Nemojte poslije da niste znali

Rat u Ukrajini traje već nekoliko dana i kraj mu se ne nazire. Dogodilo se ono što je malo ko očekivao: Putin je napao bivšu članicu SSSR-a iako je prije petnaestak dana uvjeravao svijet da se to neće dogoditi.

Iako mi se kao političar nikada nije sviđao zbog načina na koji opstaje na čelu Rusije (izmjene zakona i represije prema političkim protivnicima), smatrao sam da se radi o relativno razumnom čovjeku koji radi to što radi kako bi se održao na vlasti i, naravno, kako bi se još više obogatio. Rade to mnogi političari u svijetu gdje demokratiju koriste kao paravan za enormno bogaćenje na račun običnog svijeta. Iako je očigledno da i Putin pripada toj grupi nisam očekivao da bi mogao povući potez koji bi svijet mogao uvesti u 3. svjetski rat.

Gledao sam njegovo obraćanje javnosti vezano za priznavanje Ukrajinskih pokrajina koje su proglasile nezavisnost više puta i zaključio da se radi o osobi koja je, ili izgubila osjećaj realnosti zbog dugogodišnjeg položaja na čelu jedne od ekonomski i vojno najjačih država svijeta, ili mu „sve ovce nisu na broju“, što bi naši stari rekli za osobu koja nije normalna. Kada je prije nekoliko dana izjavio da je izdao naređenje za podizanje borbene gotovosti vojnih formacija koje kontroliraju nuklearni arsenal na najviši nivo, moja bojazan da bi svijet zaista mogao uću u 3. svjetski rat s nesagledivim posljedicama za čovječanstvo je postala još veća. Njegovi potezi i rezonovanje se ne razlikuju od poteza Hitlera za kojeg znamo šta je uradio krajem 30-tih prošlog stoljeća.

Rat u Ukrajini za mene ima još jednu važnu komponentu. Naime, naše prve komšije su majka i sin iz Ukrajine. Kupili apartman do našeg pa smo se ljetos sprijateljili. Evgenij je dijete iz mješanog braka: mama mu je Ruskinja a otac, koji je prije par godina umro od raka, Ukrajinac. Kada smo se krajem ljeta rastajali ni u snu nismo mogli pomisliti da će se naći u vrtlogu rata za koji je teško predvidjeti kada će završiti i s kojim posljedicama. Preko Vibera i emaila smo uspjeli uspostaviti kontakt s njima tako da neke informacije dobijamo iz prve ruke što je današnje doba Interneta i socijalnih mreža veoma važno. U mnoštvu informacija koje kolaju medijima teško je razlučiti šta je istina a šta nije.

Evgenij i njegova majka su, prije početka agresije, uspjeli prebaciti neke stvari u Varšavu gdje također imaju stan ali su se vratili nazad u Kijev zbog Evgenijevih bake i djeda s očeve strane. Rat ih je zatekao u Kijevu kojeg su uspjeli napustiti i sada se nalaze negdje u zapadnom dijelu Ukrajine. Evgenij se pridružio dobrovoljcima koji brane zemlju a po njegovim riječima situacija u Ukrajini je veoma ozbiljna. Kaže nam da ne vjerujemo Putinovim riječima i da su ukrajinski gradovi pod totalnim, razarajućim napadima ruskih snaga s nesagledivim posljedicama. Spominje i napad na nuklearnu elektranu i njegovu bojazan da bi se mogla dogoditi nezamisliva katastrofa. Isto tako kaže da je ukrajinski narod izuzetno hrabar i da se veliki broj uključio u odbranu domovine. Čini mu se da se sada, po prvi put, osjećaju kao jedna nacija. Kaže da im je podrška iz Evrope i svijeta veoma važna i moli nas da se na sve moguće načine uključimo u aktivnosti koje bi mogle pomoći da se rat što prije zaustavi.

O Putinu i ratu u Ukrajini sigurno ne bih pisao na blogu jer je on prvenstveno posvećen Banjaluci, Bosni i našoj raji, da se na društvenim mrežama nije oglasila jedna moja bivša radna kolegica. Radi se o Dušanki Majkić, poslaniku manjeg blentiteta u Domu naroda B i H, čija izjava pokazuje stanje duha koji vlada u glavama pojedinaca s kojima smo nekada radili, bili komšije i družili se.

Ta ljudska nakarada, i moralna i fizička, koje bi se malo dijete, ako bi je negdje slučajno srelo, prepalo, prijeti. Kome? Bosni i Hercegovini, odnosno svim onima izvan manjeg blentiteta koje, kako Majkićka kaže, čeka sudbina Ukrajine zbog toga što podržavaju ulazak Bosne u NATO. Jer, po Putinovoj, i izjavi Majkićke, glavni razlog zbog kojeg je Rusija napravila invaziju na Ukrajinu je upravo želja Ukrajine da postane članica NATO-a. „Nemojte poslije da niste znali!“, kaže Majkićka, žena koja je kao i mnogi drugi koje poznajemo, prijeratnu partijsku knjižicu i „borbu za bratstvo i jedinstvo“ zamijenila mržnjom prema onima koji ne pripadaju „njenom narodu“. Do pokazuje često, u svojim objavama i istupima, što joj pomaže da godinama stvalja u džep popriličnu svotu KM-ova dok većina običnog svijeta jedva sastavlja kraj s krajem.

Mi koji smo imali priliku da poznajemo Majkićku iz vremena dok je radila u Profesionali znali smo o kakvoj se osobi radi ali nismo mogli znati da se ljudsko biće može spustiti tako nisko. A još nam je teže shvatiti mentalni sklop osobe koja drugima može prijetiti ratom nakon svega onoga što se kod nas početkom devedesetih prošlog stoljeća desilo.

Možda je izjava Majkićke stvar dogovora s njenim šefom, diplomiranim mesarom iz Mrčajevaca (ili kako se već njegovo rodno selo zove), je je on nedavno išao na razgovor s Putinom gdje je, čini se to očiglednim, dobio informacije šta će se s Ukrajinom dogoditi i šta on mora u određenom momentu učiniti. Nešto je ovih zadnjih dana previše tih. Nema onih njegovih bahatih izjava i vrijeđanja kojim nas je bombardirao gotovo svakodnevno. Možda je iskoristio Majkićku da nagovijesti šta će se u Bosni dogoditi ako Bosna pokuša da postane članica NATO-a.

Čitajući Majkićkinu objavu pitam se kako je moguće da smo bili tako naivni da nismo mogli osjetiti s kakvim osobama živimo i radimo. Ako to nismo mogli tada, još će biti čudnije ako to ne shvatimo sada nakon gorkog iskustva koje smo imali.

Dok u toploj sobi pišem ovaj tekst, često pomislim na nove komšije, posebno na Evgenija, advokata po struci, koji sada negdje na zapadu Ukrajine, na hladnoći, s oružjem u ruci, čeka napad moćne ruske armije, spreman da odbrani svoju domovinu od ludaka kao što je Putin. I pitam se kada će se narod u Bosni osloboditi luđaka kao što je Majkićka koja im prijeti istom sudbinom.