Jučer 23. aprila naša draga književnica Radmila Karlaš odletila je u Švedsku, kao gost Banjalučkog kulturnog drušva. Pozvana je da u okviru obilježavanja Dana oslobođenja Banja Luke održi promociju "Četvorolisne djeteline" u sest gradova Švedske, gdje žive banjalučani. Nada i ja bile smo joj domaćini na par sati do poletanja aviona za Štokholm. To je bio naš prvi susret uživo sa dragom prijateljicom, s kojom smo kontaktirale emailom. To kontaktiranje učinilo je da se među nama stvorila bliskost i činilo se da se znamo već dugo, valjda što imamo isto mišljenje o "mračnim vremenima" u bliskoj nam prošlosti.
Dan je bio prohladan ali sunčan, pa smo se smjesile vani u lijepom ambijentu kafića u centru grada na Iblerovom trgu. Iako je bilo 10h sve je bilo puno ljudi srednje i starije dobi (u tom trgovačkom kompleksu je i Dom umirovljenika). Uz nezaobilaznu kavicu i cigare pricale smo sa Radmilom o njenim utiscima sa puta po SAD, promociji knjige u Ljubljani, o druženju sa Saimom u Sarajevu kada je nedavno išla po vizu. Svugdje je bilo lijepo, ali i naporno. Oduševili su je Saima i Vice svojom neposrednošću, ljubaznošću, a prije svega ljubavlju koji zrači iz ovog po stažu "starog bračnog para".
Vrijeme je brzo proletjelo a mi smo skakali sa teme na temu. Oko podne ispratile smo ju na bus za aerodrom uz želje za sretan let, dobar provod u novoj domovini naših banjalučana. Nadamo se ponovnom susretu pri Radmilinom povratku kući uz želju da se napokon održi i promocija knjige u Zagrebu.
Srdačno vas pozdravljamo!
Nada i Enisa
Dan je bio prohladan ali sunčan, pa smo se smjesile vani u lijepom ambijentu kafića u centru grada na Iblerovom trgu. Iako je bilo 10h sve je bilo puno ljudi srednje i starije dobi (u tom trgovačkom kompleksu je i Dom umirovljenika). Uz nezaobilaznu kavicu i cigare pricale smo sa Radmilom o njenim utiscima sa puta po SAD, promociji knjige u Ljubljani, o druženju sa Saimom u Sarajevu kada je nedavno išla po vizu. Svugdje je bilo lijepo, ali i naporno. Oduševili su je Saima i Vice svojom neposrednošću, ljubaznošću, a prije svega ljubavlju koji zrači iz ovog po stažu "starog bračnog para".
Vrijeme je brzo proletjelo a mi smo skakali sa teme na temu. Oko podne ispratile smo ju na bus za aerodrom uz želje za sretan let, dobar provod u novoj domovini naših banjalučana. Nadamo se ponovnom susretu pri Radmilinom povratku kući uz želju da se napokon održi i promocija knjige u Zagrebu.
Srdačno vas pozdravljamo!
Nada i Enisa
Drage moje
ReplyDeleteObradovao me je ovaj vas clanak i shvatila sam vase osjecaje prilokom susreta.Meni se drugi put desilo to iskustvo.prvi put sa Saimom Visic iz Svajcarske i drugi put sa Radmilom a sa vama dvijema komuniciram telefonom i mailom kao da smo se druzil oduvijek.Ponekad mislim da bi tako bilo sa svima nama koji smo komunicirali na ovom blogu da se nadjemo - sretnemo uzivo.
Zato mi je drago da je i ovaj i Cankov blog otvoren a da nemaju nikakav pritisak niti obavezu da se moraju svakodnevno angazovati.Mozemo ga koristitu za lijepa i manje lijepa licna raspolozenja i dozivljaje.
Dragoj Radmili zelim puno lijepih susreta u Svedskoj sa dobrim Bosancima i Hercegovcima.
Pozdrav Saima
Jućer 2.maja imala sam opet susret sa Radmilim.Vraćala se sa putovanja po Švedskoj,gdje je imala promocije u 6 gradova.Bila je umorna,i puna utisaka iz susreta sa našim divnim ljudima.Puna je planova u vezi štampanja nove knjige i daljih promocija "Ćetvorolisne djeteline"
ReplyDeletePrvi je na redu Mostar a onda možda i Zagreb.Pozdrav svima Enisa
Preuzeto sam cafe-kajaka:
ReplyDeleteNe mogu opisati svoj boravak u Sverige:) a da ne uzmem par
dana da se razmasem. Ponesto sam zabiljezila u svom osvrtu u
"Seher Banjaluci",jer je naprosto nemoguce dotaknuti sve. I
opet bih, bojim se, nesto izostavila. Uglavnom, vulkanski
oblak me propustio da odem, mada je bilo rovito u
Frankfurtu, par puta su otkazivali letove prema Arlandi.Ali
koji bi to oblak mogao mene da sprijeci da preletim tu
razdaljinu. Nikakv apsolutno.
A od pocetka je sve islo bas kako treba. Od Sarajeva i
ljubaznog osoblja u svedskoj ambasadi, pa do kafe sa mojom
Saimom (Husedzinovic)Rak, Banjalucankom, sto je zaista
dozivljaj. Ko zna Saimu, zna o cemu govorim. Vulkanska
energija, vjeciti osmijeh i naravno, prici nikad kraja. Kako
se slican slicnom raduje, tako pricamo sve dok nas koji sat
kasnije ne prekine njen Vice. Saima ce mi i podici pasos. I
tu nije kraj. U Zagrebu me na autobuskoj stanici ceka moja
Niskana Pletilic, kao dobri duh. Malo kasnije, na kafi nam
se pridruzuje i Nada Stefanec. Zagreb okupan suncem i nas
tri koje vezemo pricu. Ove zene su tako posebne da ih necu
ni pokusavati podrobnije opisati u ovom ipak sturom
javljanju. To sto srecem i imam takve ljude za prijatelje
cini me istinski sretnom i bogatom osobom. Lijepo su me
spakovale na rastanku i ja se osmjehujem do Plesa. Pri
povratku u Zagreb, moja Niskana vec ceka. Sendvic, jabuka,
voda. Na sve je mislila. Pijemo kafu i ona se smrzava zbog
mene i moje cigarete na vjetrovitom djelu autobusne kafane.
Ona nije zena bez obaveza, ali sve je ostavila da meni pravi
drustvo dok ne krene autobus za Banjaluku.
U Svedskoj svaki covjek jedna prica. Uglavnom, i dalje sam
vrlo posesivna na "svoju" sobu kod Enise(Mundzic)Bajric i
njenog Kasima. Cujem da njihova unuka Selena dobro cuva moju
teritoriju od upada. Selena, podrzavam te u tome. Imam ja
tamo jos jednu kucu i svoju sobu u njoj, kod Melkine i
Mirsada Filipovica. I svoju dekicu za terasu, a i svoje crno
uvijek spremno za tocenje. I sve one Dylanove ploce i knjige
o njemu...Mirsad i ja imamo vrlo slican muzicki ukus i zaci
u tu riznicu njegovih ploca, CD-ova i slicno je pravo
zadovoljstvo.
Jeste tamo bilo putovanjaaaa svaki dan, ali ja to volim.
Bilo je prekrasnih susreta i druzenja. I ljudi moji, brdo
hrane. Svi su se udruzili da me nasopaju. Popustila sam sve
rupice na kaisu, dok su moji domacini stalno govorili kako
slabo jedem, zapravo da nista ne jedem. Sreca da ne volim
kolace,kojih je bilo kao u prici, inace me ni rodjena majka
ne bi prepoznala.
Hocu da pozdravim sve ljude s kojima sam se u Svedskoj
druzila. Oni cine zivucim smisao ovoga sto radim i kako
zivim. Vise puta sam tamo pomislila, vrijedilo je R svega.
Onih tmastih noci i osamljenosti i osude malih pajaca i
mocnika, vrijedilo je vjerovati u covjeka.
Hocu i ovo da vam kazem. Ne zelim da iko kupi knjigu da bi
meni pomogao. Vec sam dobila ponude da neki dusebriznici
otkupe tiraze od mene i odbila sam ih. Nisam zato pisala
knjigu. Za mene je sreca kada znam da se knjiga cita. A cita
se, bas se cita. U Banjaluci je od septembra do kraja 2009.
izbila medju 10 najcitanijih knjiga za proslu godinu.
Konkretnije, na cetvrtom je mjestu.
I na kraju, ili pocetku:), "Melezi" ce uskoro ugledati
svjetlo dana. Moglo se to desiti i ranije, ali bi bilo
prenaporno za mene, uz sve promocije i obaveze koje sam
imala. A cekaju me nove.
Bilo kako bilo, malo sam umorna, ali ne toliko da ne
posaljem veliki pozdrav za sve moje u Svedskoj. I naravno,
za sve dobronamjerne ljude ma gdje bili, pocevsi od mojih
Sehovica, dakle Jasne i Sehonija. Pa dalje...