Josipa

Arena u Puli je poznata kao mjesto gdje se tokom ljeta održavaju mnogi koncerti i u kojoj su nastupali poznati umjetnici iz Hrvatske, republika bivše Jugoslavije i svijeta. Povratkom u ove krajeve nadam se da ću imati priliku da uživo vidim i uživam u pjesmama Đorđa Balaševića, jednog od samo nekoliko muzičara koje bih volio da poslušam prije nego završim svoje putovanje na ovom svijetu. A za onaj drugi, za koje mnogi kažu da je vječan, nemam nekakvih želja. Tamo, tako neki kažu, lijepa muzika stalno svira pa mi muzičari neće biti ni potrebni.

Ove godine, zbog Corone, nismo imali sreće da prekoračimo prag Arene ali smo zato već dva puta odlazili na koncertne na Kaštel, lijepo uređenu tvrđavu na brdu u centru Pule. Za Kaštel nisam nikada čuo pa je činjenica da u gradu postoji još jedno mjesto gdje se u ljetnim noćima može uživati u živoj muzici za nas bilo pravo iznenađenje. U sredini tvrđave se nalazi pozornica a prostor za publiku, po mojoj slobodnoj procjeni, može primiti oko 500 ljudi.

Tako smo sinoć prisustvovali koncertu Josipe Lisac, jedne od pjevačica bivše Juge koju sam cijenio i volio slušati još od dana kada se 1967. godine pojavila na muzičkoj sceni kao vokalna solistica zagrebačke grupe O'Hara. Još uvijek se sjećam njenog nastupa u tada vrlo popularnoj TV muzičkoj emisiji čije sam ime nažalost zaboravio (a znao sam ga sve do nedavno!). Pjevala je na engleskom jeziku a u sjećanju mi je ostala posebna boja njenog glasa i mini suknjica, kakve su u to doba bile popularne kod djevojaka.

Od izlaska iz Banjaluke nisam pratio novosti na našem muzičkom nebu pa tako nisam imao puno informacija o Josipi, osim što sam znao da je postala jako ekscentrična i da se na pozornici pojavljivala u veoma čudnim kostimima koji su bili razlog različitih komentara.

Na pozornici na Kaštelu se pojavila obučena kako vještica, s prozirnim kišobranom u ruci. Nisam se usudio priči bliže pozornici da je fotografiram jer su se oko pozornice nabili njeni obožavatelji, bez maski, potpuno ignorišući preporuke zdravstvenih radnika. Mi smo se šokirali već pri ulasku na Kaštel jer su posjetioci bili nabijeni jedni do drugih, gotovo po pravilu bez maski. Gotovo da smo se htjeli okrenuti i vratiti nazad ali je želja da vidimo Josipu bila jača od straha. Da li će biti kakvih posljedica, znat ćemo za desetak dana.

Josipin nastup mi neće ostati u posebnom sjećanju jer mi se nije svidio ni način na koji je pjevala neke mi poznate pjesme, niti sam bio zadovoljan kako je tonac obavio svoj posao. Muzika je često bila preglasna a i izvedbe nekih od Josipinih poznatih pjesama su bile gotovo neprepoznatljive. Tek pri samom kraju koncerta jer otpjevala nekoliko pjesama u poznatom stilu i to je za mene donekle popravilo ukupan dojam.

Za razliku od Josipe, nastup Amire Medunjanin na istom mjestu prije oko mjesec dana nas je oduševio. U potpuno drugačijem ambijentu (sa stolicama dovoljno razmaknutim kako bi se zadovoljile preporuke za social distancing), Amirin glas je plijenio svojom ljepotom i cijeli koncert je protekao prebrzo jer je vrijeme naprosto letjelo. Bio je to naš prvi susret s Kaštelom, koji je za nas bio pravo otkrovenje. Bit će to mjesto koje ćemo, u tom sam siguran, često posjećivati tokom lijepih ljetnjih večeri u isto tako lijepom gradu Puli.