Jos negdje prije par mjeseci sam pravio planove kako cu za danasnji prilog pripremiti nesto posebno jer jubileji to zasluzuju ali su se planovi izjalovili. Imao sam nekoliko ideja koje bi bile primjerene proslavi godisnjice ali ni jednu nisam realizirao. Razloga ima vise: prezauzetost na poslu (doba ispita kada ne mogu posteno glave podignuti), dileme o sadrzaju priloga, prezasicenost onim sto radim, nedostatak vremena za neke druge stvari koje zivot znace, dileme da li sve ovo ima ikakvog smisla, itd.
Evo prodje vec cetiri godine kako blog gotovo redovito ‘izlazi’. Broj dnevnih posjetilaca se krece negdje iznad tri stotine a broj pregledanih stranica oko hiljade. Broj aktivnih suradnika, onih koji salju priloge se ‘stabilizirao’, a ima tu i komentara, gotovo svaki dan. Dakle, cifre koje nisu beznacajne ali ja nekako osjecam da to nije to, da u svemu ovome fali nesto sto bi ovaj blog ucinilo mjestom gdje se okupljaju oni koji zaista svakome mogu pogledati direkno u oci, bez skrivanja pogleda u stranu. I koji mogu to svoje druzenje pretvoriti u nesto vise od razgovora o sadasnjosti ili vracanja u lijepe dane mladosti.
Koliko god sam se trudio da oko bloga okupim one koji slicno razmisljaju i koji mogu otvoreno razgovarati o svemu, osjecam da u komuniciranju jos uvijek postoje nekakve kocnice koje nam ne daju naprijed. Lako se ljutimo i povlacimo onog momenta kada nam nesto nije po volji, skrivamo svoja prava osjecanja od drugih. Prilican je broj onih koji su se u jednom momentu odusevljavali blogom da bi se onda isto tako naglo povlacili u gledaliste i svoje mjesto prepustali drugima. Ima, naravno i onih, koji smisljeno pokusavaju unijeti razdor u okupljeno drustvo i dosta cesto u tome uspijevaju. Dakle, da zakljucim, mislim da smo daleko od toga da kao jedno normalno, nicim optereceno drustvo, uradimo nesto vise od obicnog druzenja, vec tu ulogu prepustamo drugima koji imaju drugacije interese. A njihov rad smo osjetili na svojoj vlastitoj kozi.
Da ne bih previse filozofirao (a nisam tome, kao tehnicar, ni vican), red je da i ovaj kratki prilog privedem kraju. Cestitam nam svima ovaj mali jubilej uz velike dileme kako dalje. Vrijeme ce pokazati sta nam je svima skupa raditi.
Evo prodje vec cetiri godine kako blog gotovo redovito ‘izlazi’. Broj dnevnih posjetilaca se krece negdje iznad tri stotine a broj pregledanih stranica oko hiljade. Broj aktivnih suradnika, onih koji salju priloge se ‘stabilizirao’, a ima tu i komentara, gotovo svaki dan. Dakle, cifre koje nisu beznacajne ali ja nekako osjecam da to nije to, da u svemu ovome fali nesto sto bi ovaj blog ucinilo mjestom gdje se okupljaju oni koji zaista svakome mogu pogledati direkno u oci, bez skrivanja pogleda u stranu. I koji mogu to svoje druzenje pretvoriti u nesto vise od razgovora o sadasnjosti ili vracanja u lijepe dane mladosti.
Koliko god sam se trudio da oko bloga okupim one koji slicno razmisljaju i koji mogu otvoreno razgovarati o svemu, osjecam da u komuniciranju jos uvijek postoje nekakve kocnice koje nam ne daju naprijed. Lako se ljutimo i povlacimo onog momenta kada nam nesto nije po volji, skrivamo svoja prava osjecanja od drugih. Prilican je broj onih koji su se u jednom momentu odusevljavali blogom da bi se onda isto tako naglo povlacili u gledaliste i svoje mjesto prepustali drugima. Ima, naravno i onih, koji smisljeno pokusavaju unijeti razdor u okupljeno drustvo i dosta cesto u tome uspijevaju. Dakle, da zakljucim, mislim da smo daleko od toga da kao jedno normalno, nicim optereceno drustvo, uradimo nesto vise od obicnog druzenja, vec tu ulogu prepustamo drugima koji imaju drugacije interese. A njihov rad smo osjetili na svojoj vlastitoj kozi.
Da ne bih previse filozofirao (a nisam tome, kao tehnicar, ni vican), red je da i ovaj kratki prilog privedem kraju. Cestitam nam svima ovaj mali jubilej uz velike dileme kako dalje. Vrijeme ce pokazati sta nam je svima skupa raditi.
Dragi Co
ReplyDeleteIsto pitanje i isti osjecaj i mene ponekad muci. A onda slijedi pitanje ne trazimo li mi od bloga previse?
Bez pretenzija da analiziram blog, nabacacu par stvari koje mene gnjave. Ne smetaju mene anonimni koji sebe smatraju demokratima zato sto cestitaju Bajram, ni oni sto se nadju povrijedjeni cak i onda kad im spocitnes ime ulice, ni oni kojima Maksimir bode oci makar i uljepsan mojim unucima...Bez njih bi ovaj blog bio manje zanimljiv. Smeta mi kad npr. Renata, meni inace vrlo zanimljiva osoba, zanimljivog stila pisanja, osoba bez koje bi ovaj blog bio puno siromasniji, optuzi Vjeku za Hag. Onda Vjeko, povrijedjen, ode pritom podastrvsi razlog protiv kojeg nemas argumenata. U zraku ostane pitanje ima li tu nesto sto svi znate a ja ne znam?...jer nema reakcije, a oboje su nam dragocjeni. Zasto volim ovaj blog?
Saima mi bila poznata samo iz vidjenja, a sad se lijepo druzimo, onako zenski. Obnovljene veze s Emirom izazivaju posebne emocije. S Grofom sjedila mozda dva puta u drustvu i to vise kao kolaterala, a sad otkrivam jednu prebogatu i meni takodje vrlo zanimljivu osobu. O Ranku Dumnicu da i ne pricam, tu sam vec k'o papiga, a nikad covjeka vidjela nisam. S Dubravkom se dopisujem na nevidjeno i kupim od nje toplinu koju siri oko sebe. Jos je tu novih poznanstava (Enisa, Natasa)koja se realiziraju druzenjem u zivo. Ima tu i onih koji mi bjeze (Mario, Karmen i jos neki), ali to je vjerovatno do mene.
Najljepsa slika u onom gore miksu je Ekina Zelena rijeka (sto sumi)!
"Jos tece mojim venama ta gorka rijeka nasih dana..."
Pozdrav i pusa svim blogerima, malim i velikim, ma gdje bili.
Nada Š. D.
PS: Ispricavam se sto se ponavljam.
O mashala, mashala, raste dijete. Jos je malo da se za usi vuce, evo samo Sretan Rodjendan kako djetetu tako i Stvaraocu. Lijepo je znati da postoji mjesto gdje svi znaju tvoje ime i gdje se osjecas kao kod kuche. Hvala ti za stvaranje tog mjesta Co.
ReplyDeleteMade
Pridruzujem se cestitkama!
ReplyDeleteSejo B.
Zdravo Co,
ReplyDeletemnogo truda i odricanja, ali zato mnogo druzenja, prepoznavanja a i upoznavanja, samo za cestitanje.
Pozdrav svima Sejo V.
Sve cestitke za godisnjicu Bloga i ulozen trud, te jos mnogo godina uspjesnog rada i sto je najvaznije dobrog zdravlja zeli Vam.
ReplyDeletebruja
Cestitke Cou za izdrzljivost, Neri za strpljenje a svim blogerima hvala za lijepo druzenje.
ReplyDeleteDzindici
Za godinu dana, tacnije devet mjeseci, trinaest priloga i cetrdesetak komentara, sto ozbiljnih, sto onih drugih, a sve s posla, k’o u stara dobra vremena. Dobar pocetak!?
ReplyDeleteMogao bih ja jos da dodam sva ona bjezanja od kuce, rad u cirkusu, pa pricu koju niko u Banjaluci nema “Kako sam polozio popravni iz fizickog u cetvrtom tehnike” (prepisivo), pa ko sto Sejo B. kaze, napisem knjigu sjecanja. Ali zamislite samo:
- Znas li da je izasla jos jedna knjiga sjecanja naseg Banjalucanina?
- Ma ko bolan?
- Onaj Abu, upisanko, sto je krao bostan na pijaci, Bore cistaca mali, sto se druzio sa…sada je u Australiji, redovno ide Shrinku…
- Nikad cuo…
- E taj
- Svako danas pise!
Zato ja ostajem vjeran Blogu. Boze zdravlja nasem vrijednon Cou, meni i vama, deset posto onih koji citaju Blog, ne poznaju me, a javili su se i devedeset posto onih koji me znaju, ali ne zele da se kompromiraju sa mojim poznanstvom. Svima vama sretna godisnjica i sve najbolje.
Dragi Co i blogeri, čestitam nam četverogodišnjicu postojanja našeg BLOGA. U mom penzionerskom životu sa 2 muškarca, kojima sam "Katica za sve" blog mi je postao utočiše, gdje otvaram dušu i srce svim dalekkim ljudima, koji su mi bliski po sudbini, sličnim ili različitim razmišljanjima, problemima i sl. Tako sam up0znala nove prijatelje i stare podsjetila na svoje postojanje. Čitajući priloge iz dalekih krajeva, zaželila sam upoznati te ljude, pa smo počeli kontaktiratiti preko emaila. Naravno prvi kontakt uspostavila sam s Nadom, jer mi je najbliža. Prvo smo se čule telefonom, a onda je slijedilo upoznavanje i od tada se čujemo skoro svaki dan. Onda su slijedile Božana, Saima, Dubravka, Renata, Stančići, moje gomnazijske kolege, te učenici kojima sam predavala u Građevinskoj školi. Tu moram napomenuti i našu Radmilu Karlaš i njenu "Četvorolisnu djetelinu" Radmila nas jer preko svoje knjige još više povezala. Pozivam sve stare i novije blogere da se angažiraju i još više ožive naš blog,koji nam predstavlja važan dio u novom životu. Šaljem vam puno toplih pozdrava iz hladnog Zagreba.
ReplyDeleteVaša Enisa tj Niskana
Dragi Co
ReplyDeleteOpet ja. Ponovo sam procitala Tvoj prilog i zakljucila da nije nimalo svecarski kako to dolikuje obljetnicama. Kad uslijedise komentari (citaj uglavnom cestitanja), zakljucih: Co drumom, a mi sumom. Dok god imas nas kao suradnike blog ce Ti biti ovakav kakav je. Ako zelis nesto promijeniti napisi jasno sta je to, pa mozda izazoves neke nove ljude na megdan. Zivot vecine nas se poslozio u tri segmenta, na onaj prijeratni, ratni i poratni. O ovom prvom i trecem ja pisem zbog sebe i blogera, a o ovom ratnom (vidjeti seriju komentara na zadnji Vjekin prilog)pisem uglavnom za one dolje u BL. Svjesno pritom imenujem ljude. Izuzetak je Slaven koji je umro,pa sam ga pokrstila, i bivsi prijatelj sa ruba Stupnice koji ce sebe lako prepoznati.
O Banjoj Luci sada mogu kompetentno pisati samo njeni sadasnji zitelji, a ni Ti, ni mi to necemo docekati. Pogotovo necemo docekati da oni pisu o ratnom periodu. Vrhunac onoga sto mozes dobiti od dolje je njihova konstatacija da smo svi isto krivi. Iskreno receno mene to i ne zanima. To nikako ne znaci da na ovom blogu ne zelim vidjeti nase blogere iz BL, dapace. Rado citam njihove priloge.
Nesto bih Te Co zamolila: kad dobijes moj prilog i zakljucis da je bljak, ne objavljuj, ucinices mi uslugu. Ljudi se ponekad raspituju samo zato sto u slucaju neobjavljivanja nisu sigurni je li prilog uopce stigao do Tebe.
Poruka za blogera sto pise "neozbiljne" price: i one "ozbiljne" jedva cekam.
Pozdrav Nada Š. D.
Dragi Co,
ReplyDeletepovodom godisnjice zelim reci hvala tebi i Neri.Tebi zbog davanja svog vremena a Neri zbog davanja tebe. Blog je veliki uspjeh,bez obzira sto ti nisi zadovoljan.Mislim da sam to vec jednom rekla,ali mogu i ponoviti ovdje u Montrealu samo sam ja redovno na blogu,citam sve po redu.Ali o svemu obavjestavam moju familiju.Mladi nemaju vremena da sve to prate,ali jako vole da cuju o svemu i mi cesto uz subotnju veceru diskutujemo neke komentare ili priloge.Cak i moj zet meksikanac voli da cuje novosti sa bloga.Jedna nova vrsta druzenja zahvaljujuci novoj tehnologiji. Tokom ove godine smo sazanli za Niskanu ,Nadu,Vjeku i mog druga iz skole koji voli da ima pseudonim (Abu).Niskana i ja smo nekih davnih godina tumarale obalama Vrbasa oko Venecije i pod orasima,plivale do pilota i onda nazad pjeske drugom stranom ponekad izvlaceci koju mrkvu iz dzinove baste.Jeli smo te mrkve tako slatko,nekad cak i kupus.
Nada pise lijepe price iz mladosti, pokusava zatvoriti kutiju s ruznim uspomenama iz Banjaluke u cemu joj uveliko pomazu njeni unuci. Od mene ima potpuno razumijevanje jer i ja sam baka. Vjekine price su bile lijepo osvjezenje i zao mi je da je bilo nesporazuma. Nekad je mozda bolje ne ostavljati citaoca da razmislja sta je pisac htio da kaze.Jer , na ovom blogu, mi smo samo obicni ljudi vecinom obrazovani u tehnickom skolama i ne vjerujem da imamo pretenzije umjetnickog stvaralastva.
Price Abu-a plijene nasu paznju. Tako mali djecak a toliko prisutan u ondasnjim gradskim zbivanjima.Burno djetinjstvo. Lijepa sjecanja.
Prije godinu ili dvije kad si razmisljao da zakljucis blog,neko je ponudio pomoc. Evo i ja sad zelim da ti kazem ako ikad budes osjetio da vise ne zelis sortirati priloge i komentare, znaj da sam i ja ponudila saradnju.Potrebna mi je mala obuka naravno.
Puno pozdrava i sretni praznici koji dolaze
Dubravka
Dragi Co i bloger
ReplyDeleteU nedelju mi je otputovao Frane za Rusiju, i odmah sam sjela za kompjuter da napisem komentare oko "Kloniranja" i "Uz godisnjicu" Kad sam uradila sve sto je trebalo nakon dva puta tekst nije otisao a pojavila se obavijest.Pretpostavila sam po nekim rijecima da je tekst predugacak .Konsultovala sam se sa Nadom i ona mi je to potvrdila.Danas sam to prepisala kao prilog pod nazivom "Umjesto komentara 3" i dok sam to toliko dugo prepisivala na istom monitoru jedno pored drugog, zaboravila sam na kraju kliknuti SEND a izisla sam iz programa.Teksta je nestalo.
Ponovo sam pisala slican, i u zelji da posaljem neku adekvatnu sliku opet sam nesto pogresno kliknula i sve je nestalo.Toliko me rastuzilo, iznerviralo a mozda je tako i trebalo da ne stigne,
Sad mi ostaje samo da ti jos vise zahvalim Milane za ovo sto radis.Koliko truda, rada i nerviranja moras ti da ulozis da nas sve shvatis i povezes.Da ne govorim o silnim odricanjima o kojima si ovde pisao.Sreca da je pored tebe osoba kao Nera pa te u svemu podrzava.
Zelim vam istinsku srecu i puno zdravlja da nam ovo cetverogodisnje dijete jos bolje progovori, razumislja i pamti.
Pozdrav Saima
Dragi Co
ReplyDeleteVec sam nekoliko puta rekla da mi se ovaj blog najvise svidja. Naravno da je to u prvom redu zbog priloga, kao i zbog nekoliko blogera koje obozavam. Medjutim tu su i tehnicki detalji koji nisu zanemarljivi. Prvo ugodan je za oko, smirujuca podloga, lako citljivi (citaj vidljivi) tekstovi, lijepe slike. Glazba nije uvijek po mome, ali Ti moras voditi racuna o raznim ukusima, pa ne prigovaram. Uostalom, kao i sve sto mi se nesvidja ja iskljucim. Posebno mi se svidja apostrofiranje friskih komentara, hocu reci, blog se lako prati. Meni fali jedna jedna rubrika koja bi se npr. zvala Blogersko izivljavanje. Tu bi se recimo pisale kratke crtice iz sjecanja, iz dnevnih dogadjanja, neka lijepa misao, stih, obavijest...
Evo jutros mi pade na pamet lijepi Cengin vrt u Marticevoj sa prelijepim ruzama stablasicama. Padose mi i napamet vesele plave oci kceri mu Stele. Neki dan sam razmisljala i o Goji, isprovocirana jednom TV emisijom jednog naseg uvazenog novinara, jos uvazenijeg u Regiji. Ne gledam ja to (moji ukucani gutaju politiku), nego utihnula glazba u slusalicama, a zacu se ugodan glas elokventnog Goje. Ma vidi mulca...opet u medijima.
E da mi se ne bi dogodilo isto sto i Saimi, o Goji u narednom komentaru.
Nada Š. D.
O Goji
ReplyDeleteKad sam pocela raditi u novoj firmi upoznala sam Goju. Solidne vanjstine, ugodan glas, kultiviran. Gotovo mi godila paznja koju je pridavao meni novoj i balavoj. Brzo sam zakljucila da je imao prebogat zivot. Bio je on u Legiji stranaca, u Mossadu. Savjetovao je Emerika Bluma, a bogme i Nasera. Poradjao je i zenu u avionu iznad Minhena...i jos puno, puno drugih stvari. Jos brze zakljucih da sam ja nova zrtva. Da, s cetri godine je bio i u logoru i sedam puta su ga izvodili na streljanje. Kad ga nitko vise nije htio slusati obratio se medijima, onim populistickim. Prilika dobra, sudi se starom ratnom zlocincu pa hoce svjedociti.Jedan zanimljiv bliski susret s njim dogodio se kasnih sedamdesetih. Bila sam kod naseg pravnika kad je uletio Goja i rekao da kasni na posao jer je upravo sletio helikopterom na ravni krov jedne zgrade. Bio je tu noc u Parizu na tajnom zadatku. Nakon moje ruzne opaske trbalo je proci puno godina da me opet pocne zvati Nadicom. U medjuvremenu mu strasno smetale bozicne pjesme iz jedne crkve pa odmah intervenirao u Komitetu. Ne moze covjek raditi pa pjesme utihnule. One pjevane uz drugu crvu mu bile milozvucne.
Opet ja, zahvacena Saiminim sindromom ,nastavljam u trecem komentaru.
Nada Š. D.
Nastavak price o Goji
ReplyDeleteDoslo je ratno doba. Goja i ja nismo vise u istoj firmi. Cujem da je postao junak. Moj Slaven i on puske na ramena i pravac u moju bivsu firmu. Izbacise direktora na glavacke, nece on njima arijevcima...Nakon dvije, tri godine, sad vec u udobnosti podstanarskog zivota opet zacujem milozvuk. Slike sa ratista, Goja u uniformi, puska na ramenu, kaze da je ugrozen.
Cula sam i da ce kod naseg predsjednika. Nek pozuri, jer predsjedniku istice mandat.
Nada Š. D.
Zaboravih na kraju ovog mog komentara sastavljenog iz tri dijela, a odnosi se na Goju, napisati da je svaka slicnost sa stvarnim ljudima i dogadjanjima slucajna. Sve sam ja to, kao i ono prije izmislila u svojoj glavi, a sve s ciljem da imamo o cemu trafljati na ovom blogu.
ReplyDeleteNada Š. D.
Nado, de malo pojasni oko Goje!
ReplyDeleteNemoj da bude 'samo je pisac znao sta je htjeo da kazze'.
Nije mi jasno gdje je otisao bivsi direktor? Je li to onaj sto ste ga poslali u nasu firmu da malo procisti? Poslije je umro.
Nije mi jasno i koji je 'nas predsjednik'?
Inace, ta rijec 'nass' me totalno zbunjuje.
Vassa...
Dragi Co, Abu, Bruja i ostali koji uredjuju ovu stranicu
ReplyDeleteHvala na ovom Blogu.
Pronasla sam stare komsije, saznala za neke da su samo duhom medju nama (usput da se zahvalim Neni K. na lijepim prilozima oko 'Maslese', nasse Cure, Djoleta, Vase... Neninog brata. Uvijek postovanog!)
Imamo mi nasse tajne rijeci da iskazzemo ljubav prema nekome, da posaljemo poruku nekome da smo zivi, da izrazimo postovanje, cak i na ovome 'privatnom Blogu' kako netko rece, a cita nas u prosjeku 15.000 citalaca (i gdje je tu onda privatnost???)
Dobila sam predivne cuvarkuce u cvijetu od nase redovne 'korespondentice' (za ovu rijec bih dobila sigurnu jedinicu kod pok. prof. Kajke, je li tako?)
Slike parka sam poslala, javite se Co (koga zanima)
Vasa dopisnica, sa jabuke