Pages

Saturday, July 18, 2009

Made in Carnegie

Ko bi rekao da ce se na blogu pojaviti prilog o paprikama, posebno poslije ovih priloga o lijepim studentskim danima gdje su se elektronicari raspisali o svojim dogodovstinama sa susreta studenata elektrotehnike sezdesetih i sedamdesetih.

A da i paprike imaju vaznost u necijim zivotima i da se i o njima moze pisati, evo dokaza.

Kad smo tamo vec davne 94. stigli u Ameriku, nastojali smo nastaviti zivot kakvim smo zivjeli u starom kraju. Dio tog zivota je bila i ishrana: nismo podlegli iskusenju ogromne ponude raznovrsne hrane (uglavnom vec pripremljene) u velikim americkim samoposlugama vec smo pripremali hranu koju smo jeli nekada: kako tada, tako i danas. U pocetku to nije islo bez problema. Sve vrste mesa, ma kako se zvale, su imale gotovo jednak ukus. Vecina povrca koja bi se mogla naci na policama samoposluga, iako na prvi pogled veoma privlacna, nije imala gotovo nikakvog ukusa. Ja bih cesto znao govoriti kako me rezanje paradajza podsjeca na sjeckanje drva za potpalu. Malo po malo smo ucili sta ‘valja’ a sta ne, ali dugo vremena nismo mogli pronaci paprike koje smo kupovali na nasim trznicama (one pelcovane, iz Lijevca polja, kako neko napisa jednom davno na blogu). U samoposlugama su se mogle naci uglavnom neke velike, tamno zelene ili crvene boje, sa debelom kozom, koje nisu bile dobre za przenje. A mi smo naucili na nase domace paprike, pecene u rerni ili u tavi, cijele ili presjecene na dva dijela, na kraju zacinjene isjeckanim bijelim lukom. Pa kad tome dodas casicu domace sljive, nema vece radosti.

Trebalo nam je dugo dok smo pronasli ‘nase’ paprike, i to na Farmers marketima koji su se poceli otvarati oko Pittsburgh-a. E od tog dana su pecene paprike ljeti redovito na nasem jelovniku, ako je moguce bar jednom nedeljno.

Kada smo rijesili jedan problem, javio se drugi. Na terasi iza kuce smo zasadali mali povrtnjak, nadajuci se da cemo u njemu moci uzgajati malo povrca, onako da se nadje pri ruci kada se priprema rucak. I, malo po malo, povrtnjak je napredovao ali smo opet imali problema sa paprikama. Nigdje nismo mogli naci presadu onih nasih, a ove americke nam nisu bile interesantne. Medjutim, i taj problem smo jednog dana rijesili kada smo pronasli presadu tkz Gipsy papers kod jednog od lokalnih 'Klindica'. Od tog dana paprike se redovito sade u povrtnjaku, a kako prilicno dobro uspijevaju, veoma cesto su na nasem jelovniku. Ove godine ce, izgleda, odlicno roditi, jeli smo ih vec nekoliko puta (sto onako pecenih, sto filovanih), a jos ih je dosta dozrelih za branje.

Sve ovo ne bih pisao da ne bi Nerinog puta u LA. Mama odlucila da posjeti kcerku, pa joj, izmedju ostalog, pade napamet da ponese domacih paprika jer ih Sanja obozava. E tada mi pade na pamet ideja da napravim jedan snimak, napisem nesto o nasoj ‘borbi’ oko paprika i sve stavim na web. Jer i to je dio nasih zivota i nase borbe da se prilagodimo novim sredinama.


Da mi je neko prije petnaest godina rekao da cu svoju starost zivjeti u Americi i da cu tamo uzgajati paprike, rekao bih mu da je lud. A danas, evo, paprike (i jos ponesto), made (grown) in Carnegie iz naseg povrtnjaka stigose u Los Angeles da se nadju na trpezi kcerke koja ode daleko trbuhom za kruhom.

8 comments:

  1. Ovo je vec cista provokacija. Sjeti me kako me drugar obavjesti da mi je donijeo sa 300 km udaljenog vjenjcanja janjetine i paradajza. Bilo je sto paradajza, dok ga nisam vidjeo, a onda je… janjetinu. Dobro, ne bas, al’ paradajz pravi. Za ovih deset godina u Australiji, bio sam sretan jos par puta. Prijatelj ga jedno vrijeme uzgajao, kao ti, u dvoristu. A ja kao obicno, padobranac, samo upadnem, a njegova supruga…cim da te ponudim, kad se nisi najavio? Paradajzom, sto pitas? …a onda krene iznosenje…da se uvjek pitam sta bi bilo tek da sam se najavio. Nasa posla...

    ReplyDelete
  2. vjeko.

    Provokacija ili ne, al' samo da napomenem da cu se i ja danas pocastiti pecenim paprikama. Supruga otisla na put a ja moram sam nesto smisliti. Dakle, paprike i bijeli luk iz basce a domaca sljiva moga skolskog kolege i prijatelja Ize iz Zagreba. Pa gdje to ima?

    Pozdrav - Co

    ReplyDelete
  3. I mi smo imali ista iskustva sa pronalazenjem povrca i mesa u Australiji kao i vi u Americi. Danas smo vec naucili gdje se sta “nase” moze naci.

    Prica o paprikama me vratila desetak godina natrag, kad smo prvi put u Australiji pravili ajvar.

    U to vrijeme smo isli u skolu jezika i imali puno slobodnog vremena. Vise se ne sjecam kako smo nabavili par gajbi crvenih paprika koje su bile najslicnije nasima, patlidzane nije bilo tesko naci, kao ni bijeli luk i sta drugo napraviti, nego ajvar. Pored zgrade u kojoj smo zivjeli je bio i jedan od bezbrojnih parkova, opremljen sa nekoliko rostilja -neki su bili na struju, a neki na drva. Ovi posljednji su imali par naramaka drva uredno slozenih i spremnih za upotrebu: odlucili smo se za takav.

    Kako smo vec u kratkom vremenu vidjeli da je puno toga neobicnog u Australiji “normalno”, nije nam trebalo puno hrabrosti da idemo u park peci brdo paprika.

    Uspjelo je. Samo je jedna kineska familija dosla da vidi sta mi to radimo.

    Ostalo je sjecanje na nase prilagodjavanje na novi zivot daleko od kuce.

    ReplyDelete
  4. Prijedlog jutros za dorucak: paprike ? Svi se slazu, a Nada dodaje: "meni manje pecene". Ostali po starinski.
    Dobar tek.

    Pozdrav Miro

    ReplyDelete
  5. A bujrum? Pittsburgh... Zagreb...nista...

    ReplyDelete
  6. Dragi Vjeko.

    Nepristojni su i negostoljubivi, imas ih pravo spotati. Miro je naucio da kod nas ja o tome vodim brigu.

    Bilo je to jednom davno u BL. Petak predvece, vracam se ja kuci, kad na vratima gosti. Izlaze. Ja, onako iznenadjena,
    nisu se najavili, pitam : "jel' vas Miro cim ponudio?"
    "Jest' kafom." A njih cetvoro, muz, zena i dvoje djece.

    Vratim ih natrag, pa popismo jos jednu kavu, pa onda po votki (Pero ce rakiju), a onda malo meze, pa vino... ciknu i kristalna casa (od onih najljepsih, nebrusenih)..... do cetiri sata ujutro.

    Spavalo se i na podu.

    Pozdrav, a Andreju pusa.

    Nada Š. D.

    ReplyDelete
  7. Ja bih vjeku i pozvao kad bih znao sta pripremiti. Paprike su otisle jos jucer a subotom mi za dorucak jedemo puru. Kako je Nera u LA ja se premisljam sta napraviti: izbor mi nije velik jer za kuhanje sam tabula raza (jel' se ovako kaze?).

    Evo javi se telefon, Nera, pa na brzinu zapisah kako se pura priprema. Valjda ce licinti na nesto a ti vjeko ako namjeravas skoknuti do Carnegie-a javi za 5 minuta jer moram odrediti mjeru. A gladan sam i ne mogu dugo cekati!

    ReplyDelete
  8. Co,
    nisi naveo sa kojim mesom pravis puru. Inace slobodno doruckuj, jer ja ne mogu i da mogu doci u ovu subotu na dorucak. Kod mene je vec ponedeljak, a cini mi se da ni kod tebe nije subota, vec nedelja. Dobra Izina rakija. Zbog nje bih i dosao.

    Nado,
    nista se ne sikiraj, imam i ja ne- stidljivost. U ona BL vremena stignem sa posla prijateljevoj kuci, prije njega. On jos zivio sa roditeljima. Ulazi, pa ce majci “Sto si pustila ovog u kucu”? A njoj neprijatno, pa ce “Dragane kako ces tako, pa on ti je najbolji prijatelj”. "Ma kakvi prijatelj, poznanik iz kafane" on ce. A ja se vec i zavalio i iz frizidera namirio.
    I vec ‘ovih’ sedamnaest godina se sa poznanikom iz kafane, bar jednom mjesecno druzim telefonom, ne bas do fajronta. Ne slazu nam se fajront zone.

    Pozdravi, odoh spavati, mozda ce i Andrej. Nocna ptica. Da mi je znati na koga je. Nedavno ga doktor pita, oko prehlade, sta ga boli. A on ce… skola.

    ReplyDelete