Usamljena, maslacak i ostalo cvijece

Umorna i dekoncentrirana, odlucih se na kratki djir izmedju potoka i basci. Nigdje se ne odmorim kao tu.

Ruta je uvijek ista, a slika uvijek drukcija. Potok, nekad pomahnitao od voda sa Medvednice, nekad lijen i trom od ljetne zege, nekad nastanjen bucnim zabljim svijetom, danas je bistar, skakutav, nekako djecackirazdragan. Zapadna obala mu se zlati od maslacka rasutog na zelenom tepihu od trave.

S druge strane moga puta basce. Vecina ih je s vec uredjenim i zasijanim gredicama. Tek u ponekima vlasnici dovrsavaju svoje poslove. U svakoj od tih basci uredjen je kutak s cvijecem. Mirisu zumbuli, narcisi se dive sami sebi, tulipani upijaju sunce u svoje casice, pomaljaju se prvi nezaboravci. Grmovi forzicije sepure se u svojim haljinama od sitnih zutih cvijetova, a marelice tek stidljivo otvaraju svoje njezne pupove.

Tisinu tek skladno popunjava cvrkut ptica i zvuk zvona iz neke udaljene, ocito sirotinjske zupe.

Sjedoh na panj nedavno odrezanog oraha, okrenuh lice suncu, zatvorih oci. U mislima prelistavam listove nenapisanog pisma. Hocu, necu...dvojba koju danima vucem. I na kraju uvijek pobijedi necu. Nekad je razumno biti kukavica, tjesim samu sebe. Iz misli me trze zujanje bumbara. Kruzi oko mene, kao da se dvoumi bi li sletio ili ne. O mali moj, ti si se zabunio.

Na povratku kuci ugledah ljubicu, jednu jedinu, samu na travnjaku. Gdje li si ti odlutala mila moja ? Je li ti tesko bez svojih ? Dadoh joj ime Usamljena.

Nada Š. D.