Danas je 11 juli. U bivsoj nam drzavi bio obican datum, cekao se godisnji i more.Rat. Godina 1995. Njemacka. TV prikazuje zauzetu Srebrenicu, pokazuje ratnike kako proslavljaju veliku pobjedu. Pokazuje i glavnokomandujuceg generala bivse nase JNA, a tada pripadnika vojske RS, kako miluje plavookosig djecaka I nesto mu govori. Previse vremena proslo od tada da bih pamtila sta je izgovoreno. Ono milovanje po obrazu ukazivalo je da je general dobre volje i da ce pustiti zarobljene ljude napolje iz srebrenickog pakla.
Nakon nekoliko dana na vijestima pocinju tuzna nagadjanja.... da je na hiljade ljudi ubijeno i da vecina muskih stanovnika i izbjeglih lica koji su tad zarobljeni nisu prezivjeli krvavo slavlje pobjednika. Nazalost, pokazalo se da je istina i gora od nagadjanja.
Danas citam prilog na Slobodnoj Evropi i poslije ne mogu da mislim ni o cemu drugom do o zlocinu. O ljudima koji su bili zrtve , ali i oljudima koji su ga pocinili.
Jednom mi je neko prepricavao film u kojem glavna junakinja mora u njemackom konc logoru da se odluci koje od svojih dvoje djece da izabere da ostane zivo a koje da bude ubijeno. Sjecam se jedino tog dijela price iz filma jer nisam mogla da pratim dalje zbog uzasa koji me je uhvatio slusajuci. Moglo se predpostaviti da to nije samo situacija iz filma. I sama mogucnost neceg takvog izaizvala je uzas.
Danas opet. Isti uzas citajuci clanak. Stalno u mojoj glavi odjekuje jedno jedino pitanje KAKO JE MOGUCE?
A moguce je, jer se stalno ponavlja, pogotovo na Balkanu. Na Balkanu gdje su mitovi i legende veca istina i od same istine. Gdje se ne trazi istina, osim u tudjem dvoristu. Na Balkanu - gde se ne prasta.
A moguce je, jer se stalno ponavlja, pogotovo na Balkanu. Na Balkanu gdje su mitovi i legende veca istina i od same istine. Gdje se ne trazi istina, osim u tudjem dvoristu. Na Balkanu - gde se ne prasta.
U predvecerju ovkog tuznog dana kakav je sutra za sve one koji shvataju razmjer srebrenickog i svakog drugog zlocina, preporucujem dva linka bas ovim redom.
Mozda me plamen moje svijece spojio sa srcem bar jedne tuzne nane, bar jedne tuzne majke, bar jedne tuzne sestre...
ReplyDeleteNada Š. D.
Postovanje gosp. Bedrudinu Gusicu za sve sto pise.
Citam priloge na blogu, komentare, mislila sam da cu sve za jedan dan zavrsiti, ali stalno me gradske obaveze prekidaju.Telefonski razgovori, posjete, kupovina namirnica za prazan frizider i zaborav svega i svacega.Vrtim se po kuci i trazim stvari koje su u Rakovom selu na drugom mjestu i tako proleti dan i pol.
ReplyDeleteAli Emirin prilog,Nadin danasnji komentar i odgovor koji je ABU dao na moj prvi komentar nakon dolaska kuci, dobili su prednost cak i pred spremanjem danasnjeg rucka, i sjedam za kompjuter.
Drago mi je da je ABU pogodio "u sridu" i shvatio sta sam rakla svojim prilogom.Drago mi je da postoje Nada i Emira koje su daleko od Srebrenice a sjete se dogadjaja i zbivanja tih uzasnih julskih dana.Mislim da za svaki ljudski postupak mora postojati svijest, da bi doslo do promjene.Ovde toga definitivno nema u kolicini koja bi morala postojati.Dok i na ovom blogu ne bude "vrvilo " od komentara nasih prijatelja i komsija o ciscenju smeca ispred svojih vrata, - "nema nama preko rijeke"
Dosla sam puna pozitivne energije nakupljene u miru i tisini seoskog ambijenta i puno fizickog rada.
Za jedan i pol dan vec polako pocinje negativna da se "kofrci",jer sam se naslusala
svakakvih nevolja koje su se nastanile kod mojih prijatelja.
ABU, ako ti je prijatelj -savjetodavac jos ziv ne skidaj ga sa prvog mjesta.
Pozdrav Saima
Draga Saima
ReplyDeleteU novembru 1990 godine, kad se rat uveliko nazirao, ja ti u proputovanju za Njemacku svratim u Banja Luku. Posto sam dosao kasno navecer, presavam ja kod pumice u Duska Koscice. Ustanem ujutro i krenem za Borik, ali prvo da iznenadim svog dragog kolegu, koji je stanovao u jednoj od Incelovih vila, tu u susjedstvu. Ja na kapiju kad smrtovnica. Pogledam ja i skamenim se, moj dragi Mile Serdar umro dan prije nego cu doci. Dobio otkaz u Unisu i nije ga mogao preboliti.
Ako imas strpljenja evo ti i jedne pricice o mom Serdaru. Djelimo nas dvojica kancelariju u UNISU HVT, on mladji projektant ko nepodoban, a ja stariji projektant po kazni (ne pitaj me zasto). Mile po cijeli dan cita novine i dosadno mu, ja nesto crtam. Gleda me Mile pa ce poslije nekog vremena:
“Ranko majko to sto crtas ti je nakrivo!”
Pogledam ga ja: “Jel’ vi dobro vidite?”
“ Ja odlicno vidim”
“ Onda gledajte svoja posla!”
Moja Saima i dan danas se toga sjetim. To je bio Ranko, brzi jezik od pameti.
Pozdrav Abu