Prijatelj iz djetinjstva

Kolege iz djetinjstva

U gradu sam još par dana a nisam završio sve planirane poslove. U zgradi PIO-a sam svaki dan i gubim nadu da ću u borbi s administracijom izaći pobjednikom. Izlazim iz zgrade ljut nakon prepirke sa jednom od službenica. Ubjeđuje me da ne mogu podnijeti molbu za penziju dok ne zatvorim firmu koja ne radi još od 92. Još pod dojmom neprijatnog razgovora ne obraćam pažnju na osobe koje se kao i ja muvaju hodnicima zgrade boreći se s sličnimm problemima kao ja.  Dan je prekrasan, sunčan, toplo je. Silazim niz stepenice razmišljajući šta da radim i onda iznenada ugledah poznato lice. Marinko, moj kolega iz djetinjstva u društvu ženske osobe.

Marinko

Vidio sam ga na Skype-u prije par mjeseci, slučajno, nakon više od dvadeset godina. Taj dan smo pričali više od tri sata, sjećajući se djetinjstva na Predgrađu gdje smo obojica odrasli. U Austriji je, u Knittelfeld-u, malom gradiću kojeg sam posjetio jednom, sedamdesetprve, kada sam sa jednim bivšim prijateljem stigao u ovaj lijepi dio Austrije u želji da u živo vidim formulu jedan koja se održavala u obližnjem Zeltweg-u. Znajući da živi u Austriji nisam očekivao da ću ga sresti u u gradu iako mi je pričao da u stari kraj dolazi često. Obnovio je vikendicu koja mu je u ratu devastirana pa sada, kada je i on dočekao penziju, češće sjedne u auto i zapuca u pravcu Banjaluke. A danas ga evo, tu ispred mene, na mjestu koje posjećuju mnogi prognani u nadi da ostvare svoja prava koja im nova vlast na sve moguće načine nastoji uskratit. Nakon što se pozdravismo (bio je u društvu supruge Dušanke) i ramijenismo par riječi o razlozima koji su nas doveli na isto mjesto, pade dogovor da sutra zajedno odemo ne večeru.

Dok su on i supruga mu odlazili prema gradu a ja ostao da nastavim svoju borbu s vjetrenjačama,

Duška

gledajući ih kako su lijepo obučeni u odnosu na mene, shvatio sam koliko okruženje utiče na čovjeka. Znao sam da Amerikanci nemaju ukusa i da je dvadeset godina života uticalo na moj život iako sam se trudio da to ne priznam, toga nisam bio svjestan sve dok nisam vidio Marinka i Dušanku kako, ruku pod ruku, elegantno obučeni odlaze prema gradu, razlikujući se od ostalog svijeta koji se vrzma okolo.

Pogled prema bivšoj Učiteljskoj školi

Taj osjećaj se još pojačao slijedeći dan naveče kada smo otišli u restoran na 14. spratu zgrade u kojoj se nalazi televizija manjeg blentiteta. Restoran reprezentativan, Marinko i Dušanka upicanjeni a ja u vindjaci, đemperu, hlačama od samta i zimskim cipelama, garderobi koju sam ponio, predpostavljajući da će me dočekati hladno, ružno vrijeme. Od samom trenutka ulaska u zgradu vidim da su moji prijatelji gosti od poštovanja. Osoblje trči oko njih, svi ih srdačno pozdravljaju, uživaju posebnu pažnju. Kada smo se smjestili za stol pitam Marinka o čemu se radi.

„Mi često dolazimo ovdje, stalni smo gosti. Kada dođemo u Banjaluku volimo da se opustimo, da dobro pojedemo i popijemo, da si priuštimo stvari koje smo svojim radom zaslužili“.

Pogled na zgradu vlade i centru grada

Vjerojatno su u pravu, razmišljam. Prošli su kroz ružan period kao većina koja je morala napustiti grad, pošteno radili sve ove godine u prognanstvu pa je red da sada uživaju u plodovima svoga rada. Imali su sreću da su ih u novoj domovini prihvatili i da se njihov trud i pošten odnos prema životu cijeni za razliku od situacije u sredini koju su morali na silu napustiti. U nešto manje od mjesec dana koje sam proveo u Banjaluci imao sam priliku da steknem osjećaj kako oni koji su tamo ostali žive i kako se osjećaju. Prevladavalo je nezadovoljstvo i apatija. Novopridošli su prigrabili sve sebi a starosjedioci su, bar velika većina, potisnuti  na margine događanja, pokušavajući da prežive družeći se međusobno, svjesni da je između njih i došljaka velika provalija. Protjerani, u isto vrijeme, dolaze iz uređenih sredina gdje se njihov rad i odnos prema sredini cijeni, gdje su za to uglavnom solidno nagrađeni pa ih odnos došljaka u njihovom gradu manje tangira jer na njih više nema uticaja.

Nekad davno, sa Marinkovom sestrom

Gledajući konobare kako se trude oko nas, kako im sada ne smeta što nismo „njihovi“ (ili se vjerojatno samo pretvaraju), sjetih se dana kada smo bili građani drugog reda, kada su nas nezakonito otpuštali s posla, kada smo trošili zadnje uštede da se prehranimo, kada smo strepili za svoje sutra jer nas je slučajan susret sa nekom budalom mogao koštati života. Sada, dvadeset i nešto godina kasnije, stvari su se promijenile. Više nismo okuženi i prve komšije ne okreću pogled na drugu stranu kada nas sretnu. Nije to zbog neke nove ljubavi ili zato što se većina opametila, već zbog novca koji donosimo. Sjetih se one narodne „para vrti gdje burgija neće“. Bili su pametni naši stari, u to sam se mnogo puta uvjerio. Bilo mi je to jasno kada mi je konobar restorana otvarao vrata da izađem na terasu da napravim

Pokojni Žarko iz Zagreba,
ja i Marinko u našem dvorištu.

nekoliko snimaka dok je on strpljivo čekao iza vrata da obavim „posao“, kada se stalno vrtio oko nas da napuni vinske čaše koje smo polako ispijali dok smo se sjećali starih dana i pričali o životu u izbjeglištvu, dok mi je pridržavao vindjaknu kada smo pošli kući. Znao sam da je ljubaznost naučena, vještačka, ali me nije smetala. Osjećao sam zadovoljstvo što sam u situaciji da sada oni ovise o meni, što je san o jedenju zlatnim kašikama bio samo san, što im gotovo „čist“ blentitet nije donio blagostanje, što velika većina sada šuti dok ih „njihovi“ pljačkaju, zaboravljajući kako smo mi prije dvadesetak godina bili opljačkani. Oni ih pljačkaju a njima „lepo“, što bi rekao Minimaks (ne baš tako, ali nešto slično). A i meni je, jer mi je svejedno. Sami su to izabrali pa je red i da na svojim leđima osjete plodove svoga „rada“.

Sa Marinkovom sestrom u našoj ulici

Tako sam proveo još jedno lijepo veče u rodnom gradu sa prijateljima od nekada. Družili smo se, prisjećali lijepih dana, uživali u ukusnoj hrani i kvalitetnom vinu. Ružne doba je za nama, ostaje nam da pokušamo uživati u ovo dana što nam je ostalo. Znam da Marinka i Dušku neću za dugo sresti jer su daljine velike i jer nam životi diktiraju puteve ali mi je bilo drago da smo se ponovo sreli nakon toliko godina i obnovili sjećanja. Nema nas još puno i svaki susret je dragocjen. Njih dvoje će i dalje često navraćati u rodni grad a ja, ko zna. Ali, zadnji događaji u rodnom gradu su me naučili da ništa nije nemoguće pa se možda sretnemo još koji put kao što se to desilo sada.

Kada sam se vratio kući, pregledao sam albume nadajući se da ću naći koju sliku iz djetinjstva. Našao sam ih samo nekoliko i evo ih ovdje zajedno sa slikama iz restorana.