Neko vrijeme sređujem svoje lične i zajedničke dokumente. Prestalo je Miholjsko ljeto u Sarajevu. Danas je hladno i pada kiša. Idealno za ovu vrstu posla.
Trudim
se da ubrzam neke segmente iz moje porodične prošlosti i mojih pisama koje sam
primala u ratu na razne načine i u velikom broju. Sve sam sačuvala. Imala sam
sreću da je moj otac sačuvao mnoge dokumente iz njegove porodice, odnosno,
naše.
Inspiracija
je došla zahvaljujući Coovom prilogu “Dani sjećanja” i “Njiva Laze Delića”.
Obradovalo
me je javljanje novog blogera poslije toliko godina s jako lijepim prilogom.
Prosto je nevjerovatno kako starim Banja Luka i sjećanja na sve moguće dogadjaje
iz djetinjstva i mladosti su sve draža. Pedeset godina u Sarajevu ništa nisu
izbrisale. Čitanje pisama i gledanje slike samo to više uveličavaju. Sašina,
Emirina, Budina i Mimijeva pisma posebno. Muški članovi su pisali iz vojske. U
prilogu gospodina Zlatka ova slika prikazuje za mene više od riječi. Obožavam
crno bijele slike a pogotovo kad su na njima sretni ljudi za mene i gospoda iz
nekog našeg davnog vremena.
U
sefu mog oca, za kojeg priznajem nismo imali puno interesa, pronašla sam
dokumente koji me sada raduju, jer mi dozvoljavaju da razmišljam o mnogim
stvarima s vremenske distance.
Saljem
prvo kopiju vjenčanog lista mojih roditelja i uz sve ću poslati moje
razmišljanje.
Ići
ću redom.
Ovo
je bilo početkom 1943, vidi se na fotografiji.
Na dokumentu se vidi da je plaćena taksa od 5000 kuna iz čega sam zaključila da
je to već bila NDH.
U rubrici za matičara piše šerijatski studija. Kako se uvijek u BIH brzinom
munje “voljela” vlast s vjerskim poglavarima. Danas je ta ljubav dostigla maksimum
na sve strane. Nevjerovatno da se pored ovolike tehnologije kod velikog broja
ljudi iz svih religija ta ideologija lijepi za mozgove ogromnom snagom. I
umjesto divnih sedam božjih zapovijesti radja samo mržnja prema
drugom i drugačijem.
U sefu mog oca bile su i ove dvije diplome. Dva puta sam dobila nagrade od najomiljenijeg časopisa “ZMAj” u čast obožavanom čika Jovi Jovanoviću “Zmaju”.
Bila je rubrika za mlade, za prozu i pjesme iz cijele Jugoslavije. Jedna od ovih diploma je bila za pjesmicu, a druga za prozu. Znam da sam je dobila za pjesmicu o zimi i na štednoj knjižici neki novac koji sam digla na pošti. Vodio me moj otac i mislim da je bio jako ponosan i zato su ove diplome našle mjesto u sefu. A zamislite isto prva nagrada za Ismeta Bekrića iz Banja Luke. On je poslije bio nešto u banjalučkim novinama “Glas”. Mislim da je možda u Sarajevu ili negdje vani. To mi je davno bila rekla moja sestra Meliha Husedžinović.
Sjećam se da je pjesmica imala pet strofa a ja sam upamtila dvije zadnje:
Pahuljice sipaju,
djeca na brijeg hitaju.
Prave skije, sanke
jure na proplanke.
A kad kući stignu
Dobra baka čeka
sa šaljicom mlijeka
Mi
nismo imali brdovite ulice. Ovo je bila mašta i slike iz slikovnica sa puno
djece na brijegu. Uvezali smo nekoliko sanki jedne za druge i kružili
ulicama, mijenjajući mjesta za vožnju i sjedenje.
Saima
Zanimljive uspomene i kod tebe i kod Co-a. Sve je interesantnije kako idemo u godine.
ReplyDeleteOvi tvoji stihovi dokazuju koliko jedno dijete moze biti kreativno i sposobno da se lijepo i jasno izrazi.
Meni se cini da poslije kako starimo to izgubimo zato sto nam se iskustvo umijesa. Meni se cini da sam se ja puno puno ljepse i bolje izrazavala kad sam imala desetak godina, slicno je sa mojom djecom.
Puno toplih pozdrava Sajmi i svim blogerima koji navrate
Dubravka
Draga Dubravka
ReplyDeleteMislim da talenti ne nestaju nikad .samo vrijeme koje dolazi poslije sedamdeseti meni ne donose nikakva velika očekivanja meni licno. Samo ostaje da se mogu brojati, dani mjeseci , godine koje dolaze a ne zna im se ni koliko ni kako.
Ja mislim da talenti ne prestaju kad ste ti Natasa i Emira u pitanju .tTri najvrijednije talenta na ovom blogu. Sve sto ste uradile a mi imali prilike da to vidimo, ostalo je samo divljenje za sva vremena. Inspiracija ponestaje povremeno a ljenost se povećava Kod mene Pozdrav Saima