Kathleen i Nick Cafardi

Kada sam u oktobru 94. dobio posao na Duquesne univerzitetu u Pittsburghu nisam znao da ću tu dočekati penziju a još manje da će mi godine provedene u toj instituciji ostati u lijepom sjećanju, čak ljepšem i od vremena provedenog u Profesionali SOUR-a Rudi Čajavec. Taj događaj je imao ogromno značenje za naš život u USA gdje smo stigli nakon godine izbjegličkog preživljavanja u Zagrebu. Posao u struci nam je omogućio da kasnije kupimo auto, kuću, da se skućimo i da počnemo normalan život u zemlji velikih bogatstava ali i siromaštva. Bio je to iskorak iz tmurne stvarnosti u koju su nas gurnule naše dojučerašnje komšije, radne kolege, sugrađani i poneki „prijatelj“, stajući na stranu snaga prošlosti koje su nam godinama radile iza leđa, ostvarujući planove stvorene u glavama najgorih među njima.

Na univerzitetu sam upoznao mnoge, znali su me na svim fakultetima, osjećao sam se kao kod kuće. Uspostavio sam prijateljske odnose s mnogima, od sekretarica, radnika na održavanju, do dekana i predsjednika univerziteta. Ljudi su cijenili moju pomoć, dajući mi to na znanje a to je kod mene stvaralo osjećaj zahvalnosti i ponosa jer se sav moj trud uložen u obrazovanje, sve moje iskustvo stečeno na poslu, pokazali kao ispravni odnos prema životu jer sam bio prihvaćen i u zemlji hiljadama kilometara udaljenoj od rodnog grada i jako različitoj od one iz koje sam na silu istjeran.

Duquesne University sam nakon tri godine na kratko napustio zbog jedne osobe koja se zaposlila u našoj grupi i koja je uspjela pokvariti harmoniju koja je do tada vladala ali sam se vratio brzo, na nagovor direktora i zamjenika direktora biblioteke pravnog fakulteta, gdje sam ostao do odlaska u penziju. Tu sam proveo nezaboravnih 15 godina brinući se da fakultet ne zaostaje u primjeni novih tehnologija u odnosu na druge pravne fakultete u USA s kojima se morao boriti za svakog studenta. Za tih 15 godina fakultet je promijenio tri dekana a ja sam imao sreću da su sva trojica izuzetno cijenila moj rad, dajući mi potpuno odriješene ruke u poslu kojim sam se bavio. Sa svom trojicom sam uspostavio prijateljske odnose, osjećajući se kao da se poznajemo godinama.

Nicholas Cafardi je bio dekan pravnog fakulteta kada sam se vratio nazad na univerzitet. Kada su me iz biblioteke fakulteta zvali i ponudili posao menadžara informacionih tehnologija, Nick je dao odriješene ruke direktoru biblioteke da ugovara uvjete. A ja sam samo tražio da mi plata bude ista koliku sam imao na mjestu Systems Operations Managera u DT Watsonu jer sam znao da se vraćam u sredinu u kojoj će mi biti lijepo i gdje sam planirao da ostanem do penzije. Kako biblioteka nije imala dovoljno novca u svom budžetu za novootvorenu poziciju, Nick je odmah izdvojio dodatne pare iz budžeta fakulteta i ja sam se u vrlo kratkom roku ponovo našao u poznatoj sredini koja mi je ostala u lijepom sjećanju.

Svi zaposleni na fakultetu su bili sretni što sam se vratio jer sam im, prije odlaska s univerziteta, pomagao da riješe probleme s kojim su se susretali koristeći računare u svom svakodnevnom poslu. Probleme sam u većini slučajeva rješavao brzo, koristeći se znanjima i iskustvom stečenim u starom kraju a oni su to izuzetno cijenili.

Sjećam se kada me je jednom prilikom dekan Cafardi zamolio da mu pomognem oko problema koje je s bezžičnom mrežom imao kod kuće. Dok smo se vozili prema njegovoj kući koja je bila prilično daleko od univerziteta u jednom trenutku mi reče: „Milane, ti nemaš pojma koliko smo srećni što si prihvatio posao. Mark (osoba koje je prije mog dolaska bila zadužena za tehnologiju) je bio jako loš u svom poslu, probleme nije mogao riješiti danima i obično je morao tražiti pomoć od ručunarskog centra univerziteta a od kada si ti došao sve se rješava brzo i naši poslovi ne kasne.“

Još prije nego što sam otišao u penziju znao sam da je Nick kupio kuću u Italiji i da tamo provodi ljeta. Ponekad smo pričali o tome i ja sam mu spominjao Jadran i hrvatsku obalu ni ne sluteći da ćemo se jednog dana sresti upravo tu.

Prije nešto više od mjesec dana preko Messengera mi se javi Kathleen, Nickova supruga, i reče mi da dolaze u Hrvatsku i da bi željela da se sretnemo. S Kathleen sam bio u kontaktu preko facebooka gdje smo često izmjenjivali komentare. Iako dolazimo iz potpuno razlićitih sredina, Kathleen i ja imamo identične stavove o životu i slažemo se gotovo u svemu. Naše prijateljstvo je posebno učvrstio Trump protiv koga se Kathleen borila, i još uvijek bori, ulazeći u žustre rasprave sa svojim prijateljicama koje ga podržavaju, služeći se raznim argumentima, krijući istinu da iza svega stoji rasizam i mržnja prema crncima. Podsjetilo me to na neke moje „prijatelje“ i poznanike koji su prihvatili politiku Slobodana Miloševića i srpskih nacionalista, služeći se raznim objašnjenjima, ne želeći priznati da je u pitanju bolesni nacionalizam i fašizam.

Prije par dana su Kathleen i Nick tokom svoje posjete Hrvatskoj stigli u Pulu, smjestivši se u hotelu Park Plaža na suprotnoj strani našeg zaljeva. Družili smo se tri dana. Jedno popodne smo ih pozvali na ručak kod nas, drugi dan smo večerali u restoranu Bonaca s prekrasnim pogledom na otvoreno more, a zadnji dan smo posjetili Fažanu gdje smo uživali u razgledavanju tog malog ribarskog mjesta, šetnji uz nepreglednu plažu i na kraju ručali u restoranu Stara Konoba u luci. Druženje je proteklo u živom razgovoru a razgovarali smo o svemu: o našim danima u USA, dešavanjima u Bosni tokom zadnjeg rata, životu u našim novim sredinama, ratu u Ukrajini, planovima za budućnost. Kathleen i Nick svaki boravak u Italiji koriste za putovanja po Evropi i već su obišli mnoge države i mjesta. Hrvatska im se jako svidjela i obećali su nam da će sigurno ponovo doći jer su oduševljeni onim što su vidjeli. I nas su pozvali da ih posjetimo u njihovom ljetnom boravištu što smo, naravno, prihvatili, nadajući se da će nas zdravlje poslužiti.

Naši gosti su se nakon četiri dana posjete Puli vratili nazad u Italiju a mi smo se vratili u našu svakodnevicu zadovoljni što smo imali priliku da se družimo s ljudima koji su ostavili lijepu uspomenu na naš život u sredini koja nas je prihvatila kada nam je bilo najteže. Da nije bilo ljudi kao što su Nick i Kathleen, ko zna kakve bi uspomene ponijeli iz države gdje je linija između sreće i nesreće jako tanka. Mi je, na našu sreću, nismo prekoračili zahvaljujući ljudima kao što su njih dvoje i koji su nas prihvatili otvorenih ruku i srca.