SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, November 02, 2011

Nasi zivoti

Reks ovih dana
Gledam ovu sliku napravljenu prije par dana pa mi pade na pamet da je iskoristim za prilog. Mozda ce neko pomisliti da sam i ja puk’o, k’o sto neki dan za sebe napisa Sega, kad hocu da pisem o jednoj ‘obicnoj djukeli’. Pravo da kazem, Reksa ne svrstavam u tu kategoriju, a ovaj izraz koristim vise kao stilsku figuru, ako se to tako kaze. U stvari, ne spadam u one nacitane koji se razbacuju ovim gore ‘pomocnim sredstvima ’, vec u svom pisanju koristim obicne, svakodnevne rijeci, razumljive sirokom krugu citatelja.

Nego da se vratim na Reksa jer je on glavni junak ovog priloga. Druzimo se evo vec vise od 15 godina i mogu reci da je, na neki nacin, postao clan familije. Od onog dana kada smo ga doveli kuci, vozeci se nekih 30-tak kilometara do ustanove koja se brine o kucnim ljubimcima koji su zbog raznih razloga ostali bez svog doma, Reks je postao dio nase svakodnevice. Bio je tu uvijek uz nas ali nekako nenametljiv, kao da je bio svjestan da je malo nedostajalo pa da se njegov zivot zavrsi jos dok je bio ‘beba’. Njegovo nekako blago ponasanje me je zapravo privuklo onog dana kada sam usao u prostoriju punu kaveza sa kucnim ljubimcima: dok je vecina skakala i pravila buku, Reks je sjedio mirno, s nekakavim tuznim pogledom koji me je odmah privukao. Nikada me u zivotu nisu privlacili oni koji su na sve nacine pokusavali da privuku paznju na sebe pa je valjda zbog toga Reks bio logicna izbor.
Sanja i Reks ljeta 96.

Imao je Reks lijep zivot, bar mi se tako cini. Nije zivio u raskosi kao vecina americkih ljubimaca ali mu je ipak bilo lijepo s nama. Dok su drugi zivjeli u kucama, Reks je ljeta provodio u supici na brdu (uz manji ogradjeni prostor s pogledom na backyard i ulicu), a zime u garazi. Dok su drugi jeli americku kupovnu htranu, Reks se, uglavnom hranio nasom bosanskom. Jos od prvih dana je stekao drugara, mace Flash-a, s kojim je cesto dijelio obroke. Tako je ostalo evo do ovih dana. Obojica su u poznim godinama ali se i dan danas pri svakom susretu ‘pozdrave’ kao sto prilici starim prijateljima.

Imao je Reks i svoje obaveze ali je sada i on u penziji pa ih je postedjen. Dok je bio u snazi, ljeti je cuvao povrtnjak koji je pod stalnom opsadom jelena i groundhog-ova. Njegove zasluge su sto smo se svake godine sladili svjezim domacim povrcem iz vlastitog vrta, sto je ovdje u Americi velika vrijednost. Paradajz iz basce i onaj iz supermarket se ne mogu porediti. Kako su s godinama Reksa stigli i zdravstveni problem tipicni za starost (vid oslabio, ne cuje bas najbolje, a muci ga i kostobolja), borbu oko basce sam morao preuzeti u svoje ruke, cini mi se, s manje uspjeha.

Nadzivio je Reks sve svoje drugare iz komsiluka. Imao je par dobrih prijatelja ali svi oni vec odavno cuvaju nebeske basce. U komsiluku uziva poseban status i svi ga poznaju. Kosmije se redovito raspituju za njegovo zdravlje, posebno ako ga ne vide par dana. Svi znaju koliko je star i cude se da jos uvijek ponekad trckara livadom kada ga izvodimo u setnju. Razlog je vjerojatno hrana koju Reks jede od prvog dana: za razliku od njegovih drugara koji su se hranili americkom ‘sintetickom’ hranom, Reks jede goto sve sto je na nasem jelovniku. Da spomenem da mu je posebna poslastica pura koju redovito jede vikendom: uvijek se napravi malo vise kako bi nesto ostalo i za njega.
Dva drugara

Ovaj prilog o Reksu ne bih ni pisao da mi, gledajuci ove njegove slike nisu pale na pamet neke slicnosti a i paralele izmedju njegovog i naseg zivota . I on je, u jednom trenutku svoga zivota, bio napusten od svoje okoline i zavrsio u ustanovi koja se brine o napustenim kucnim ljubimcima kojih se neko zelio rijesiti kao sto smo mi bili napusteni od nase sredine. I nas su se neki zelili rijesiti i cinili sve da to ostvare.

I Reks i mi smo imali srecu da se nadje neko ko je spreman pomoci tako da smo i on i mi izbjegli sudbinu koja nam je bila namijenjena.

A iz nasih zivota se mogu povuci i neke druge paralele. Jednom tamo davno sam spomenuo kako Reks razumije dva jezika i da se dobro njima ‘sluzi’. Kada sada malo bolje razmislim, poznajem osobe iz starog kraja na veoma visokim pozicijama (citaocima prepustam da ih prepoznaju) koje ni onaj svoj maternji najbolje ne poznaju, a o engleskom da ne govorim.

Reks, isto tako, nije proveo ni dana u americkim skolama za kucne ljubimce ali to mu nije smetalo da u komsiluku stekne ugled i postivanje za svoje ponasanje. Opet mi nekako pade na pamet paralela sa nekima iz starog kraja koje licno poznajem: i pored zavrsenih visokih skola nisu mnogo toga naucili, a o ugledu i postovanju od strane drugih da ne govorim. Siguran sam da svako od nas poznaje mnoge koji spadaju u ovu grupu i da razumiju o cemu govorim.

Nesto ranije spomenuh Reksa i Flash-a, drugare iz mladosti, kojima poznato neprijateljstvo izmedju pasa i macaka nije smetalo da i dan danas njeguju prijateljstvo. A znamo sta se desilo nama i zbog cega smo ovdje gdje smo. A reklo bi se da smo svi pripadali istom, ljudskom, rodu.

10 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Milane, prilog ti je predivan, topao, ljudski, bosanski.Juce je Mesic rekao u Sarajevu. "Bosanci su bili i ostali najtolerantniji narod u svijetu.Ne drzava nego narod."
Ja sam se zadnjih godina nagledala u Rakovom selu "cuda" Psi i macke u istom dvoristu zive mirno i hranu jedu zajedno.Ranije smo gledali kad pas poganja macku kojom se brzinom popne na drvo i onda se cuje samo lavez i mjaukanje.
Obzirom da se na ovoj planeti sve poremetilo, mozda su ljudi dobili zivotinjske karakteristike, a zivotinje ljudske.Hajd znaj.Muzika cista desetka. Pozdrav Saima

Thursday, 03 November, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Slažem se sa Saimom da je prilog odličan a naroćito poređenje sa našim životima.
Davno dok smo živjeli u Ciganluku kraj klonice imali smo psa "avlijanera".Zvao se Miki i svi smo ga obožavali.Jednog jutra našli smo ga uginulog.Trovali su na klaonici miševe,i naš Miki je nastradao.Nije bilo veće žalosti u našoj kući i kada smo mislili nabaviti drugog otac je rekao NE.Kada smo preselili u centar grada pojavio se jedan lutalica,koga su usvojili komšije,ali smo ga svi hranili,pazili i mazili dugo godina.
Kada smo "preselili u Zagreb primjetila sam da puno ljudi ima pse kao kućne ljubimce.Žive sa nima u stanu,izvode ih nekoliko puta dnevno u šetnju i igraju se s njima.Kada bi se kasno popdne vraćala nakon mukotrpnog hodanja da pribavim papire o državljanstvu u iznajmljeni stan na periferiji,iz tramvaja sam posmatrala idilićne slike igre ljudi sa njihovim ljubimcima.Često sam pomislia:"Bože mili da mi je biti nećiji pas,ne bi morala ni o ćemu brinuti!"Bolilo me je što više vole svoje pse nego nas izbjeglice.U stanu iznad mene susjedi imaju 4 pudlice Bišona.Prije nekoliko dana ženka je oštenila 4 malih.Oni se uzgajaju za prodaju.Ovi veliki su često nestašni,pa susjeda viče na njih.Onda se pitam kome je gore psima ili njihovim vlasnicima.2-3 puta ih dnevno vode u šetnju,a ostatak vremena su u stanu.U odnosu na Reksa oni su zatvorenici.Od nedavno se na TVprikazuje njemačka krim. serija REK.Vjerujem da smo ju svi gledali nekoliko puta.Reks je predivan,pametan pas,baš kao što je bio i Lesi.Moderni vlasnici pasa nose vrećice u koje kupe "kakicu"svojih ljubimaca. Bilo kako bilo lijepo je imati ljubimca pogotovo ako živiš sam.Imaš kome pokloniti ljubav,a ona ti se vraća stostruko.Pozdrav Enisa

Thursday, 03 November, 2011  
Anonymous Posmatrac said...

rekao je Mesic ovo sto navodi Saima, ali evo u 'Nezavisnim' komentoatori (uglavnom iz 'uzvisenijeg' naroda) ga ismijase i izvrijedjase ko da je nekakva budala.

Pitam se uvijek iznova kakav to film ti ljudi vrte u glavi, i 15 godina nakon rata. Koja je svrha obezvrijediti nekoga ko pokusava da pomiri. Zar je jedini cilj odrzavati neprijateljstva i napetosti. Kakav je to cilj i kome on sluzi. Nikako da shvatim, zar im je tako bolje u dusi, imaju li ljepse zivote, bolju perspektivu. Jer ne zaboravimo ima tamo i (dosta) obrazovanog svijeta koji dijeli isto misljenje, nije to gola neukost.

Nikad nisam cuo da se dobro osjeca onaj koji mrzi i potice neprijateljstva. Kakve se to stvari desavaju u BiH a da ih mi ne mozemo shvatiti, premda smo tamo donedavno bili sastavni dio. Priznajem da me muci to sto ne shvacam sustinu koja se tamo desava. Banja Luku iz relativno bliske proslosti nosim u idilicno lijepom sjecanju, zato je moja muka zbog nerazumijevanja ovih odnosa tim veca. A zivot prolazi, ne ceka da se snadjemo u svemu tome. Nema pauze

Thursday, 03 November, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Za gosp.Posmatraca,
TZV,Daytonski sporazum-koji se negacija Povelje UN-a i medjunarodnog prava--dao je vlast Vozdu i njegfovim poslusnim podanicima;odredio im teritoruju kakvu je nacrtao revolverasu Billu balkanski kasapin."Nezavisne" i TV pod ravnateljem prof.D.Davidovicem(Karadzicevim ministrom vere i sinom majora JNA)poslusno rade sta im NAD -JA(SUPER-EGO),tj.Vozd naredi...U manjem blentitetu --jedino u svijetu--dominira najprimitivniji oblik nacionalizma:etnocentrizam kao KULT STADA(gregarizam)....

spectator



PS:Procitaj:www.sarajevo-x.com/bih/clanak/111104067
www.sarajevo-x.com/bih/clanak/111104052

Friday, 04 November, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Koliko su naši životi povezani najbolje nam pokazuje primjer napada MARIONETA na Radmilinog ćuku Vuka.Zloćinci udaraju iz mraka na najmilije i šalju jasnu poruku:"ZAVEŽI"Kad tad biće razotkriveni, i kazniće ih ONAJ što sve vidi.Niskana

Friday, 04 November, 2011  
Anonymous Nada Š. D. said...

G. Mesic nije osoba na cije izjave bih se ja pozivala ( zadrzavam si pravo da o njemu ne mislim bas pozitivno ). Vec sam dosadna s pricom da se ne volim svrstavati u bilo kakvu skupinu po pripadnosti, cak ni regije, a da ne govorim o naciji, religiji ili necem drugom sto lici tomu. Ne nijecem da posjedujem osjecaj u nekoj od tih kategorija, ali ipak nedovoljan da bi me karakterizirao kao osobu i bio presudan u odnosu s drugima. Ipak za sebe sada, mnogo cesce nego prije, znam reci da sam Bosanka. Ne bih rekla da je to izraz nekog protesta, jos manje inata, nego, cini mi se, neke zakasnjele romantike. Bojim se Saima da je i ta prica o tolerantnim Bosancima cista romantika. Radije bih pricala Osvitovu pricu koja ljude ne svrstava, samo ih zeli dovesti u situaciju da zive i rade u drustvu lisenom bijede, straha i granica.
Nada Stefanac

Friday, 04 November, 2011  
Anonymous Anonymous said...

PAS SPASEN IZ RUSEVINA....
www.sarajevo-x.com/zanimljivosti/clanak/111104149

spectator

Saturday, 05 November, 2011  
Anonymous dubravka said...

Komentarisala sam ovaj prilog prosle sedmice , dok sam bila kod mojih u Nebraski. Izgleda da nisam pazila da li je onaj kod bio dobro ukucan.
I eto nisam mogla a da ponovo ne primjetim da mi je zao sto se ovako lijepa prica nastavi u politickim diskusijama. Sto je mene impesioniralo u ovoj prici je slika presretne Sanjice s njenim velikim prijateljem Reksom. Reks je u svom zivotu cinio velika djela. Druzio se sa Sanjom kad se morala privikavati na novu i mnogo drugaciju okolinu. Didi Dani je bio velika razonoda u dalekom svijetu.
Puno pozdrava svima od Dubravke

Friday, 18 November, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Oprosti Milane, ovaj tekst bas nije najprikladniji za moj komentar, ali ne da mi se ici daleko unazad.
Danas se kod nas obiljezava dvadesetogodisnjica pada Vukovara. Mene je to potsjetilo na moj dozivljaj toga dana u Banjoj Luci.
Zatekla sam se u tudjoj kuci u momentu objave te vijesti. Nastala je euforija. Domacin je odmah pustio Mars na Drinu, onako do daske. Igrom slucaja, gotovo godinu dana kasnije, nadjoh se u istoj kuci na dan objave o padu Jajca. Ponovio se na vlas isti scenario. I kad bi to htjela pravdati ratnom euforijom tada ( a necu ), nikakvo opravdanje ne nalazim u cinjenici da sam svaki put kad sam se poslije rata nasla u toj kuci, bila pocascena istom pjesmom. Nije kriva pjesma i neka mi ne zamjere oni koji je vole, ali kontekst je ocigledan.
I za to ja ne volim Banju Luku.
Nada Stefanac

Friday, 18 November, 2011  
Anonymous Nada Š. D. said...

U pravu si Dubravka, nije ni dobro ni lijepo sto pricamo ruzne price oko nevinih djecijih lica. Bas mi je krivo sto sam bila ljena ( zapravo sam prezaposlena )i nisam potrazila neko prikladnije mjesto. Trebala sam i sacekati sa komentarom, jer ovako ruzno vrijeme, kakvo do sada ne dozivjeh u Zagrebu, iz mene izvlaci ruzne rijeci, kako bi rekla bivsa blogerica ' nepocesljane'.
Nada

Saturday, 19 November, 2011  

Post a Comment

<< Home