LIČNO, NISAM ĆUTALA I PRISTAJALA NA ZLO RADI SEBE

Intervju koji slijedi sam jos prije nekoliko dana dobio od Enise ali ga nisam htio objaviti dok ga sam autor nije objavio. Mozda su ga neki vec procitali, ali ako se to i desilo, predlazem da ga proctaju jos jednom jer to Radmila i njeni zivotni stavovi svakako zasluzuju.

Primjetićete i vi, poštovani čitatelji, da me u posljednje vrijeme hoće nešto dame. Jeste, moj su izbor, ali i kriteriji su odavno već poznati: biram hrabre, odvažne, one sa petljom i snažnim porukama. I rezultatima iza sebe. Ali, kada u tom nizu naiđem još i na koleginicu po peru te sugrađanku, onda razgovor, jednostavno, ima da bude zanimljiv. Ne bi mu bilo kraja da nije onog famoznog vremenskog i prostornog limita. Zadovoljstvo mi je bilo razgovarati sa sugrađankom i jednom od najpozitivnijih ličnosti u BiH u 2009. godini po izboru sarajevskog magazina "BH Start" . Nemojte mi zamjeriti što ću biti malkice i subjektivan: naime, ovaj razgovor mi je posebno drag jer je vođen sa kćerkom moje dugogodišnje radne kolegice Milice Karlaš.

Čovjek se od postanka često okreće ka drugom, želeći mijenjati okruženje, zaboravljajući da krene od sebe...* Dakle, ne osjećam se dobro u stadima, političkim, vjerskim, bilo kakvim, u njima mi je jako zagušljivo, imam svoj put koji je naravno teži. Kolektivitet nudi tobožnju sigurnost koja naravno zaudara i kome treba pastir neka izvoli. Meni ne.*Borila sam se na svoj način i u svoje ime. Radi sebe, svoje mentalne higijene, svog osjećaja za pravdu, ma kako iluzorno to nekima zvučalo i radi sapatništva sa ugnjetavanim...*Roditeljima sam posvetila knjigu, njihova genetika je uticala i na moj životni kod..*

Uvijek je bilo izazovno, pa, ako hoćete, i prestižno naći djetelinu sa četiri lista. Kako ste Vi našli svoju i šta Vam ona, s ljudskog, etičkog, moralnog te literarnog aspekta, znači?

KARLAŠ: Djetelina je nešto što je oduvijek bilo u meni, samo što se ona ponekad i tu može zagubiti. Moj životni moto je bio da ja tu djetelinu moram uvijek iznova pronalaziti u sebi, i premda sam osjećala koliko je to teško, znala sam da je to prava blagodet. Četverolisnicu dugujem prvenstveno sebi, svojoj mentalnoj i duhovnoj i intelektualnoj i moralnoj i literarnoj i kako god hoćete higijeni. Mišljenja sam da svijet postaje bolji ako mi ponaosob to postajemo. Covjek se od postanka često okreće ka drugom, želeći mijenjati okruženje, zaboravljajući da krene od sebe. Za mene je takva djetelina imperativ u svakom domenu. Ne mogu odijeliti svoju ljudsku prirodu od spisateljske.

Zaista, kakve je reakcije kod prvih čitatelja te književne kritike proizveo Vaš nedavno izdani roman "Četverolisna djetelina"?

KARLAŠ: U Banjaluci je na promociji u Domu kulture bilo prisutno stotinjak mojih prijatelja, poznanika, znanaca, s kojima sam htjela da podijelim emociju. Već sutradan su počeli da me zovu od rane zore sa utiscima. Od reakcija na stil, do emocija koje je knjiga u njima proizvela. A reakcije su bile dirljive i dobre. Ja sam tad osjetila da sam nešto što je dugo bilo u meni pustila i podijelila i da ta djetelina sad ima svoj put. Kroz knjigu sam ljudima dala dio sebe i oni su to prepoznali, i to kako smo se mi susreli u najdubljim dijelovima nas samih mi je bio najljepši poklon. Kada je u pitanju književna vrijednost djela, oglasili su se pozitivnim kritikama Stevan Tontić, Mile Stojić, čuveni "crveni" fratar fra Marko Oršolić, Valerijan Žujo, Pero Zubac i mnogi drugi. Naš čuveni književnik Filip David koji je došao kao jedan od učesnika promocije u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu je kazao kako se pravi književnik odmah prepozna. I još da na koncu ostaje ta literarna vrijednost kao vječna konstanta. Filip je recenzent mog sljedećeg izdanja kako na našem, tako i na engleskom i na njemačkom jeziku.

U Banjaluci se nije niko oglasio izuzev što je mlada, međunarodno nagrađivana i talentovana pjesnikinja Tanja Stupar-Trifunović napisala recenziju za prvo izdanje knjige. Ali, knjiga se traži, bez obzira što je u tzv. književnoj, hermetički užasno zatvorenoj banjalučkoj književnoj realnosti ignorisana. I ja se prilično držim po strani od tog svijeta.

Knjiga je u banjalučkoj knjižari "Littera" samo za dva mjeseca prodaje bila najprodavanije štivo, a kad god uđem u neku knjižaru u gradu, prodavci mi kažu da se moja knjiga traži i da građani pitaju gdje se može kupiti.

Ljudi mi se javljaju danonoćno sa svih strana svijeta, šaljem im knjige, poslije mi pišu o utiscima. Sa mnoštvom tih ljudi koje nisam znala od ranije sam postala neka vrsta srodne duše na daljinu. To je bogatstvo, ti kontakti. Sa nekima sam pak obnovila kontakte.

Kada mi u Bosni i Hercegovini kažu da je knjiga hit, ja to ne doživljavam onim pogubnim dijelom ličnosti koji proždire sujeta. Negdje u dubini duše mi svi znamo koliko smo ili nismo dobri u svom stvaralaštvu. S te strane nisam iznenađena, znam kako pišem. Ali znam i da ono što je ispod površine u tom štivu, prepoznaju zaista odabrani. Knjiga je bezvremena, unatoč okvirima u koje je naizgled smještena. Nije politički pamflet koji je potrošan, već nešto mnogo dublje.

S druge strane, knjiga ima jednu nit koja unatoč što boli istovremeno djeluje katarzično. Svi su imali neko brdo iznad mora, prijatelje, gubitke i lako se obnovi zajedničko sjećanje u tom domenu, protkano emocijama. Rekla bih da knjiga boli, ali i liječi.

Budući da je nas - Banjalučana te Prijedorčana najviše vani, a naročito nas se tiče sadržaj knjige, kako je mi možemo nabaviti?

KARLAŠ: Za naše ljude u inostranstvu postoji više načina. Jedan je da ja šaljem svoje knjige, drugi da im neko od poznanika, prijatelja, rodbine i slično ko dolazi u BiH knjigu kupi ovdje u knjižari Littera, odnosno u Sarajevu u Bybooku. Sejtariji ili Coonectumu na Baš Čaršiji ili Logosu u Zenici. Druga je da knjigu poruče od mog prijatelja Đoke Kaluđerovića Šopena iz Kalifornije, a svi podaci se mogu naći na cafe Kajaku. A eto, jedan tiraž će sad sa mnom i u Boston i Washington, pa je i to prilika.

Pošto i sam pripadam desetinama hiljada prognanih Banjalučana, a u Gradu sam izdržao do 7. novembra 1994., nisam do tada bio zapazio neki značajniji otpor banjalučkih Srba naspram onoga što se događalo nama i Hrvatima. Bilo je pojedinačnih primjera o "dobrim ljudima u vremenu zla" i u našoj Banja Luci, ali moj je utisak da je to bilo malo, premalo...Usput, ma koliko djelovalo neskromno, reći ću da su moji utisci sa kredibilitetom s obzirom da je davne 1941. g. moj rođak, sa istim imenom i prezimenom, bio jedan od potpisnika čuvene Rezolucije banjalučkih muslimana upućene Paveliću da prestane daljnji ustaški teror nad banjalučkim Srbima. Kakvi su Vaši utisci o tome i kako ih, eventualno, komentirate?

KARLAŠ: Poznata mi je rezolucija banjalučkih Muslimana od 12. Novembra 1941. O njoj sam često pričala i prije ovog ratnog zuluma, a tokom zuluma naročito. Svijetli primjeri koje treba stalno isticati.

Mišljenja sam da se mi uvijek iznova moramo boriti za svoj moralni kredibilitet. Moj otac je bio takav kakav je bio, neko koga pominju i znani i neznani koje srećem po svijetu, ali ja svoj kredibilitet nisam gradila na njegovom, već na sopstvenom.

Što se tiče prvog dijela pitanja, mogu da odgovaram samo u lično ime, jer ja nikad nisam pripadala kolektivitetima, isuviše sam samosvojna. Dakle, ne osjećam se dobro u stadima, političkim, vjerskim, bilo kakvim, u njima mi je jako zagušljivo, imam svoj put koji je naravno teži. Kolektivitet nudi tobožnju sigurnost koja naravno zaudara i kome treba pastir neka izvoli. Meni ne.

Podsjetiću ipak na javni angažman profesora Miodraga Živanovića i sve moje kolege okupljene oko "Preloma" 1992., pokojnog profesora Miću Carevića koji je vodio javnu bitku sa nacionalistima i čija je kancelarija tada ličila na izbjeglički centar, profesora Krstana Maleševića, pjesnika Jocu Bojovića koji je zna se kako branio sugrađane, i napisao jedne od najljepših stihova o Ferhadiji u pjesmi "Munare", advokata Kosića za kojeg se takođe zna šta mu se desilo zbog odbrane prijatelja i drugih kojih je bilo ... Da ne pominjem anonimne ljude. Ja sam živjela u Banjaluci i jako dobro znam kako je bilo, prijateljevala sam sa banjalučkim muftijom Halilovićem, jako se dobro sjećam svega. Zašto su mnogi ipak ćutali, ja neću odgovarati, jer to treba pitati njih.

Lično, nisam ćutala i pristajala na zlo radi sebe. Borila sam se na svoj način i u svoje ime. Radi sebe, svoje mentalne higijene, svog osjećaja za pravdu, ma kako iluzorno to nekima zvučalo i radi sapatništva sa ugnjetavanim. Sad kad vratim film, svjesna sam koliko sam brige zadala svojim najbližima. Tata je oduvijek bio svjestan kako je opasno iskoračiti iz tora, ali je unatoč strahu za mene bio i ostao moj najbolji prijatelj. Mama takođe, sestra Dragana isto. Roditeljima sam posvetila knjigu, njihova genetika je uticala i na moj životni kod. Ovakva sam jer sam to naslijedila od njih. Moja majka je kao dijete nekoliko puta izvođena na strijeljanje, ali me nije opterećivala time. Otac je prošao svoju ratnu golgotu, ali mi je uvijek govorio da mogu da biram, da budem čovjek-pčela i da slijećem na cvijeće ili čovjek-muha pa da slijećem s oproštenjem na govna. I da uvijek tražim ono što me s ljudima spaja, a ne razdvaja. Odrasla sam gledajući ponašanje svojih i u carstvu knjiga i znanja. Sve vas to čini jakom individuom, ali i "opasnim" za gospodare života i smrti u ratnim vremenima. Čim ste izvan stada ili kolektiviteta, idealni ste za odstrel na ovaj ili na onaj način. Nije to ništa novo ne samo na ovim prostorima, već u istoriji ljudskog roda uopšte.

U svome dugogodišnjem publicističkom radu bavili ste se i fenomenom zla. Je li ono, po sadržaju, posljedicama i intenzitetu specijalitet naših - balkanskih prostora, ili je i ono univerzalna kategorija?

KARLAŠ: Naravno da nije domaći specijalitet. Balkan je samo geostrateški interesantna zona i nema ko nije promuljao, osvajao, prekrajao na ovim prostorima. To nam je bio usud. Ali i Bliski istok je zbog crnog zlata takva zona. I mnoga druga mjesta na planeti. Naše emocije nisu ništa manje do bilo kog čovjeka na zemaljskoj kugli. I dobre i loše. Možda smo strasniji u ispoljavanju emocija. Moj omiljeni pisac, erudita i čovjek, Miroslav Krleža je govorio da se na ovim prostorima prvo isuču noževi, pa se onda razgovara. Dobro poznajem istoriju ovih prostora i unatoč svemu, mržnji koja je stanje kada čovjek ima višak kiseline u sebi, pa je onda usmjerava ka drugima, kao kakvo dijete sam vidjela dobro i kad ga vjerovatno nije bilo. Racionalno sam poimala mržnju, ali emotivno ne. Zagledala sam je sa svih strana, analizirala i na koncu žalila.

Čovjek mi je u tom smislu bio enigma. Da se razumijemo, svaki čovjek u sebi ima klice i ovog i onog. Nismo mi ni anđelčići, ni đavolčići u potpunosti. Mržnja kao fenomen ljudske prirode mi je pukla pred očima u ratu. Ostavila je tragove stravične, ali ja i dalje smatram da je mržnja posljedica straha i dubokih unutrašnjih frustracija, koje se samo upakuju u odgovarajuće ideološke oblande. I da je jadna. Vrlo opasna, ali jadna.

S druge pak strane, negdje sam pročitao Vašu izjavu da ste nepopravljivi idealista te da vjerujete u dobro. "Daj Bože, šćeri, da te aga uzme", rekao bi naš narod. Imamo li mi, da kažem pretenciozno, zdravi, još uvijek argumenata da vjerujemo u dobro kada imamo itekako "bolesno Sarajevo", "bolesnu Banja Luku" i, konačno - "bolesnu Bosnu i Hercegovinu", dodao bih - kronično bolesne?

KARLAŠ: Tu dolazimo do četverolisnice. Ali i do onih koje su nazvali idealistima-utopistima, haha. Pa ovaj prostor, ova zemlja nije od juče, pamti ona protekla stoljeća, krvave dane i prije ovog našeg nesretnog perioda, ali se poslije svega uspostavljalo zajedništvo. Samo, zajedništvo je stanje duha, a ne nametnute ideologije. Ja nisam bila sretna zbog raznolikosti jer je to tako nametao CK, već zbog svog stanja duha koji voli raznovrsnost. Oduvijek sam bila samostalni strijelac i nisam pripadala partijama, već sam imala svoj stav o svemu. Bilo je i ranije lagodnije biti negdje po tim forumima, komitetima, ali ne stoji to meni. I onda se partijska stada samo transformišu u neka druga, kao što reče arhitekta, slikar i vrhunski intelektualac, s čijom porodicom prijateljujem godinama, veliki i meni dragi čika Bogdan Bogdanović, sad parafraziram, rukavica ostaje rukavica i kad je izvrnuta. Toliko o šoku na šaltanje partijskih aparatčika. Ja vjerujem u zajedništvo i dobro, jer ga ništa neće maknuti iz moje glave. Suviše imam širine, znanja i dobre volje da bi to bilo ko i bilo kad promijenio. Zemlja je sad bolesna, to je istina. Opljačkana, posijana sjemenom razdora na kojem profitiraju nacionalistički lideri i vjerski pastiri. Bogate li se bogate na muci naroda u koga se kunu. Svakodnevni štrajkovi kazuju da je ljudima te lude demagogije preko glave, ali je to još daleko od promjena nabolje. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom i moj prijatelj Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana iz Tuzle uvijek iznova ponavlja da je bolest prelazna, a zdravlje već teže. Ali, ne treba odustajati, mada čovjeku nerijetko svega bude preko glave. Onda se izbroji do 10, duboko udahne i kaže, hajmo sad ponovo, haha.

Neki su Vas već pitali, a evo i ja ću: zašto ste se odmakli od novinarstva?

KARLAŠ: Jer sam se lažno predstavljala kao novinar, haha. U suštini, više mi leži neka profesura i književni izraz. Ali, otišla sam u novinarstvo sa 11 godina i šta se tu može. Ni nakon završenog fakulteta u Zagrebu nisam otišla u sigurnost radnog vremena i sigurne plate, već sam nastavila da skitam i pišem. Onda se desio rat i zaključila sam da se mora informisati, a ne sprovoditi propaganda. Kako nas je samo bilo malo, mislim na cjelokupan prostor bivše zemlje. E, nakon bitke svi su postali generali i brzinom svoje pragmatične prirode zauzeli nove profitabilnije pozicije. Mi, malobrojni bili smo loši svjedoci jednog vremena, neko čiji pogled bi vrpoljio konvertite. I nismo bili snalažljivi na taj način, nama je bila važnija istina od sigurne stolice u medijima. To je uvijek tako i ne samo ovdje, svuda je taj proces isti. Meni je bilo sve više muka od tog svega. Konkretnije, moja priroda je samo nastavila da funkcioniše na svoj način. I onda, hajmo pjevati svoj blues, kako bi to kazao Balašević. To je bilo jako teško. A s druge strane lijepo što ne moram da srećem te političare i bavim se njima. Jasno mi je šta će ovdje da bude za 50 godina, a trebalo je da izvještavam o trenutnim nebulozama. Život mi je prekratak za takvo što.

Ali, hvala Bogu, ostali ste i dalje pri peru. Sta je slijedeći projekat iz Vaše "gomile napisanog"?

KARLAŠ: Knjiga priča i roman "Kad utihnu melezi" koji mi je jako drag. Ja nazdravljam svojim melezima ma gdje bili.

Istina je jedna od najugroženijih kategorija, ne samo na našim zavičajnim prostorima, nego i na Planeti. Jedan ste od onih poslenika pisane riječi koji drži do nje i koji, što je posebno važno za reći, stvari i događaje naziva pravim imenima. Kako se Vi osjećate u ulozi don Kihota?

KARLAŠ: Priroda mi je takva da lako prozrem laž. a svi lažu, i unutar porodice i unutar društva. Laž me sapliće, tjeskobno mi je u njoj, više volim osvijetliti, rasvijetliti, demistifikovati. Pomenula sam Krležu i često i dalje u mislima, a i u snu razgovaram s njim. Znanje vas čini nepodesnim za gnježdenje laži. Često mi nedostaje sagovornik u tom smislu, pa posežem i za onima koji su otputovali na drugu stranu, ali iza njih je ipak ostao trag. Blistav. Najviše razgovaram s ocem. On ima mudrost, koju ja, još uvijek mahnita, tek stičem. Nisam ja neki Don Kihot, samo dugujem sebi da proživim ovaj život dostojno čovjeka. Takav život mi se čini jedini valjan, mada je jako teško ići strmim stazama na kojima ste uglavnom sami.

Da li još uvijek prodajete ekološke proizvode i kakve su šanse da ekologija koliko-toliko pročisti te prostore nakon što ih je politika zagadila?

KARLAŠ: Prodajem ih sebi, haha. Ekologija nam još uvijek nije bliska kategorija i način života, ali ima nas. Prepoznajemo zagađivače. Biće nas još takvih, ko se uzda, taj se i uda, haha.

I sam se ježim kada govorim o politici, ali ona se na brutalan način bavi nama pa je ne mogu ( a volio bih da mogu) zaobići. Dakle, vidite li Vi na nekom horizontu političku opciju, makar izgledala i kao fatamorgana, koja bi mogla biti kakvo-takvo svjetlo na kraju dugačkog bh. tunela?

KARLAŠ: Ima nekih pokušaja u blagim crtama. Krsmanović, gradonačelnik Foče je jedan od tih. Zaslužan je što je taj grad sa sebe skinuo užasnu ratnu anatemu, jer svi znamo šta se tamo dešavalo. Nekad je bio član Socijalističke partije, ali kada se ta stranka utopila u SNSD, osnovao je svoju stranku. Javno proziva kriminalne političke miljee, pa budemo vidjeli. Tu je i Dragan Čavić sa svojom novom strankom, ima veliki broj pristalica što kazuje da je ljudima dosta Dodikove oligarhije. Kada je RS u pitanju, cilj je razbiti većinu koju SNSD ima u vlasti, tačnije 60 odsto. Pomrsiti račune ovoj neviđenoj pljački i otimačini. I u Federaciji, drugom blentitetu je tako-tako. Lagumdžija se očito ne snalazi najbolje.

Uskoro stižete u SAD. Šta je svrha dolaska i koje američke gradove ćete posjetiti?

KARLAŠ: Boston i Washington. Družiću se sa magistrantima i doktorantima na Harvardu što me neizrecivo raduje. Ja sam fan univerziteta, vječno gladna znanja.

Da li je eventualno u planu promoviranje Vašeg prvog romana - "Četverolisna djetelina"?

KARLAŠ: Na Harvardu će svakako biti riječi i o knjizi. Neka druga vrsta promocije, ko to zna, u budućnosti možda. Ako me neko pozove. U svakom slučaju, srešću naše ljude tamo i već se pitam kako da zavaram carinike i povučem što više knjiga odavde, haha.

Hvala Vam za ovaj razgovor i neka Vam je srećna Nova, 2010. godina!

KARLAŠ: I vama i svim mojim melezima. Kada bude objavljena knjiga koja je posvećena Vilajetu, shvatićete ko su melezi i koliko su moćni. I ovako raseljeni. Živi bili.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (185)