Kratka posjeta Jajcu

 

Put po Bosni s unukama nastavljen je kratkim zadržavanjem u Jajcu, gradu poznatom po vodopadu u kojem se Pliva uliva u Vrbas, uhvaćenom kamerama mnogobrojnih turista.

U grad smo stigli oko podneva. Mjesta za parkiranje gotovo da nema. Srećom, uspjesmo da uhvatimo dva mjesta u blizini zgrade gdje je održano drugo zasjedanja AVNOJ-a na kojem su donesene značajne odluke vezane za „izlivanje“ temelja države koje više nema. Zgrada je tu ali su državu razvalili uglavnom oni koji su se okoristili benefitima koje im je ona dala. Sada na sav glas pričaju kako je to bila tamnica naroda, kako su bili prevareni jer su vjerovali u bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti bez kojeg nove države ne bi ni bilo, kako i nije baš istina da su se jedino partizani borili protiv njemačkog okupatora. Bilo kako bilo, zgrada u kojem je održano zasjedanje je još tu a o onima koji su stvarali novu državu uglavnom se priča pogrdno. Valjda je narodu sada bolje jer ne čujem da se neko buni da i nije baš onako kako su im ovi koji su sada na vlasti obećavali.

Prije planiranog obilaska jajačke tvrđave popismo kavicu na lijepo uređenom trgu unutar zidina donjeg grada a unuke pojedoše po sladoled. Moram priznati da sam na tvrđavi bio samo jednom, prije otprilike 50 godina tako da mi u sjećanju nije ostalo puno toga. Čak se ne sjećam crkve i katakombi pokraj kojih smo prošli penjući se stepenicama prema tvrđavi.

Tvrđava je veća nego sam to očekivao. Unuke su trčkarale po zidinama, zagledale svaki kutak, kao što to rade sva djeca svijeta. Njih dvije su za svoje doba obišle mnogo toga i, koliko sam mogao primijetiti, zanimaju ih mnoge stvari. Meni je drago da je tako i da nisu peke. Još nikada nisu rekle da su umorne ili da nekuda ne žele ići. Obilazeći različita mjesta, upoznajući se sa kulturom i historijom naroda koji tu žive, pomoći će im da prošire svoje poglede na život i sredinu u kojoj one žive. U tome im svakako pomaže činjenica da žive u gradu u kojem je preko 50% onih koji u njemu nisu rođeni i gdje nacionalna i vjerska zatucanost još uvijek nije uzela maha.

Po obilasku trvđave, u donji grad  se spustismo dugim stepenicama koje završavaju u neposrednoj blizini gradskih vrata sa suprotne strane od one s koje smo došli. Na glavnom trgu se nismo zadržavali već smo, po izlasku iz donjeg grada, prošetali do vodopada, ali s njegove gornje strane. Nije nam se spuštalo do mjesta gdje se turisti slikaju a i žurili smo se do vikendice uz Plivskom jezero koju je sin „bukirao“, gdje smo planirali prespavati prije nastavka našeg putovanja Bosnom i Hercegovinom. Izvukosmo se nekako s mjesta gdje smo parkirali i nastavismo naše putovanje s unukama kojega će se one jednog dana, bar se tako nadam, sjećati. Iako će svoj život najvjerojatnije proživjeti u Nizozemskoj, dobro je da upoznaju i zemlju u kojoj im se rodio otac i da bar malo osjete različitosti koje su Bosnu i Hercegovinu činile posebnom u državi koja se raspala kada je demokratija zakucala na njena vrata.