Javio mi se Dota

Nedavno mi se emailom javi naš mlađi kolega iz Profesionale Đorđe Bjelajac, Dota. Izgleda da je „naletio“ na blog, vidio email za slanje priloga, pa se javio.

Bilo mi je drago kada se javio jer s Banjalukom imam malo kontakata. I s ono par prijatelja s kojima se vidim kada navratim se sve rjeđe čujem a novih nemam niti ću imati. Takva su vremena, vrijeme čini svoje a uz to znam da se mnogima u gradu ne sviđa kada pišem o prošlosti koju mnogi žele zaboraviti. Ljudi ne vole istinu, vole da vjeruju lažima pa tako stvaraju nekakav alternativan svijet u kojem se baš najbolje ne snalazim.

Evo i kod nas ovdje u USA je istina spala na najniže grane. Na vlast je došao predsjednik koji je notorni lažov a uz to je uz sebe okupio osobe slične sebi pa sada svaki dan slušamo nove laži kojima nema kraja. Smiješno je (ili, bolje reći žalosno) što za predsjednikove laži sada koriste novi termin, alternativne činjenice. Dakle, i mi ulazimo u razdoblje alternativnih činjenica, slično onom u kojem oni u starom kraju žive već duže vremena. Kakve će posljedice ovog novog „alternativnog života“ bit još uvijek ne znamo. Nadam se da neće biti iste kao što je to u starom kraju gdje se „alternativni život“ živi već godinama i koji je većina prihvatila.

Malo sam skrenuo s teme, pa da se vratim na Dotu i njegovo javljanje. O Doti sam već jednom pisao pa ne bih da se ponavljam. Razlog za današnje javljanje je njegova treća knjiga koju priprema već duže vremena. A u njoj će biti i jedan mali odlomak o meni pa kako se radi o tekstu u kojima me Dota hvali, odlučih da ga objavim. Lijepo je čuti da si nekome ostao u lijepoj uspomeni jer znam da me danas mnogi mrze jer iznosim činjenice. A možda imaju i razloga jer su se vremena promijenila, kao i ljudi, pa sada vrijede neki drugi kriteriji. Kao što rekoh, živimo u svijetu u kojem dominiraju alternativne činjenica pa je sada sve relativno. Istina je laž, a laž je istina. Zavisno kako je kome draže. I šta se više isplati.

***

Odmah sam počeo pripreme za glavno ročište. 

U kancelariji na stolovima raštrkane gomile papira. Neuredno da ne može neurednije. Dokumenta i radni materijali od aplikacije trafo-stanica, zatim od aplikacije za elektroenergetske saglasnosti i priključke, tekstovi za knjigu koju nastojim da napišem, materijali za sud, zakoni, službeni glasnici, te dokumenta od aplikacije za „AEGO“ koju upravo završavam…

A to je posebna priča.

Program za „AEGO“ je sve ono o čemu sam maštao godinama. Nešto neprevaziđeno. Eh, da sam to imao u „Čajavcu“. Doduše, onda nisu postojali ovakvi alati za programiranje, pa bi bilo vrlo teško da realizujem na ovakav način. Uglavnom, omogućena je automatska izrada konstruktivne dokumentacije, sastavnica i crteža, što je odvajkada bio moj san. U „Čajavcu“ sam to uspio da napravim, ali tada nisam mogao da ostvarim automatsku izradu crteža i hijerarhijskih šema.

Ugrađena je izrada specifikacije materijala po uzoru na aplikaciju iz „Čajavca“, baš onako kako je to bilo u odjeljenju Milana Komljenovića, u najbolje uređenom dijelu kod nas u OOUR-u.

Nadalje, aplikacija je povezana sa dva magazina, i to maagazina poluproizvoda i magazina materijala i sirovina, pa se u svakom trenutku kakvo je trenutno stanje potrebnog materijala, sirovina ili poluproizvoda za proizvodnju artikla.

Po želji, može da se štampa specifikacija za nabavku, kompletna ili parcijalna, ovisno o trenutnom stanju.

Ugrađene su i sve standardne opcije, poput proizvođača i dobavljača, kooperanata,a šifriranje je bilo baš kao u „Čajavcu“…

Šatara je bio prezadovoljan.

****

Volio bih da ovo vidi i Co…

Milan Komljenović, Co, u našem OOUR-u „Telekomunikacije i elektronika“ , bio je alfa i omega za automatsku obradu podataka i programiranje, te testiranje elektronskih komponenata.

Kada sam kao pripravnik obilazio preduzeće i upoznavao se s radom i procesom proizvodnje u „Čajavcu“, prvo sam išao u sve kancelarije u staroj „Tehničkoj zgradi“. Došao sam i kod njega.

Omanja kancelarija. Radni sto. Katalozi. I Co.

Mršuljav. Krhak. Prijatnog lica i glasa. Ljubazno me primio. Pričao je da se priprema za rad na novoj opremi koja treba uskoro stići. Pokazivao nekakve kataloge. Baš se trudio.

Nisam ga pažljivo slušao.
Nisam bio ni zainteresovan za tu oblast, niti me privlačila.

Više sam razmišljao o njemu, jer ga je često spominjao Zlatko Skočić. Zlatko i Nada su stanovali kako podstanari kod moje punice Vuke, pa smo se viđali. Mirjana je obožavala njihovog sina Davora do te mjere da je odlučila da sinu, ako ga bude imala, da to ime.

S druge strane moja kolegica s fakulteta, Nermina Nera Porić, udala se za njega. Toliko sam znao…
Bilo kako bilo bio je to moj prvi susret ss svijetom  računara.

Neugledan kancelarija i on u plavom radnom mantilu. To je sve…

Nije prošlo mnogo preselili smo se u novu zgradu. Tada je dobio opremu, prostor i saradnika, iskusne tehničare, Zlatka Jerga, Stanislava Kljajića i Srđu Marinkovića. Dobio je krila, a i radio neprestano. Davao sve od sebe. Uskoro je svojom predanošću  stvorio profesionalno i moderno odjeljenje za testiranje komponenata i obradu podataka koje je brzo prevazišlo potrebe našeg OOUR-a, pa je postalo vrhunsko na nivou kompletnog „Čajavca“, pa i šire.

Kada su dolazile u posjetu strane delegacije ili kakvi visoki zvaničnici vojne industrije Jugoslavije, tada bi ih naši direktori, neizostavno, dovodili na prezentaciju kod Co-a. Htjeli su da se pohvale i pokažu kako se daleko stiglo u tehnološkom razvoju preduzeća.

No, Co je uvijek bio isti. Skroman, radan.

Znam da je prema svima bio fin, korektan, profesionalan.

Međutim, ne mogu da se otmem utisku da je mene prilično cijenio i za razliku od drugih rukovodilaca, shvatao vrlo ozbiljno. Znao je da me upita za mišljenje onog što je pravio. Vjerovatno me Nera hvalila kako sam dobar matematičar i kombinatorik.

Na fakultetu, u laboratoriji za Primopredajnike, uz računar i
instrument kakve smo imali u mom odjeljenju

Eto, prekucah ono što mi je Dota još prije Nove godine poslao, od riječi do riječi. Moram priznati da godi čuti lijepe riječi od nekoga od koga to nisi očekivao, i to poslije toliko godina. Drago mi je da je neko cijenio ono što sam radio i u šta sam uložio izuzetno mnogo truda i znanja. Kod nas se to baš nije puno cijenilo, iako moram priznati da sam imao punu podršku od tadašnjeg direktora OOUR-a Nikole Drče. 

Doti se zahvaljujem na lijepim riječima s željom da svoju treću knjigu završi i objavi i da se jednom sretnemo i popijemo nešto. Ja častim.