Prije petnaestak dana u Sarajevu je boravio veliki pisac Mirko Kovac. Govorio je na tribini Foruma Bosnjackog instituta Fondacije Adil Zulfikarpasic o temi "Lijepa knjizevnost, izmedju citatelja, politike i trzista". Imao je sta kazati. Pomno je slusan od istaknutih domacih pisaca i gradjana. Rekao je kako treba pisati i pricati o nasim povijesnim, prelomnim devedesetim godinama. Ljudi koji su citali njegove knjige kazu da su njegove stranice o tome brilijantna.
Mene su njegova razmisljanja blokirala. Ja sam pronasla ovaj nas blog u mnogo detalja. On nije ni politicki niti je proizvod trzista. U njega ulaze malobrojni i onda pomisao da Mirka Kovaca, Bogdana Bogdanovica, gospodju Biserko, Natasu Kandic i prije rata prelijepog i pametnog a davno pokojnog Beogradjanina Ivana Djurica, normalni ljudi nikad nece zaboraviti.
Danasnja knjiga "Cetverolisna djetalina" iz nase domovine je usamljeni jahac.
I onda shvatis da nikad nije ni bilo puno hrabrih nego samo poslusnih i ravnodusnih.
Nacin na koji sam ja shvatila pisanje o ratu je upravo ono sto je na blogu. Ne brojanje mrtvih, ne raspirivanje mrznje, ne optuzivanje ko je vise a ko manje kriv, nego ispreplitanje vremena u kojem smo zivjeli od 45-te sa vremenom poslije 90-tih. Svako licno sa svojim sjecanjima i svojim iskustvima.
Mene je to blokiralo, nestalo inspiracije i nisam bila sposobna zapoceti ni o cemu.
Do danasnjeg dana izdesavale su se divne stvari. Da sam se javila bilo bi mi krivo jer bi mozda bilo napada, ili bi neki mislili da pametujem. Javila se Dubravka sa predivnim prilogom. Odnijela dio Bosne u daleku Kanadu. Pronasla Suzan. Ovde dolazi mnogo osoba slicnih Suzan i tek kad dodju u Bosnu, postanu trajni zaljubljenic.(Pozivam i Suzan i Dubravku u goste kod mene). Dubravka i Emira vratile iz zaborava Diku Berber majku svjetski poznatog umjetnika Mersada i manje poznatog brata Omera).
Javila se Natasa iz daleke Australije. Tako dalek put zbog prijatelja. Mnoge sam prepoznala na slikama iz vremena mog cetvorogodisnjeg rada u Rudi Cajavecu. Divne cestitke, divni komentari. (Nada, Niskana). Javio se Grof sa tjeranjem na duboka razmisljanja. Javili se mnogi anonimni.
Javio se Abu sa beskrajno toplim prilogom o nasem Ali. Gotovo nevjerovatan Brujin komentar.100 % tacan.
I sad kad sam sjela da pisem, zadnji Rajin komentar me odblokirao i saljem prilog. Citiram Raju: "G-djo Nado za vas znam da ste gospodja, pa neka vam stoji da je vukojebina mentalni pojam a ne geografski.
G-djo Saima vasa vukojebina je vas izbor, pa zato sada zivite u Sarajevu, jer vam je tako lijepo zivjeti u vukojebini, ali ne duze od jednog odmora". Utvrdi to i napisa a ne trepnu. Ocito ne pamti beznacajne priloge, pa ne zna da pola godine zivim u "Vukojebini" a pola u Sarajevu. Dao je sebi anonimni naziv "raja". U tursko doba to je bila sirotinja, neuki ljudi. Danas u SA i BIH "RAJA " je neko koga svi vole, dobar covjek. Milan napisa nedajte da nam se provokatori i dalje sluze onim "zavadi pa vladaj".
Zato vam saljem dvije fotografije. Prva je snimljena danas a druga u aprilu. Snimila je moja snaha Engleskinja poslije iznosenja kutije u kojoj se nalaze svi ostatci oruzje upalog u nas stan. Ja sam sretna sto je moja vukojebina bila moj izbor. I sve moje odluke u zivotu moj izbor.
Moj izbor nije bio da ove slike postoje. Prva je snimljena danas. Zgrada u kojoj sam provela rat. Sve gdje se vide dozidane cigle su upadale tenkovske granate. Moj izbor nije bio covjek kojem se sad sudi u Hagu. Dosao je iz vukojebine. Tri godine smrti, gladi i........
Ovde se ipak najvise cjeni bivsi profesor, sekspirolog, Banjalucanin. Kad je shvatio da je zaveden. Sam se ubio. Nije cekao niciju presudu. Kaze se da ponekad "principi vode u nazadak" ili "samo budala ne mjenja misljenje".
Renata polako opisuje svoj licni strah i oslobadja se, a po mom komentar "sta ti hoces od ovih ljudi" nikako ne mogu da skontam.
Osjecam se olaksano i zadovoljno, a to sam nekako shvatila slusajuci VELIKOG GOSPODINA I COVJEKA MIRKA KOVACA.
Uzivajte sto vise u zivotu, ma gdje bili.
Pozdrav Saima
Mene su njegova razmisljanja blokirala. Ja sam pronasla ovaj nas blog u mnogo detalja. On nije ni politicki niti je proizvod trzista. U njega ulaze malobrojni i onda pomisao da Mirka Kovaca, Bogdana Bogdanovica, gospodju Biserko, Natasu Kandic i prije rata prelijepog i pametnog a davno pokojnog Beogradjanina Ivana Djurica, normalni ljudi nikad nece zaboraviti.
Danasnja knjiga "Cetverolisna djetalina" iz nase domovine je usamljeni jahac.
I onda shvatis da nikad nije ni bilo puno hrabrih nego samo poslusnih i ravnodusnih.
Nacin na koji sam ja shvatila pisanje o ratu je upravo ono sto je na blogu. Ne brojanje mrtvih, ne raspirivanje mrznje, ne optuzivanje ko je vise a ko manje kriv, nego ispreplitanje vremena u kojem smo zivjeli od 45-te sa vremenom poslije 90-tih. Svako licno sa svojim sjecanjima i svojim iskustvima.
Mene je to blokiralo, nestalo inspiracije i nisam bila sposobna zapoceti ni o cemu.
Do danasnjeg dana izdesavale su se divne stvari. Da sam se javila bilo bi mi krivo jer bi mozda bilo napada, ili bi neki mislili da pametujem. Javila se Dubravka sa predivnim prilogom. Odnijela dio Bosne u daleku Kanadu. Pronasla Suzan. Ovde dolazi mnogo osoba slicnih Suzan i tek kad dodju u Bosnu, postanu trajni zaljubljenic.(Pozivam i Suzan i Dubravku u goste kod mene). Dubravka i Emira vratile iz zaborava Diku Berber majku svjetski poznatog umjetnika Mersada i manje poznatog brata Omera).
Javila se Natasa iz daleke Australije. Tako dalek put zbog prijatelja. Mnoge sam prepoznala na slikama iz vremena mog cetvorogodisnjeg rada u Rudi Cajavecu. Divne cestitke, divni komentari. (Nada, Niskana). Javio se Grof sa tjeranjem na duboka razmisljanja. Javili se mnogi anonimni.
Javio se Abu sa beskrajno toplim prilogom o nasem Ali. Gotovo nevjerovatan Brujin komentar.100 % tacan.
I sad kad sam sjela da pisem, zadnji Rajin komentar me odblokirao i saljem prilog. Citiram Raju: "G-djo Nado za vas znam da ste gospodja, pa neka vam stoji da je vukojebina mentalni pojam a ne geografski.G-djo Saima vasa vukojebina je vas izbor, pa zato sada zivite u Sarajevu, jer vam je tako lijepo zivjeti u vukojebini, ali ne duze od jednog odmora". Utvrdi to i napisa a ne trepnu. Ocito ne pamti beznacajne priloge, pa ne zna da pola godine zivim u "Vukojebini" a pola u Sarajevu. Dao je sebi anonimni naziv "raja". U tursko doba to je bila sirotinja, neuki ljudi. Danas u SA i BIH "RAJA " je neko koga svi vole, dobar covjek. Milan napisa nedajte da nam se provokatori i dalje sluze onim "zavadi pa vladaj".
Zato vam saljem dvije fotografije. Prva je snimljena danas a druga u aprilu. Snimila je moja snaha Engleskinja poslije iznosenja kutije u kojoj se nalaze svi ostatci oruzje upalog u nas stan. Ja sam sretna sto je moja vukojebina bila moj izbor. I sve moje odluke u zivotu moj izbor.
Moj izbor nije bio da ove slike postoje. Prva je snimljena danas. Zgrada u kojoj sam provela rat. Sve gdje se vide dozidane cigle su upadale tenkovske granate. Moj izbor nije bio covjek kojem se sad sudi u Hagu. Dosao je iz vukojebine. Tri godine smrti, gladi i........
Ovde se ipak najvise cjeni bivsi profesor, sekspirolog, Banjalucanin. Kad je shvatio da je zaveden. Sam se ubio. Nije cekao niciju presudu. Kaze se da ponekad "principi vode u nazadak" ili "samo budala ne mjenja misljenje".
Renata polako opisuje svoj licni strah i oslobadja se, a po mom komentar "sta ti hoces od ovih ljudi" nikako ne mogu da skontam.
Osjecam se olaksano i zadovoljno, a to sam nekako shvatila slusajuci VELIKOG GOSPODINA I COVJEKA MIRKA KOVACA.
Uzivajte sto vise u zivotu, ma gdje bili.
Pozdrav Saima
Draga Saima
ReplyDeleteKao sto Nada rece, Ti si “dobri duh” ovog Bloga. Za mene je Blog druzenje, a dok god imam prijatelje kao Ti, bit cu sretan da procitam i vidim gdje i kako zive.
Za Raju i drustvo u cosku!
Subota navecer; Nas prvi vikend u Melburnu. Centar grada, od tri milliona stanovnika, mracan i pust, osim nekoliko beskucnika koji vire iz haustora. U gradu ni jedna radnja nije otvorena, samo Mekdonalds i kafe na stanici. Moja zena narucuje “short black”, a ja “café latte”. Pitam djevojku koja nas sluzi, zna li sta je to. “Znam to je ono sa mlijekom”, kaze ona. Donosi nam dvije cikare bijele kafe, a ja jos dobivam i ekstra cikaru mlijeka. Moja zena pocinje da place: “Sta je ovo, gdje smo mi to dosli”. U vukojebinu, eto gdje, mislim ja, ali isto kazem: “Takve su sve stanice, prave slabu kafu.”
Subota navecer, skoro ponoc, dvadeset i dvije godine kasnije. Poslije predstave Verdijeve Aide i kasne vecere, u gradu sa prijateljima, odlucujemo se za setnju. Centar grada bljestavo osvjetljen, sa kafanama i restoranima, svih mogucih kuhinja, punim i otvorenim do zore i hiljadama mladih ljudi koji pokusavaju da se zabave u nekom od stotinjak klubova. Desetine restorana uz obalu rijeke rade punom parom a u kasino se slijeva rijeka onih koji veceras ocekuju dobitak ili samo idu da se zabave. To je centar grada danas.
Ne mogu a da se ne sjetim onih million imigranata iz siromasnih dijelova Italije, Grcke, Kine, Libana i izbjeglica iz Iraka, Afganistana, Somalije i Bosne koji su dosli u zadnjih dvadesetak godina i ucestvovali u ovoj nevjerovatnoj promjeni.
Nije sramota doci u vukojebinu, sramota je za sobom ostaviti vukojebinu
PS
Citam neki dan, najpoznatiji talijanski kafic Venetto proda dvadeset hiljada kafa nedeljno.
Draga Saima
ReplyDeleteSvasta ovdje ima. Npr. Grof...muski sovinist. Rasporedjuje kile, sto je neoprostivo. Pisa...tu cemo uvaziti medicinske razloge povezane s dobi (pazi Grofe jos ne upotrebljavam Radmiline argumente). Pa ipak mi patimo za njim, zovemo ga, vabimo...Ja sam jos i ljubomorna sto Malog Tarzu ostavi tamo. Srecom mogu proviriti kroz tarabu.
Ma salim se. Ne moram se ja Saima u svakoj sloziti s Tobom. I sama kazes da svi mi imamo svoja prozivljavanja, svoje spoznaje, svoj kut gledanja...I svoje zrno pristranosti, dodala bih ja. Slicne smo, pa Te zato volim, a da smo iste Ti bi mi bila dosadna, kao i ja Tebi.
Mene samo zabrinjava Abu. Nekako sam previse u ljubavi s njim. Ovo ja samo malo dajem stofa onima koji se naroguse na svako spominjanje ljubavi, koji i poziv na kavicu (ne na onu predsjednika mi, ne daj boze) dozivljavaju kao intimizirane. Eto kako ja upropastim jednu lijepu rijec, to mi valjda po difoltu.
Ne volim ja onu "oni koji". Neka njih. K'o zrno papra su. Dobro dozirani poboljsavaju ukus hrani. Iznenadim se kad ponekad na nesto lijepo, bezazleno, dobijem paradajz, a onda shvatim da je to reakcija na nesto sasvim drugo, nesto prije izreceno. E onda, priznajem, malo zlobno uzivam. Jer kako inace shvatiti da "oni koji" ne reagiraju kad se G.I O. javlja iz te iste vukojebine. Ne reagiraju ni na pure i paprike. Mozda zato sto je pura sad u kulinarskom trendu (gledaj nasu Anu). Nek' se G.I O. ne sekira, mozda dobije i moju puru i to onu novogodisnju. Pogacu bake Andje ce dobiti svakako, + recept.
Glede/ u vezi ovih Tvojih slika:Ruzne su brate/sestro ma kako Ti njih nastojala uljepsati svojim prisustvom. Razmisljam o ogrlici od krhotina, ali ramisljam i tko bi se htio okititi s tim. Nitko normalan. Razmisljam i o nekom kolazu, skulpturi... Kako to nazvati? Mozda Cvijece zla, Bodler se ne moze ljutiti.
Drago mi je da u svom pisanju diskretno ohrabrujes nove suradnike da se vise javljaju, ali ne zaboravi i Nostalgicara, ima on nesto fino. Kako vidis, meni diskrecija nije jaca strana.
Volim Te. Nada Š. D.
Opet sam prozvan,
ReplyDeleteiako bas sa vremenom nisam dobar jer moja firma u ovo vrijeme prije Bozica ima mnogo posla.
Gospodjo Saima, pocinjem sa vama,iz vaseg pisanja se vidi da ste jedna plemenita i osjecajna osoba, neodgovarate sa niskim udarcima i jako mi je drago da sam vas deblokirao u trazenju inspiracije za pisanje. Nadam se da me svrstavate kao Raju danas /svi ga vole i dobar je/ a ne kao Raju iz turskog doba
Gospodine Abu said, zamislite da tu kafu nemozete popiti ni u pola bijela dana, jer nemate gdje, kakva je to tek onda vukojebina. Nebih se slozio da nije sramota doci u vukojebinu jer to je za mene zivotna pogreska.
Gospodjo Nado za mene vi ste osoba sa intelektom prosarana malim procentom zlobe jer sta drugo da vam kazem kao vas raspjevani kos, nego seva u punom ambijentu.
Pozdrav, nezamjerite ja sam Raja
Radovalo bi me da me poznanik s bloga, znajuci da boravim u Melburnu, gradu u kojem zivi vise od 20g, koji je tisucama kilometara udaljen od njegove bivse domovine, i grada ciji smo oboje bili stanovnici, pozove na kavu, da se upoznamo i u zivo razmijenimo sjecanja i iskustva sadasnjosti.
ReplyDeleteBilo bi neobicno, da se, buduci se s ljubavlju i nostalgijom spominju prosli dani, ljudi i obicaji, jedan takav gest gostoljubivosti uobicajen za “ona” vremena, zanemari.
Neobicno je da Karmen i Abu zive u istom gradu, a da se nisu upoznali.
O cemu se radi? Koliko je ono o cemu pisemo u suglasju s nama samima?
Narednih osam dana smo na putu po “crvenoj”, centralnoj Australiji, pa ako se zeli upoznati, bit ce nam objema drago upriliciti susret nakon povratka.
Pozdrav, Natasa
I opet stizze telegram od Sai Babe, pardon Email:
ReplyDeletePisse:
'Vukojebina je divna za meditiranje i smirenje zzivaca.
Nemojte se sekirati oko te rijeci i prostora!
Vukojebina je drugim rijecima 'drugo zanimanje' kad pobjegness iz one 'kossnice pune problema'.
U kosnici si imao jedno zanimanje, skoro dozzivotno, a u dragoj vukojebini imas visse zanimanja i sladje ti je kad vidis da si sposoban da zzivis i u vukojebini.
I vukovi su divna stvorenja, a postuju i svog glavnog neprijatelja, covjeka.
Znaju i vukovi da neprijatelja treba postovati.
Omirissu miris mokrace kojim je omedjen prostor i odbiju od tvog prostora.
Postuju tudji miris!
E, citati oko vukojebine je zanimljivo, ali u odredjenim godinama.
Kad smo bili mladji onda smo izbjegavali da citamo 'uvod' za razne romane; cak smo preskakali po visse od pola knjige da bi saznali sta se desilo sa glavnim junacima...Neki su znali citati knjige od kraja...
Sad, malo u godinama, citamo te razne uvode/tj. price oko vukojebine i nekada nam ide na zivce.
Zasto nam 'nekad', samo 'nekad', price oko vukojebine idu na zivce?
Vjerovatno zato sto nessto nije doradjeno!
Vas Sai Baba
Natasin lijepi prilog iz Zemlje kengura, a komentar oko toga 'da neki zive u istom gradu po 20 god. a da se ne poznaju ili da ne popiju kafu zajedno' me pokrenuo da i ja nessto napissem,prvo oko dobrih ljudi, a drugi dio je oko ljudi iz bivse zemlje, ali smo se 'ovdje' upoznali.
ReplyDelete"Ovdje" se odnosi na sve nove sredine i novo vrijeme.
Pocecu prvo sa onim dobrim ljudima koji su govorili iz stomaka i davali savjete onako sapcuci sta da uradis.
Na primjer u autobusu za Beograd, podobro prije 2000 godine, je netko 'sapnuo' da nitko nikog ne poznaje i da se ne pozdravljamo. Sjecam se da sam se okretala da vidim ko govori, ali su svi gledali negdje.
Sa mnom je putovao neki automehanicar. Bar sam ga ja znala kao automehanicara, a ono ispalo da je bio sluzbeno lice. Bas kao u onom vicu: Ja mislio da si ti knjigovodja!
Poslije sam vidjela da sam dosta ljudi znala ili iz djetinjstva ili iz skole. Svi presli granicu bez problema.
U rodnom gradu je bilo ljudi koji su znali sapnuti, onako kao slucajno, da se izvadi rodni list i uvjerenje o drzavljanstvu (?) sa starim stambiljem, jer ce trebati u buducnosti. Mnogi su me zaduzili, dozivotno, cineci sitne usluge kao npr. da nam prenesu hranu i novac sto su rodjaci poslali.
Postovani pokojnik, mnogi ga znaju, a sad je sa Curom, Vasom, Djoletom i drugima skupa, je mnogo puta znao da samo kazze na telefon "ne boj se, vjezba je" i gotovo. Znala sam glas.
Jedan momak (cita obavezno ovaj Blog i nije visse momak, nabacio je kila ihaj) je obavezno donosio jaja iz Prnjavora. Nisu jaja toliko bila vazzna koliko njegova uniforma.
Bio je tu i Titov sumar, sa oteknutim nogama, sta je on dobra ucinio.
Nije cudo sto je popravio izgled nogu jer je dobio mnogo blagoslova od ljudi.
Ili u Zagrebu, opet podobro prije 2000 godine, kad mi je netko saputao da ne uzimam pasos u Bosanskoj ambasadi, jer nije valjalo u to vrijeme.
I prijateljica mi bila spremna da posudi DM...sreca nije trebalo, ali je bila spremna.
U novoj sredini, sa nekim ljudima, ljudima koje sam vidjela prvi put, sam odmah bila kao da smo bili prijatelji iz ranog djetinjstva. Upoznavali smo se u autobusu, ili na College, ili kod skole gdje smo cekali djecu, ili u raznim radnjama. Jednostavno je bilo "jeste li vi..." "Jesam, a vi?" "Odakle?"
Razmjenjivali smo telefone i informacije.
Za mnoge je bilo 'Zovi kad ti zatreba, ne brini oko vremena, je li ponoc ili rana zora',
Bilo je raznih prilika kad smo trebali pomoc jednih drugih, ili oko zadace *u nassim 30 i visse godina", ili oko zubara, ili oko doktora, ili kako ispuniti neki formular, ili ici u Ministarstvo za edukaciju, ili da ti samo netko kazze gdje ces uci u autobus i gdje ces izaci.
E, takvi ljudi i dalje ostaju ono sto su, da skines kosulju sa sebe i das im kao zahvalnost za ono nessto sto je za njih bila 'sitnica'.
Takvi uvijek ostaju u nasim mislima i kad pijemo kafu sami, pijemo sa tim karakterima u nasim mislima.
Ima njih dosta, mozda cu poslije da napisem koju rijec oko tih sto su dio mog zivotnog mozaika.
U novim sredinama nemamo vremena za neka velika posjecivanja; jeste bude posjete, ali nije to ni svakog mjeseca. Nemamo vremena i uvijek nesto ucimo (a u novoj sredini ima mnogo mogucnosti za dogradjivanje znanja imao novce ili nemao, najvazznije je da zelis i pokazzes trud i sva vrata budu otvorena), a ako ne ucimo onda smo negdje u parku, bazenu, na plazi, na planini, ili negdje u velikim Mall-ovima izgubljeni u masi ljudi.
---------------------
slijedi nastavak oko onih drugih, opicenih ljudi...
nastavak,
ReplyDeleteDrugi dio moje price je oko ljudi koje sam upoznala slucajno, ali visse ni u lift ne zelim za njima.
Tako npr. je jedna Mostarka uletila u stan moje prijateljice, projurila kroz dnevnu sobu na patio i odatle se prebacila preko ograde, vicuci usput 'zaboravila sam kljuc...'
Poslije tog dozivljaja moja prijateljica je pocela zakljucavati svoja vrata
Moja prijateljica je bila u ssoku jedno dvadesetak minuta ne znajuci sta proletilo njenom sobom.
Ili u liftu: Usla komsinica bez pozdrava, sva narogussena kao bik kad se zaobada. Pocela drmati zadnjim dijelom svog tijela, a ja nissta. Ja bila sretna, a ona drma dupetom i masse rukom prema meni, ali pokazujuci nesto dole na podu. Vidjela sam da je dole bila glista, poravnata sa podom.
Nisam je ja poravnala, mislila sam se. Ali dzabe, ona me skoro napala, ali srecom je lift stao, pa je izasla vicuci, masuci rukama i tresuci se.
Ona je i zvanicno proglasena 'neuracunljivom', a neki su zvali i policiju u pomoc.
Druga komsinica je usla u kola sa tom istom zzenom i umalo obe nisu poginule kad je tu neuracunljivu uhvatilo u kolima...
Pametna zena kad se gleda sa jedne strane, ali sa druge strane...bjezi daleko od nje. Ma, ni ne misli da je zovnes na kafu, a kamoli da popricas na kratko sa njom.
Ili komsija, Jehova svjedok,Ceh, miran, dobrocudan covjek, odmah leti pomoci novim komsijama, ali uzme furseta:
Ne postuje pravila kucnog reda, lupa po vratima da podijeli brosure, ne da lupa, ma, bolji je nego oni sto su raznosili vojne pozive u toku rata,oni mladi ljudi sa nekom fizickom manom koji su bili na radnoj obavezi da raznose vojne pozive po mjesnim zajednicama i neboderima bez struje. Nije se znalo ko se koga vise boji: oni sto raznose pozive u mraku ili oni sto moraju da prime poziv!!!
Lupa toliko da napravi zombija od onog ko slucajno spava.
Slucajno sam se nasla na ulici sa Cehovom zenom i rekla sam joj da nije u redu sto njen muz lupa po vratima radi brosura, pa neka mu nekako zaobilazno kazze da to nije u redu da tako lupa i neka ostavi brosuru pored vrata.
Saznala sam i da je taj Ceh depresivan, da mora redovno uzimati svoje lijekove itd. itd. i da nisam jedina koja je imala problemcica sa njim.
Ali, u novoj sredini, zakon se mora postovati, bez obzira koliko je tko depresivan!
Jedna iz mog rodnog grada, a upoznala sam je u novom okruzenju, mi je ispricala da uvijek da moj broj telefona ako je u radnji pitaju za broj telefona (mnoge radnje imaju pravilo da pitaju za broj telefona, ali covjek ne mora dati broj telefona)?!
Pitala sam je sto ne daje broj telefona svog sina, ali tu nije bilo odgovora.
Vodala sam je svuda, pokazivala gdje su skole da vec jednom pocne uciti osnove stranog jezika, prevodila, davala uputstva gdje je sta....ali ona nije htjela da prizna da ne vidi, da treba da nosi naocale ili stap, nije mogla da prihvati da se stari i slicno tome.
Ista ta je znala zvati poslije 11 navecer, plakati, izrazavati zelju da se ubije, ogovarati svog sina i snahu, jer ta, da je nazovemo Ista, se ne trudi se da nesto nauci za 14-ak godina provedenih u stranoj zemlji.
Lijepo je biti pri ruci ili telefonu nekome, ali slusati jadikovke neprilagodjenih nije dobro za zdravlje, a ni za dzep.
Ako se slucajno nesto kazze tim potencijalnim samoubicama, covjek moze da bude kriv, da je saucesnik u samoubistvu.
Svi telefonski razgovori se cuvaju 7 godina u telefonskoj kompaniji, za svaki slucaj.
Njoj prakticno treba prevodilac, a i neki Mag da cita njene zelje!
Njoj sam otvoreno rekla, nakon jedno 2 godine povremenog druzzenja, da me ne zove visse, i onda se ona uvrijedila!
U novoj sredini su drugi zakoni, covjek je 'kriv' za mnogo stosta sto nije svjestan da moze biti kriv, tako da je bolje izbjegavati davanje broja telefona, ili pozvati nekoga na kafu.
Svi mi izgledamo dobrocudno, prijateljski, a i oni drugi...a kako znati ko su oni 'opiceni'?
Dok te ne opici ne mozes znati!
Zbog ovakvih losih iskustava covjek mora biti pazljiv oko upoznavanja novih lica.
Dopada mi se zadnji prilog, jer sve sa cim se srece pisac ovog komentara postoji i danas ovde.Ja sam uvijek naglasavala da sva ljudska ponasanja dolaze od naseg vaspitnog koda i mentalnog zdravlja.Moja iskustva iz ove zgrade u 3 pol godine su bila takva da je i cjeli moj zivot poslije toga odredjen. Sve nacije bivsa vojna zgrada - pocecu od manjina Makedonci Albanci Srbijanci, Hrvati , Bosanci iz sva tri konstitutivna naroda.Svi zajedno jednako gladni, bez grijanja, slozni, pomagali se u svakoj situaciji, stitili jedni druge od svega.I dan danas isti prijatelji i komsije.
ReplyDeleteSve sto pise kolegica ovde se desava slicno.Rodbina koja ne zeli da zivi skromno i da se prilagodi situaciji, ocekuje od rodbine iseljene iz ovih prostora bilo kad i bilo kako, ocekuje neprestano slanje novca i pomoc.A onda djeca puse Malboru, kupuje se skupi mobiteli , sjedi u kaficima itd...
Na pamet im ne pada da razmisljaju koliko vi tamo radite i koje sve zakone morate prihvatati.
Pamti i dalje sve one ljude iz prvog priloga, iako si ih slucajno srela a zanemaruj opicene ili ih direktno vaspitavaj, inace ce zavladati svuda.Kakva kafa/kava/kahva sa svakim.Ja nemogu da se dokopam dlaka na jeziku, pa i kad neko umre ja se vise ne drzim onoga " o mrtvima sve najbolje".Ako sam ga poznavala kao zlog ne mogu ni tada presutiti pa da je rodjeni brat.
Pritom preuzimam svu odgovornost na sebe ako je to bozja zapovjest.
Drago mi je kad se javi nako novi sa svojim licnim razmisljanjima i uspomenama i odmah ga razumijem
Pozdrav Saima