Vanbosanac

Puno sam se dvoumila da li da pišem ili da ne pišem, nekako mi se čini da sam izašla iz štosa, pa mi se baš i ne da da budem iskrena. Prije par sedmica pročita članak o novinarki i njezinom ćuki i on me je najviše natjerao da sjednem i počnem udarati tempo po tipkovnici. Ne mogu ja dalje od crnjaka. Čitam i mislim si, ko je ovdje lud, jesmo li mi Vanbosanci pametniji od Bosanaca koji i dalje trpe i žive u strahu od bilo kakve vrste nasilja, jer misle i žive drugačije od većine!? Da li smo mi kukavice i da li su oni junaci il budale? Jesmo li mi u neku ruku licemjeri dok sjedimo u foteljama ispred kompjuterskih ekrana, a neki tamo ljudi žive i dalje u strahu, a mi kažemo kako je to skandalozno i nepodnošljivo.

Prije par godina bila sam u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i onako hladno predvečerje potrošili smo na šetnju kroz grad. U nekom trenutku ostado ja sama, jer mi se nije dalo ulaziti u malu slastičarnu, a tako i tako halvu ćemo uzeti za van. Okrenem se i vidim trojicu mladića kako idu prema meni. Malo im kratke hlače za ove zimske noći, a i brade nisu baš po mom ukusu. Stajala sam na stepenici slastičarne, a mislim da tamo negdje iz pete me prožeo strah koji je u stotinjki sekunde zauzeo svaku stanicu u mom tijelu. Dok su oni zastali na izlogu slastičarne jedno dvadeset centimetara od mene, misli su mi se vrtile u glavi 100 na sat, „samo da me ništa ne pitaju“, „samo da se ovi unutra još malo zadrže, bolje je da ne izlaze“, „šta će biti ako nas počnu pratiti“. Na kraju oni nastaviše svojim putem moji izadjoše, a ja nako u strahu reko: „samo hodajte, davno se nisam ovako prepala, vidjela sam...“, a na te moje riječi rodica viče:“ŠUTI“.

Kad sam došla kući i vraćala sjećanja u glavi shvatila sam da je onaj strah koji sam osjetila vrlo poznat mojoj psihi. Kako čovjek brzo zaboravi, al ta doza straha tako me „bacila“ u godine kada sam bila djete od nekih 9, 10 godina kada nisam bila toliko svjesna sebe kao danas. Kao da se mučki sakrio u nekoj pori moga tijela i samo čekao čas kad će se proširiti kao pošast. Kako godine čine svoje tako zaboraviš na te neke ružne osjećaje s kojima si prije živio skoro svaki dan, al kad osjetiš ljepotu i slobodu nekako ti se teško vratiti na ono ružno prije. Sjetim se samo riječi: „Šuti!“ e to jedino ne mogu ko prije sve i da hoću jednostavno ne mogu. I onda si mislim jebeš i državu i ljepotu i imovinu i sve ostalo šta ide u toj našoj lijepoj zemlji kad te ona jednostavno tjera da živiš u strahu.

Onda sam razmišljala da možda ja ne valjam možda neko drugi na mom mjestu bi ih pitao koliko je sati? Možda sam ja ta koja je „okrnjena“, a oni jednostavno vole i žele da ih se bojiš, da ta pošast kola tvojim tijelom i da te blokira. I ko je tu sad lud? Mi Vanbosanci koji osjetiše slobodu i koji u udobnim foteljama svojih domova viču kako je to skandalozno, il oni koji svojom slobodnom voljom i dalje osjećaju onaj strah? Da li su Bosanci junaci, a Vanbosanci kukavice? Da li ti Bosanci toliko vole svoju zemlju da im nije teško boriti se sa bradonjama bilo koje vrste? A mi, Vanbosanci kao nova nacionalna pripadnost kažemo:“ Eto kako je lijepo i ovdje vani, osjeti se Bosanski duh“ pravimo se kao ništa nam ne fali bolje nam je ovdje, a kao i naš duh je tu sa nama, što je dobro, al nekako nam već odavno ono naše izvorno vrelo od kud potječe onaj isti „duh“ koji svi volimo i želimo, nekako nam se zamutilo i to dobrano, pa počelo i dobrano tuknut, samo je tu i tamo malo bistro. Al nećemo mi Vanbosanci mislit o ružnim stvarima, jer šta nas briga sada o tome kad je nama ovako lijepo. A meni više neće bit drag ni Djed Mraz.

Pozdrav svim Bosancima i svim Vanbosancima duž svih zemaljskih dužina i širina.

Majda