In memoriam - 97. Honda Civic

Novembar 1996. - Juli 2018.

Amerika je zemlja velika i u njoj ne možeš živjeti normalan život bez auta. Istina, ima tu i tamo poneko ko preživi koristeći gradski prevoz ali su takvi u ogromnoj manjini. Ako ne živiš u gradu (a većina Amerikanaca živi u naseljima izvan grada) i za najmanju sitnicu moraš sjesti u auto ili moraš gnjaviti nekog da te voza jer se pješke nigdje ne može stići. U prigradskim naseljima nema trgovina pa ako hoćeš da jedeš, pali auto pa do prve plaze, kako ovdje zovu velike parkinge oko kojih su načičkane trgovine svih vrsta.

Ni do posla nije lako stići. Ako radiš u downtownu, onda se možeš nadati da ćeš u blizini imati gradski prevoz ali ako ti je posao negdje na drugoj strani, zaboravi na taj vid prevoza jer će ti do posla trebati sat-dva, a u većini slučajeva do firme nećeš moći ni stići bez auta.

Ako te sudbina dovede u ove krajeve, jedna od prvih stvari koja te čeka je polaganje vozačkog ispita i nabavka auta. Obično se kupuju polovnjaci, za par stotina dolara, a to sa sobom nosi mnoge probleme. Stara auta se kvare a popravke koštaju. Ali, za većinu, naročito onih koji u Ameriku stižu kao izbjeglice, nema drugog rješenja. Radi, plaćaj popravke i nadaj se da ćeš jednog dana isplivati iz tog začaranog kruga koji te drži na dnu društvene ljestvice.

Mi smo, po dolasku u Pittsburgh odabrali drugi put. Novca nismo imali i o kupovini auta nije moglo biti ni govora. U prva tri mjeseca, dok smo još živjeli na račun države, auto nam nije ti trebao. Istina, bilo je veoma naporno odlaziti u trgovinu hrane jer nije bilo lako vući teške plastične kese napunjene hranom za nekoliko narednih dana. Usput si morao otrpjeti poglede komšija koji takvih problema nisu imale. Još je teže bili ići autobusom na obližnju plazu. S platičnim kesama u rukama, morao si paziti da kesa ne pukne i njen sadržaj ne raspe po podu autobusa, što se desilo nekoliko puta. Ali, bila je to naša sudbina jer posla nismo imali a moralo se jesti.

Moj prvi posao je bio u Strip Districtu, naselju starih, oronulih kuća i zgrada naslonjenih s druge strane dijela downtowna poznatog kao Cultural District. Posao sam dobio u Parma Sausage Company, maloj privatnoj firmi koja je proizvodila sušene mesne proizvode, vlasništvo gazde Luigija, starijeg gospodina kojeg je siromaštvo natjeralo da se iz svoje rodne Sicilije otisne preko velike bare. Na posao sam išao busom a od zadnje stanice u downtownu sam pješačio do zgrade u kojoj je smještena mesnica, za što mi je trebalo oko 20 minuta brzog hoda. Stan u Carnegie-u sam napuštao u cik zore da bih na posao stigao na vrijeme.

Nera se u isto vrijeme zaposlila u Hills Departmant Store, trgovini opće robe na obližnjoj plazi na kojoj se nalazila i trgovina prehrabenih proizvoda u kojoj smo ponekad kupovali hranu. I ona je na posao išla autobusom ali je ponekad uveče, kada bi morala ostati duže, da pripremi police za slijedeći dan, morala pješačiti do naše zgrade, što je ovdje bilo izuzetno neobično jer ovdje gotovo niko ne pješači, a posebno ne noću. Vidjeti nekoga na ulici van naseljenog mjesta je izazivalo sumnju jer je to u većini slučajeva značilo da se radi o osobi s dna društvene ljestvice od koje je trebalo zazirati.

I onda, nakon punih godinu dana, kupismo prvo auto. Forda. S petoro vrata. Novog. Na kredit, naravno, kako to radi većina Amerikanaca. Auto je vozila Nera, jer je u međuvremenu dobila posao u struci u firmi do koje nije mogla stići autobusom. A ja sam i dalje koristio autobus, jer sam i dalje radio u downtownu, istina na Duquesne University, čiji se campus smjestio u dijelu grada poznatom pod nazivom Uptown, uzvisini s desne strane, odmah kada se iz dowtowna krene ka Oaklandu, dijelu Pittsburgha poznatom po nekoliko univerziteta i velikih bolničkih kompleksa.

Išao sam na posao busom skoro dvije godine, trpeći društvo osobe s posebnim potrebama koja je u autobus ulazila nekoliko stanica nakon moje i koja je u meni pronašla žrtvu za nerazumljive priče jer niko drugi nije za njih pokazivao interes. Ja sam mirno sjedio i slušao, ponekad klimajući glavom, nemajući pojma šta mi ta osoba govori, ne želeći da je ignoriram kao ostali putnici autobusa. Uz to, na putu od autobuske stanice do univerziteta, svako jutro sam prolazio pored nekolicine beskućnika koji su od prolaznika žicale siću, što me je svaki dan sve više nerviralo. Bilo mi je nelagodno da ih ignoriram a ni prelazak na drugu stranu ulice ne bi pomagao jer su se strateški rasporedili tako da ih nisi mogao izbjeći.

Ni većina ostalih pješaka na mom putu do univerziteta mi dan nije činila ljepšim jer se na ulici uglavnom mogao vidjeti siromašniji živalj, jadnog fizičkog izgleda, obučen bez ikakvog ukusa. Daleko je to od onoga na što sam bio navikao u starom kraju gdje je većina svijeta izgledala normalno, da ne spominjem naš ženski svijet, koji se znao lijepo obući pa je šetnja gradom zbog toga bila prijatnija.

Svakodnevno drdanje autobusom me je sve više nerviralo a nisam više mogao podnijeti ni zanovijetanje mog svakodnevnog saputnika a ni žicanje beskućnika. Jednog dana čvrsto odlučih da kupimo još jedno auto kako bi mojim frutracijama došao kraj. U obzir je opet dolazilo samo novo, jer nisam htio da se bakćem čestim popravkama i igrama majstora koji u svakom trenutku nastoje da te nasamare, naplaćujući ti i za popravke koje nisu uradili. Ali, novca se nije imalo na pretek. U kuću smo se uselili godinu i pol po dolasku u Pittsburgh, plaćali kredit za jedan auto i sada je trebalo uzeti još jedan. Uz onaj za kuću, bila bi to velika obaveza koju smo morali pruzeti na svoja pleća. Jeftinije rješenje je bio lizing, uzimanje auta na najam na dvije-tri godine, jer je rata u tom slučaju bila manja od one za kupovinu. Prelistavao sam lokalne novine i jednog dana zapazih dobar deal za jedan model Nissana. Nazovem dealership, raspitam se za cijenu (bila je prihvatljiva za naš džep), i kad mi trgovac potvrdi da auto imaju, zaputismo se u sasvim drugi dio grada, udaljen od nas dobrih 45 minuta vožnje.

Kada sam u trgovini rekao da sam došao zbog auta i da mi je rečeno da ga imaju za lizing, razočarah se, a istovremeno i naljutih, jer mi trgovac reče da auto o kojem smo govorili nije novi, već da je i ranije bio liziran. Ljutito mu rekoh da mi nije rekao istinu i razočaran sjedoh u našeg Forda s namjerom da se vratimo kući. Na izlazu s parkinga trgovine primjetih da se malo dalje nalazi dealership Honde. Predložih Neri da svratimo do trgovine, nadajući se da bi oni mogli imati nešto za nas.

I ne prevarih se. Kada objasnih šta tražim, trgovac me odvede do jedne Honde Civic LX i predloži da je provozam a onda ćemo popričati o cijeni.

Auto mi je odmah prirastao srcu. Ne velik, lijepog, modernog dizajna, s odličnim pregledom, lakim i tačnim komandama, činio mi se kao da sam ga godinama vozio. Prije nego što sam počeo ozbiljnije razmišljati o kupovini drugog auta, provozao sam nekoliko modela auta drugih proizvođača i niti jedan mi se nije svidio. A ova Honda mi se pravo svidjela i u istom momentu odlučih da ću je uzeti, naravno ako cijena bude prihvatljiva. Jedina mana joj je bila ručni mjenjač, što je ovdje u Americi prava rijetkost. Ali meni to nije smetalo i od prvog momenta kada sam sjeo u nju nisam imao nikakvih problema s polascima pod ručnom kočnicom, na strmim ulicama kakvih je većina u Pittsburghu i njegovoj okolini.

Downpayment i mjesečna rata lizinga su bili povoljni, čak povoljniji nego za Nissan zbog kojeg sam došao u ovaj udaljeni dio grada i tako tog prohladnog novembra 1996. se ispred naše kuće zaustavi nova Honda, da pravi društvo Fordu koji se baškario u garaži.

Nakon isteka lizinga, odlučih da auto otkupim jer smo za dvije godine uštedjeli dovoljno novaca a auto sam zaista zavolio. i ni u jednom trenutku se nisam pokajao. Nera je u međuvremenu promijenila nekoliko auta, kao i ostale komšije, a ja sam se cijelo vrijeme vozio u svojoj Hondi koja me nikada nije iznevjerila. Napravljena u Japanu, sa samo 3% dijelova iz USA, izdržavala je hladne zime i topla ljeta, iako je cijelo vrijeme bila parkirana ispred kuće. Garaža je bila rezervirana za Nerina auta a moja Honda se morala zimi smrzavati a ljeti kuhati na vrelom suncu. Mjenjao sam samo one dijelovi koji se normalno kvare: gume, kočnice, auspuh i još neke sitnice, uz redovito mijenjanje ulja. Čak sam i akumulator prvi puta zamijenio nakon deset godina a za sve ovo vrijeme je pregorjelo samo jedna sijalica. Najviše problema sam imao s auspuhom i ostalim dijelovima izduvnog sistema, koje sam morao mijenjati nekoliko puta jer su većinom pravljeni u Kini od lošeg materijala. Nera me nekoliko puta nagovarala da kupim novo auto, naročito kada bih morao nešto popravljati, prijatelj Rao ubjeđivao da si, kada sam otišao u penziju, kupim nešto luksuzno, kako bih uživao u penziji ali ja ih nisam slušao. Volio sam svoju Hondu, prelazio 3-4 hiljade kilometara godišnje i nije mi trebalo ništa bolje. Tu i tamo bih platio za sitne popravke ali me Honda nikakda nije ostavila na putu. Čekao sam dan kada će Nera otići u penziju pa da je prodam za par stotina dolara ili dam nekoj dobrotvornoj organizaciji.

I taj dan dođe. Odluka je pala. Nera će raditi do kraja ovog mjeseca i ja sam odlučio da će to biti dan kada će moja Honda naći novog vlasnika. Nadao sam se da će izdržati do kraja jula, da je više neću morati voziti majstoru i da ćemo se tada rastati. Ali, kao za inat, prije mjesec i pol dana sam morao zamijeniti cijev koja spaja motor s auspuhom a prije dvije nedelje i sam auspuh.

I kada sam mislio da je to sve, prije par dana me moja Honda po prvi put iznevjeri. Nakon što sam izašao iz obližnje trgovine u kojoj kupujem kruh, nisam je mogao pokrenuti. Akumulator je bio dobar ali svi pokušaji da je pokrenem su bili bezuspješni. Morao sam zvati službu za vuču jer drugog izbora nisam imao. Pošto nisam želio da je popravljam, odlučio sam da je odšlepaju do kuće, odakle će je pokupiti oni kojima ću je pokloniti. Znao sam da popravak ne bi koštao puno ali nisam želio da na nju potrošim niti jedan dodatni dolar. Odslužila je svoje i vrijeme je da je rastanemo.

Taj dan, kada je služba za šlepanje stigla, nad Pittsburghom je kiša padala kao iz kabla. Bio je to prolom oblaka kakav se rijetko dešava, kao da je i nebo žalilo što se nas dvoje rastajemo. Jer, bili smo nerazdvojni više od 21 godinu. U kuću sam ušao mokar kao miš, dok sam čekao da je šlep služba parkira na mjesto na kojem je obično parkiram. A moja Honda je ostala na vani, pretvarajući se da je sve u redu, da je spremna da me ponovo odveze tamo gdje me moje obaveze odvedu.

Par dana nakon nemilog događaja uzeh ključeve i odoh do auta da pokupim stvari i dokumenta i pripremim ga za agenciju koja će ga pokupiti. Od zeze stavih ključ u starter i okrenuh. Motor zabruja kao i hiljade i hiljade puta ranije. Ubacih mjenjač u brzinu i napravih par krugova po komšiluku. Sve je izgledalo normalno, kao i dvadeset i jednu godinu do sada. Moja Honda je izgleda odlučila da se ne preda, da ne ode u staro gvožđe. Ali, ja svoju odluku nisam promijenio. Ne želim da me ponovo iznevjeri iako se to za svo ovo vrijeme desilo samo jednom. Odlučio sam da je poklonim, uz nadu da će, uz malo uloženog novca, neko jeftino doći do dobrog auta kojeg će moći voziti još pet-šest godina.

A ja ću, kad mi zatreba, sjesti u Nerin Hyundai da obavim posao. A ako nam zaista bude trebalo još jedno auto, nabaviti nešto novo, s nadom da će me služiti bar upola kao moja Honda.