Crna rupa ili nacionalno o(NE)svijescen (3)

ili Banjaluka - grad koji je umro od stida

Ovaj prilog vec dugo lezi u ladici (istina ne potpuno zavrsen), jos od onih dana kada nas je vjeko (sjecate ga se, onaj iz Toowoombe, Australija) odusevljavao svojim javljanjima. Vjeko se, nalazost, povuce, a mene cijelo ovo vrijeme nesto tjera da se javim i kazem nekoliko rijeci o istoj temi. Obecao sam to vjeki u telefonskom razgovoru jos jako davno, jos onih dana kada nisam slutio da ce se iznenada povuci. A kako se situacija u medjuvremenu sve vise kristalisala, vrijeme je da kazem ono sto mi vec dugo lezi na srcu dok jos nije kasno.

Puno sam vremena proveo razmisljajuci ima li ikakvog smisla objavljivati ga sada kada autor vise nije (aktivno) medju nama ali me ono napisano cesto ‘proganja ‘pa sam svoja razmisljanja morao staviti na papir. Trebat ce mi za to dosta ‘papira’ ali on je danas jeftin pa me to nece puno kostati.

Lijepo vjeko pise, nema sta. Pokusava da nas koji smo zlopamtila okrene na drugu stranu, da zaboravimo devedesete, da prekrizimo jedan dio zivota koji je, htjeli mi to priznati ili ne, imao najveci uticaj na nase sudbine (osim rodjenja), jer te godine nam odredise nasu sadasnjost i buducnost, a jos vise nasoj djeci, i djeci nas djece. I nije vjeko usamljen. Vjekinih istomisljenika je dosta, pokazuju to ove (i druge) stranice. Pisanje o lijepoj proslosti godi mnogima jer nam olaksava da zaboravimo ruzne stvari. I da zivimo zivot, ne osvrcuci se na ono sto nam je taj zivot usmjerilo vise nego bilo sta drugo.

Mozda je vjekin pristup ispravan, ne znam, nisam siguran. Vjerojatno jeste, jer se vecina slaze s njim. Vjerojatno sam ja taj koji najvise vuce na drugu stranu i kvari atmosferu. Uvijek su mi govorili da sam pesimista pa su moje reakcije valjda zbog toga takve. Mogu ja toga puno prihvatiti i razumjeti ali meni, koliko god se trudio, nikako nije jasno kako covjek moze od cijelog zivota da jednostavno izbrise jedan dio, kao da nije postojao, i da prica samo o onome prije i onome poslije. A o onom izmedju da cuti. Da se pravi da ima amneziju, a nije bolestan. Cini mi se da bi to bilo neposteno prema mnogima koji su platili previsoku cijenu a nije posteno ni prema onima koji dolaze jer bi ih zbog neznanja mogla zadesiti ista sudbina koja je zadesila nas jer nam niko nije govorio kako je to bilo nekad, dok se jos nismo bili rodili. A svi znamo da je historija uciteljica zivota. A ja bih dodao i da je ne treba uljepsavati jer cemo napraviti greske koje su napravljene prema nama koji smo naivno zivjeli u uvjerenju da su svi ljudi isti i da svi razmisljaju slicno kao mi.

Mozda bih ja to i mogao (pricati samo o lijepim stvarima), kada ne bi bilo ovih novih tehnologija i kada me djavo ne bi svakog dana ‘nagovorio’ da ‘skoknem’ u one nase krajeve da vidim sta se tamo desava (i prica). Mozda bih ja to i mogao, ponavljam, kada bi i oni drugi bar pokusavali da urade to isto (da ne pricaju) ali svaki dan me dogadjanja sa onih nasih krajeva, a posebno ona vezana za nas grad, vrate u ta vremena koja bih trebao zaboraviti. Kako covjek da se ne vrati u proslost i ne pocne razmisljati o onome sto nam se dogodilo kada u tim nasim krajevima lazi svakim danom postaju sve vece ‘istine’, kada se zlocini slave kao velike pobjede za ocuvanje svoga naroda, kada ratni zlicinci bivaju docekivani kao narodni heroji, kada lopovi na vlasti krcme imovinu koju smo godinama svi skupa stvarali, kada oni isti koji su se ubacili u redove naivnih sada slave ‘pobjede’ svojih a zaboravljaju da ima i onih drugih sa kojima su nekada dijelili i dobro i zlo i koje su svjesno varali znajuci sta se desava i kako ce se stvari zavrsiti.

Za ovih svojih 15-tak godina u ‘izbjeglistu’ jos nisam cuo nikoga od onih iz onih nasih krajeva (pri tom mislim na Banjaluku) koji su se veoma brzo okrenuli ‘svojima’ koji bi bar pokusali da iskreno kazu sta se to u tom nasem nesretnom gradu dogodilo, da pokusaju objasniti kako ih je to vrijeme ponijelo i da, eventualno, zamole za oprost, makar to bilo i lazno. Zasto bismo se sada samo mi koji smo platili visoku cijenu nasoj naivnosti morali praviti da nicega nije bilo i pricati samo o lijepim stvarima? Evo i ovdje na ovim stranicama ponekad se jave neki koji koriste priliku da izvrnu istine i da nadju opravdanja za ono sto nam je napravljeno. Jadno je sto se javljaju anonimno jer nemaju petlje da se predstave punim imenom i prezimenom. To me podsjeca na one dane kada smo imena i prezimena znali, zivjeli smo zajedno, druzili se, isli na posao, ali nismo znali ko se krije iza tih imena i prezimena, i sta nam se radi iza ledja. Oni su ti koji su cijeli zivot pricali samo lijepe stvari, javno, a druge price su ostavljali za uski krug, onih odabranih (i za svoju familiju i potomke).
Nije vjeko prvi koji mi pokusava reci da zaboravim devedesete (ocigledno je da je njegov prilog odgovor na moje koji ponekad govore o ruznoj proslosti) i da se okrenem lijepim stvarima ali uz sve moje pokusaje ja ne mogu shvatiti u cemu je to moja greska. Valjda grijesim sto uporno pokusavam da kod nekih probudim osjecaj krivice sto su nam zivote zauvijek prekinuli a nasoj djeci ukrali djetinjstvo koje smo mi imali. Da li bi bilo bolje da ovdje na blogu jedino pisem o lijepim stvarima (ima i toga, nisam ja toliko crn) a da ruzne ostavim za krug istomisljenika i naravno za svoju djecu? Ako bih cinio tako, ne bih se razlikovao od onih koji su cijeli zivot do devedesetih javno glumili bratstvo i jedinstvo, gurali se u prve redove partije radi licnih interesa, a tajno, u krugu porodice slavili one koji su devedesetih isplivali na povrsinu. Da nije bilo tako kako bi se moglo desiti da jedan desetogodisnjak, iz ‘ugledne familije’, (da ne spominjem ‘partjasku’ jer sam vec s tim pretjerao), jedan od onih sto su do jucer bezazleno trckarali parkingom i uzivali u igri sa svojim vrsnjacima, odjednom zavoli pjesme od kojih se nama, ostalima, ledila krv u zilama? Pitam se odkud mu te pjesme, ko mu ih je nabavio, ko mu ih je pustao i kako ih je naucio? Gdje su tu roditelji i kakva je njihova uloga bila u svemu tom? Sta sam tek mogao ocekivati od njih kada su sina uspjeli usmjeriti u ‘pravom’ smjeru? Da li je taj tada desetogodisnjak danas jedan od onih koji nosi one grozne transparente na nogometnim utakmicama? U kojim su oni kucama odrasli? Gdje je tu moja greska?

Spominje vjeku Radu (Serbedjiju) i njegovo vidjenje nasih sudbina. Ako su oni iz Radinih sjecanja bili neobrazovani i ako im nista drugo nije preostajalo nego da pricaju ko je kome koga ubio u onom proslom (2. svjetskom) ratu, ovi nasi su, bar na papiru, bili obrazovani, empacipirani, mnogi zavrsili fakultete, s vise nego solidnim primanjima, na istaknutim mjestima u drustvu, i uz to ‘zadojeni bratstvom i jedinistvom’.

Oni su ti koji su pricali iza zatvorenih vrata i jos uvijek pricaju iste (ruzne, i kao sto to svi znamo, lazne) price a mi bismo trebali da pricamo o ljepoti (ili mozda ljubavi!). I da ne spominjemo nista. I nikoga. Nisam siguran da je to put kojim se treba ici i koji ce pomoci da se stvari poprave. To mi dodje kao da lazemo sami sebi. Kao da nam nije bitno sto nam se dogodilo. Kao da smo mi krivi za sve.

Vidis li vjeko (ako jos dolazis na ove stranice) kakve su bile reakcije na istine o kojima sam pisao. Anonimne. I ne javi se niko da me pobije niti da odgovori na moja pitanja vec da me napada kao da sam ja taj kojeg treba kriviti za sve zalo koje se u nasem gradu desilo. A pitanja imam jos. Evo nekih: sta smo mi koji smo pripadali grupi oni drugih mogli ocekivati od mame, sudije, koja je sina svoga u svojoj kuci ucila pjesme ‘svojih’ dok su moji slusali (i jos uvijek slusaju) Beatles-e, Dugme, Merlina? Da li sam ja mogao ocekivati neku pravdu od takve kada njeni dovrse posao? Sta je moj kolega i komsija mogao ocekivati od svog (obrazovanog) kolege i komsije, I, ‘prijatelja’ koji mu je, onako pripit (a takav je bio vecinu vremena) rekao da ga voli kao brata ali da bi pucao na njega ako mu ‘njegovi’ tako kazu? Kako bi tu pomoglo moje zataskivanje stvari? Da li je bolje otvoreno razgovarati ili neke stvari presuckivati?

Ima onih koji govore da treba prvo ‘pomesti ispred svoga praga’, misleci valjda pri tome na ‘svoj’ narod. E vidis vjeko, ja upravo to radim: cistim ispred svog praga, jer moj prag je Banjaluka, moj komsiluk, zgrada, radno mjesto, skola. Nakupilo se vjeko tu previse smeca koje nitko godinama nije cistio pa nas je to smece zagusli. Zagusilo nas je jer nitko nije htio da cisti prepustajuci taj posao nekom drugom. Ako se to smece ne ocisti, ako ga mi svi ne budemo zajednicki cistili, nas bivsi (za neke jos uvijek sadasnji) grad ce se u njemu ugusiti. Ako se to vec nije dogodilo. Uprkos cinjenice da na izgled blista. Mnogo je tamo novih, lijepih fasada i za nekog ko ne zna sta se dogadjalo devedesetih ovo moje pisanje o smecu moze izgledati bez veze. A napisano stoji, jer moralno smece se hodajuci gradom ne vidi iako bi mnogi zeljeli da se sada sakrije iza novih fasada.

Pisao bih ja vjeko i o lijepim stvarima iz onog ruznog doba jer ima i takvih a’l jos nije vrijeme. Pisao bih i o onima koji su kao tvoj djeda znali izabrati sta je dobro a sta zlo ali ne smijem. Ne zbog sebe, nego zbog njih jer takve stvari jos nisu dobro dosle u nasem starom kraju. Napisao bih ja istinu o mojoj prijateljici koja je (jedna od rijetkih) izabrala da bude covjek (u stvari, ona to nije birala, ona je to uvijek bila, za razliku od nekih koje sam na ovim stranicama spominjao) kada je natjerana da bira izmedju ‘svojih’ i onih drugih. Pisao bih i o nasem zajednickom znancu i radnom kolegi koji je otisao iz grada (a mogao je ostati) jer nije zelio da ga se djeca stide (vjerojatno se toga sjecas). Nesto malo sam napisao o jednom dobrom covjeku koji nazalost vise nije medju zivima koji se cijelo ovo vrijeme pravdao, ni kriv ni duzan, za zlo koje nam je ucinjeno a da niko to od njega nije ocekivao jer on u tome nije ucestvovao. Mozda jednom svane i taj dan da i o tome mogu pisati ali bojim se da ga ja necu dozivjeti.

Zbog toga si dajem za pravo da ponekad napisem i nesto ruzno, nesto sto neki ne vole cuti jer bi neki da to sada svi zaboravimo. To mi jedino preostaje jer za one koji su pocinili ratni zlocin je nadlezan Hag a za hiljade onih drugih koji su bili kotacici u toj groznoj masineriji sud ne postoji. Osim moralnog.



Vidis vjeko ovu mapu koja mi vec dugo ne da mira. Pogledaj je, zumiraj je, nadji svoju kucu, svoju zgradu, svoj stan, i sjeti se ko je tamo zivio prije onih vremena o kojima ne treba pricati a koliko ih sada tamo zivi. Koliko ih je otislo i zasto? Vec se jako dugo vremena bavim mislju da napravim ‘site’ za koji bih iskoristio ovu mapu na kojoj bih stavio tacku za svakog onoga ko je prije devedesetih zivio tamo a sada srecu trazi u bezbrojnim gradovima svijeta. Bio bi to mukotrpan posao jer crnih tacaka bi bilo toliko da se mapa grada ispod njih ne bi ni vidjela, ma koliko bi je ti vjeko zumirao. Ako bi se nacrtale sve tacke, vjeko, Banjaluka bi postala jedna velika crna tacka na mapi bivse mi domovine. Banjaluka bi, vjeko, bila isto sto i crna rupa u svemiru o kojoj si sigurno ucio u skoli, koja guta sve zivo sto joj se priblizi.

Eto vjeko zasto ja ponekad pisem o ruznim stvarima, nadajuci se da cu potaci jos neke da se pridruze akciji ciscenja. Ali malo ih je(iako ja cijelo ovo vrijeme zivim u ubjedjenju da ih ima mnogo vise). I tesko i kasno se bude. Onih nekoliko koji su se pridruzili, nije dovoljno da se nakupljeno smece ocisti jer ga se nakupilo jako puno. A i svaki dan ga je sve vise vise jer je u tom nasem gradu jako puno onih kojima je jedini zadatak da ga i dalje prljaju.

Ocekujem vjeko da ovo moje pisanje shvatis kao razgovor medju prijateljima koji o nekim stvarima imaju razlicita misljenja i koji do istog cilja nastoje stici razlicitm putevima. Jer dobro je da razgovaramo, ovako javno, pa makar nam se misljenja ne slagala. Jer ne bi bilo dobro da se opet zatvorimo u neke svoje krugove gdje smo svi ‘svoji’ (kao sto rece radna kolegica moje supruge u ona vremena, ‘najbolje je da je svako sa svojima!’) i gdje mozemo reci sta nam je na scru znajuci da ce se i ostali sloziti. Jer ce nam se historija opet ponoviti. A i djeca ce nam ostati uskracena za mnoge istine koje bi neki sada da zaborave.

P.S.

I na kraju da dodam jos nesto, nesto sto sto nije bilo planirano kada sam jos tamo prije nekoliko mjeseci pisao ovaj tekst, nesto sto se nekima nece svidjeti i Mislim da je vrijeme da nase druzenje u ovoj ‘kafani’ privedemo kraju i da se preselimo u drugu. Ima ih danas dosta, nude bolji komfor, a i konobari nisu neljubazni pa stalno nesto prigovaraju. Proslo je vec dosta vremena od naseg prvog sastanka, neki su se naljutili i promijenili lokal, mnogi su se povukli u coskove i nista ne porucuju vec samo prate sta ostali rade, a i drustvo je prilicno saroliko i tesko je zadovoljiti sve ukuse: neki bi htjeli samo sokove, ima onih kojima pivo vise odgovara, nekima opet pase samo vino, a poneko trazi i nesto zestoko. Tesko je sve zadovoljiti, trazi to puno i vremena, i zivaca, i odricanja. A postoje u ovom virtualnom svijetu mnoga mjesta gdje se ljudi druze i gdje svoje drustvo biraju, ne dolazeci u situaciju da se jedni s drugim konfrontiraju. Jer to nam najmanje treba i siguran sam da se vecina u tome slaze. Facebook je pun nase raje, druzenje je mnogo jednostavnije i svako moze veoma jednostavno da kaze (i pokaze) ono sto hoce i koliko hoce, bez koristenja posrednika koji namece neke svoje teme i dileme.

Dakle, ovo je posljednji prilog na ovom blogu koji je odigrao svoju ulogu i kojemu je sada mjesto u historiji. Nova vremena traze nove nove nacina komuniciranja i tome se tesko odupirati. Svim dobronamjernim posjetiocima se zahvaljujem na druzenju a posebnu zahvalu dugujem aktivnim ucesnicima koji su doprinijeli da je ovaj blog opstao sve ovo vrijeme (onima cije priloge nisam stigao objaviti se posebno izvinjavam ). Znam da ce neki biti razocarani ovom mojom odlukom (kao sto su to bili kada sam nekoliko puta u proslosti imao iste namjere), ali ako malo bolje razmisle shvatit ce da je tako za sve nas najbolje. Za ovakav nacin druzenja facebook je mnogo prihvatljiviji pa ocekujem da cemo se ponovo okupiti tamo, kao sto smo se nekada davno u nasem gradu znali okupljati u razlicitim lokalima.

A onima koji na ove stranice zalutaju po prvi put preporucujem da ih prelistaju (koristeci Arhives na lijevoj strani stranice ili Labels ispod priloga) jer ce na njima naci mnogo poznatih lica, te podsjetiti se na mnoge ljude, mjesta i dogadjaje iz grada koji je dozivio zalosnu sudbinu koju bi neki sada pokusali sakriti.

P.S.1

Bora ne zasluzuje da se nadje na ovim stranicama ali mi se ova njegova pjesma nekako uklapa u ono sto pokusavam reci