1. Zbog cega ste digli ruke od novinarstva i okrenuli se pisanju romana?
Tacnije, knjizevnost me okrenula napokon ka sebi. Zahtjevna i posesivne vrpoljila me decenijama, dok joj se napokon nisam predala. Tek sad bi se moglo reci da sam ja ja.
2. Danas svi govore da nije lako, ali se samo rijetki odluce da kriticki progovore o svom neposrednom okruzenju, da ne kazem vlasti. Strah ili nesto drugo?
Konformizam i nazovite pragmaticnost, ukljucujuci i licemjerje su najcesci razlozi. Ima i apatije u toj prici, kao i sindroma stada. Ne iskljucujem ni neznanje, neobrazovanost, te visoku stopu nepismenosti u zemlji. Naime, 4,5 odsto nase vajne populacije spada u ovu kategoriju cime smo u evropskom vrhu na tu temu. Neki se pak boje.
3. Vi ste progovorili odnosno pisali i o zlocinima tokom rata na prostoru danasnje RS. Da li je bilo prijetnji?
Pisala jesam o navedenom za vrijeme i poslije rata. Bilo je prijetnji, pracenja od hrabrih momaka s tamnim naocalima u crvenom golfu bez registarskih tablica, garant ukradenom. Zeznuli se u jednom, ja sam toliko munjena i tako autisticna, dok mi jedan komsija, stari partizan, nije ukazao na tu posast. Pratili su i moje roditelje, mama im je u svom stilu odmjerila od sake do lakta, mada nije bilo prijatno. Krene u prodavnicu, a oni lagano za njom. Pa dzedze pred kucom satima, posmatraju kroz neke dalekozore. Hrabro od njih, nema sta. Sve mi je to licilo na grotesku. Cega sam se sve naslusala na svoju adresu, ne bih da spominjem. Kao i o planovima za moju likvidaciju. Danas, ja sam obiljezena onom posebnom vrstom koja je naizgled nevidljiva, ali me prati u stopu. U vrijeme kada je otrjeznjenje od nacionalisticke pomame jos uvijek sporo, takva etikata je neminovna.
Ja sam prosto izvan tog stada i pjevam svoj bluz. Zalosno je sto nema jasnog i masovnog suocavanja sa onim sta je bilo i sta je neko pocinio u ime naroda, u ovom slucaju srpskog. Samo neke teorije reprociteta gdje vam uvijek neka usijana glava kao papiga ponavlja kako su svi svima svasta cinili i zasto ste se ostrvili bas na Srbe. I toj prici nema kraja. To je prijetnja, mnogo zesca do da vam neko pridje sa nakanom fizickog obracunavanja. Naravno, meni kao ovakvoj neko u pola glasa spocitava kako sam izdajica svog naroda, kako napadam samo Srbe, kako me neko placa da tako pricam i slicno. I takve besjede uglavnom od onih kojima je ovaj rat bio brat i koji su na osnovu bas ovakve price stekli silne pare i koji su kobni za egzistenciju svakog prosjecnog Srbina. Ja bih njima bila mnogo opasnija da im dirnem u pare. Oni su meni onemogucili da egzistencionalno funkcionisem i to je mnogo perfidniji nacin. Cak i u nevladinom sektoru, fondacijama ili kvazinezavisnim portalima. Pisanje romana nije nacin za osvjescivanje ljudi, niti je to moj cilj. Ja pisem jer moram, taj izraz je za mene strast, posesivni ljubavnik kojem se predajete do kraja i tu nema kalkulisanja.
4. Od novinarstva ste odustali. Da li ste ikada odustali on BiH i jeste li mozda ikada razmisljali o odlasku iz zemlje?
Nedavno sam boravila u Pocitelju na poziv italijanske nevladine organizacije AdriaticGreeNet, koja je zajedno sa Udruzenjem gradjana Pocitelj i italijanskim uredom UNESCO-a cistila ovaj dnevni grad od smeca. Zvali su me kako bih tamosnjoj galeriji MLAZ promovisala svoje romane. Bila je to specificna situacija. Tom prilikom sam. osim stapanja s Pociteljem, ponovo obisla Blagaj, Bunu, vodopad Kravice, Mostar i svu tu ljepotu tamo. Ukratko, sva mjesta kojima pocinje moj roman Cetvorolisna djetelina. I, nesto se desilo. Prvi put sam negdje u sebi osjetila svu podijeljenost i rascjepkanost ove zemlje. Sto je druzenje u Pocitelju s prekrasnim ljudima iz Italije, Skotske, Engleske i naravo ove zemlje bilo intenzivnije, toliko sam uocavala sve pukotine u ivdasnjoj stvarnosti. Zapravo je tu pukotinu taj nas mikro kosmos multikulturalnog i uopste ljudskog prozimanja, cinio jos uocljivijom. Mi smo se samo ponasali normalno, bez zazora, dopunjavajuci se razlikama, cime su mi sve podjele u BiH bile jos tragicnije. Prvi put sam tu i takvu podijeljenu zemlju osjetila u nutrini, ranije se to zadrzavalo u umu. Bila sam jako tvrdoglava da po svaku cijenu sacuvam proslost, zemlju prije potopa. I to zemlju kako sam je ja dozivljavala, Stvarnost me stalno dematovala, ali sam ja jos vise htjela da demantujem nju. I kako to vec biva, morala sam progledati. Onda sam shvatila jos nesto, a to je da sam ja to sve napisala u svojim romanima. Ali, pisla sam i o tome sta dalje. Ocigledno je da je oprastanje sa nekadasnjom BiH proces. Emotivni proces u mom slucaju. Racionalno, zbog stalnog interesovanja gdje sam ja to, kao i stalnog spoznavanja istorijskih fakata, sto bi rekli od Kulina bana do danjasnjih dana, mnogo toga mi je jasno u vezi ove cudesne i teske zemlje. U glavi. Ali u srcu meni je ostala zapecacena ZAVNOBIH-ska BiH. Pomalo kontradiktorno, u toj BiH sam zivjela u familiji kojoj je na prvom umjestu moralno-politicke podobnosti bila spoznaja i unutrasnje bogatstvo potkovano znanjem, sto je nuzno znacilo razmisljanje svojom glavom. Otac je bio munjeni intelektualac koji kuci nije donio dzabnu spajalicu, kamo li sta drugo. Ali je posljednji dinar davao kako bi sestru i mene vodio diljem bivse Jugoslavije, po muzejima, te u obilaske silnih kulturnoiustorijskih spomenika u tadasnjoj zemlji. Konkretnije, uvodio nas je u svijet bogatih razlicitosti. Ovbjasnjavao zasto ljudi ponekad podjecaju na prirodno okruzenje, te ponavljao da nikada ne smijemo uopstavati, generalizirati i da uvijek treba da trazimo sto nas s ljudima spaja, a ne razdvaja. I ja sam ostala zarazena tim bogatstvom do dana danasnjeg. U onom sistemu nisam robovala kultu licnosti, niti bila blizu komiteta. Bila sam kriticki nastrojena prema stvarnosti, razmisljala svojom glavom. I kada su ti silni masovni komunisticki aparatcici prigrlili nacionalizam kao drugi kraj iste price, posmatrala sam sve to s distance. Nekad u buducnosti, nadam se, opet BiH, za koju sam svjesna da ce biti drugacija. A da li cu ostati tu, ko to zna. Da li sam razmisljala o odlasku - da, jesam. Ali nikad konkretno i s nekim odredjenim ciljem i kako i gdje. Ovu zemlju volim, ali me i smara.
No comments:
Post a Comment