Eto bas hocu

Ovaj tekst vjerojatno nikada ne bi ugledao svjetlo dana ne bi nekih komentara na prilog o zgradi vlade manjeg blentiteta u Banjaluci. Naime, javi se Made sa par komentara i spomenu nekakvu opasnost (Made, samo tebi na znanje, neko iz Laktasa se cesce interesira za tebe), onda se na kratko javi i Saima, a na kraju stize jedan anonimni komentar (iz Beograda, recimo da znam ko ga je poslao) koji nisam objavio. Nerado odustajem od svog principa da sve reakcije objavim (ma kakve bile) ali ovaj put sam odlucio da napravim iznimku jer anonimci, osobe bez hrabrosti da ono sto zele reci kazu javno, ne zasluzuju da se njihovo piskaranje stavi na uvid drugima.

Ovih nekoliko dogadjaja me podsjeti na slicnu situaciju od prije nekoliko mjeseci kada su uvrede na moj racun od osoba koje sam smatrao prijateljima bile jos svjeze i kada sam pokusavao da razumijem sta se to desava. Madino spominjanje ‘bloga njegovog kuma’ me navede da provjerim o cemu Saima pise ali, onako na brzinu, komentar ne nadjoh. Ali zato nadjoh nekoliko drugih priloga i komentara koji me iznenadise jer se bave politikom (dnevnom i onom od nekada) i ljudskim sudbinama (Srebrenica, profesor Zivanovic, vladika Kacavenda, nogomet i popovi, itd). Bi to za mene iznenadjenje jer kada sam jos tamo davno navratio na isti blog (bilo je to onih dana kada sam svoj ‘zatvorio’) sve je bilo med i mlijeko: umjetnost, poezija, relaksacija, jednom rijecju, ljepota. A sada, nekoliko mjeseci kasnije, neke nove teme.

Moram priznati da me je to u prvi mah zbunilo ali kada to povezah sa anonimnim komentarom, stvari mi se pocese polako razbristravati. Dakle, postoje osobe koje smatraju da su samo one bogom dane da pisu o dogadjajima koji nam odredise ili odredjuju sudbine (naravno, onako kako njima odgovara), a sva ostala nastojanja da se o tim istim sudbinama pise iz jednog drugog ugla, bez uljepsavanja, iz prve ruke, nastoje suzbiti. Ovaj zadnji anonimni komentar me ponovo uvjeri da se covjek mora boriti za istinu i da ne smije na precac donositi odluke, onakve kakve neki prizeljkuju. A nastojanja nekolicine je da se o nasim sudbinama ne prica iz prve ruke jer to je, kako kazu, mrznja. U isto vrijeme kopiranje pisanja drugih, narocito ako nisu direktno vezana za nas grad ali se mogu podvesti pod siri kontekst dogadjanja u bivsoj mi domovini, je dozvoljeno. Uz to se, naravno, moze ubaciti ponesto od svog misljenja, tek tako da se ne kaze da nismo pravedni i da se i mi ne borimo za istinu.

Eto zbog toga odlucih da moje zabiljeske bacene na papir jednog prelijepog dana na obali Pacifika ipak objavim. A pisane su u danima kada sam blogu rekao zbogom i kada sam odlucio da se manem coravog posla i okrenem se ljepoti koja me okruzuje. Dakle, bilo je to onih dana kada sam odlucio da prihvatim savjete upucene od nekolicine bivsih posjetilaca bloga koji su svojim postupcima upravo to prizeljkivali.

Pisano krajem marta 2010.

Sjedim na klupi u parku-setalistu iznad plaze u Santa Monici, Kalifornija, nekoliko stotina metara daleko od Promenade, ‘Santa Monicke’ Gospodske. Vrijeme prekrasno, suncano, oko 22 stepena. Sjedim tako i malo citam Jergovica, malo gledam setace (ispod oka posmatram zenu zrelijih godina kojoj licni trener pomaze da odrzi liniju, iako ce to tesko ici), ponekad zadrijemam, pomalo razmisljam. Zivot je ovo tako drugaciji od svakodnevice koja podrazumijeva rano ustajanje, ispijanje jutarnje kave, dorucak, setnju psa, odlazak na posao. Nakon posla, rucak, malo relaksacije u dvoristu ili povrtnjaku, opet setnja psa, popodnevna kavica, onda ulazak u kucu, pregled najnovijh vijesti na TV ili u lokalnim novinama, dok je u isto vrijeme laptop ukljucen i provjerava se email, blog, stokovi (treba misliti na penziju).

Ambijent koji me okruzuje mi se svidio vise nego bili koji drugi koji sam u USA posjetio (a imao sam za ovih 15-tak godina prilike da vidim dosta toga) i uhvatih se kako razmisljam kako bi bilo lijepo skrasiti se ovdje kada dodje vrijeme za penziju: jutarnje setnje uz okean su tako osvjezavajuce, nakon toga kavica u Promenadi i posmatranje jutarnjih prolaznika, nazad u apartman na dorucak pa ponovo prema okeanu, ovaj put uz neku dobru knjigu. Bilo bi to lijepo kada Kalifornija ne bi bila jedna od najskupljih drzava USA, gdje za bilo kakav zivot treba pravo malo bogatstvo. Razmisljam tako o danima koji dolaze ali isto tako misli mi se vracaju u proslost. Mozda je tome razlog upravo Jergovic koji pise o nekim davnim vremenima, onima prije ovog zadnjeg rata kojih se vecina s radoscu prisjeca. A mozda je to i zbog zadnjih ruznih diskusija na blogu koji sam odlucio zatvoriti ne ocekujuci tako ruzne reakcije, narocito ne od osoba za koje sam mislio da ih poznajem.

Sjedim tako na toplom kalifornijskom suncu i uhvatim se kako si sam postavljam pitanja i sam na njih odgovaram. Da mi neko moze citati misli pomislio bi da sa mnom nesto nije u redu. A ja znam da me razum jos uvijek dobro sluzi i da me upravo on tjera da se stalno vracam istoj temi koja je za mene jos uvijek velika nepoznanica i za koju nastojim naci prave odgovore.

Gdje sam to ja?
- U Americi. Tacnije, u USA.
Zasto?
- Takva mi sudbina. Ili, bolje receno, tako mi drugi odredise.
Je li mi lijepo?
- Jeste. Imam lijep posao, ljude me cijene (da li me vole, to ne znam jer iskustvo me uci da u tim procjenama treba biti jako oprezan), kucu davno otplacenu, svoj backyard (i vlastito brdasce sa ‘cardakom ni na nebu ni na zemlji’),cak i psa, dakle sto bi amerikanci rekli, ostvaren americki san. Familija ‘fala bogu’ dobro: djeca pozavrsavala fakultete, svi rade. Cak nas i ova svjetska ekonomska kriza mimoisla (jest’ da mi pojede dosta penzije ali valjda ce sve izaci na dobro, pa jos nedavno sam pocinjao od nule). A evo me svako malo putujem, vidio sam vise Amerike u ovih 15-tak ‘izbjeglickih’ godina nego Bosne u 45.
Da li mi je drago sto sam ovdje?
- I jeste i nije. Da me je put naveo u ove krajeve mojom vlastitom zeljom vjerojatno si sva ova pitanja ne bih nikada postavljao. Ali nije bilo tako.

Nadjoh se u Americi (a ovih dana u ovom mondenskom gradicu koji se stisnuo izmedju okeana i Los Angeles-a) zahvaljujuci svojim bivsim komsijama, skolskim i radnim kolegama, poznanicima i ponekom ‘prijatelju’ (bar sam godinama zivio u ubjedjenju da su mi prijatelji.) Sudbinu su mi odredili neki drugi, kao i desetinama hiljada slicnih meni koji svoj rodni grad zamijenise gradovina svijeta pa sada vecinu prijatelja srecem na svojim putovanjima na mjestima na kojima nisam mogao ni sanjati da cu ih sretati.

Sjedim tako na proljetnom suncu na zapadnoj obali Amerike a misli mi idu dalje, u nedavnu proslost. Ponovo se javljaju pitanja. Ovaj put drugacija. Za vecinu odgovore znam ili mogu sa velikim procentom sigurnosti predpostavljati o cemu se radi a za neke jos uvijek nemam objasnjenja. Jos uvijek se borim da ih pronadjem ali tesko mi ide. Ponekad mi se ucini da sam odgovor nasao a onda vec slijedeceg trenutka shvatim da vjerojatno grijesim. U ovih svojih sezdeset i kusur godina naucio sam da vecina pitanja ima logican odgovor. U to sam se uvjerio mnogo puta: bilo kada sam trazio rjesenja za neki problem vezan za posao kojim se bavim, ili se pak radilo o nekom od mojih mnogobrojih ‘projekata’ u kuci i oko kuce. Dok god mi rjesenje nije bilo logicno, dok odgovor na pitanjae nije bio jednostavan, znao sam da nije pravi. O rjesenju problema sam znao razmisljati danima, vrtila su se mnoga, nekad vrlo kompicirana, a onda bih nasao jednostavan odgovor koji je rjesavao sve nepoznanice i tada bih znao da je to to.

Sjedim tako i razmisljam zasto nekome smeta kada se vracam u doba kada su nam se dogodile stvari o kojima smo prije toga citali samo u knjigama, misleci da nam se nikada nece dogoditi. Koji su razlozi? Zasto me napadaju kao da sam ja kriv za golgotu kroz koju su desetine hiljada stanovnika jednog mirnog grada prosle tokom devedesetih? Zasto neko zeli da to zaboravi, gurne u stranu, potisne u zaborav? Kakvi su interesi u pitanju? Plijen je podijeljen, nema se vise sta usicariti. Ili mozda ima, samo ja to ponovo ne shvacam kao sto nisam shvacao sta se oko mene zbiva pocetkom devedesetih kada je sve pocelo.

Posebno mi je tesko naci odgovor na pitanje zasto se reakcije nekih koji zele da se o dogadjajima u nasem gradu ne prica, a koji, kako sami kazu nisu u tome ucestvovali niti se s tim slazu, tako ogorcene i uvredljive. Zasto koriste niske udarce, vrijedjaju, omalovazavaju, kao da su pokupili svu pamet svijeta i ponasaju se kao da je samo ono sto oni govore (i napisu) jedino ispravno i hvale vrijedno. U svojim pisanjima ne lazem(!), pisem samo o onome sto sam licno dozivio ili bio u prilici da provjerim. A ono sto napisem obicno i procitam, ispravim gramaticke greske kako se ne bih osramotio, narocito kod onih s visokim stilom pisanja (iako me, priznajem, moje poznavanje gramatike polako napusta). Ponekad uporedim svoje sa pisanjima nekih drugih koji o sebi imaju visoko misljenje i moram priznati da se ne osjecam bas toliko inferioran kako bi se na osnovu njihovih komentara moglo zakljuciti. Mozda je moja greska sto ne koristim odredjene stilove pisanja koji su ‘u modi’, sto sve ne umatam u lijepu ambalazu. Mozda je moje pisanje suvise direktno a to danas nije popularno. Izgleda da treba sve zamotavati u sareni papir da izgleda ljepse. Lakse se prodaje. To mi je ovdje u ovih 15-tak i kusur godina u Americi postalo jasno a ja, iako znam da je to karta koja dobija, uporno odbijam da se povinujem zakonima trzista.

Medjutim, cini mi se da sam nedavno odgonetnuo razlog ovakvih reakcija. Ponovo se pokazalo da covjek treba citati, citati, i samo citati, jer citanjem upijas mudrost drugih. Nedavno ponovo procitah knjigu Radmile Karlas i za oko mi zapade citat na pocetku knjige: “Ljudski rod ne mrzi toliko one koji cine zlo, ni samo zlo, koliko onog ko imenuje zlo” – Giacomo Leopardi.

Dakle, ovo bi mogao biti odgovor koji trazim. Ljudi lakse oprastaju onima koji su cinili zlocine nego onima koji o tim zlocinima govore. Zasto je tako, to je vec drugo pitanje. Vjerojatno mudar odgovor i za to postoji samo moram nastaviti citati. A mozda odgovor znaju oni drugi.

Sjedeci tako na prijatnom kalifornijskom suncu, odlucih da od svoje namjere da govorim o vremenima u kojima je Banjaluka postala crna rupa bivse nam domovine ne odustajem. Mozda blog, onako kako je bio zamisljen, nije bio pravo mjesto da se istina o gradu i ljudima tokom devedesetih iznosi. Mozda je to trebao biti blog koji bi se bavio samo tim vremenima, ne uvlaceci one koji o tim vremenima ne zele govoriti. Jasno mi je da sada ima dosta onih koji si ne mogu oprostiti sto su bili dio druzenj na blogu i da im je neprijatno sto se njihovi prilozi nalaze u drustvu onih koji govore o ruznim vremenima. Cak sam se bavio mislju da zbog njih blog potpuno izbrisem ali sam od te namjere odustao jer mi je bilo zao mnogih koji su ulozili svoj trud i vrijeme na pripremu priloga koji su blog ucinili vrijednim izvorom interesantnih informacija o ljudima iz jednog grada koji je dozivio zalosnu sudbinu. Da je to istina pokazuju brojke posjeta blogu i ovih dana kada novih priloga gotovo i nema. O nacinu na koji cu svoj naum ostvariti cu odluciti kasnije. Bolje je pustiti da se stvari malo slegnu. Sto nas narod kaze, jutro je uvijek pametnije od vceri (ili tako nekako).

- Kraj originalnog teksta iz marta 2010.

Sada kada sam odlucio da tekst pisan krajem marta ipak objavim, red bi bio da se drzim svog principa da svaki prilog dopunim fotografijama. Za ovaj sam odabrao nekoliko iz ove posjete. Bilo je tu par lijepih vecera u mladjem drustvu, rucak na plazi u Malibu-u, odlazak na utakmicu LA Clippers-a (imao sam cast posmatrati je iz sjedala uz samo igraliste, gdje su mi par puta cheerleaders sjedile gotovo u krilu), posjeta koncertu Crvene Jabuke u restoranu na Beverly Hills-u, itd. Dogadjaja za tih 5-6 dana je bilo jako puno i u njima sam bas uzivao. Nadam se da je ovo samo pocetak i da se sve nece zavrsiti samo na ovom jednom posjetu.