Na univerzitetu
sam upoznao mnoge, znali su me na svim fakultetima, osjećao sam se kao kod
kuće. Uspostavio sam prijateljske odnose s mnogima, od sekretarica, radnika na
održavanju, do dekana i predsjednika univerziteta. Ljudi su cijenili moju
pomoć, dajući mi to na znanje a to je kod mene stvaralo osjećaj zahvalnosti i
ponosa jer se sav moj trud uložen u obrazovanje, sve moje iskustvo stečeno na
poslu, pokazali kao ispravni odnos prema životu jer sam bio prihvaćen i u
zemlji hiljadama kilometara udaljenoj od rodnog grada i jako različitoj od one
iz koje sam na silu istjeran.
Duquesne
University sam nakon tri
godine na kratko napustio zbog jedne osobe koja se zaposlila u našoj grupi i
koja je uspjela pokvariti harmoniju koja je do tada vladala ali sam se vratio
brzo, na nagovor direktora i zamjenika direktora biblioteke pravnog fakulteta,
gdje sam ostao do odlaska u penziju. Tu sam proveo nezaboravnih 15 godina
brinući se da fakultet ne zaostaje u primjeni novih tehnologija u odnosu na
druge pravne fakultete u USA s kojima se morao boriti za svakog studenta. Za
tih 15 godina fakultet je promijenio tri dekana a ja sam imao sreću da su sva
trojica izuzetno cijenila moj rad, dajući mi potpuno odriješene ruke u poslu
kojim sam se bavio. Sa svom trojicom sam uspostavio prijateljske odnose, osjećajući
se kao da se poznajemo godinama.
Nicholas
Cafardi je bio dekan pravnog
fakulteta kada sam se vratio nazad na univerzitet. Kada su me iz biblioteke fakulteta
zvali i ponudili posao menadžara informacionih tehnologija, Nick je dao odriješene
ruke direktoru biblioteke da ugovara uvjete. A ja sam samo tražio da mi plata
bude ista koliku sam imao na mjestu Systems Operations Managera u DT
Watsonu jer sam znao da se vraćam u sredinu u kojoj će mi biti lijepo i
gdje sam planirao da ostanem do penzije. Kako biblioteka nije imala dovoljno
novca u svom budžetu za novootvorenu poziciju, Nick je odmah izdvojio
dodatne pare iz budžeta fakulteta i ja sam se u vrlo kratkom roku ponovo našao
u poznatoj sredini koja mi je ostala u lijepom sjećanju.
Svi zaposleni na
fakultetu su bili sretni što sam se vratio jer sam im, prije odlaska s
univerziteta, pomagao da riješe probleme s kojim su se susretali koristeći
računare u svom svakodnevnom poslu. Probleme sam u većini slučajeva rješavao
brzo, koristeći se znanjima i iskustvom stečenim u starom kraju a oni su to
izuzetno cijenili.
Sjećam se kada me
je jednom prilikom dekan Cafardi zamolio da mu pomognem oko problema
koje je s bezžičnom mrežom imao kod kuće. Dok smo se vozili prema njegovoj kući
koja je bila prilično daleko od univerziteta u jednom trenutku mi reče: „Milane,
ti nemaš pojma koliko smo srećni što si prihvatio posao. Mark (osoba
koje je prije mog dolaska bila zadužena za tehnologiju) je bio jako loš u svom
poslu, probleme nije mogao riješiti danima i obično je morao tražiti pomoć od
ručunarskog centra univerziteta a od kada si ti došao sve se rješava brzo i
naši poslovi ne kasne.“
Još prije nego
što sam otišao u penziju znao sam da je Nick kupio kuću u Italiji i da
tamo provodi ljeta. Ponekad smo pričali o tome i ja sam mu spominjao Jadran i
hrvatsku obalu ni ne sluteći da ćemo se jednog dana sresti upravo tu.
Prije nešto više
od mjesec dana preko Messengera mi se javi Kathleen, Nickova
supruga, i reče mi da dolaze u Hrvatsku i da bi željela da se sretnemo. S Kathleen
sam bio u kontaktu preko facebooka gdje smo često izmjenjivali
komentare. Iako dolazimo iz potpuno razlićitih sredina, Kathleen i ja
imamo identične stavove o životu i slažemo se gotovo u svemu. Naše
prijateljstvo je posebno učvrstio Trump protiv koga se Kathleen
borila, i još uvijek bori, ulazeći u žustre rasprave sa svojim prijateljicama
koje ga podržavaju, služeći se raznim argumentima, krijući istinu da iza svega
stoji rasizam i mržnja prema crncima. Podsjetilo me to na neke moje „prijatelje“
i poznanike koji su prihvatili politiku Slobodana Miloševića i srpskih
nacionalista, služeći se raznim objašnjenjima, ne želeći priznati da je u
pitanju bolesni nacionalizam i fašizam.
Prije par dana su
Kathleen i Nick tokom svoje posjete Hrvatskoj stigli u Pulu,
smjestivši se u hotelu Park Plaža na suprotnoj strani našeg zaljeva. Družili
smo se tri dana. Jedno popodne smo ih pozvali na ručak kod nas, drugi dan smo
večerali u restoranu Bonaca s prekrasnim pogledom na otvoreno more, a zadnji
dan smo posjetili Fažanu gdje smo uživali u razgledavanju tog malog ribarskog
mjesta, šetnji uz nepreglednu plažu i na kraju ručali u restoranu Stara Konoba u
luci. Druženje je proteklo u živom razgovoru a razgovarali smo o svemu: o našim
danima u USA, dešavanjima u Bosni tokom zadnjeg rata, životu u našim novim
sredinama, ratu u Ukrajini, planovima za budućnost. Kathleen i Nick
svaki boravak u Italiji koriste za putovanja po Evropi i već su obišli mnoge
države i mjesta. Hrvatska im se jako svidjela i obećali su nam da će sigurno
ponovo doći jer su oduševljeni onim što su vidjeli. I nas su pozvali da ih
posjetimo u njihovom ljetnom boravištu što smo, naravno, prihvatili, nadajući
se da će nas zdravlje poslužiti.
Naši gosti su se
nakon četiri dana posjete Puli vratili nazad u Italiju a mi smo se vratili u
našu svakodnevicu zadovoljni što smo imali priliku da se družimo s ljudima koji
su ostavili lijepu uspomenu na naš život u sredini koja nas je prihvatila kada
nam je bilo najteže. Da nije bilo ljudi kao što su Nick i Kathleen,
ko zna kakve bi uspomene ponijeli iz države gdje je linija između sreće i
nesreće jako tanka. Mi je, na našu sreću, nismo prekoračili zahvaljujući
ljudima kao što su njih dvoje i koji su nas prihvatili otvorenih ruku i srca.
No comments:
Post a Comment