Dva i pol mjeseca boravka u Istri su prošla brzo i da nas ne čekaju poslovi oko prodaje kuće možda se
ne bi ni vraćali. Jer pred nama su neizvjesni
dani i teško je predvidjeti šta će se
događati u narednih nekoliko
mjeseci.
Do izbora za predsjednika USA je ostalo još par dana i idiot koji sjedi u
Bijeloj kući koristi sve moguće argumente da tamo i ostane,
svjestan šta ga čeka ako izgubi. Ponaša se
kao ranjena zvijer koja zna da joj je kraj blizu i ujeda na sve strane. I ne bi
to mene toliko brinulo da kroz nešto slično nisam prošao tridesetak godina ranije. Početkom devedesetih, kada nisam mogao prepoznati šta se oko mene događa, pobjeda nacionalista me je
iznenadila jer, toga se dobro sjećamo, svi su se kleli da su glasali za
Reformiste. Vjerovao sam u ljude, nisam bio svjestan koliko je nacionalista oko
mene koji su samo čekali pogodan trenutak da ostvare
svoje planove o kojima su sanjali godinama.
Isti scenarij se ponavlja ovdje gdje sam sada, samo sada je
ljubav prema svojoj naciji (čitaj,
mržnja prema onim drugim), zamijenjena mržnjom prema onima druge boje kože.
Dok se većina
koja je glasala za Trumpa četiri
godine ranije skrivala iza „ljubavi“ prema državi (Make America Great Again), danas jviše nije tako. Danas se mnogi ne stide da
svoj rasizam pokažu javno, kao što se ni u našim krajevima zadrti nacionalisti ne trude da sakriju svoje
mišljenje o onim drugima. A i jedni i
drugi kao podlogu za takav stav koriste takve laži da normalna
osoba to jednostavno ne može shvatiti.
Ovo što se
zadnjih mjeseci dešava u Americi podsjeća me na događaje u Bosni početkom
rata kada su se na banjalučkom
radiju mogle čuti vijesti koje su mnogima
od nas ledile krv u žilama.
Još uvijek se sjećam javljanja „reportera“ iz okoline Kotor Varoši u kojem obavještava „nenaoružanii uplašeni“ srpski
živalj kako podivljale balije peku na ražnju nevinu srpsku žrtvu. Ili pak vijest kako su na mostu
u Bihaću na kolce nabijene srpske
glave. Da, vijesti su bile takve, nevjerojatne, ali ono što je za mene bilo još
nevjerojatnije je bila činjenica
da je bilo dosta onih koji su u njih vjerovali i koji su njima hranili svoju mržnju prema onim drugima.
Ko će ovdje
pobijediti na izborima teško je
predvidjeti. U državi u kojoj je pravna država proizvela ogroman broj zakona, „istina“ obično prevagne na stranu onoga ko ima više novca u džepu, te je svašta moguće. Ali, bez obzira ko će biti pobjednik, mišljenja sam da Amerika više nikad neće biti kao što je
bila nekada. Prljavština je isplivala na površinu, kao što se to dogodilo kod nas prije trideset i nešto godina. A znamo kakva je situacija
kod nas danas, trideset godina poslije rata. Prljavština nikada nije očišćena, niti se više može očistiti. Na vlasti su oni koji se ne
samo ne trude da prljavštinu počiste, nego dodaju još više na
smetljište. Rezultate osjete svi oni
koji žive na tim našim prostorima na kojima povratka na
bolje nema. Samo to nacionalistima, očigledno
je ne smeta, jer svake godine biraju iste.
Bojim se da će takva
sudbina zadesiti i Ameriku, uz nadu da do rata neće doći. Jer ovdje je toliko oružja po kućama a oni koji manipuliraju s narodom to znaju. Samo je
pitanje ko će pobijediti.
No comments:
Post a Comment