I bilo je zaista tako jednostavno. Poceo sam da mislim o tome i da postavljam pitanja. I poslije samo sat vremena sam postao ateista.

Uau, bog ne postoji. Ako me je majka lagala o bogu, da li me je lagala i o djeda mrazu. Da naravno, ali koga je za to briga. Pokloni su i dalje pristizali. A isto je bilo i sa poklonima moga novostecenog ateizma. Poklonima istine, nauke, prirode. To je istinska ljepota ovog svijeta. Ucio sam o evoluciji - teorija koja je tako jednostavna, da je samo najveci engleski genije mogao da je smisli. Evolucija biljaka, zivotinja i nas – sa mastom, slobodnom voljom, ljubavlju, humorom. Vise mi nije potreban razlog za moje postojanje, vec samo razlog da zivim. A masta, slobodna volja, ljubav, humor, zabava, muzika, sport, pivo i pica su dovoljno dobri razlozi.

Ali zivjeti posten zivot - za to vam je potrebna istina. To je jos jedna stvar koju sam naucio tog dana. Istina koliko god da je sokantna ili neugodna na kraju vodi do oslobadjanja i dostojanstva,

Sta pitanje ‘Zasto ne vjerujes u boga “ stvarno znaci? Mislim da kad neko postavi ovo pitanje, on u stvari preispituje svoju vjeru. Na neki nacin on pita “Sta tebe cini tako posebnim?” “Kako to da tebi nije ispran mozak kao svima nama?” “Kako se usudjujes da kazes da sam ja budala i da necu ici u raj, j---- se.!”

Hajde da budemo iskreni - da samo jedan covjek vjeruje u boga, ljudi bi ga smatrali prilicno cudnim. Ali samo zato sto je vjera u boga veoma popularna, to je veoma prihvaceno. A zasto je vjera u boga toliko popularna? Odgovor je ocigledan. U pitanju je vrlo privlacna ponuda. Vjeruj u mene i zivjet ces vjecno. Jos jednom ponavljam - da je u pitanju iskljucivo duhovnost, sve bi bilo u redu.

“Ne cini drugima ono sto ne zelis da tebi cine” je dobar opci princip ponasanja. Oprastanje je vjerovatno jedna od najvecih vrlina koje postoje. Ali ona je bas to – vrlina. Ne iskljucivo hriscanska vrlina. Niko nije vlasnik prava na dobrotu. Ja sam dobar, samo ne vjerujem da cu za to biti nagradjen odlaskom u raj. Moja nagrada je sada i ovdje. Ona je u tome sto znam, da se trudim, da cinim ispravne stvari. Da sam zivio dobar zivot. Tu je vjera skrenula sa pravog puta, kad je postal batina: ”Uradi ovo ili ces gorjeti u paklu!”

Necete gorjeti u paklu, ali ipak budite dobri.

RICKY GERVIS

U Bosni ima jedna divna; “Pametnom je i isaret dovoljan.”

Pozdrav Saima

Iz knjige Ricky Gerways

2011-06-21T21:42:00.001-04:00

NECETE GORJETI U PAKLU, ALI BUDITE DOBRI !

Ljudi me stalno pitaju zasto ne vjerujem u boga i ja uvijek pokusavam da im dam prihvatljiv i razlozan odgovor.To obicno bude dug, neprijatan i besmislen razgovor. Ljudima koji vjeruju u boga nije potreban dokaz da on postoji. Zadovoljni su onim u sta vjeruju. Izgovaraju fraze “to je za mene istina” i “takva je vjera.” I pored toga ja im nudim logican odgovor, jer vjerujem da je neuctivo i povladjivacki ne biti iskren. Zato je ironicno da recenica “ Ne vjerujem u boga zato sto ne postoji apsolutno ni jedan naucni dokaz njegovog postojanja, a na osnovu svega sto sam saznao, sama definicija boga je logicki nemoguca u poznatom univerzumu”, zvuci i neuctivo i povladjivacki.

ZASTO VJERUJETE?

Arogancija je cesta optuzba protiv ateista. Ona mi djeluje posebno nepravedno. Nauka traga za istinom. Ona ne diskriminira. Kakav god bio ishod, nauka tezi da istrazi stvari. Nauka je smjerna. Zna ono sto zna i zna ono sto ne zna. Svoje zakljucke i stanovista zasniva na dokazima. – dokazima koji se stalno obnavljaju i nadogradjuju. Ne vrijedja se kad na vidjelo izbiju nove cinjenice. Ona rasirenih ruku prima svako znanje. Ne postuje srednjovjekovne obicaje, samo zato sto su tradicija. Kad bi to bio slucaj, ne biste dobivali injekcije pencilina, vec biste stavili pijavicu na kozu i pomolili se bogu. Kolika god da vam je vjera, ona ne moze biti djelotvornija od medicine. Vi mozete da kazete “na mene djeluje” ali to je slucaj sa placebo. Hocu da kazem da bog ne postoji. Ja ne tvrdim da ne postoji vjera. Znam da postoji. Prepoznajem je svuda oko mene. Ali to sto nesto vjerujete ne cini ga stvarnim. To sto se nadate da je nesto istina, ne cini ga istinom. Postojanje boga nije subjektivno. On ili postoji ili ne postoji.To nije stvar misljenja. Mozete imati svoje misljenje. Ali ne mozete imati svoje cinjenice.

Zasto ne vjerujem u boga? Ili jos bolje, zasto vi vjerujete u njega? Pa valjda teret dokazivanja pada na onog ko vjeruje. Vi ste sve ovo zapoceli. Kad bih vam prisao i rekao vam “Zasto ne vjerujete da ja mogu da letim?” odgovor bi bio: “A zasto bih vam vjerovao". Onda bih ja rekao “Zato sto je to stvar vjere”. Kada bih vam nakon toga rekao: “Dokazite da ne mogu da letim”. Eto vidite da ne mozete da dokazete.?”, vi biste se sigurno okrenuli i otisli, mozda pozvali osiguranje, ili biste me izbacili kroz prozor i proderali se :”sad leti, ludjaku jedan”.

Nastavit ce se ……

Pozdrav od Saime koja je procitala svasta u zivotu ali nikad me se nista tako nije dojmilo kao ovaj tekst gospodina Rickija Gervijasa.To cuvam i cesto procitam, razmisljajuci kako negdje u svijetu, covjek s drugim nacinom zivota, drugim jezikom, posjeduje misli i stavi ih na papir, onako kako ja citav zivot mislim, ali nisam u stanju da to ikad ovako napisem. TEKST VAM SALJEM S NAMJEROM DA SAMO SVAKO NADJE SEBE U NECEMU STO POSTOJI NA SVIJETU I U STO ISTINSKI VJERUJE I STO GA CINI SRETNIM I DOBRIM. ONDA JE TO ZA MENE IDENTITET I INDIVIDUALNOST. JEDINO TAKO MOZEMO ZIVJETI SRETNO SVAKO SAM SA SOBOM BEZ TUDJIH MOZGOVA I UTJECAJA .

Balkan, Balkan, Balkan...

2011-06-17T21:59:00.000-04:00

Evo me u Sarajevu i danima ocekujem inspiraciju za ovaj prilog. Kako me atmosfera oko izbora vlasti, Reisova prijetnji oko vjeronauke u skolstvu, kritika susjeda u Rakovom selu, sve vise dovodi u stanje ocaja, zbog moje sudbine da zivim na Balkanu, tako i potreba da sjednem za kompjuter i izbacim to iz sebe, dovede do pisanje ovog teksta.

Pocecu od nekoliko crtica iz proteklog perioda.

U Sibeniku a i u svim ostalim mjestima gdje se nadjemo dani i datumi nam nisu nesto pri pameti osim ako nemamo zapisanu neku obavezu na vidnom mjestu.

U nedelju, prilikom posjete pape Benedikta Hrvatskoj, poslije 18 sati, Vice je slagao kamenje za prostor koji hocemo da izravnamo za parking. Neki susjed je naisao i napao Vicu sto radi, i zar “ne zna da je danas sveta nedelja” i da je sveti otac u Hrvatskoj. Vice je odgovorio da ne zna, ali da ”zna da i Bog voli vise radnike nego neradnike”. Otisao je bez rijeci a mi i ne znamo ko je to. Balkan. Balkan.

U Sarajevu kupim “Slobodnu Bosnu” i odusevi me crtica iz Senadovog dnevnika.

“NEDELJA 5. JUNI

Gledam svetu misu pape Benedikta sesnaestog na zagrebackom Hipodromu i buduci da mi je jako dosadno, upustim se u bezazlenu statistiku na osnovu koje egzaktno utvrdim: papa Benedikt, po minuti govora pominje “ljubav, mir, pomirenje” u istim intervalima kao Haris Silajdzic “genocid, entitetsko glasanje, drzavnu imovinu.

Sta hocu reci?

Nista, osim da je to brate mili dosadno.”

Juce u tramvaju Vice zapocinje razgovor sa djecakom od oko tri godine, kojeg dvojica mladjih ljude drze za ruku. Djecak, veseo, komunikativan, odgovara na pitanja. Vice ga pita “Ko ti je tata” misleci na jednog od njih dvojice. Kako djecak ne odgovara jedan od njih kaze: “Pita ciko ko ti je babo?” Mali pokaze na jednog od njih. Mi zakljucimo da ga niko nije naucio da neka djeca ni ne znaju, kako se otac jos moze zvati na ovim prostorima. Nije ni cudo kad glavni vjeroucitelji “pjene o krizi identiteta” i zabrani muslimanima da se tako predstavljaju. Balkan. Balkan.

Ima jedno pet godina od kako sam pronasla clanak Rickija Gervaisa (genijalnog britanskog glumca, reditelja i scenaristu) pod naslovom "ZASTO SAM ATEISTA- NECETE GORJETI U PAKLU, ALI BUDITE DOBRI” i cuvam ga i danas.

Mislim da sam se tu potpunao pronasla od rodjenja pa do danasnjih dana. Od sutra u nekoliko nastavaka cu ga prepisati na blog. Mislim da bi bilo korisno, jer ovde na Balkanu neki vjerski sluzbenici jako negativno djeluju na neobrazovane ljudske mozgove. Da bi se sami prosvjecivali nemoguce je. Oni knjige ne citaju a kompjuteri su im nedostupni.

Mislila sam koju sliku da stavim uz ovaj prilog i zakljucila da je meni najbolja ova na kojoj Vice od kamenja i raslinja oplemenjuje prstor, koji ce biti oplemenjen benkovackim kamenom.

Pozdrav Saima

Maslačak (taraxacum officinale)- ljekoviti korov

2011-06-13T07:05:00.000-04:00

Već ranije imala sam namjeru pisati o ljekovitom bilju-korovu,kao što su: kopriva, bokvica (trputac), menta, kamilica, preslica, gavez, stolisnik itd. Kada mi je Nada jučer poslala ovaj ORIJAŠ ili KAPITALAC, kako ga je nazvala, odlucila sam napisati o ovoj ljekovito biljci.

Svi znamo za maslačak još od malih nogu. Brali smo njegove žute cvjetove i ukrašavali njima stol ili puhali u njegov lampion, da vidimo hoće li nam se želja ispuniti. Ovaj Nadin primjerak je čudo prirode. Očito da je došla do "mutacije gena" kako to obicno kažu naucnici.

Maslačak ima u narodu puno imena: milosavka, žutenica, mlječnjak, radić, popina pogaćica, kravlja gubica, talijanska salata itd. Cijela biljka maslačka je ljekovita. Sirove stabljike dobro je jesti kod kronične upale jetre, kod žučnih kamenaca, kod gihta i reume, šećerne bolesti, kod kožnih obolenja (svrbež, osip), kod bolesti slezene, žutice itd. Ljekovito djelovanje bazira na čiščenju krvi i uklanjanju poremečaja metabolizma.

Korijen maslačka u obliku čaja pospješuje probavu, znojenje, olakšava izmokravanje, sprečava grušanje krvi itd. Od cvjetova maslačka u proljeće pravi se sirup koji je veoma zdrav kao i med. Tko želi recept za pravljenje neka se javi.

NA ZDRAVLJE! Enisa

Strawberry Fields

2011-06-11T14:27:00.001-04:00

Radni vikend u mojoj bransi nije rijetkost, pogotovo u ovo doba godine. Moj protekli bio je strasan.
Kolegica nazvala u petak navecer. Hitno joj: "samo temelji", u stvari "samo iskaz", "da naruce armaturu".

Kao da pricam s nekim iz slabe ili jake struje, a ne s kolegicom iz struke, koja sigurno zna da se iskaz radi kad je posao doveden do kraja. Unaprijed znam sta me ceka, hrpa fajlova s manjkom podataka ili proturjecnih podataka, pregovori, dogovori, njene suze, molbe. U subotu sam provela bar cetrnaest sati za racunalom i na telefonu. Tek u nedjelju oko 21h imam sve sredjeno i mogu zapoceti svoj dio posla. Koga briga, ma cijela noc je preda mnom. Stici cu do 8h ujutro. Nisam stigla, bila sam gotova u 10 h. Ona pirlita od zadovoljstva, a ja nestajem. Nemam joj snage ni zaprijetiti da joj drugi put necu uzeti nepripremljen posao. Ma zaprijetila sam joj vec sto puta, ali joj uvijek popustim. Do sada je korektno placala, pa je valjda i to razlog.

Trebala sam poslije leci, ali znam da ne vrijedi, ne mogu zaspati kad sam preumorna. Trebala bi i raditi drugi objekt ciji me rok takodje zestoko stisce, ali znam da bi to bilo mrcvarenje i sebe i posla.
Uputih se uz moj potok, to ce me sigurno relaksirati, a mozda uberem i koju sumsku jagodu tamo gdje pocinje blagi uspon na Medvednicu. Za svaki slucaj u dzep trpam malu vrecicu i podsmjehujem se sama sebi.

Do sada nikad nisam ubrala vise od sacice jagoda. Da nada ima ikakvog osnova ponjela bih staklenku. Na samom pocetku uspona ugledah pokosenu livadu obrubljenu strnjikom i grabovima. Tu bi moglo biti jagoda.
I ukazase se, onako malo, nista za vrecicu, tek za moja usta. Mami me susjedna livada, nepokosena, zapustena. Strah od zmija me paralizira, ali zelja za branjem jagoda je veca.
"Masala, sta ih je" izgovorih naglas recenicu koju sam valjda zadnji put izgovorila kao osmogodisnja curica iz ljubijskih dana. Sad vec jagode idu u vrecicu. Ni nasta ne mislim osim da cu kad dodjem kuci neoprane jagode posuti sa trun cukra i u slast pojesti. Nista slag ni druge budalastine, to samo razvodni stvar.

A onda mi lice pomilovase njezni plavi zvoncici i obuze me moja Ljubija do daske. Dugacka i uska poput zmije, stjesnjena brdima uz potok reguliran sa dva visoka kamena zida bila je raj za nas djecu. Za tren oka smo mogli izbjeci roditeljskoj kontroli skrivajuci se u borovoj sumi, na platou zvanom Sisin hrast, u kestenjaru, na nekoj livadi iza sume ili na jezeru uokvirenom zeljeznim brdima.
U rano proljece smo se znali uputiti u selo Ljeskare (podaleko je to bilo) po cvijece za herbarij. Tamo je rastao najkrupniji ljutic zlatno zute boje. Brali smo i mlade koprive. Moja mama je to spremala kao spinat, a najvise zbog toga da ne obezvrijedi moj trud. Ja bih kusala tek mrvicu i odustajala svaki put. Vrijedno smo skupljali i listove mladog maslacka koji vi ameri tako zdusno tamanite da mene hvata jeza. Od tih listova mama je pravila ukusnu salatu. Mi smo taj lijepi maslacak zvali radic. Ovdje u Zagrebu radicem zovu jednu sasvim drugu biljku od koje se isto radi vrlo cijenjena salata.

U branje jagoda se islo sa onim emajliranim kanticama za mlijeko, plavim ili crvenim na bijele tufne.
A jagoda je bilo najvise na osuncanim padinama gdje je rasla visoka bujad (paprat). Ljeto smo, ako nismo bili na bazenu ili jezeru, provodili u haranju jabuka, krusaka i kukuruza koje smo cesto bacali uz put jer ih nismo smjeli donijeti kuci. Nekad bi se uputili na jedno jezovito mjesto iznad Nove ceste, uz zarasto sumski potocic.

Svi smo se kleli da smo jednom tu culi, ali ne i vidjeli, muskarca koji je lezao i vikao: "Daj moju krv. "
Kako li smo samo znali da je lezao kad ga nismo vidjeli, nego samo culi? Napeto smo iscekivali da cujemo tu strasnu recenicu, a kad je strah stigao do vrhunca sjurili bi se u mjesto. Netko hrabar bi se odvazio reci da ju je cuo, a onda bi mi svi to potvrdjivali. Ja sam cak svojoj teti rekla da sam ga i vidjela i cula, a ona je to, sva ozbiljna, slusala kao da je istina.

"Ima li jagoda ?" doviknu prolaznik s puta. Ucini mi se bosanski naglasak pa odgovorih:
"Masala, ima ".
On se nasmija i odmahnu rukom u znak pozdrava.

Vracajuci se kuci zasladih se i tresnjama i ubrah ove njezne ruzice sa slike.
Jagode su ipak otisle Filipu i Dominiku.

Nada Š. D.

Izvjestaj iz Rijeke sa promocije knjiga Radmile Karlas

2011-06-08T09:16:00.000-04:00

Vise informacija sa promocije knjiga Radmile Karlas u Rijeci mozete naci ako kliknete na sliku ispod:

Nesto za Bosno-Hercego-ljupce

2011-06-01T02:29:00.000-04:00

U proslu srijedu sam se vratila iz Holandije, a u prosli petak otisla u BL, a sanoc dosla iz BL, a danas idem za Sibenik.Tempo je ubitacan, ali tako se poslagalo. U BL morala otici zbog ispravke slova u prezimenu. Mi smo u skoli ucili tvrdo i meko dj i tvrdo i meko c (sa kvacicama). Onima koji su nas upisivali u knjige, to im je bilo isto, pa su upisivali istoj familiji razna slova u istom prezimenu. Sad za novi pasos to se ispravlja i procedura je “jako jednostavna i brza”. To je mojoj sestri i jednoj prijateljici, koje trenutno ne mogu otici u BL, pravi problem pa sam ja to zavrsila. Frane je stigao sa djevojkom Ruskinjom, u proslu subotu pa danas idemo 10 dana na more. Mozda ce vam ovo glupo zvucati, sta se koga tice moj raspored zivota, ali pisem ga zbog toga sto je na blogu bilo divnih priloga i inspirativnih za komentare, ali ja jednostavno nisam bila u mogucnosti. U BL nemam internet, u Sibeniku se dopunjuje bezzicni kao mobitel a “uzimaju lopatom” pa sam disciplinovana, a u Holandiji svaki trenutak posvecen maksimalno, Zoi, Zlatku i Thomasu.

U Banja luci sam se vidjela sa Radmilom.Organizovana joj je promocija knjige u Rijeci.

Obzirom da je to za mene najbolji grad na Balkanu, po svim osobinama ne pripada ovom prostoru, koristim ovaj jutarnji predah da vam posaljem pozivnicu.

Neko je nas blogere jednom nazvao “srbomrzcima” a ja mislim das mo mi samo “bosno-hercego-ljubci” i da je to mnogo ljepsi osjecaj. Neko je nekad rekao “Kad te neko voli ti si mu uvijek u srcu, a kad te neko mrzi ti si mu uvijek na pameti”. Ovima drugima je mnogo teze i gore, jer su stalno nesretni, a Radmila u svojoj okolini ima, brat-bratu sigurno 80 posto ovih drugih.

Budite zdravi i lijepo pozdravljeni od Saime

Promocija knjiga Radmile Karlas u Rijeci

2011-06-01T00:20:00.004-04:00

Iako sam u frci (kasno je uvece a ujutro rano se spremam na put u Galway), zelio bih da obavijestim nasu banjalucku raju u Rijeci i okolini da se u petak, 3. jula u 18 sati u Gradskoj vijecnici Grada Rijeke, Korzo 16, odrzava promocija knjiga knjizevnice iz Banjaluke Radmile Karlas.

Svi oni kojima je Banjaluka u srcu a obraz cist bih preporucio da odvoje par sati za ovaj kulturni dogadjaj na kojem ce se naci u drustvu osobe koja zasluzuje svo nase postovanje. Siguran sam da ce na ovom skupu sresti mnoge koje je zadesila ista sudbina i koji dijele iste zivotne vrijednosti.

Isto tako bih preporucio da vijest prenesete svojim prijateljima i poznanicima koji bi mogli biti zainteresirani za ovu prezentaciju.

Mladić

2011-05-29T14:12:00.000-04:00

Vijest o hapsenju saznah na putu, dok sam uzivao u ambijentu prelijepog Irskog gradica Kilkenny, na ulici prepunoj svijeta, od jednog momka iz nasih krajeva koji nam pridje kada je cuo nas jezik. Nakon par izmijenjenih rijeci upita nas da li smo culi vijest da je uhapsen Mladic. Bili smo iznenadjeni iako sam prije polaska na put negdje procitao da ce ga uhapsiti prije 6-tog juna. Procjena je, ocigledno, bila pogresna, samo ovaj put je greska bila u datumu a ne u samom aktu.

Dakle, vlasti u Srbiji su konacno odlucile da ga izruce Hagu jer su shvatile da od Evrope nece biti nista ako se to ne desi. Igre (politicke) ponovo u punom razmahu. Vode ih oni na vrhu, onako kako njima odgovara, kao sto se to desava na onim nasim prostorima vec dvije decenije. Politicari vode glavnu rijec a obicna raja reagira k'o ovce.

Cujem, u Banjaluci se sprema skup podrske trenutno najvecem ratnom zlocincu na svijetu. Siguran sam da ce se na njemu pojaviti mnogi rodjeni godina kada je rat u Bosni vec bio poceo. Jos jedan dokaz da je kultura laznih mitova jaca nego ikada. Od vremena Marka Kraljevica se do danas malo toga promijenilo. Za Marka bih mogao naci opravdanje jer tada nije bilo masmedija pa se lagati moglo koliko se htjelo, ali danas! Za ovce sve tehnologije svijeta nisu dovoljne. Ovcama je mozak ogranicen pa je kolicina informacija koja se u njega moze pohraniti minimalna. Drugog objasnjenja nema. Bar za mene.

Marko od turskog vazala posta junak a za Ratka se jos nisu dogovorili oko 'titule'. Nije vazo ni sto se prilikom privodjenja, kako kazu, uneredio. Kako dani i godine budu prolazile njegovo 'junastvo' ce rasti i ko zna sta ce neke sadasnje i buduce mame i tate, dede i bake pricati svojoj djeci i unucima. A nece manjkati ni pjesama jer 'junaci' i pjesme idu zajedno vec decenijama.

Drago mi je da me ove godine put odvede u prekrasnu Irsku umjesto u rodni grad. Umjesto da gledam rulju koja ne vidi dalje od vlastitog nosa, uzivam u gostoprimstvu domacina na svakom koraku. Ni ovaj prilog nisam planirao ali odlucih da vijest zabiljezim dok cekam na ostale da se spreme za odlazak na bluz festival koji se odrzava u obliznjem parku. Znam da cu na njemu sresti raju iz cijelog svijeta koja o naciji mari koliko o proslogodisnjem mrazu.

A tamo u rodnom gradu ce 31-og maja atmosfera biti drugacija. Ako je suditi po kometarima onih koji se javljaju na raznim forumima, bit ce i pjesme, ali drugacije. Srecom, do mene njeni zvuci nece doprijeti. Ja cu u to vrijeme uzivati u miru i tisini malog obalnog mjesta Howth.

...kad ce se, gore, Stijeni

2011-05-21T00:10:00.001-04:00

Kad ce se, gore, Stijeni, na raskrscu jugoistocno od Kulmahale malo uvucena u putic bijase namjestena mala kucica u parteru pod mansardom. Na dvije vode jednostavnog Bosanskog stila vjesto plasirana u ambijent odslikavala je jednostavnost filozofije stanovanja na pocetcima moderne. Harmoniju i mirnocu jednostavnog oblika nacetog zubom vremena, razbijao je po koji novi „biber“ nevjesto podbacen u „redak“, valjda drugih dimenzija. Ubacen drveni izlog koji je trebao potencirati da je iza „Zema“ bijase osmisljen kao vecina izloga „starih carsija“ tih godina.
Okupacione vlasti u Gradu su pocetkom zadnje decenije stoljeca komandirale da se svi javni nazivi imaju imentovati cirilicno pa sam ja od restlova crvene samoljepljive tapete svetosavskom cirilicom ispisao „Fazna“. Iza sobe-Zeme, Tina je namjestila cetiri kafanska stola prekrivena kafazali-stoljnacima. Na zidu je visio kalendar sa slikama stare Banjaluke i fotogafijama Vrbasa te uz skiljavo svjetlo starih cilindar-lampi na gaz, „Fazna“ bijase ugodan kutak do pred policijski sat koji je Okupator sluzbovao u Glavnom Grdau. Uz „Hercegovinu“ bez filtera jeftinu Benkovacku lozu, mi, intelektualno, ekonomski i konfesionalno sarolioko drustvo okupacione dane podnosismo lakse. Cesto se ostajalo i iza zabrane, znalo se i prenociti a bez obzira na „kontrolisani“ telefonski saobracaj nase su familije znale gdje smo, tako da sekiracije nije bilo. Redovno je stizala dojava o rutama „crvenog kombija“ pa nas je vecina skrivana na tavan „Fazne“ penjuci se montaznim basamcima preko maskiranog tavanskog poklopca u kuhinji.
To sto si na tavanu mogao vec zateci komsije u maskirnim uniformama i pod oruzjem lako je bilo objasniti kao sto i meni jednom rekose,
...Grofe, jebes pjesmu uz koju se ne mogu dici tri prsta a dzaba i pjesma, moj prst ne poteze horoza, niti ce....
Povelik „smederevac“ iz kuhinje zagrijavao je „Faznu“ a Tina je u komotnoj rerni rezervnog sporeta „bosanca“ pekla ukusnu pogacu ciji se miris uz miris kuhanih starih kuruza sa ciste gusane plate sirio „Faznom“. Vise „bosanca“ na kao snijeg cistom bijelom sifonu vjeste ruke neke stare bake-nane izvezle su u plavoj svili par biljnih vinjeta i tekst na „cemer“, „kuharice manje zbori, da ti jelo ne zagori“.
Jede, koga ima....plati ko sta dadne...uglavnom, nakupi se, bez obzira sto je na ulazu pisalo, „nema djabe ni u stare babe“ ...
Vrijeme je prolazilo, lose vjesti sa Pala a jos mracnije sa Bihaca, pogorsavale su situaciju za vecinu. Zene su vadile potvrde za napustanje Grada jer nas vecina nije posjedovala „papire o hodanju“. Banjalucanke su na pijaci snasama rasprodavale bunde, gardine, kristal... Nestajali smo planski organizovanim karavanima preko Save. Vitezovi „od Svetog Save“ su se sastajali u Hotel Bosni i Kastelu pijuci pokradeni viski, naravno iz rakijskih servisa.
Sirotinja koja je izvrsavala „otadzbinske obaveze“ odlazila je, neki se nisu ni vratili a i oni koji su stizali opet su navracali u „Faznu“.
.....znali su dugo cutati. Ni loza nije pomagala....
U Julu zadnje godine stize Bojko. Sjeo je do meine... iza, u dvoristu.
-...dobro je Grofe. Neka si ovdje...sakrivaj se. Jebaji ga...u mene je tako i ja drugacije ne umijem. Kazu, „geni“...
Spustio je glavu...kao da spava. Onda se trze i rece,
-Grofe, ja moram osint...u zrak.
-Nemoj Bojko, dodje policija, govorimo.
-Grofe, moram.
-Moras li Bojko?...moras... osin, odgovaram.
...i Bojko otkoci kalasnjikov, otpusti dug zaglusujuci rafal prema nebu.
Ponovno odluta u samo njemu poznate cikme kojima ga vjesto vodise, nerazumne vodje lazno-genski nafilovane epskom lirikom i ....a glavu lagano nasloni na moje rame i zaspa kao da sam mu najrodjeniji....
Nisam bio siguran, da li je Bojko znao da „gen“ hipotetski podrzava naslijedne karakteristike....

Grof

Raja s posla

2011-05-19T08:49:00.005-04:00

S direktorom uz 'ice i pice'

Nakon sto sam 93. morao napustiti rodni grad, sudbina me preko Zagreba dovela u Ameriku, drzavu o kojoj nikada nisam razmisljao kao mjestu moga boravka i koja me, moram biti iskren, nije posebno privlacila. Americke metropole sa downtown-ima slicnim jedan drugome k’o jaje jajetu, guzvama na putevima i kapitalizmom u njegovom pravom znacenju, nisu bile na spisku mojih zelja ali covjek ponekad ne moze birati. Izmedju zivota pod stalnim strahom za sigurnost familije, u okruzenju punom mrznje prema onima koji nisu njihovi, bez posla i ikakvih primanja, birala se povoljnija opcija: u mom slucaju, Pittsburgh, Pennsylvania, grad nekad poznat po nebrojenim celicanama i zagadjenom vazduhu, a danas kao mjesto koje se bori da ‘prezivi’ u konkurenciji gradova na zapadnoj obali, te jugu drzave, koji su postali zivotne destinacije mnogih amerikanaca.

Danas sam htio da napisem nekoliko rijeci o osobama iz mog ‘drugog zivota’, kako nazivam ove godine provedene u Americi (nakon sto sam ’drugarski’ bio ‘ispracen’ na put bez povratka od strane bivsih sugradjana o kojima bi sada svi bez iznimke trebali pricati sve najljepse u ime neke buduce ljubavi a i zbog ‘mogucih trauma’ mlade generacije u rodnom gradu za cije smo probleme u ‘duhovnom razvoju’ mi odgovorni jer neprestano sirimo mrznja za razliku od ‘dobrih’ vibracija ljubavi koje se iz njega sire) iako sam ih vec u nekim ranijim prilozima pominjao. O mom direktoru, profesoru Liu, njegovom pomocniku, gospodinu Rau, ili o direktoru Public Services Tsegaye Beru-u, s kojima dijelim dobar dio zivota zadnjih 15-tak godina nisam napisao gotovo nista iako su oni vec duze vremena dio moje svakodnevnice: sa njima suradjujem, donosim odluke ili sukobljavam misljenja, rjesavam probleme, idem na strucne konferencije, pomazemo jedni druge kada je to potrebno, ukratko, zivimo zivot daleko od rodnih gradova i zemalja koje smo napustili zbog razlicith razloga.

Moj direktor, professor Liu, je Kinu napustio jako davno, jos dok je bio dijete, bjezeci sa svojom mamom i ostalim clanovima familije pred politikom strogog komunistickog rezima koji je u ta vremena vladao u Kini. Prva stanica im je bila Tajvan gdje je zavrsio fakultet a onda su se obreli u Americi, koja je za mnoge ljude iz tih krajeva krajnji zivotni cilj. Profesor Liu se u novoj domovini snasao vise nego dobro, zahvaljujuci, prije svega svojoj upornosti koja je, cini mi se, svojstveni vecini onih koji stizu iz najmnogoljudnije nacije na svijetu. Svoju uspjesnu karijeru ce vjerojatno zavrsiti u biblioteci pravnog fakulteta, ciji je uspjesan direktor vec mnogo godina. Ovaj snimak sa nedavne zabave koju biblioteka organizira svake godine za studente zavrsne godine koji rade za nas je, u stvari, bila povod za ovaj prilog. Caskajuci uz jelo i pice (u ruci mi je Yuingling, pitsburski Nektar, proizvod najstarije pivare u Americi) saznao sam da se sprema u posjetu Tajvanu, prvi puta od kako je dosao u Ameriku.

Zivotni put zamjenika direktora Rao-a je bio drugaciji. U Indiji, u kojoj je rodjen, je zavrsio fakultet i magistrirao, te stigao do pozicije direktora biblioteke jednog od univerziteta ali se ipak odlucio na odlazak u Ameriku na nagovor brata koji je u novu domovinu stigao prije njega. Zivot u Americi ga nije mazio jer je morao poceti iz pocetka: radio je slabo placene poslove (ponekad dva u isto vrijeme), uz istovremeno studiranje na fakultetu za bibliotekare. Nakog diplome mu je trebalo jos mnogo godina da se izbori za poziciju na kojoj je sada. Dugo je radio partime job u nasoj biblioteci za veoma malu placu ali mu se to na kraju isplatilo. Dobio je stalni posao, a nakon izvjesnog vremena, zbog svog znanja i predanog rada, postavljen je za zamjenika direktora. Veliki je drug, prava je raja, omiljen od svih, i na njega se mogu osloniti kad god mi nesto zatreba. Zadnjih godinu-dvije provodimo dosta vremena zajedno i veoma cesto planiramo penziju za koju se obojica spremamo u skoroj buducnosti.

Tsegaye Beru je imao slican zivotni put kao Rao iako su razlozi odlaska iz Etiopije malo drugaciji. Univerzitetski obrazovan jos u Etiopiji, obreo se u Americi djelomicno kao posljedica promjena u bivsoj domovini, djelomicno zbog zelje za uspjehom u obecanoj zemlji. I ovdje je zavrsio fakultet (pravni) i zaposlio se u biblioteci napredujuci od privremenog radnog mjesta do sadasnje pozicije.

Ja sam u biblioteku dosao zadnji, sa drugog kraja svijeta. O Bosni se ovdje (prije devedesetih) malo znalo sve do ovog zadnjeg rata koji nas je stavio na kartu svijeta tako da ostalima nisam morao objasnjavati odakle ja to dolazim i zasto: vijesti iz nasih krajeva su se vrtile svakodnevno na svim televizijskim stanicama prikazujuci sve uzase rata koji je ostavio na desetine hiljada mrtvih i stotine hiljada protjeranih.

Tako se eto sticajem okolnosti na jednom mjestu nadjosmo nas cetvorica, iz cetiri zemlje svijeta, na neki nacin slicnih sudbina, u cijim je rukama biblioteka jednog americkog fakulteta. Nas cetvorica imamo znacajan uticaj na sudbinu ove institucije zadnjih 15-20 godina. Za veliko cudo, biblioteka se za sada ‘dobro drzi’ iako nije u rukama domacih. Mozda je tako upravo zbog te cinjenice: znamo sta se desilo u nasem gradu sa velikim firmama (a i fakulteti nisu u boljem stanju) nakon sto su ih 'preuzeli' 'provjereni' domaci kadrovi.

U ovoj prici o raji sa posla zanimljiva je jos jedna cinjenica: sva trojica sa velikim postovanjem pricaju o bivsoj Jugi i njenom bivsem predsjedniku, Josipu Brozu Titu. Tsegaye sa odusevljenjem prica o Titovi posjetama Etiopiji i njegovim susretima sa carem Hajlaselasijem. U Etiopiji su dani posjete naseg predsjednika proglasavani drzavnim praznicima. Rao se sjeca pokreta nesrvstanih i Titove uloge u njenom formiranju (zajedno sa predsjednikom Indije Nehruom i Egipta, Naserom) a cak i professor Liu o njemu govori pozitivno uprkos njegovom losem iskustvu sa komunistickom vlasti u Kini.

O popularnosti bivse nam domovine govori i jedan dogadjaj sa jedne party koju professor Liu organizira svake godine u svojoj kuci za vrijeme redovitih posjete kineskih profesora nasem fakultetu. Jedne godine je medju prisutnim bio i jedan profesor (sljedbenik Konfucija) koji je pokazao veliki interes za mene kada je saznao da sam stigao iz Bosne. U razgovoru tokom vecere profesor je postavljao mnoga pitanja u vezi situacije u bivsoj Jugoslaviji o kojoj je ocigledno znao dosta toga, te s postovanjem pricao o Titu. Kada sam mu u jednom momentu spomenu film ‘Valter brani Sarajevo’, za koji sam cuo da je postao veliki hit u Kini, toliko se odusevio da me je to prosto iznenadilo. Pricao je sa odusevljenjem o Valteru koji je za mnoge Kineze postao nacionalni heroj. Pokazalo se da su price koje sam cuo istinite i da je popularnost toga filma u Kini bila ogromna.

Tsegaye, moja malenkost i Rao

Prekjucer svratih u direktorovu kancelariju da se pozdravim jer se obojica spremamo na put: on u Kinu (a nakon toga u Tajvan), a ja u Irsku. Iduci nazad prema svojoj kancelariji razmisljao sam o nasim sudbinama: obojica smo prezivjeli jedan tezak period, pun neizvjesnosti, ali se na kraju za obojicu sve dobro zavrsilo. Sudbina nas spoji u jednom gradu u Americi, uz jos dvojicu cije su zivotne price slicne. Nadjosmo se tako nas cetvorica u istoj 'firmi', iz cetiri zemlje, razlicitih boja koze i religioznih ubjedjenja i nista nam to ne smeta da se osjecamo kao dio jedne porodice. A dole u starom kraju, u Bosni, te na mnogobrojnim Internet forumima, raja iz istog grada, komsiluka, firme, jos uvijek lome koplja, ubjedjujuci jedne druge kako ne mogu zajedno.

I bit ce tako jos dugo, dugo, dok god krivce za rat i stradanja ne stigne zasluzena kazna (sudska i moralna) i dok jednog dana svi ne shvatimo da neke ne mozemo osloboditi te krivnje samo zato sto su 'nasi' ili zato sto su to i 'oni drugi' radili. Valtera izgleda jos uvijek nema i legenda o njemu ce polako padati u zaborav kako godine prolaze a oni koji ga se sa sjetom sjecaju nestaju sa lice ove zemlje.

A pjesma koju cujete u background-u nema nikakve veze ni sa rajom s posla, ni sa Valterom, ali mi nekako sjede danas dok u Pittsburgh-u kisa pada vec danima.