Karta je v žepu

Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel,
cug ti bu pobegel, cug ti bu pobegel,
beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel,
ne buš videl beli Zagreb-grad,
ne buš videl beli Zagreb-grad.

Naj pobegne, naj pobegne, karta mi je v žepu,
karta mi je v žepu, karta mi je v žepu,
naj pobegne, naj pobegne, karta mi je v žepu,
pak bum videl beli Zagreb-grad,
pak bum videl beli Zagreb-grad.

Sjeća li se još neko ove lijepe zagorske popevke? Nešto mi ona pade na pamet ovih dana. I to s razlogom.

Karte za Machu Picchu su konačno u džepu! San iz mladalačkih dana će se, izgleda, ostvariti. A sanjam ga već godinama, još od onih dana kada me je Erih von Deniken očarao svojim “istraživanjima” izgubljenih civilizacija, koje sam gutao, sanjajući kako ću jednog dana i ja poći njegovim putem da se i sam uvjerim u ono o čemu piše.

I evo, neki dan, “čarđirah” kreditnu karticu za put u visine Perua, da prošetam ulicama tajanstvenog grada Inka o kojem je svijet saznao tek 1911. godine. Stari se, godine se tovare na leđa, noge popuštaju a kuk sve češće javlja, vrijeme je da se ide jer će možda već slijedeće godine biti kasno. To govorim već nekoliko zadnjih godina i stalno nalazim razloge da plan pomjeram za neka bolja vremena. A njih, čini mi se, neće biti.

Sada, kada je karta v žepu, ostaje mi da se nadam da će me zdravlje poslužiti do početka septembra kada krećem u ostvarenje dugogodišnjeg sna. A njega vjerojatno ne bih nikada ostvario da me moji sugrađani, od kojih je jedan i vojvoda iz priloga od prije nekoliko dana, početkom devedesetih ne poslaše na “službeni put” preko velike bare. I, da, naravno, ne smijem zaboraviti ni pemziju koja stiže nedavno. Karte su se, izgleda, konačno složile.