In memoriam, Sandra Kulier

Ustadoh rano. Letim za LA u 6 ujutro a na aerodrom se mora stići barem sat i pol prije polaska. Uz to, treba se srediti, doručkovati i stići do aerodroma. Napolju, čujem, kiši. Prohladno je. U LA-u me čeka topal, sunčan dan, s temperaturom oko 30. Slično bi trebalo biti i narednih dana pa ću posjetu, između ostalog, iskoristiti za šetnje uz okean, uživajući u čistom zraku. Društvo će mi praviti Ela, pas mješanac, kćerkin kućni ljubimac, koja nas je osvojila na prvi pogled. Dođe nam nekako kao zamjena za unuke jer su one preko velike bare i ne viđam ih često.

Iako sam kratak s vremenom, na kompjuteru provjeravam šta ima novo u svijetu. Kod nas ovdje, situacija loša. U LA komšiluku novo masovno ubistvo. Luđak, a takvih je ovdje čini mi se popriličan broj, ubio dvanaestoro u restoranu, nekoliko dana nakon sličnog masakra kod nas u Pittsburghu. Život, čini mi se, postaje sve više kocka. Masovna ubistva su postala svakodnevica i čovjek se na to mora priviknuti. Teško je to, posebno za nas koji smo početkom devedesetih pobjegli od zla. Ostavili smo sve zločincima druge vrste nadajući se da ćemo ostatak života moći provesti u miru. Ali mira neće biti, posebno za nas ovdje, poslije dolaska na vlast idiota koji koristi istu taktiku da zavadi narod kao što su to uradili oni naši. Zlo je i ovdje isplivalo na površinu i teško će ga biti prigušiti. Bar mi, koji smo preživjeli zlo u Banjaluci i ostalim krajevima bivše nam domovine, to znamo, jer smo sve osjetili na svojoj koži.

Na facebooku još jedna tužna vijest. Umrla je Sandra Kulier, kažu nakon teške bolesti. Nisam znao da je bolesna jer do nas ovdje vijesti iz starih krajeva ne stižu redovito. O Sandri bih, tu i tamo, pročitao ponešto, uglavnom vezano za njenu pjevačku karijeru kojoj se posvetila još od svojih gimnazijskih dana.

Sandru sam upoznao 1968. godine kada sam postao član grupe Pro at Contra koja je zabavljala banjalučku mladost na popularnim igrankama u Domu kulture. Poslije raspada VIS-a Usamljeni, čiji sam bio član, obreo sam se na daskama najpoluparnijeg plesališta u gradu zahvaljujući Miri Štefancu, mom prijatelju i bubnjaru Usamljenih, koji je nešto ranije također promijenio dres. Bilo je to za mene veliko priznanje jer nisam očekivao da bih mogao postati član ekipe odličnih muzičara predvođenih Ekremom Nanićem, Ćorom.

Posebnu draž atmosferi su davali pjevači, nas četvoro, s različitim repertorom i stilom pjevanja, u kojima se našlo za svakog po nešto. Sadra, Nada Baručija, Caja i ja smo se smjenjivali na pozornici a raja je plesala u velikoj sali i holovima, s balkona su se pratile simpatije, jednom riječju, uživalo se u mladosti koja u to vrijeme nije bila optereće nacijom i vjerom, niti brigom šta će donijeti sutra. Bilo je to u doba kada je Banjaluka bila „selendra“, kako to nedavno izjavi Kusta, jedan od mnogih kojima je nacija i religija pojela pamet pa lupaju gluposti svaki put kada otvore usta, misleći da su pokupili svu pamet svijeta.

Sandra je imala specifičan repertoar zahvaljujući boji glasa koji je jako podsjećao na pjevanje Gabi Novak, velike dame jugoslavenske zabavno-muzičke scene. Pjevala je mnoge njene pjesme i imala svoj krug obožavalaca kojima je ta vrsta muzike prirasla srcu. Caja je uglavnom pjevao ritam i bluz, te rok, Nada, popularne melodične pjesme sa svjetske muzičke scene, ja neku kombinaciju. Ako ovome dodamo pjesme koje je pjevala Sandra, može se steći utisak kako je to bilo u sali u kojoj se moglo naći za svakog po nešto.

Iako sam se družio sa svima, najviše vremena sam provodio upravo sa Sandrom koja mi je znala pričati o svojim dogodovštinamau školi, ili bi mi se provjeravala kada bi imala problema s dječkom s kojima se zabavljala. Od nas četvoro pjevača ja sam bio najstariji, tada sam već studirao, pa se vjerojatno iz tog razloga povjeravala meni jer Caja je bio dječačić koji je živio u svom svijetu i nije razbijao glavu razmišljajući o stvarima o kojima stariji razmišljaju.

Naše druženje je trajalo par godina, sve negdje do poslije potresa, kada smo Dom kulture zamijenili šatorom ispred tvrđave Kastel. Katastrofalni zemljotres je načeo zgradu Doma a onaj pred Novu godinu je bio razlog da se on potpuno zatvori a to je ujedno bio i kraj igranki koje su zauvijek napustile njegove odaje.

Grupa Pro at Cotra se raspala, ja sam nastavio sa sastavom Eight Band a Sandra je odselila u Zagreb i tako zauvijek napustila Banjaluku. U Zagrebu je nastavila pjevati, promijenila stil, nastupala na festivalima zagorske popevke , pjevala s tamburašima, odlazila na turneje s poznatim jugoslavenskim pjevačima. Naši putevi se više nikada nisu ukrstili ali su ostale uspomene na lijepe dane i druženja u našem gradu kojih se svi mi sjećamo. Iako je od našeg zadnjeg susreta proteklo jako puno vremena, vijest od Sandrinoj smrti me ratužila jer s njom zauvijek nestaje još jedan dio Banjaluke kojeg mnogi pamte i rado ga se sjećaju. Ali, za razliku od mnogih, za Sandrom su ostale pjesme koje će neki još dugo slušati i podjećati se na lijepa vremena prije dolaska na vlast idiota koji su mnogima zauvijek zagorčali život.

Nakon što saznah za njenu smrt, pretražih Internet, nadajući se da ću pronaći više informacija o njoj. I pronašao sam nekoliko napisa u kojima se može steći slika o njenom životu po odlasku iz rodnog grada. Njen život kao samostalne umjetnice nije bio lak. Isprepleten i lijepim i ružnim događajima,  od nastupa s poznatim jugoslavenskim pjevačima, preko velikog broja nastupa u popularnom mjuziklu Jalta, Jalta, angažiranja za vrijeme domovinskog rata, do teških dana kada je jedva sastavljala kraj s krajem.

Smrt ju je zatekla u Velikoj Gorice u kojoj je živjela skromno, radeći s pjevačkim zborovima, čime se bavila do kraja života.

Otišla je tiho, ostavljajući iza sebe djela kojih će se neki još dugo sjećati. Neka joj je laka zemlja velikogorička.

UZ DUBRAVKIN KOMENTAR: