Pages

Tuesday, September 08, 2020

K'o nekada...

Bilo je to negdje devedesetdruge. Grad Banjaluka pod opsadom srpskih vojski: one koja se još uvijek zvala jugoslavenskom, rezervista pristiglih iz Srbije i Crne Gore, i onih paramilitarnih, sastavljenih od najgoreg ljudskog otpada, koja je imala posebnu ulogu: da unosi strah u živote nepodobnih kako bi se grad očistio i jednog dana postao prestonica srpstva s druge strane Drine.

Nepodobni su počeli odlaziti. Prvo su odlazili ugledniji, privatnici i vlasnici radnji, tj oni za koje se znalo ili pretpostavljalo da imaju para jer su oni bili glavna meta provokacija, maltretiranja i noćnih bombaških napada. Nekako u isto vrijeme su preko noći nestajali i oni koje su novoizabrane vlasti stavile na svoje liste za odstrel, šireći laži o njihovoj povezanosti s ustašama i balijama, dajući signale ološu ko im je slijedeća meta.

Nedugo za njima su počele odlaziti mame s malom djecom, dok se situacija ne smiri. Odlazilo se uglavnom u Hrvatsku, negdje na Jadran, iako je i Hrvatska bila u ratu. Istina, u većem dijelu Hrvatske je vladalo primirje koje je održavao UNPROFOR, razdvajajući zaraćene strane. Više od trećine Hrvatske je bilo pod okupacijom vojske takozvane Republike Srpske Krajine i putovanja iz jednog dijela države do drugog su često bila skopčana s mnogim teškoćama ali se raja snalazila.

Tako nam jednog dana odoše kuma i njena snaha s djecom. Destinacija, vikendica prijatelja u Istri. Objašnjenje isto: dok se ne smiri.

A mira nije bilo. Situacija je svaki dan bila sve gora. Počeše otpuštanja s posla, istjerivanja iz stanova. Za kumom ode i kum jer mu u stan upadoše naoružani vojnici vojske takozvane Republike Srpske i narediše da se kupi. Pred oružjem nikakvi argumenti nisu pomagali.

Godinu dana kasnije odosmo i mi. Bez novca za život (Neru otjeralo s posla zbog mene a ja bez prihoda jer ostadoh bez mušterija), nismo imali puno izbora. Pravac, opet Hrvatska, u koju je godinu dana ranije otišla starija sestra i na taj način nam omogućila izlazak iz grada kojeg su Srbi držali čvrsto pod svojom kontrolom, dobrano ga očistivši od nepodobnih.

Tu se, nakon peripetija, sretosmo s kumovima. Oni iznajmiše stan u Zaprešiću u blizini Zagreba a mi stan u naselju Prečko, nakon što mi gospodin Marton, vlasnik kompanije Marvel, ponudi posao u njegovoj novoosnovanoj firmi NT Computing. Činilo se da je našim lutanjima došao kraj. Nešto se zarađivalo i moglo se sastaviti kraj s krajem, barem prvih par mjeseci.

Sjećam se kada smo jedno kasno poslijepodne pošli u posjetu kumovima u Zaprešić. Dobro smo se napješačili do autobuske stanice s koje nas je autobus odveo do Zaprešiča. A bome je trebalo pješačiti i od stanice u Zaprešiču do zgrade u kojoj su se smjestili kumovi. Sjećam se i kada jnas e kćerka, kada je čula da idemo kod kumova, pitala: jel' mi to idemo kući? Valjda je za nju odlazak kod starih prijatelja značio povratak u rodni grad!

Ni dolazak u Zagreb nije bio kraj naših lutanja. Nakon nekoliko mjeseci kumovi nam iznenada zapucaše za Švedsku. Nadali su se da će u toj skandinavskoj zemlji naći konačno smirenje jer događaji u Bosni nisu davali nadu za povratak. A otišli su, samo dok se smiri.

Ni mi ne ostasmo u Hrvatskoj. Sudbina nas odvede preko velike bare, u državu koja me nikada nije privlačila. Bila je to naša jedina opcija jer su svi drugi pokušaji pali u vodu.

Nakon mnogo godina ovog ljeta se ponovo okupismo. I to u Istri, dijelu bivše nam domovine koja nas je privukla svojom ljepotom i gostoprimstvom. Bilo je to opet druženje kao nekada, bezbrižno, bez puno priprema i dogovaranja. Žiške nam svratile u posjetu i nakon kavice u restoranu uz more, te obilska Pješčane uvale, u lijepoj ljetnjoj noći zasjesmo kod nas u lodži uz malo meze i vina. Druženje me podsjeti na ona iz nekadašnjih vremena, kada smo se ovako znali družiti kod njih ili kod nas, zezajući se, dok su se djeca sama igrala. Djeca, istina, ovaj put nisu bila prisutna (odrasla su i svako se zabavilo svojim životima) ali nama to nije smetalo da se lijepo družimo kao što se iz priložene fotografije može zaključiti.

Ovakvih druženja će biti još, u to sam siguran, samo da nas zdravlje posluži.

2 comments:

  1. Pozdrav Istranima, vjerovatno ste se malo privikli na novu sredinu ? Ako nista drugo, lijepo se sijecati proslih vremena, drustva i druzenja. Mislim da je u vrijeme ovih penzionerskih dana (nadam se i godina).... bas drustvo i prica najvaznije. Za taj ´uzitak´ mnogi od nas su uskraceni zahvaljujuci ´pametnim´ glavama !! Ali svijet je mali i uvijek ce se dijeliti na dobre i lose. Kada se sijetim dosadassnjih nekoliko odlazaka u Banjaluku, meni uopste ne nedostaje kao grad ali.... ali moje drustvo i raja, to je svakodnevni ´vakum´ u kome se nekako snalazimo. Moram spomenuti prijatelje odavde, Holandjane koje smo upoznali u martu 1994-e godine na otoku Terscelling. Dosli su u motel kao volonteri (gdije cemo boraviti 6 mjeseci), naisli na nas, ponudili druzenje i tako je pocela veza s njima. Jan i Tineke su nam bili prvi ´ucitelji´ Holandskog jezika. Druzeci se snjima skoro svakog vikenda poceli smo upoznavati Holandiju o kojoj nismo nista mnogo znali. Tog ljeta, u julu, Jan i Tineke odlaze na odmor mjesec dana. Imaju kombibusje-karavan, te s njim putuju po Evropi od kampa do kampa. Svake godine izaberu jedno podrucije (2-3 zemlje) i tako provode odmore. Ono sto sam htio spomenuti i sto je na nas ostavilo posebnu sliku o njima je slijedece : pred njihov polazak, sjedimo zajedno na kafici a oni stavljaju na stol kljuceve kuce i kazu.....´ mi, idemo mjesec dana a vi mozete preci kod nas u kucu i zivjeti kao u svojoj, da se privikavate na normalan zivot !!´ Nas otpor da nam nije potrebno, da smo zadovoljni, nije urodio plodom. Morali smo uzeti kljuceve i ..... prema njihovoj ponudi smo i uradili. Koristili njihovu kucu. Po povratku s odmora, kupimo im sitan pokloncic u namjeri da kljuceve kuce ne vratimo samo onako.... ostavi na stol. Tada dolazi do njihovog novog prijedloga...kazu: kljuceve cete zadrzati kod sebe, a mi kada god idemo na odmor, javicemo vam i mozete u to vrijeme boraviti na otoku. Bili smo ponovo iznenadjeni, te na njihovo insistiranje uradili smo tako. Za posljednjih 25 godina, bili smo na Terschellinu 4 puta u njihovoj kuci po 3-4 sedmice. Koliko puta sam samo pomislio na bivsu YU-gu, Banjaluku, protjerivanja, rat i sva ludila .... a mi dodjemo na jedan Holandski otok, upoznamo ljude i oni nam dadnu kljuceve od kuce da je koristimo za nase odmore. Kljuceve od kuce Jana i Tineke imamo i dan-danas, nekoliko puta smo htijeli da ih vratimo ali nismo uspijeli, odgovor nasih prijatelje je .... neka stoje kod vas, ako zatreba !!!! Sve sto sam napisao, potvrdjuje moje ubjedjenje da ugodjaj i ljepotu zivljenja cine i prave ljudi, bez obzira iz koga podrucja svijeta dolaze !!
    Komljenovici, i SVI OSTALI druziite se i uzivajte a cuvanje ovo malo zdravlja sto nam je ostalo, sigurno ce biti najveca umijesnost !! Pozdravi SVIMA !!!!!! Sega

    ReplyDelete
  2. Poslije tri mjeseca boravka u Rakovom selu javljam se . Dočepala sam se kućnog interneta neograničeno mjesečno za 9 Eura.
    Najveći izdatak za nas koji smo izvan europske unije je telefonija u Hrvatskoj. Svi rodjaci stariji ljudi sa ili fiksnim ili starim telefonom , pa se moraju kupovati Bonovi koji se potroše za čas Ove godine uveli neograničeni internet mjesečno za 230 kuna ali slab internet. Dva dana u Sarajevu. Dole je bilo dobro potpuna tišina i izolacija a dva dana u Sarajevu po cijeli dan u skitanju sa prijateljicama Život u svakom pogledu Vlast je dozvolila da se u zatvorenom prostoru obavezno stavljaju maske a vani ne trebaju. Ostala sam bez teksta jer vani 90% gradjani nosi maske. Samo nek je kontra vlasti
    Pozdrav Saima koja će se javljati kad malo dodje sebi

    ReplyDelete