Kada smo 1995. godine odlazili iz Banja Luke slike i albumi nisu mi pali na pamet. Obradovala sam se kada sam u tatinom neseseru ugledala pedesetak slika od kojih se nije odvajao i svaki dan ih pregledavao. Kada je iz tatinog stana izašao GAD ipak je na hrpi ostavio razbacane slike i nekoliko albuma. Kada neko dođe u goste obavezno se pregledaju albumi i prizivaju sjećanja na daleke bezbrižne dane. Braći sam nešto slika skenirala i stavila u 2 mala albuma, jer oni žive u Njemačkoj. Iz našeg porodičnog albuma mobitelom sam preslikala nešto slika starih 50 i više godina. Na slikama su naši roditelji: Raska i Fikret te nas troje djece Fahro, Sejo i ja (najstarija).Možda će se neki tamo u daljini preko okeana sjetiti veterinara Fikreta, nasmijanog, uvijek sa nekim vicem, da ga u hodu ispriča (čobanice tjeraj ovce toru evo ide ovan na motoru - vezano za umjetno osjemenjivanje). Znali su ga seljaci oko Banja Luke gdje im je štrojio krmke, telio Zorave i Rumenke, i sl. Od milja su ga zvali Virket, a dolazili su mu i kad je trebalo nekog zaposliti ili smjestiti u bolnicu. Bio je pravi narodni čovjek. Obožavao je našu majku i imali su divan brak. Kada je umrla iznenada u 64. godini od plučne embolije (nakon loma noge) svi smo bili u šoku a pogotovo tata. Već je malo bio posenilio, pa je dugo poslije plakao i pričao o mami. Kad je počeo rat i snašle nas nove nevolje i brige i ta tuga je bila potisnuta. Naša majka bila je prava ljepotica. O njoj se pričalo u gradu (ja nisam slića njoj). To se može vidjeti i na slikama.
Nažalost rano nas je napustila, pa nam je život bez nje bio užasno tužan i pust. Dok imaš roditelje nisi svjestan kako je teško bez njih. Tata je umro ovdje u Zagrebu poslije 3 godine a da nije ni znao gdje je. Obadvoje pocivaju u zajedno u istom grobu u Banja Luci u Stupnici. To mi je jedina veza sa Banja Lukom.
Niskana
Ps. čestitamo vam blogeri Dan zahvalnosti!
Enisa i Nada
Kad ono hoce...iliti, nekad se stvari posloze same od sebe. Premda je rano jutro, u mislima sam one vrste koju ne volim.
ReplyDeleteU godinama punoprijeratnim prodje Banjom Lukom i od moje strane uvazavani putopisac s kamerom. Pripremih se za gledanje emisije onako kako se muska celjad sprema za prenos nogometne utakmice. Zapravo malo drukcije, sto ce reci bez navijackih strasti, a za ljepsi ugodjaj, bila je dovoljna i casa tokaja madjarskog, koji se onda mogao kupiti po pristupacnoj cijeni. Pojava ugodno razbarusena, jezik raskosan. Kad sve prodje ostah pafnuta. Upitah se gdje je taj covjek bio, odnosno gdje ja to zivim? Nisam se nakon toga protivila divljenu ostalih prema uvazenom putopiscu, ali moje postovanje je izgubio za sva vremena. Ipak sam ja BL prokstarila uzduz i poprijeko, veselila se i starom i novom. Slusanjem, primanjem i davanjem postajala bogatijom i, bez imalo lazne skromnosti mogu reci, i sama svojim nacinom zivota doprinosila da grad bude sto bolji prema svim svojim ziteljima.
Zato Nisci (tako njoj tepa moj muz) nemas pojma koliko si ovim fotografijama meni dala povoda da kazem: I to je moja Banja Luka (s naglaskom na "I").
....Gradeci zvonik banjolucke katedrale, ono "cudo" arhitekture, nek' mi oprosti inace simpaticni arh. Furst (citati sa preglasom na "u"), ali Balicevo rjesenje je bilo bolje, upoznah simpaticnog, nenametljivog svecenika Blaza. Njegova retorika u ta zapjenusana vremena bila je smirujuca pa je druzenje s njim potrajalo dulje no sto je to posao zahtijevao. Bilo je vec jasno da mi zivota u BL nema. Zato zamolih svecenika Blaza da, bez obzira sta ce sa mnom biti, proslijedi nase obiteljske albume na odredjenu adresu. Rekla sam mu da sve drugo moze propasti, samo to ne.
Nada Š. D.
1.Ps: od ratnog doba ne volim vise razbarusene glave, a i jezici nam nekako dobili uloge neprilicne im.
2.Ps: jos jedan, od sirokih narodnih masa uvazavan putopisac, me nedavno razocara. Bio covjek u gradu na dva kontinenta. Slusala sam ja o tome gradu puno prica od kojih se vecina svodila na to kako je prljav. Na svom zadnjem godisnjem odmoru 1990. provedoh u njemu neko vrijeme. Fala ti boze pa mi pogled nikad nije bio zamagljen predrasudama pa mi se ukaza nevidjena ljepota i raskos. Srecom putovanja nitko ne moze oteti. Nije nas putopisac govorio s predrasudama gore pomenutim, ali mu duh nekako neprijemciv za ljepotu.