Rođendan

Ove godine sam se nešto uljenio s pisanjem a ni sam ne znam zašto. Već sam više od 12 godina u penziji, trebalo bi se imati vremena a meni ono nekako prolazi prebrzo pa dok se okrenem prođe mjesec. A i godine prosto lete.

Prije mjesec dana proslavih rođendan. Htio sam o tome nešto napisati , zakačiti par slika, ali kako to ne uradih odmah evo se sada uhvatih “pera” da ga zabilježim jer niko od nas ne zna koji će biti posljednji. Na facebooku saznajem kako nas napušta naša raja, one koje smo znali ili se družili, neki iznenada a neki nakon borbe s “bolešćinama” od kojih nema lijeka. A ja uđoh u 77., što i nije tako malo. U godinama djetinjstva u komšiluku nije bilo puno onih koji su bili zašli u te godine a sada kada se okupimo da nešto proslavimo, svi smo duboko zakoračili u osmu deceniju a da toga nismo ni svjesni.

Ferid, Aida i Nera, ćaskanje uz makijata...

...s pogledom na more

Rođendan smo proslavili s Žiškama. Kumovi su nas pozvali da s njima provedemo dan, da obiđemo arheološki park na poluotoku Vižula u Medulinu a da nako toga odemo kod njih na ručak. Po obilasku parka popismo odličnu kavu u novom kafiću uz samo more. Tu sam napravio par snimaka za uspomenu.

Kuma i kum

Ručak kod kume Aide odličan, kao i svaki put. A nakon ručka torta napravljena specijalno za kuma, koju smo zalili odličnim vinom, poklonom našeg prvog komšije Envera Kose. Kose nas, pri svakom njihovom dolasku u Pješčanu uvalu, obraduju poklonima, obično flašom dobrog vina i švicarskim čokoladama, pa je tako bilo i ove godine.

Još jedna kavica, torta i vino

Posjedili smo kod Aide i Ferida uz vino i tortu, i lijepi razgovor, a onda se uveče vratili kući.

A evo i nas dvoje

Bilo je to još jedno lijepo druženje sa starom rajom s kojom svake godine provedemo pet-šest mjeseci, nadajući se da će ih biti još.

Dobri ljudi

Kafić Dolce je mjesto gdje pijemo naša makijata, od proljeća, kada se vrijeme proljepša, pa sve dok se u kasnu jesen ne zatvori. Smjestimo se za neki stolić u blizini didine plaže (dido strand, kako je zovu unuke) s prelijepim pogledom na zaliv i hotel Park Plaza Histria na Verudeli.

S vlasnikom kafića smo se odavno sprijateljili a znaju nas i svi konobari tako da nam se makijata spremaju čim nas vide da dolazimo. Makijata ispijamo polako, uživajući u prelijepim zalascima sunca. Gotovo svako veče je nebo iznad Verudele drugačije pa imam već desetine fotografija koje čuvam ni sam ne znam zbog čega.

Kavica u predvečerje

U mjestu smo upoznali nekolicinu starosjedilaca a i neke turiste koji u Pješčanoj uvali provode par mjeseci godišnje. Gotovo svako veče neko zastane da popriča, ili se pridruži pa nam vrijeme proleti a da to ne primijetimo. Ponekad se ostane i malo duže, uz vino, pivo i odlične kolače. Ovog ljeta je vlasnik Igor uveo novinu. Više puta nedeljno uživamo u živoj muzici. Prijatno sam iznenađen kvalitetom muzičara. Posebno nas je impresionirao klavijaturista koji izvanredno izvodi popularne muzičke numere, čak često mnogo bolje nego neka poznatija imena koja slušamo kod kuće preko Sonosa. U istom rangu je i trio koje izvodi pjesme smooth jazza, čiji je član isti klavijaturista, s odličnom pjevačicom. Pored njih često nastupa i duo koji čine gitarista i pjevačica izvanrednog glasa i odličnih izvedbi popularnih pjesama samo su po mom mišljenju malo preglasni. Sve u svemu, vlasnik Igor je napravio sjajan potez i u lijepe ljetne večeri unio dodatni element koji doprinosi da Pješčana uvala postane još privlačnija za mnogobrojne goste, a i za nas domaće koji volimo slušati dobru muziku i uživati u njoj.

Aldo o svemu vodi računa

Kada već pričam o Pješčanoj uvali i dobrim ljudima, moram ispričati nedavni razgovor između mene i vlasnika poznatog restorana Lanterna. Aldu sam upoznao prije nešto više od dvije godine i to više namjerno nego slučajno. I od tada se često srećemo, popričamo, ponekad poigramo stolni tenis.

Sjedimo tako jedno predvečerje Nera i ja u kafiću, pijuckamo naša makijata i uživamo u prekrasnom zalasku sunca. Niz brdašce koje vodi od glavnog trga mjesta i restorana Lanterna spušta se Aldo i vodi svoga psa u šetnju pa kad naiđe pokraj nas, reče:

„Uživate! Vidim da vam lijepo.“
„Kako ne bi, uz odličnu kavu i prekrasan zalazak sunca“, odgovorih.
„A vidim da ste se ovdje lijepo udomaćili“, nastavi Aldo.
„Kako ne bi, kada je ovako lijepo“, rekoh
„A ima i dobrih ljudi ovdje!“, dodade Aldo.
„Tu si u pravu“, nastavih. „Pa gdje bih mogao naći nekog da mi pokaže mjesto gdje mogu naći ključeve od društvenih prostorija, objasni kako izvući i namjestiti stol za stolni tenis, kaže gdje se nalaze loptice?“
Aldo se nasmija na moje riječi, popričasmo još malo pa ode uz šetnicu sa svojim psom a Nera i ja ostasmo da završimo svoja makijata pa se i mi dasmo u šetnju, kako to obično činimo.

A moja priča o dobrim ljudima ide nekako ovako.

Vraćajući se iz naših večernjih šetnji primijetili smo da se u društvenim prostorijama preko puta restorana Lanterna igra stolni tenis. Jedne večeri zastanem da vidim ko su igrači koji u večernje sate prebacuju lopticu preko mrežice i primijetim Aldu (već sam ga ranije viđao i znao sam da je vlasnik restorana) i nekoliko starijih osoba. Zadržim se par minuta da vidim kako igraju i zaključim da nisu puno bolji od mene, sjećajući se kako sam pedesetak i kusur godina ranije s rajom odlazio u sportsku dvoranu Borik da igramo stolni tenis. I nisam bio loš, mada ni blizu onih pravih igrača. Od tada sam reket uzeo u ruke samo par puta a zadnji put prije nekih dvadesetak godina kada smo Davor i ja zaigrali u dvorani lokalnog sportskog društva u Carnegieu. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da se i ja ubacim među njih ali sam se ustručavao da uđem unutra i da se raspitam.

Nekoliko dana kasnije spomenuh Joseu, mom komšiji Belgijancu iz ulaza, kako sam vidio neke da igraju stolni tenis i kako bih se volio uključiti a on mi, na moje iznenađenje, reče da je i on zainteresiran jer je i on, još u srednjoj školi, igrao stolni tenis. Dogovorili smo se da bi neko od nas trebao porazgovarati s Aldom da li postoji mogućnost da se i mi priključimo i na tome se završi naš razgovor.

Nekoliko dana kasnije, kada smo ponovo zajedno išli na kavicu, Jose mi reče da su on i Aleksandra prije par dana išli na večeru u Lanternu i da je on u jednom trenutku rekao Aldi o čemu smo nas dvojica razgovarali. Aldo mu odmah reče da nema problema da im se pridružimo, šta više, da će im biti drago. „Na vratima društvenog doma je raspored kada igramo i slobodno navratite“, reče mu Aldo.

Bi mi drago kada sam to čuo ali nam je bilo nezgodno da tek tako upadnemo u prostorije nenajavljeni. Čekali smo povoljan trenutak da se priključimo, samo nismo znali kako.

Desetak dana kasnije, dok sam išao na plažu, naletih na Aldu.

„Pa što vas nema na tenis?“, upita Aldo.
„Nezgodno nam je da tek tako dođemo nenajavljeni“, rekoh mu, jer je stvarno bilo tako.
„Evo večeras igramo, pa dođi. Bit će nam drago“ reče Aldo.
„Nemam reket“, rekoh, na što mi on reče da imaju neki reketi u prostoriji i da slobodno dođem.

Ja stvarno to večer navratih u društvene prostorije, upoznah se s ekipom, nađoše mi reket i odigrah par setova. Aldo me je „ubio“ ali sam s ostalim bio bolji ali ne dovoljno dobar da bih nekog pobijedio. A nisam imao ni kondicije pa mi je srce lupalo k'o ludo. Vidim da još nisam spreman da im se priključim ali mi bi drago da sam probio led. Trebat će mi malo vremena da dobijem osjećaj za igru i pod tim dojmom se to veče vratih kući.

Aldina ekipa je često igrala uveče ali se ja nisam uključivao jer nisam želio da im kvarim ritam. Jose i ja smo razgovarali i zaključili da bi bilo dobro kada bi nas dvojica mogli jedno vrijeme sami trenirati dok se ne uhodamo i steknemo malo kondicije pa da se tek onda priključimo grupi. Pade dogovor da onaj ko prije vidi Aldu razgovara o tome s njim.

Kako Jose manje izlazi iz svog stana, opet sam ja bio taj koji je naletio na Aldu. Sretosmo se na istom mjestu i on me odmah upita zašto ne dolazim na tenis. Rekoh mu razlog i onda stidljivo upitah da li postoji mogućnost da Jose i ja ponekad dobijemo ključ kako bi mogli ujutro malo trenirati sami.

„Nema problema“, reče Aldo. Odvede me do ulaza u restoran i pokaza na sims prozora gdje se nalazi ključ.
„Tu ti je ključ, slobodno ga uzmi kada god želite igrati ali ga vrati na isto mjesto kada završite“.

Nakon toga me odvede u društvene prostorije, pokaza kako se rasklapa stol, gdje se nalaze loptice, kako se uključuje klima i pali svjetlo.

I tako se Jose i ja nakon mnogo, mnogo godina vratismo u dane kada smo igrali stolni tenis i uživali u bezbrižnoj mladosti u neka davna vremena. Od tada nas dvojica redovito igramo tri puta sedmično, ponekad se priključimo starosjediocima i družimo s dobrim ljudima koji nas prihvatiše kao da smo oduvijek tu.

Znam da dobrih ljudi ima svugdje ali svakako moram izdvojiti Aldu koji je nam je od prvog momenta dao podršku, omogućio nam da idemo igrati kada to god poželimo, čak nas uključivao u turnire koji se organiziraju u malim mjestima oko Pule. Njegovo „ključ ti je ovdje, uzmi ga kada god ti treba, samo ga vrati kada završiš“, govori sve. Posebno za mene koji sam se razočarao u mnoge s kojima provodio mnogo vremena a koji su mi, kada je to trebalo, okrenuli leđa. Dobrih ljudi ima još samo treba imati malo sreće da se na njih „naleti“. Kao što sam je ja imao. 

Novi Komentari i linkovi

Co - Kastlov ćošak

Alex Plechash - Kastlov ćošak

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Tirin rođendan

 

Još jednu druženje Banjalučana daleko od Banja Luke. Naša mala „ekipa“ koja ljeta provodi u Istri gdje neki žive za stalno, a ostali dolaze svako ljeto, malo, malo, nešto slavi. Da li se radi o rođendanu, godišnjici braka ili nekom drugom povodu, nije ni bitno. Bitno je da se okupimo i provedemo par sati zajedno u razgovoru i lijepom druženju.

Ovaj put povod za okupljanje je bio Ratibov rođendan. Komšija, nekada iz istog ulaza, slavio rođendan u restoranu Biergarden u Medulinu. Restorana je u Medulinu je veliki broj a ovaj je jedan u kojem još nismo bili pa je to bila prilika za jedno novo kulinarsko iskustvo. Ekipa gotovo standardna: Kušmići, Žiške, Emira i Ratib, uz našu malenkost. Veče lijepa, možda malo pretopla, kao što su mnoge večeri ove godine. Izgleda da je globalno zagrijavanje ne šali, pokazuje svoje zube, a mi se potajno nadamo da ono o čemu naučnici pričaju nije istina. Možda bi bilo bolje da vjerujemo ovim novokomponiranim naučnicima koji nas uporno ubjeđuju da je ono što smo u školi učinili nije istina, da su nas neki cijelo vrijeme varali kako bi ostvarili svoje tajne planove.

Bilo kako bilo, druženje na terasi restorana je proteklo u lijepom razgovoru, uz jelo i piće koji već uz rođendane idu. S našom rajom, onom s kojom smo se družili nekada, je uvijek bilo lijepo, pa tako i ovaj put. Jedina razlika je da se sada družimo daleko od rodnog grada jer su neki tako planirali. Možda su svoje planove i ostvarili ali nisu onaj da će nas rastjerati da se više nikada ne sastanemo. Jer mi se sada sastajemo možda i češće nego nekada, ne da im napakostimo, već jednostavno zato što to možemo i što nam to niko ne može zabraniti.

Bilo nam i Dugme u posjeti

Bijelo Dugme, vjerojatno najpopularniji bend moje generacije (i mnogih drugih), stigao nam u posjetu. Za mjesto prvog nastupa u Hrvatskoj velike turneje povodom 50 godina postojanja izabrali su Cave Romane, kamenolom iz rimskog doba o kojem sam već nekoliko puta pisao. Tako smo ponovo imali priliku da uživo vidimo još jednu legendu iz one Jugoslavije u kojoj smo živjeli i odrasli i koje se mnogi rado sjećaju.

Karte smo kupili poodavno jer smo znali da će koncert vrlo brzo biti rasprodat. I bi tako. Već nedeljama prije koncerta na facebooku su oglašavali mogućnost gledanja koncerta putem video linka. Nisam bio znatiželjan da kliknem na link i provjerim o čemu se radi. Pretpostavljao sam da praćenje koncerta video linkom nije bilo besplatno, a što je i bio slučaj. Vjerujem da su mnogi koji su koncertu mogli prisustvovati samo na ovaj način morali biti razočarani onim što su čuli, kao i mi koji smo bili na licu mjesta, u masi svijeta koja je s nestrpljenjem očekivala nastup Bregovića i kompanije. Istina, nije tu bilo Bebeka ali bili su Tifa i Alen Islamović koji su bili dio Dugmića poslije odlaska Bebeka iz grupe, svaki u svoje vrijeme.

Na pozornicu, koja je bila skromna, bez mnogo opreme i specijalnih efekata,  izašla je grupa muzičara i započeli svirku poznatim pjesmama koje smo svi voljeli, znali i pjevali. Koncert je započela postava s Tifom, kojeg sam kao pjevača cijenio, ali je opći dojam bio očajan. Nije to bio onaj Tifa kojeg sam volio, već pjevač koji se mučio da otpjeva hitove, neke koje je pjevao Bebek, prepuštajući publici da pjeva dionice s višim tonalitetima jer je bilo očigledno da on to ne može. A i ono što je mogao pjevati nije zvučalo ubjedljivo. Ako tome dodam da se ni Goran nije proslavio na gitari, koja je zvučala čudno, ponekad nenaštimano, dojam je bio prilično blijed. Bilo je tu malo od onog Dugmeta kojeg sam rado slušao a čak sam siguran da bi neka druga grupa muzičara, okupljena u njihovu čast, zvučala mnogo bolje i ubjedljivije. Ovako, svaka nova pjesma je bila novo razočarenje i počeo sam pomišljati da je Goran ovu turneju organizirao samo da pokupi lovu od onih koji se sjećaju jednog lijepog vremena čiji su i Dugmići bili dio.

Bojao sam se da će drugi dio koncerta biti još lošiji jer Alena nisam posebno cijenio, ali sam se prevario. Njegovim izlaskom na pozornicu kao da se sve u trenu promijenilo. Alen je bio dobar, čak u nekim pjesmama odličan, a i muzičari su zvučali mnogo bolje. Bilo je to Dugme kojeg sam se sjećao, iako je bilo dosta pjesmica koje baš i nisam posebno volio. Alen je nekoliko Bebekovih pjesama otpjevao odlično i pokazao da mu je dostojna zamjena.

Ni kraj koncerta nije bio loš, kada su svi članovi benda otpjevali nekoliko pjesama uz pratnju Goranove gitare. A pjevala je i publika koja je znala riječi svih njihovih pjesama iako je među njom bilo jako mnogo mladih koji se u vrijeme kada su Dugmići vladali jugoslavenskom muzičkom scenom, nisu ni rodili.

Sve u svemu, drago mi je da sam Dugme vidio u živo iako mi je bilo teško stajati više od dva i pol sata, još nedovoljno oporavljen od prehlade, gripe ili Covida, šta god da sam ponovo zakačio. Da je sve ostalo na Tifinom pjevanju, bio bih razočaran. Ovako, ipak sam osjetio tu atmosferu iz godina kada me je muzika zanimala i bila dio moga života a na koju me je podsjetila i publika koja je bila aktivni dio događaja. A pjevalo se u glas, čak i onda kada se pjevalo Jugoslaviji, što me je još jednom uvjerilo da sam dobro izabrao mjesto gdje ću provesti ovo malo života što mi je ostalo.

Prvi kolač s nanom

 

Ljeto se polako bliži kraju a u našem malom mistu ljeto je godišnje doba kada misto naraste, oživi, jer u njega navale turisti iz svih kraja Evrope, a ima ih čak iz Japana a i iz nekih drugih dalekih zemalja jer Jadran je već duže vremena popularna destinacija za mnoge. Početkom ljeta bili su to gosti uglavnom iz Istočne Evrope, oni koje smo nekada u naše vrijeme sažaljevali, a ovih dana je sve više Talijana, Austrijanaca i Nijemaca, ako je suditi po jezicima koji se čuju na plaži i u kafićima.

Ljeti nam, evo već treću godinu, stižu i unuke. Tata im ima sreću da ima jako puno godišnjeg odmora pa svake godine provedu mjesec dana na Jadranu i nekim drugim mjestima nekadašnje nam države. Kada to poredim sa situacijom u Americi gdje je profit najvažnija stvar na svijetu i gdje si malo ko može priuštiti više od 7 dana odmora u komadu jer se boji da će izgubiti posao, jasno je da je Evropa ipak nešto drugo i da kapitalizam u Evropi nije isti kao onaj u državi u kojoj smo zaradili svoje penzije.

Unuke rastu, i već su se navikle da ljeti idu kod nane i dide na ljetovanje i da im nana i dido žive u malom mjestu pored mora koje je njihov drugi dom. „Pa ovo jeste naš dom“, čuh kako Emina reče sestri kada su ušle u svoju sobu i nešto između sebe pričale. A nama drago. Da smo ostali u Americi, ko zna kako često bi nas mogle posjetiti i ko zna kako bi se osjećale. Kako već godinama ljetuju u Hrvatskoj, a i Bosne su upoznali dobar dio, za njih su posjete ovim našim krajevima nešto što se podrazumijeva, nešto što se redovito događa svake godine. I dobro je da je tako jer sada imaju više prilika da dođu u posjetu nani i didi, kao što su to naša djeca išla u ono naše doba.

Mi smo, po preseljenju na Starčevicu, svakog utorka išli na grah kod moje mame a tamo smo provodili i većinu vikenda pa su Davor i Sanja imali priliku da baku vide najmanje dva puta nedeljno (moj otac je umro ranije, prije nego se Sanja rodila, a Davor je bio mali, pa ga se vjerojatno ni ne sjeća). I kod nane i dide smo išli često. Djeca su odrastala uz baku (nanu) i didu i to je bilo tako kod većine koje smo poznavali. Za to nisu bile potrebne posebne pripreme, niti je trebalo puno vremena. Sjedneš u auto i već za 10-tak minuta si kod bake (nane) i radiš šta ti je volja.

Od početka devedesetih, kada u naše krajeve na vrata zakuca „demokratija“,  sve se okrenulo naopako. Rastjeraše nas po cijelom svijetu, familije se rasturiše, a zbog borbe za preživljavanje u sredinama gdje se oko novca vrti sve, posjete baki i didi za neke postaše rijetki, posebno dragocjeni događaji. Tako je i u našem slučaju. Što zbog daljine, što zbog starosti, unuke vidimo najčešće dva puta godišnje. I onda, u tim rijetkim trenucima, nastojimo da uradimo stotine stvari koje su u našoj mladosti bile nešto normalno, nešto što je bilo dio naših života.

Neri ove godina pade napamet da kolač, koji unuke obožavaju, pravi s unukam. Jedan je napravila prije nego što si stigle i taj je nestao za par dana. Od mlađe unuke, za koju smo primijetili da često komentira hranu koju nana priprema, uglavnom dobija čistu peticu, pa je donesena odluka da ga Nera napravi ponovo, kada se vrate nakon obilaska Skradina, Cresa i nekog sela u okolini Gospića. Po povratku u „bazu“, Nera ih upita da li bi pravile kolač s njom ili da ga ona pravi sama. Dileme nije bilo, odluka je bila jednoglasna, pravit će ga zajedno.

Bilo mi je drago gledati kako s nanom razbijaju jaja, mute ih, miješaju tijesto, provjeravaju da li je pečeno. Bilo je i probavanja da li je sve napravljeno kako treba. Na kraju, kada je kolač bio gotov, pitale su da li mogu dobiti po komad. Kada im nana reče da kolač mora ostojati do sutra, nisu se bunile. Samo su uveče, prije spavanja, tražile da vide kako izgleda. To veče dugo nisu mogle zaspati. Da li je to bilo zbog kolača ili zbog nečeg drugog, nismo znali.

Sutra ujutro, po ustajanju, kolač se morao probati. Nakon toga se i poslije ručka pojeo po komad a ostatak je nestao za dva dana.

Tako su naše unuke, po mami Nizozemke (ako zanemarimo da im je tata iz Bosne), imale priliku da prvi puta s nanom prave kolač. Posjeti me to na pripovijetku Laze Lazarevića Prvi put s ocem na jutrenje, iako ova dva događaja nemaju gotovo nikakvih dodirnih tačaka. Meni je u sjećanju ostalo samo kako je dječaku u sjećanju ostao taj događaj a sigurna sam da će i našim unukama u sjećanju ostati pravljenje prvog kolača s nanom.

Da nismo živjeli s idiotima, kolači bi se pravili češće. Ovako, za nadati se da će nas zdravlje poslužiti i da će unuke imati priliku da s nanom naprave još kolača, na njihovu i našu radost.

Pločica - drugi put

O ćevabdžinici Pločica u Puli sam pisao prošle godine. Dvoje mladih, ambicioznih ljudi, Mersim i Snježana, donijela je odluku da u Puli, u blizini tržnice, otvore ćevabdžinicu koja će ponuditi nešto novo, nešto po čemu će biti drugačiji od drugih, nešto što će biti poznato po kvalitetu i ukusu i nešto gdje će se mušterije vraćati jer znaju šta mogu očekivati. I tako su odlučili da ponude banjalučke ćevape, one u obliku pločice, u lepinji, slične na kakve smo mi u Banja Luci navikli. Pronašli su mesara kod kojeg nabavljaju uvijek isto meso, pronašli su i pekara koji će im praviti lepinje, uredili lijep, moderan lokal uz samu tržnicu i otisnuli se u neizvjesnost privatnog biznisa, nadajući se da će ostvariti svoju zamisao.

I biznis je krenuo, ali ne baš onako kako su očekivali. Ćevapi su im bili dobri, ukusni, uz to su nudili i veoma ukusan hamburger, uz kajmak sa Zlatibora i ajvar iz Makedonije. Na ćevape smo navraćali nekoliko puta, dugo pričali s vlasnicima kada smo došli prvi puta, spominjali Muju i njegove ćevape, spomenuli i pečenjaru Big Mama u Zagrebu na Kvatriću gdje smo jeli najbolje ćevape poslije Mujinih, postali gotovo prijatelji. Bili su nam simpatični i željeli smo da u svom naumu uspiju.

Kako Davor i njegova ekipa obavezno idu na ćevape kada stignu u stari kraj (jeli su ih u Zagrebu, Banja Luci i Travniku), jedno veče su planirali da nas počaste, i to pulskim ćevapima iz Pločice. Dan prije nego smo skoknuli do grada na Internet stranici Glasa Istre naletjesmo na podugačak članak o Pločici. U Pulu je, na svom putu po Evropi u sklopu promotivne kampanje 50 Best Explorers, navratio poznati njemački kuhar i vlasnik restorana s tri Michelinove zvjezdice, Jan Hartwig, i svijet Mersimov i Snježanin se preko noći okrenuo. Vijest se brzo proširila, mušterije su počele dolaziti u sve većem broju, Mersim i Snježana su spadali s nogu. Lokal je mali, kao i roštilj, a mušterija je bilo sve više. Počeli su se stvarati redovi, kao nekada Muje, u ono naše doba. O Pločici je nakon Janovog članka prilog snimio i Associated Press, koji će biti objavljen na velikom broju televizijskih kanala. Šta će se nakon toga dogoditi nije teško pogoditi.

To veče smo na ćevape došli odmah po otvaranju lokala i uspjeli uhvatiti mjesto. Vrlo brzo su se oko ćevabdžinice okupile druge mušterije, većinom turisti, strpljivo čekajući da se oslobodi koji stol. Lično smo imali priliku da se uvjerimo koliki je uticaj medija koji su, u ovom slučaju, bili u pravu. Mersim i Snježana su svojim poštenim radom i upornošću ostvarili ono o čemu su sanjali i nama je zaista drago da se to desilo jer smo i mi o njihovim ćevapima pričali svima koji su navraćali u Pulu, nadajući se da ćemo im na taj način pomoći jer im biznis u početku nije išao kako su očekivali.

Nakon ćevapa smo prošetali Pulom punom gostiju, popili svoja kapućina u jednom od mnogobrojnih kafića na forumu i nakon toga se vratili do našeg parkinga. U povratku nas je put vodio pokraj Pločice gdje su Mersim i Snježana upravo ispraćali zadnje goste. Bilo nam je drago vidjeti da je dvoje mladih ljudi uspjelo u svom naumu u ovim današnjim društvima gdje su uspješni samo oni koji se koriste raznim lopovlucima, naravno, u sprezi s onima na vlasti. A bili smo ponosni i što je njihov uspjeh vezan za naš rodni grad, Banja Luku, mada nas s njom zadnjih 30 godina malo toga šta veže.