Saljem ovaj kratak prilog iz daleke Australije. Pisati o Australiji, njenim ljepotama, prirodi, ljudima, zivotu opcenito, ostavljam nasim Australcima. Saljem fotografije, koje ce vam ju pribliziti i vjerujem potaknuti da ju posjetite, ako vam se ikad ukaze prilika.
Zelim jedino iznijeti svoje impresije.
To je ogromna, predivna i drugacija zemlja. Ocean blistave plavo modre boje, snazan i uspjenjen na otvorenom, miran i blag u lagunama. Zelena u priobalju, cvjeca posvuda u svim mogucim bojama i nijansama, neobicne crvene boje u unutrasnjosti, busha koji raste na tom pijesku u svim nijansama zelene boje, u razlicitim oblicima i iznenadjujucem broju vrsta; zivotinja kojih nigdje drugdje nema; jasnoci neba s bezbroj zvijezda, jer kilometrima nema nikakvog naselja, niti ikakve kuce; prenapucenim centrima gradova s neugodnom prometnom guzvom i bukom, ali i jednako neugodnim zzamorom ljudi, koji prepune gradske ulice za vrijeme radnog odmora, pa se cini da si u nasim krajevima i da nitko ne radi, za razliku od zvukova pustinje; nasmijesenih, ljubaznih ljudi svih rasa, vidljive opustenosti unatoc problemima, jer nigdje nije idealno, opcem solidnom zivotu, prelijepim rezidencijskim dijelovima s prekrasno uredjenim vrtovima, ali bez ljudi ispred tih kuca ili na ulici, bez djecje cike, smijeha i igre gotovo tokom cijelog dana.
Australija je puna kontrasta, ugodna za zivot, ako ga organiziras kako volis i ako se okruzis prijateljima. Svega ima, sve je dostupno, ovisi samo o nama sto cemo od svog zivota uciniti.
Biti u Australiji a ne vidjeti njen centralni crveni dio, je kao da ju niste ni posjetli. Nazalost mnogo je Australaca koji to nisu vidjeli, a o nasim Australcima da ni ne govorim.
Puno toga sam obisla, mnogo toga naucila, s mnogima sam se druzila, i uzivala u tim druzenjima, bilo s nasima, bilo s Australcima, i na svemu tomu dozivljenom, beskrajno sam zahvalna svojim dragim domacinima.
Natasa
Zelim jedino iznijeti svoje impresije.
To je ogromna, predivna i drugacija zemlja. Ocean blistave plavo modre boje, snazan i uspjenjen na otvorenom, miran i blag u lagunama. Zelena u priobalju, cvjeca posvuda u svim mogucim bojama i nijansama, neobicne crvene boje u unutrasnjosti, busha koji raste na tom pijesku u svim nijansama zelene boje, u razlicitim oblicima i iznenadjujucem broju vrsta; zivotinja kojih nigdje drugdje nema; jasnoci neba s bezbroj zvijezda, jer kilometrima nema nikakvog naselja, niti ikakve kuce; prenapucenim centrima gradova s neugodnom prometnom guzvom i bukom, ali i jednako neugodnim zzamorom ljudi, koji prepune gradske ulice za vrijeme radnog odmora, pa se cini da si u nasim krajevima i da nitko ne radi, za razliku od zvukova pustinje; nasmijesenih, ljubaznih ljudi svih rasa, vidljive opustenosti unatoc problemima, jer nigdje nije idealno, opcem solidnom zivotu, prelijepim rezidencijskim dijelovima s prekrasno uredjenim vrtovima, ali bez ljudi ispred tih kuca ili na ulici, bez djecje cike, smijeha i igre gotovo tokom cijelog dana.
Australija je puna kontrasta, ugodna za zivot, ako ga organiziras kako volis i ako se okruzis prijateljima. Svega ima, sve je dostupno, ovisi samo o nama sto cemo od svog zivota uciniti.
Biti u Australiji a ne vidjeti njen centralni crveni dio, je kao da ju niste ni posjetli. Nazalost mnogo je Australaca koji to nisu vidjeli, a o nasim Australcima da ni ne govorim.
Puno toga sam obisla, mnogo toga naucila, s mnogima sam se druzila, i uzivala u tim druzenjima, bilo s nasima, bilo s Australcima, i na svemu tomu dozivljenom, beskrajno sam zahvalna svojim dragim domacinima.
Natasa
Jos davnih osamdesetih kad su se na TV prikazile prve australijske serije, pozeljela sam da posjetim tu prelijepu zemlju-kontinent. Natasin post samo je dodao zar na staru vatru.
ReplyDeleteMozda se jednom I to desi.
Hvala drugaricama na slikama I reportazi
Draga Natasa
ReplyDeleteNe znam kako stoji stvar sa ostalima,
ali mene su Tvoje fotografije bas uzbudile. Dosta sam toga vec vidjela u medijima, ali drukciji je osjecaj kad netko poznat posalje meni (nama) majstorski napravljene foto zapise.Ne znam jesi li vec stigla u Zagreb ili se jos dolje grijes, ali ja jedva cekam Tvoje price o Crvenoj zemlji, uz kavicu naravno.
Tebi i Karmen pozdrave saljem iz hladnog i sivog Zagreba.
Nada Š. D.
Kao prvo, moram se Natasi zahvaliti na prilogu. To e ono na sta sam mislio kada sam spominjao kako bi mi bilo drago da se raja javlja sa slikama i opisima svog novog prebivalista. Zaista je drugacija kada se dobije slika od nekog poznatog u odnosu na slike (i opise) na Internetu.
ReplyDeleteA sto se tice Australije, cini mi se da ce nakon ovog priloga broj turista naglo porasti jer i ja sam poceo praviti planove. Samo se bojim da ce se ova nasa raja tamo nakon ovoga dobro razmisliti sta se na blogu objavljuje, jer ko ce naci vremena za sve te turiste (naravno, salim se).
Pozdrav svim Australcima - Co
Zahvaljujem se Nataši i Saimi na divnim prilozima i slikama.Već neko vrijeme Australija me fascinira.Prvo sam dosta vidjela i čula iz putopisnih reportaža Gorana Molića o ljepoti zemlje socijalne pravde.Otkad sam na blogu počeli su mi se javljati učenic koji žive u Australiji.(Sidnej,Melburn)Zadovoljni su,jer im je tamo dobro i lijepo.Čitajući priloge naših blogera moj interes i oduševljenje je raslo.Već neko vrijeme na TV se prokazuje australska serija McLeodove kćeri,koju rado gledam.Ljetos sam gledala dokumentarni film o crvenoj Australiji i uživala.Jedva čekam da se Nataša vrati i da nam ispriča svoje utiske uz nezaobilazne slike.
ReplyDeleteĆesto čitam teletekst i evo sad opet jedna zanimljivost vezana za Australiju-uspravni pokopi.Jedno australsko pogrebno poduzeće osmislilo je novi način pokapanja-okomito u zemlju i to u biorazgradivim vrećama.Grobna jama je dimenzija 2,90m sa 75 cm,što je puno manje mjesta nego kod tradicionalnog pokopa.Pored toga pridonosu okolišu zbog biorazgradivih vreća.Za ovaj način pokopa jako se zagrijao Melbourn.
Ovakva ideja pokopa poznata mi je iz" predratne"B.L.Tada je za direktora Novog groblja imenovan moj školski kolega Džumišić Sead poznati
šaljivđija.U gradu su počele kolati priče da je on predložio okomiti način pokopa,i nikad nisam saznala da li je to bila istina ili šala.Kako god bilo ideja je interesantna.Pozdrav svima a posebno australcima!Niskana
Dragi prijatelji,
ReplyDeletejos sam u Australiji, ali se boravak priblizava kraju. Dani prolaze brzo, cini se jos brze kad su pretrpani sadrzajem. Puno sam toga vidjela, mnoga mjesta obisla, a vrlo malo, gotovo nista od toga nisam opisala. Voljela bih da nam svoju novu domovinu nasi Australci priblize. Znam da to nije lako, jer u svakodnevici osim sto nam nedostaje vremena, mnogo toga ni ne zapazamo, stosta prolazi pokraj nas neprimjeceno, ili smo se na to navikli, pa ne osvjescujemo njihov znacaj, posebnost. Trebamo se potruditi “vidjeti, cuti i osjetiti” zivot oko nas.
Imam oko 1000 fotografija i one su mi najdrazi suvenir, vracaju mi svaki trenutak proveden u ovoj prelijepoj zemlji i medju dragim prijateljima.
Mislila sam da ce biti upita u vezi Karmenkinog hora. Mogli ste zapaziti dosta Banjalucana. Vjerujem da ce Karmen pisati o horu, jer u drugu nedjelju pjevaju na glavnom trgu u Melburnu. Nekoliko puta sam ih slusala i sigurna sam da ce ih slusati s velikim zanimanjem. Ne mogu a ne spomenuti Muneveru Kalajdzic, koja izvanredno pjeva sevdalinke, predivan joj glas izlazi iz srca i dubine duse.
Upoznala sam savezne drzave – Victoria, South Australia, New South Wales i Northern Territory, a koje se jos ljepote nalaze na sjeveru, zapadu Australije i koraljnom grebenu?
Upoznala sam floru i faunu, upoznala arhitekturu, kulturu, slusala operu, upoznala njihov nacin zivota, preokupacije, kulinarstvo, drzavni ustroj, promet, ….
Zato dragi Australci, pisite, imate o cemu.
Vama, mojim “maksimirskim” prijateljicama cu se javiti kad se vratim kuci, bit ce mi drago prenijeti vam utiske i pokazati brojne snimke, pa i nova kulinarska umijeca.
Srdacan pozdrav blogerima, Natasa
Draga Natasa
ReplyDeleteNedavno sam nastojeci na neki nacin doci do knjige Sakiba Salame tragala za jednom australskom adresom. Usput mi za oko zapade jedan sitan detalj na nekoj od 375 adresa, koji me upucivao da bi se tu moglo raditi o drugarici moje kceri iz osnovne skole. Napisah par rijeci i nisam se prevarila. Kcer se neizmjerno obradovala i dodala da bi jako voljela znati nesto o Kalajdzicima. Andrea se druzila s njihovim sinom u srednjoj skoli. I onda Natasa nastupas Ti, il' to netko gore burgija. Sumnjam da ces imati vremena, ali zamoli Karmen neka Kalajdzice uputi na stranicu "Jos jedan izlet" od 15.10.2009. Mozda se uspostavi jos jedan kontakt prekinut ratom.
Podsjetilo me to i na jedan detalj iz 1993 (?). Ulazeci u dvoranu HNK u Zagrebu moja kcer je nekom diskretno mahnula. Upitah je zacudjeno kome mase, a ona rece: Kalajdzicima. Znam da sam tad pomislila: A prezivjecemo mi kad smo u stanju u svoj toj svojoj muci ici u kazaliste.
Pozdrav nasima u Australiji
Nada Š. D.
Australija je predivna, ogromna, nenaseljena, misticna, zemlja kontrasta. Njena flora i fauna su jedinstvene na svijetu, a hiljadama godina stare formacije na covjeka ostavljaju utisak da je vrijeme stalo. Sa predivnim divljim obalama, kilometarskim pjescanim plazama, tropskim ostrvima, najvecim i najljepsim, “Great Barier” reefom, na svijetu, “Rainforest”-ima, divljim kanjonima i pustinjama sa crvenom zemljom punom boksita, gradovima naseljenim ljudima sa svih kontinenata i kako Goran Milic kaze zemlja sa najvecom socijalnom pravdom.
ReplyDeleteInteresantno, ali ja ne zelim o tome da pisem. Ja zelim da pisem o nekadasnjoj Banjaluci i njenim stanovnicima, Sarajevu, Trebevicu, Vlasicu, Romaniji i Crvenim stijenama, Jahorini, Slapovima Krke, Plitvickim jezerima, putovanju vozom na more, plavom Jadranu i ljetovanjima, bosanskim sumama i branju gljiva.
To je zato sto se ja ovdje osjecam Bosanac.
Isto tako znam, ako se jednog dana vratim “tamo”, da cu pricati o najvecem pjescanom otoku na svijetu “Frazer Island” sa njegovim dingosima, slijepim divljim konjima, buba svabama velicine mobilnog telefona, onoga od prije petnaestak godina, nevjerovatno plavim jezerima i bijelom pijesku, koji ne postoje nigdje drugo na svijetu; slanom jezeru Eyre, koje je petnaest metara ispod povrsine mora, velicine Bosne i bezivotno, da bi se dva puta u sto godina napunilo vodom i ozivilo, prepuno ribe, a ima i svoj Yacht Club; ribama koje padaju sa kisom; morskim zmijama koje su dvije stotine puta otrovnije od kobri, ali imaju mala usta pa je “bezbjedno” medju njima plivati; farmama velicine bivse Juge, naseljima sa stotinak ljudi i sto-pedeset aviona; kucama pod zemljom; australskim vinima, konjskim trkama, formuli jedan i tenisu.
To je zato jer svaki put kad odem u Bosnu ja se osjecam Australac.
Lijep i iskren komentar Abua.
ReplyDeleteAli, ne radi se o pritisku vec o zeljama, a zelje su da budu ispunjene ili ne.
Ispunjenje nasih zelja ne ovisi samo o nama. Ako ovisi o ljudima, onda ovisi o ljudskim osobinama, a ljudi su razliciti; neki su okrenuti sebi, drugi nisu, neki su siroke duse, drugi sitne duse, neki se osjecaju gradjanima svijeta, dok drugi ne zele iz svojih dvorista, neki su prilagodljivi, drugi nisu, neki su sujetni, a drugi nisu, neki opet zlopamtila, dok drugi nisu, neki u svemu traze dobru namjeru, a neki upravo suprotno, neki su druzeljubivi, dok drugi bjeze od ljudi, neki bi da zive u proslosti, a drugi bi da zive sada i ovdje,…
Razlikujemo se, ali kakvi god da jesmo svi imamo pravo na vlastiti izbor i slobodu izbora. To pravo moramo postovati, koliko god nije u suglasju s nama samima i nije nase da sudimo bilo kome.
Izabrali smo, svatko u suglasju sa samim sobom.
Natasa
Dobar dan,
ReplyDeleteSvima je poznato da su Banjalucani poznati kao sportisti i da su nosioci mnogih zlatnih medalja, i onih drugih.
Skoro sam popricala sa dobro starijim Amerikancem koji, kad je cuo ime grada odakle sam, me odmah upitao 'poznam li Tugomira?', a ja ni cula nisam za njega.
Evo da ispravim svoju gresku, pogledajte ovaj link.
Link oko nasseg Tugomira, vrlo poucno, a nekako mu je ovdje najbolje mjesto
http://www.boracbl.net/intervju/r_anusicbuco.html
Ljubav