Inukshuk i 15 godina radnog staza u Kanadi

Godine prolaze, brzo ili sporo, zavisi ko i odakle ih broji. U decembru 2009. napunilo se 15 godina mog rada u fabrici WECO. U Montreal smo dosli u ljeto 1994. Iste godine u decembru sam pocela raditi u fabrici u kojoj jos uvijek radim. Za takve jubileje dobijemo katalog iz kojeg mozemo odabrati poklon u vrijednost od $150 ili odabrati nesto sto nije u katalogu u istoj vrijednosti. Ja sam odabrala malog inukshuk napravljenog od mutnog stakla. Umjetnicki rad Inuita.

U fabrici mala svecanost, podjela poklona, director se svakom posebno zahvali uz kratki govor. Kad sam ja dosla na red, spomenuo je moj pocetak i put koji zvani razvoj karijere. Nisam bas vicna govorenju pred velikim skupom tako da nisam nista komentirala, kroz glavu su mi prolazile misli, koje mi je izgleda puno lakse napisati i podijeliti s blogerima Co-ovog bloga.

Po dolasku u Montreal u ljeto 1994, poslije onog trogodisnjeg marka i straha od ljudi koji je usao u kosti svemu smo se cudili. Imali smo sponzora za dolazak, ali smo morali sto prije stati na svoje noge. Prilicno zabrinuti, ono malo engleskog sto smo mislili da znamo nije bilo dovoljno cak ni da se vijesti na televiziji potpuno razumiju. Kako cemo mi to sve uspjeti. Djeca su posla u skolu, Zlaja nasao nesto po cetiri sata a ja skoro svaki dan idem u biro za nezaposlene, izvlacim papiric iz kompjutera sa listom najnize placenih poslova. Zovem telefonom, kucam na vrata. Cesto mi spuste telefon cim cuju moj akcent, a kad pokucam na vratu uobicajeni odgovor “zao nam je vec smo primili nekoga“. Hodala sam dosta pjeske, nekad u autobusu sjedim i mislim: “gdje sam to ja, sta to ja trazim ovdje” i tako razmisljajuci pocnem plakati onako sama. Okolo mene u autobusu najcesce penzioneri i djaci, vjerovatno misle da sam luda.

Nasla sam preko novina jednu zenu koja je trazila nekoga za cuvanje djece. Desilo se da je to bila kcerka nekih istrijanaca koji su davno dosli ovamo i pitala je ako hocu da joj dodjem ocisiti kucu. Odlazila sam nekoliko puta. Onda mi je jedna Indijka na casovima francuskog rekla da odem u ovu fabriku, gdje trebaju radnike u prizvodnji. Ona je imala neke rodjake koji su tu radili. Ja ostavim moj CV i drugi dan zovnem da vidim jesu li ga procitali. Prvi odgovor je bio: “zao nam je ne trebamo inzinjera”. Onda je pitam za posao assembler-a, a zena pita: ”sta je tvoj cilj”. Ja kazem da meni treba bilo kakav posao u ovom trenutku a poslije mozemo vidjeti. Rekla mi je da dodjem na razgovor. Bila sam na razgovoru sa buducim sefom i sluzbenicom iz kadrovske sluzbe. Oboje mladi skoro bi im mogla biti mama. Prilicno glupa pitanja, naucena u skoli za kadrovske sluzbe: “Kakav treba biti po tvom misljenju dobar sef”? “Kakav treba biti po tvom misljenju dobar radnik“?

Par dana kasnije me je zovnula sluzbenica iz kadrovske i rekla da se pojavim na poslu tog i tog dana, da kazem da sam novi radnik i to je sve.

E sad ovdje bi trebala biti poenta moje price sa velikim uvodom.

To nezaboravno hladno jutro. Ja razmisljam sta cu reci, preslisavam se na engleskom, kome cu se prvo obratiti, da li iko zna da ja trebam doci. Otvaram vrata koja vode direktno u prizvodnju. Prilazi mi jedan Indijac. Ja mu kazem ko sam i on mi daje karticu s mojim imenom uz osmijeh pun topline i pogled pun razumijevanja. Taj moj prvi ulazak u fabriku, na zadnja vrata, ce mi zauvijek ostati u sjecanju zbog tih nasmijanih krupnih crnih ociju dubokog pogleda.

Zracio je blagoscu i smirenoscu.

Trebala sam ukucati vrijeme na kartici, pokazao mi je gdje da ostavim kaput, cizme se skidaju, to mi je prije receno. Covjek koji me je docakao je bio moj poslovodja Joseph. Bilo je dosta dzangrizavih zena u njegovoj ekipi, ali on se nikad nije dao uznemiriti. Brzo je donosio odluke, i kad nesto obeca, uvijek bi odrzao rijec. Zahvaljujuci njemu, atmosfera u toj maloj proizvodnoj sali je bila ugodna i ja sam brzo prestala biti nervozna pitati se sta ce sa mnom biti. Poslije par dana u meni je proradio ponos, imala sam posao “full time”, svoju karticu, svoj cek svakog drugog cetvrtka…. Radila sam za minimalnu satnicu od $5.5.

Poslije je sve islo nekim redom, slijedece godine sam presla sam u sluzbu kontrole kvaliteta, dobila sluzbeno priznanje diplome, dozvolu da radim kao inzinjer, naucila oba jezika, poslovi sa vecom odgovornosti, plata se znatno povecala. Gledajuci 15 godina unazad mogu reci da se ni jedno zdovoljstvo, ponos, i sreca od svih mojih napredovanja koji su slijedili ne mogu mjeriti s onim prvim kucanjem kartice i prvim cekom.

Prvih dana rada u fabrici, nazvala sam zenu kojoj sam cistila kucu i rekla da ne mogu vise dolaziti nek nadje nekog drugog. Ona mi je rekla da ona u stvari sama cisti svoju kucu, meni je to ponudila jer je htjela da mi pomogne da zaradim koji dolar. Svuda ima dobrih ljudi, lipog svita kako bi rekla stara nena iz Sehera.

Misli se nadovezuju, brojim godine, 15 u Cajavecu, 3 u Elektro-skoli i evo vec 15 u fabrici WECO isto koliko u Cajavecu. Dobar dio zivota.
Da li je vrijeme za povlacenje? Mozda ne jos, ali treba polako misliti na to, ili bar na neki laganiji posao. Desilo mi se par puta da na poslu kad hocu da zovem nekoga, uzmem telefonsku slusalicu, prislonim je na uho, pa ukucavam broj na tastaturi od kompjutera umjesto na tastaturi od telefona. Ovo je za Sajmu…..

Sto se tice suvenira kojeg sam odabrala, on mi je veoma drag, zato sto je na neki nacin kanadski simbol.

Isto tako narod Inuitia (Eskimi) i njihova kultura me uvijek impresioniraju.
Koliko sam do sada o njima naucila, nekoliko stvari je vrijedno pomenuti: nikad ne tuku djecu, nista ne bacaju na smece, materijal za umjetnicko izrazavanje su kosti zivotinja i kamenje koje nadju. Malo govore, sve u cilju cuvanja energije, potpuno su uklopljeni u prirodu. Imaju predivnih legendi o tome kako je nastao covjek, zasto postoje vukovi, i ostale zivotinje, vrlo blizu teoriji prirodnog odabiranja.
U beskrajnom prostoru oko sjevernog pola prave statue inukshuk u obliku koji podsjeca na covjeka rasirenih ruku, od neobradjenog kamenja. To su znakovi, koje prema njihovoj tradiciji nije dozvoljeno rusiti. Oni su pravljeni ne zbog umjetnosti nego iz potrebe za komunikacijama. Neki su stari hiljadama godina. Zavisno od oblika i polozaja inukshuk nam govori: ”na ovom mjestu je neko vec bio” ili “na dobrom si putu “ ili “ovdje se moze dobro loviti” ili “ovdje se moze naci hrane”.

Inuiti su od zapadnog svijeta dobili kao prvi 'poklon' velike boginje, sto ih je prepolovilo. Zatim skolski sistem koji ih nimalo ne osposobljava da se rano osamostale za opstanak u okolisu surove klime. I na kraju rado posezu za drogom i alkoholom kad nisu u stanju da nadju smisao svog zivota. Kanadska drzava zadnjih godina pokusava da ispravi greske. Osnovali se provinciju Nunavit, Inuiti imaju svoj parlamet i svoja mjesta u kanadskom parlamentu, svoju zastavu sa crtezom inukshuk-a.

Jos ima mnogo toga da se popravi sto se pokvarilo donosenjem “civilizacije “ u sjevernu Ameriku.

P.S. Inukshuk je sluzbeni logo Olimpijskih igara u Vankuveru.

Dubravka

1. slika - decembar 96. - sa sefom i kolegama
2. slika - decembar 96. - Dubravka
3. slika - decembar 96. - inukshuk poglon
4. slika - aurora inukshuk