Dragi Co, nisam mogla odoliti da ne iskoristim ove svoje slike sa prošlogodišnje "proslave" 45 godina mature moje generacije.
Već sam pisala o tom nesvakidašnjem događaju. Naime, neki koji žive u Hrvatskoj predložili su da 45 godina mature obilježimo ovdje u Zagrebu. Još u martu počeli su dogovori. Sakupljene su adrese "izbjeglica" i dogovoreno je da ručak bude u Pivnici a nakon toga "teferić" kod Ješe Gorana na brdu iznad Zagreba u njegovoj živopisnoj vikendici. Mi domaćice smo se složile da napravimo pite, salate i kolace kod kuće i pocastimo one koji su doputovali. Prijedlog je bio da svako pozove nekoga iz B.L. da sa nama obilježi tih dugih 45 godina. Odazvalo se nas dvadesetak.
U međuvremenu i banjalucani su pokrenuli obilježavanja 45. godišnjce i njihov poziv je stigao kad smo mi već sve ugovorili.
Naša proslava je bila nedelju dana ranije, tako da su neki otišli i u B.L. Vrijeme nam nije bilo sklono, ali nas nije smetalo. Cijeli dan je kišilo, a i bez toga dogovor je bio da se obucemo sportski. Došle su kolege iz Rijeke, Dubrovnika, Ljubljane, Maribora, Njemačke i nas desetak iz Zagreba. Ručali smo u graji jer svi su htjeli nešto reci, nazdraviti, uslikati i sl. Nakon ručka kolona automobila krenula je na brdo iznad Dubrave. Vikendica je prelijepa, stara kuća, kombinacija drveta i kamena, namještena sa ukusom i baš zgodna za okupljanja. Trpeza je bila bogata jelom i pićem i raznovrsnim kolacima. Sjećanja su navirala, smijali smo se i plakali, plesali, a neki i pušili, pa smo morali vjetriti, a bilo je i zima.
Naravno bilo je i puno pjesme a gledali smo i snimku itervjua sa našim dragim, popularnim profesorom latinskog jezika Ivom Nakićem. On je bio legenda svih generacija i u mirno doba uvijek bi otvarao prvi ples. Davno je došao u B.L. čovjek s mora i tamo ostao sve do smrti. Svako od nas imao je neku pricu o njemu.
Zabava je trajala do 2h ujutro, razišli smo se puni utisaka i nostalgije za dobrim starim vremenima.
Oni koji su išli i u B.L. pricali su da im je bilo i tamo lijepo. Možda 50. godišnjicu proslavimo i skupa. Živi bili pa vidjeli.
Pozdrav svima Niskana!
Već sam pisala o tom nesvakidašnjem događaju. Naime, neki koji žive u Hrvatskoj predložili su da 45 godina mature obilježimo ovdje u Zagrebu. Još u martu počeli su dogovori. Sakupljene su adrese "izbjeglica" i dogovoreno je da ručak bude u Pivnici a nakon toga "teferić" kod Ješe Gorana na brdu iznad Zagreba u njegovoj živopisnoj vikendici. Mi domaćice smo se složile da napravimo pite, salate i kolace kod kuće i pocastimo one koji su doputovali. Prijedlog je bio da svako pozove nekoga iz B.L. da sa nama obilježi tih dugih 45 godina. Odazvalo se nas dvadesetak.
U međuvremenu i banjalucani su pokrenuli obilježavanja 45. godišnjce i njihov poziv je stigao kad smo mi već sve ugovorili.
Naša proslava je bila nedelju dana ranije, tako da su neki otišli i u B.L. Vrijeme nam nije bilo sklono, ali nas nije smetalo. Cijeli dan je kišilo, a i bez toga dogovor je bio da se obucemo sportski. Došle su kolege iz Rijeke, Dubrovnika, Ljubljane, Maribora, Njemačke i nas desetak iz Zagreba. Ručali smo u graji jer svi su htjeli nešto reci, nazdraviti, uslikati i sl. Nakon ručka kolona automobila krenula je na brdo iznad Dubrave. Vikendica je prelijepa, stara kuća, kombinacija drveta i kamena, namještena sa ukusom i baš zgodna za okupljanja. Trpeza je bila bogata jelom i pićem i raznovrsnim kolacima. Sjećanja su navirala, smijali smo se i plakali, plesali, a neki i pušili, pa smo morali vjetriti, a bilo je i zima.Naravno bilo je i puno pjesme a gledali smo i snimku itervjua sa našim dragim, popularnim profesorom latinskog jezika Ivom Nakićem. On je bio legenda svih generacija i u mirno doba uvijek bi otvarao prvi ples. Davno je došao u B.L. čovjek s mora i tamo ostao sve do smrti. Svako od nas imao je neku pricu o njemu.
Zabava je trajala do 2h ujutro, razišli smo se puni utisaka i nostalgije za dobrim starim vremenima.
Oni koji su išli i u B.L. pricali su da im je bilo i tamo lijepo. Možda 50. godišnjicu proslavimo i skupa. Živi bili pa vidjeli.
Pozdrav svima Niskana!
Lijepo druzenje, ali izgleda da nisi isla u B.Luku?
ReplyDeleteKsenije, Bere i mnogih nema, pamtimo ih, velika raja.
Kao da sam prepoznala nasu Biljanu?
pozdrav, Kristina
Sigurna sam da velik broj blogera zalazi na ovaj blog.To nije problem.Pisati na blogu vec jest.Strah, nepoznavanje tehnike , nedostatak inspiracije i ko zna sta jos je sigurno razlog.
ReplyDeleteAli ovi tekstovi o godisnjicama mature mene vrate u dane prve maturske veceri.Bez obzira koja po redu uvijek sam uzbudjena i radosna
prilokom odlaska.
Za 40-tu godisnjicu mi je bilo predivno.Nada i Niskana nam svima lijepo opis i redosljed i trenutke gdje i kako se pocinje i zavrsava. I slikama na kojima malo koga prepoznajemo a sigurno smo se poznavali iz skole ili korza ili igranki.Bar generacije od prvog do cetvrtog razreda.
Kod nas nije bilo nikakvih ruznih momenata niti incidenata.Samo su mi jako nedostajali svi oni koji nisu mogli doci iz raznih krajeva svijeta i raznih razloga.Iako mi je sin u Sa bio ranjen na pamet mi nebi palo da okrivljujem svoje skolske drugove zbog toga.Svi smo mi imali svoje sudbine bez obzira u kojem to dijelu zemaljske kugle bilo.
Meni je zao sto nisam prosle godiine otisla.Razlog je bio samo nesporazum u datumu i moja trenutna moc pamcenja.A onda sam cula par prica da je to bilo namjerno da bi im pokvarila raspolozenje.To me razalostilo.Kako brzo ljudi stvaraju svoje zakljucke i vjeruju u njih bez ikakvog objasnjenja.
Onda sam zakljucila da nije bilo ni lose sto se tako desilo.Svako zlo za neko dobro.Ipak se misljenja jos uvijek donose kolektivno a tako se formira i stav.Nazalost.Zato nam se sve desava ovako kako se desava.Dok ne postanemo individue sa licnim stavom i iznesemo ga javno dugo se nista nece promijeniti.Zivim u nadi da cemo se jednom okupiti svi koji budu zivi.
Pozdrav Saima