U manjem blentitetu uticaj onih na vlasti koji odredjuje sudbine vecine je izuzetno velik pa se samo mali broj onih najhrabrijih odluci da iskoraci iz sumorne svakodnevice, po cijenu da taj svoj istup plate prezirom (ili necim drugim) u okolini koja jos uvijek, cak dvadeset godina od pocetka rata, jos uvijek slijepo vjeruje svojim vodjama, ma koliko ih se do danas izredalo.
Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.
Pages
▼
Monday, January 16, 2012
Promocija u Prijedoru
Par dana prije Nove godine desila se jos jedna promocija. U Prijedoru, gradu u kojem su se desile strasne stvari tokom ovog zadnjeg rata, odrzana je promocija knjiga Radmile Karlas. Broj onih koji su dosli da vide i cuju Radmilu nije bio velik ali to nikako ne umanjuje znacaj promocije. Iz zivotnog iskustva znamo da su mnoge velike stvari pocele gotovo nezapazeno, bilo da je bilo malo onih koji su razumjeli o cemu se radi, bilo da su neki drugi razlozi bili u pitanju.
U manjem blentitetu uticaj onih na vlasti koji odredjuje sudbine vecine je izuzetno velik pa se samo mali broj onih najhrabrijih odluci da iskoraci iz sumorne svakodnevice, po cijenu da taj svoj istup plate prezirom (ili necim drugim) u okolini koja jos uvijek, cak dvadeset godina od pocetka rata, jos uvijek slijepo vjeruje svojim vodjama, ma koliko ih se do danas izredalo.
Meni licno je zao sto Radmilin rad ne hvata vise korijena ni kod onih koji su platili visoku cijenu izgonom iz rodnog grada. I kod njih je prisutan nedostatak zelje da se angaziraju da se nepravda bar malo ublazi, iz razno-raznih razloga. Jednom, kada se pravedna borba okonca pobjedom onih upornih, mnogi ce uskociti u taj voz, kao sto se to dogadjalo tokom istorije. I sami smo bili svjedoci toga nakon drugog svjetskog rata kada su suradnici okupatora preko noci promijenili dresove. Medjutim, ocigledno je da nista nismo naucili.
U manjem blentitetu uticaj onih na vlasti koji odredjuje sudbine vecine je izuzetno velik pa se samo mali broj onih najhrabrijih odluci da iskoraci iz sumorne svakodnevice, po cijenu da taj svoj istup plate prezirom (ili necim drugim) u okolini koja jos uvijek, cak dvadeset godina od pocetka rata, jos uvijek slijepo vjeruje svojim vodjama, ma koliko ih se do danas izredalo.
Drago mi je da Radmila uspjela imati promociju u Prijedoru. Da je dosla samo jedna osoba, vrijedilo bi. Ipak se krece.. samo sporo Izgleda da su Radmiline ideje u “Kad utihnu melezi’, iako univerzalne i primjenjene u nasem drustvu u vrijeme izmedju dva rata, danas previse revolucionarne. Sudeci po onom sto citam po internetu I novinama, danas su mladi , a bogami I mnogi stariji toliko zatrovani politikom, religijom, laznim mitovima da jednostavno ne shvataju I ne zele da znaju sto je ljepota zivljenja u zajednici, u sarenilu, s jednakim pravima ali I jednakim obavezama za sve. Bez obzira na danasnje povoljno tlo, fasisticke ideje o iskljucivosti i super kvalitetima samo jedne grupe ljudi u odnosu na sve druge, morace kad tad odstupiti .
ReplyDeleteKako stvari sad stoje, istina o Prijedoru i onome sto se tamo dogadjalo 16.05.1992 ce izici na vidjelo za otprilike hiljadu godina.
Evo I jedne interesantne crtice. Proslog ljeta , u okviru turneje u nekoliko evropskih gradova , jedna svedska grupa, ciji je clan I moj necak, odrzala je koncert u PD bas zahvaljujuci necaku, rodjenom prijedorcaninu. Prilikom predstavljanja prije pocetka koncerta , svi u grupi su dobili buran aplauz osim njega. Predpostavljam da nije tesko pogoditi zasto.
Imajuci u vidu samo ovu crticu , treba odati priznanje posjetiocima Radmiline promocije. Neka nama Meleza.
Draga Emira
ReplyDeleteTvoj me komentar jako potresao.
Ipak sam odlucila iz te prijedorske tragedije o kojoj znam mnogo, jer tamo su zivjeli moji roditelji i brojni ljubijanci, izvuci jednu svijetlu ratnu pricu.
Zivjela sam nepune tri godine u onoj velikoj cetverokatnici u ul. M. Pijade u kojoj su uglavnom tada stanovali ljubijanci... Sandalji, Sredici, Javori, Dodosi, Sadjakovi...
Vracajuci se jednom s posla zacula sam grmljavinu. Covjek priprosta izgleda glasno je izrazavao svoje nezadovoljstvo nekim pojavama u drustvu. Kad se to ponovilo i nekoliko mjeseci poslije, svatila sam da on zivi u toj zgradi i upitala mamu sta taj covjek radi tu ?
" Nemoj Nado tako. Stanic ( ako se dobro sjecam prezimena ) je posten covjek, bio je partizan, borio se za pravednije drustvo i ima potpuno pravo kritizirati ono sto ne valja", pomalo ljutito je odbrusila moja mama.
Kad su moji 95. dosli u Zagreb naslusala sam se prica o ratnim grozotama u Prijedoru. Nisu propustili spomenuti i, za mene davno zaboravljenog, Stanica. Kad su vojnici ili policija, ne znam tocno, krenuli prema ulazu gdje je stanovao, preprijecio im je put ( uspjesno )i uputio im bujicu zasluzenih pogrda. Znaju moji kako je to tada bilo pogibeljno, zato su cesto isticali tu njegovu hrabru gestu.
Nada Stefanac
kaze Emira ne znaju oni da je prava ljepota zivljenja u zajednici razlicitosti. To je najljepsa karakteristika koja je krasila zivot u Banja Luci i BiH, nesto na cemu su zapadne zemlje mogle samo da nam zavide. To je i glavni 'sastojak' lijepih sjecanja na djetinjstvo, mladost, druzenja, ljubavi.
ReplyDeleteNazalost ta ljepota zivota u razlicitosti i zajednistvu je gotovo sasvim izgubljena, ona je najvise stradala. Mislim da za dugo vremena nece biti vracena
Upadnem i sama u onu sarajevsku sprancu o dzamiji, pravoslavnoj i katolickoj crkvi kao znaku i dokazu o razlicitosti i mogucem suzivotu. Srecom, brzo se lupim po celu i podastrem cinjenice na stol. Suzivot, kako ga sada zovu i time podcrtavaju razlicitost, jest postojao u nasem vaktu, a sta je bilo prije i poslije ? Stalno su se smjenjivali suzivot i nezivot.
ReplyDeleteA gdje su te razlike o kojima se toliko prica ? Po cemu se to toliko razlikujemo Emira i ja ? I da smo isle u dzamiju i crkvu nista ne bi mijenjalo na stvari. Uzecu jos bolji primjer : Radmila vs Nada. Rada je ljepsa, visa i pametnija od mene. Trebam li je zbog toga mrziti ili se primaknuti da i mene obasja njena svetlost ?
Meni se cini da su razlike o kojima pricamo u odgoju, odgoju, odgoju...
Nada Stefanac
i Emira, i Emira...ljepsa, visa i pametnija...
ReplyDelete"Nazalostta ljepota u razlicitosti.............mislim da za dugo vremena nece biti vracena., "
ReplyDeleteU ovom kontekstu sam te spomenula, jer sam pretpostavila da zivis negdje gdje nemas prilike gledati nase male lokalne televizije, u kojima se snimaju povratnici u bosanskim zabitima.Raznih nacionalnost.Kod njih je ta ljepota vec vracena.Zaboravljeni od svojih "nacionalnih vodja" pomazu se u vjestini pukog prezivljavanja i ljepota suzivota u razlicitosti se vidi na svakom koraku.
Hvala za informaciju da zivis u Zagrebu.Kod mnogih njegovih gradjana Bosanci ce jos dugo biti gradjani "znj" reda, zbog njihovih predrasuda.Zbog toga mnogi bosanski katolici i pravoslavci bjeze u srpstvo i hrvatstvo.Mi koji ne zelimo pobjeci i Bosnjaci i katolici i pravoslavci se ponosimo Bosnom.
Ja odredjeni period boravim u Hrvatskoj i sretna sam sto me postuju ljudi koji me poznaju i do kojih mi je stalo.
Cini mi se da poznajes i Nadu i Emiru, one su mi obe genijalne, svaka na svoj nacin, a ti si u zadnjem komentaru ili malo zlocestili nisi razumio bas ovu Nadinu uporedbu.
Pozdrav Saima