Nastavak

Kad sam pročitala tvoj predgovor na prethodni prilog shvatila sam da je on u redu da ti mnogo toga nije bilo jasno. Ja sam taj dan cijelo popodne razvrstavala svu poštu u mojoj arhivi iz raznih vremena. Shvatila sam da je kod ljudi pogotovo, a i kod mene mnogo toga zaboravljeno. Mnogi o mnogo čemu  nisu ni znali a mnogi puno toga zaboravili kao i ja sama prije ovog posla.

Konačno je došlo vrijeme da su se mnogi u BiH prestali bojati. To se najbolje vidjelo na posljednjim lokalnim izborima. Ja bi bila najsretnij kada bi ti Co mogao uz ovaj prilog ponovo staviti onu moju reportažu iz aprila 2012. god.  Onda je bila 20-ta godišnjica oslobodjenja Sarajeva a danas je 25-a godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu. Možda pravi momenat da se shvati koliko je tada bio to važan dokumenat. Prestala su najstrašnija zvjerstava svih naroda jednih prema drugima.

U prethodnom prilogu nisu dobro objašnjeni neki detalji o Sandri, kćerki mojih jedinih susjeda na spratu.

Njen djed je u Srbiji ubijen od strane četnika a baka je nastavila voditi kafanu. Morala je odustati jer su joj dolazili gosti koji nisu plaćali usluge a ona nije smjela da se tome usprotivi. Dala je Sandrinog oca u Vojnu akademiju i tako se našao u Sarajevu. Ostao je s nama u ratu, s omladinom koju smo mi prozvali Armijom BiH radi propagande i zastrašivanja suprotne strane. To je sve bila omladina a našeg trga a svaki dan sve više saznajemo da su oni, i mi stanari koji smo ostali u svojim stanovima, spasili da se Sarajevo podijeli kao Mostar.

Sad smo sigurni da je to bila dogovorena podjela o granicama pred rat. Mi smo bili žrtvovani a da nismo pojma imali o tome. Mi smo imali i jednog borca, (ne smijem reči ime jer bi ga njegovi sa suprotne strane kaznili),  koji je radio u elektro privredi i koji je znao da u našoj zgradi postoji rezervna trafo stanica u kojoj je bio rezervni vod s Grbavice. To nas je posebno spasilo, a vodu, telefonsku liniju ,veliko sklonište, sve smo imali u podrumu. Sad se zna da su to pripremali  poslije Titove smrti a zgrada je bila useljavana od 80-te godine. Ni jedan objekat u Sarajevu nije bio na bližoj granici razdvajanja niti su mogli ikad reći da smo sami sebe granatirali. Ni jedna državna televizija do danas nije nikad ni jednu riječ o tome izvijestili. Svi smo bili svjesni da svaki dan možemo poginuti pa smo jedni drugima govorili gdje smo sve posakrivali važne stvari koje je trebalo obavještavati porodice tj djecu koju smo spašavali od mobilizacije i smrti.

Mi sad mislimo da su oni sa kojima su se dogovorili išli onom teorijom “nismo mi tome krivi (naša strana), nego one budale tj.  mi stanari koji smo to organizovali.” Sve je radjeno hinjski i protiv naroda. To se danas vidi da će im i pet slijedećih generacija unuka biti obezbijedjeno. Toliko bogatstva nema ni u bogatih vlasnika firmi po inostranstvu.

Taj dan sam bila puna emocija i plača čitajući pisma moje sestra koja je čitav rat provela na drugoj strani s bolesnom majkom koju nije mogla, kad je sve počelo, izmjestiti. Najviše sam plakala zbog dobrote njenih komšija Srba koji su toliko puta riskirali svoje živote krijući ih i pomažući u svakom pogledu. S mnogima  od njih i danas smo veliki prijatelji a prijateljstvo se prenijelo i na mlađe generacije.

Taj dan predveče Zlatko mi je poslao sliku njegovog mladjeg sina s najboljim drugom u školi . To me je toliko usrećilo ali i pružilo mogućnost da “je.......bem sve po spisku”ovima ovde koji su smislili dvije škole pod jednim krovom. Uh ... kako sam se dobro ispuhala i glasno psovala.

Danas su mi sjećanja išla od ruke, jer se ovih dana zbog dogadjaja pomalo vidi svjetlo u tunelu.

Srdačan pozdrav svim blogerima koji i pišu i čitaju ovaj blog. Bit će tu dobrog materijala za mlađe generacije kad počnu stariti i željeti saznavati o dogadjajima u našoj zemlji, a koji su rodjeni u ovoj lijepoj zemlji, I kojima će biti uvijek jedina domovina i uvijek dodatak “porijeklom iz Bosne i Hercegovine”