Domazeti

 

Nera i Goga uživaju u lijepom
apriskom danu

Ima tome nešto manje od dvije godine kada sticajem okolnosti odlučismo da kupimo lijep jednosoban apartman u vili nedaleko našeg stana, u istoj ulici, zlu ne trebalo. Apartman smo zapravo otišli pogledati jer se naša poznanica iz USA zanimala za cijene apartmana u „našem malom mistu“, razmišljajući da starost provede u „starom kraju“, kao što smo i mi razmišljali prije nego smo donijeli odluku. Objekat i apartman su nam se svidjeli na prvi pogled i nakon kratkog promišljanja donesosmo odluku da ga kupimo. I nismo se pokajali. Apartman je lijep, moderno namješten, s vlastitim vrtom i parkingom, spreman za korištenje bez ikakvog dodatnog ulaganja.

Ivica na svom "radnom mjestu"

I ovdje bi se priča o apartmanu završila da od vlasnika objekta, bogatog Slovenca, ne saznasmo da su apartman do nas kupili još neki Bosanci, i to iz Banja Luke. I tako se upoznasmo s Gogom i Ivicom i od tog dana se družimo često, kao da se znamo godinama.

Goga i Ivica u naš komšiluk dolaze često, a kada se to dogodi ne postoji ni najmanja šansa a da ne završimo u njihovom vrtu, ispod pergole pokrivene kivijem. Čim se pojavimo, Goga odmah pristavlja kavu, vadi makovnjače kupljene u pekari poznatoj po tim slasticama, a Ivica iznosi domaću šljivu, pelinkovac ili neko drugo piće i za sada nisam uspio a da ne popijem koju čašicu iako žešća pića izbjegavam. A ponekad se i zaroštilja, kao u neka davna dobra vremena. Ivica je roštilj majstor a ja samo provjeravam da Ivica ne pretjera s količinom jer nikada nisam bio velikog apetita pa mi žao da ćevapa, pilećih bataka i krilca i kobasica ostaje za kasnije. Ipak je sve ukusnije ako se pojede svježe pečeno.

Roštilj spreman

Domazeti su prava raja i pri svakom susretu se lijepo ispričamo, nasmijemo, a i pogostimo. Goga i Ivica su, kao mješani bračni par, BanjaLuku napustili neposredno prije rata, na nagovor povjerljive osobe koja je imala informacije da se u našem gradu spremaju gadne stvari. Tako su izbjegli stres i život u gradu za vrijeme ratnih zbivanja u Bosni, za razliku mnogih koji su grad napustili pod raznim vrstama pritisaka (prijetnje, maltretiranja, ostajanja bez posla), nakon što je rat zakucao i na bosanska vrata.

Još jedno lijepo druženje kod Domazeta

Vrijedni i pošteni, kakvi su po prirodi (Ivica zna uraditi ama baš sve a kod Goge u svakom trentku sve blista), lijepo su se snašli u novom okruženju, kao većina prognanih Banjalučana i sada često navraćaju u Istru, gdje su stekli imovinu. Tako se mala zajednica bivših Banjalučana koji su Banja Luku zamijenili Istrom povećava, a to je prilika da se družimo kao nekada u našem gradu.

Novi Komentari i linkovi

Co - Aidin rodjendan

Anonimni posjetilac - Aidin rodjendan

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Aidin rodjendan

 

Ferid, Aida i Eko

Nekada davno, u ona prijeratna vremena, rođendane smo uglavnom proslavljali u stanu slavljenika, ponekad na vikendici. Danas je tako nešto teže izvodivo jer smo razbacani na sve strane svijeta za što su se izborili oni koji su učestvovali u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“ kako se etničko čišćenje naziva u manjem blentitetu.

Srećom, neke od rođendana opet slavimo zajedno, istina sada na „neutralnom“ terenu. A taj „neutralni“ teren je Istra, jedno od rijetkih mjesta bivše nam domovine gdje nacionalizam nije uhvatio korijena, barem ne do sada.

Aidin rođendan smo ove godine proslavili  cjelodnevnim izletom brodicom akvatorijem Medulina. Ljeti je broj onih koji nude izlete brodicama poprilično veliki ali ih ima i prije početka sezone pa smo tu priliku iskoristili da i mi osjetimo kako to izgleda kada imaš priliku da ručaš na brodici, i da obilaziš uvale i uvalice razuđene istarske obale.

Ručak na brodici nije bio loš a vino i pivo su svakako dali svoj doprinos da su svi na brodici bili dobro raspoloženi. Pauzu smo proveli u kafiću u šumi u poznatom izletištu KamenjakAida i Nera su se okupale na obližnjoj plaži a u Medulin smo se vratili oko pet poslije podne, taman u pravo vrijeme za kavicu i kolače koje je kuma napravila.

Bilo je to još jedno lijepo druženje s prijateljima iz rodnog grada koje ni rat nije uspio razdvojiti. Bit će ovakvih druženja još jer nas ima koji smo na ovaj svijet došli tokom ljetnih mjeseci kada Istra, odnosno okolina Pule, postaje mjesto gdje provodimo naše penzionerske dane daleko od prljave politike koja se još uvije vodi u našem gradu i manjem blentitetu.

Lipo li je...

Čini se da će ovo ljeto biti najtoplije od svih od kada smo se prije četiri godine preselili u Istru. Kuma Aida se počela kupati još sredinom aprila, Nera drugog maja, a ja nisam bio spreman da prvi put zaplivam sve do zadnjeg dana maja. Čak prije toga nisam imao želju ni da pokvasim noge već sam čekao da psihički budem spreman da se upustim u tu „avanturu“.

Temperatura mora me iznenadila. Već je dovoljno visoka da se u vodi može bez problema ostati dugo, čak i za ovakve kao što sam ja.

A kakav sam to ja najbolje oslikava jedan događaj iz davne prošlosti, koji mi pade na pamet, iz doba kada sam studirao na Tehničkom fakultetu u rodnom gradu. Kada sam se jednog prohladnog dana, dok sam s grupom raje s faksa išao ka fakultetu, potužio da mi je hladno, Dudo (Antun Sertić, koji je tada bio asistent), a koji je bio s nama, reče: „Pa šta se u tebi ima smrznuti?“ aludirajući na činjenicu da sam uvijek bio mršav, kao što je to i danas slučaj. A ja, takav kakav sam, svake godine sve ranije počinjem s kupanjem i ako se ovakav trend nastavi neću znati kada sezona počinje a kada završava. Izgleda da stalna upozorenja na global warming nisu izmišljotine naučnika kako nas to ovi koji su pokupili svu pamet na Internetu sada ubjeđuju.

Sezona u našem malom mistu se tek bliži, gostiju nema puno pa je prava divota izležavati se na plaži a da okolo imaš slobodnog mjesta koliko te volja. A uz to ne moraš previše brinuti da ćeš izgoriti na suncu jer temperature zraka su negdje oko 25-26 stepeni pa ne moraš tražiti hlada nakon nekoliko minuta sunčanja.

Dok se izležavam na dido's strand, kako unuke nazivaju glavnu plažu na kojoj se kupam, gledajući na hotel na poluotoku Verudela, na um mi često padaju riječi jedne pjesme Olivera Dragojevića. „Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat…“. 

I jeste „lipo“, samo da potraje.

Mošćenička Draga

 

Pripreme za turističku sezonu u našem malo mistu su u punom zamahu, domaćini sređuju svoje vile i okućnice, restorani i kafići koji zimi ne rade se jedan po jedan otvaraju, primjećuju se prvi turisti koji šetaju obalom i šetnicom zastajući da naprave pokoji fotos za uspomene. Dani su topliji i duži, uskoro će se moći „prebaciti“ na proljetnu i ljetnu garderobu.

Kume s eodlučile za sladoled

Iako smo u Istri već skoro četiri godine još je ostalo mjesta koje nismo obišli. Nekako nam žao da ostavimo ljepotu koja nas okružuje pa nerado sjedamo u auto kako bi se zaputili u obilazak Istre koja nas je lijepo primila i za sada nemamo razloga da se žalimo. A i nekako je mirno, nema napetosti i konflikata kao u starom kraju gdje političari konstantno podgrijavaju atmosferu svjesni da im je to sigurna karta na koju mogu zaigrati kako bi se održali na vlasti.

Prije desetak dana smo se ipak odlučili na jednodnevni izlet u Opatiju, poznato turističko odredište udaljeno od nas nekih sat i pol lagane vožnje kroz prekrasne predjele kako unutrašnjosti, tako i priobalne Istre. Društvo su nam činili kumovi Aida i Ferid koji su ove godine u svoju „ljetnu rezidenciju“ stigli ranije nego inače.

Dan je bio prekrasan, a vožnja istarskom obalom posebno ugodna. Nismo se nikuda žurili već smo odlučili da tokom puta svratimo u Mošćeničku Dragu, malo turističko mjesto na istočnoj obali Istre. Glavni put prolazi uz samo mjesto pa smo svratili da predahnemo, popijemo svoja makijata i prošetamo obalom, prije nego se zaputimo k našoj krajnjoj destinaciji.

Mošćenička draga, smještena oko lijepe šljunčane plaže nas je više nego prijatno iznenadila. U neka davna vremena to je bilo malo ribarsko naselje a sada je to popularna turistička destinacija u kojoj ljeti ljetuju mnogi. Plaža je lijepa, povelika, uz nju su smješteni mnogobrojni kafići i restorani, s lijepom šetnicom uz more koja vodi do još jedne, istina manje plaže. Iznad šetnice, pogled pada na luksuzne vile smještene na strmini, s velikim terasama s kojih se pruža prekrasan pogled na more i otoke u daljini. Očigledno je da su ovo malo mjesto neki s dubljim džepovima otkrili još davno i izgradili vile u kojima su uživali ljeti.

Nakon kavica i šetnje, krenuli smo ka svojoj krajnjoj destinaciji. Cesta nas je cijelim putem vodila uz samo more i ponovo smo zaključili kako smo u svemu onome što nas je snašlo imali sreću da nas sudbina na kraju dovede u ove prekrasne dijelove bivše nam domovine o kojima smo veoma malo znali i koji nisu bili na rutama kojima smo se kretali. Pitanje je da li bi ih ikada posjetili da nas ne prognaše iz našeg rodnog grada!

Nenad Stevandić

 

Banja Luka, grad u kojem je izvršeno najveće etničko čišćenje u Evropi zadnjih decenija, iz kojeg je istjerano pola „nepodobnog“ stanovništva, nikako da uživa u svojoj „čistoći“. Nepodobnih na ulicama grada gotovo da i nema ali izgleda da od toga oni koji u njemu sada žive nemaju neke velike koristi. Grad su preplavili i njime vladaju grmalji, običan svijet baš ne uživa u blagodetima „radova“ pojedinaca koji su dali svoj doprinos da se grad „očisti“. Samo vladajuća „elita“ liže prste jer se enormno obogatila i nikada joj nije dosta. Znaju oni dobro da je dovoljno da spomenu naciju i njenu ugroženost i obični smrtnici zaboravljaju sve drugo osim pripadnosti nebeskom narodu. Nije im bitno što je nezaposlenost velika pa mnogi traže kruha po mrskoj Evropi, a oni koji su ostali i imali „sreću“ da se zaposle, rade za mizerne plate bez ikakvih benefita i ne mogu si priuštiti mnogo toga što je na mrskom zapadu najnormalnija stvar.

Blentitet se stalno zadužuje kako bi podmirio osnovne financijske obaveze jer ono što prikupe od kojekakvih nameta nije dovoljno. Virus bolesnog nacionalizma je i dalje prisutan i održava se uz pomoć raznoraznih tribina, proslava, skupova, državne televizije, režimu naklonjenih medija. Malo, malo, ulice se zatvaraju zbog litija, policijskih parada, pliva se za nekakav krst, održavaju se kojekakve svečanosti (bilo državne, bilo vjerske) na kojima se veliča pobjeda u „obrambeno-otadžbinskom“ ratu, dijeli se ordenje i šakom i kapom, s govornica se stalno brani od nekakvog neprijatelja. Na facebooku veliki broj botova, lažnih profila, koji u nebesa dižu diplomiranog mesara iz Bakinaca i SNSD. Po njima, u blentitetu teče med i mlijeko. A kada se razboliš i moraš na pregled kod doktora, ili ne daj Bože u bolnicu, e onda para nema. Čekaj na preglede (ili idi privatno, ako imaš para), plati za lijekove, stavi nešto u kovertu zlu ne trebalo. Ali sve to nije problem, važno je da smo „svoji na svome“, da smo se riješili onih koji su nam smetali da dišemo čisti (srpski) zrak, makar često prekomjerno zagađen pa se preporučuje da se ne izlazi napolje ako se baš ne mora.

Sjećam se prvog skupa SDS-a održanog na Kastelovom ćošku prije više od 30 godina i govora Karadžića i Raškovića. Sjećam se dječačića kojeg je oduševljeni otac podigao na ramena da vidi one koji su im obećavali bolju budućnost (Rašković je već tada s tribine pio Unu kako bi ujedinio Srbe s obe njene obale), sjećam se tatinih riječi kada je sinčić lomio grančice drveta na samom ulasku u gradski park. Kada sam se okrenu i pogledao u njihovom smjeru otac je, valjda pretpostavljajući da nisam jedan od njegovih, glasno govorio sinu: „Samo ti to lomi sine, ionako će to sve jednog dana biti naše“.

Prošlo je od tog dana više od 30 godina, Rašković je već odavno otišao Bogu na ispovijest (ne znam kako je tamo prošao i da li je još uvijek žedan), Karadžić (osuđeni ratni zločinac), trune u haškim zatvorima, gradski park je pretvoren u pojilište za stoku, nepodobnih nema a gdje je dječačić s tatinih leđa nemam pojma. Ako je suditi po dobroti koja vlada na tim prostorima, vjerojatno je negdje u Evropi, radeći za mrske neprijatelje srpskog naroda jer mu tvorci čiste teritorije nisu donijeli blagostanje kojem su se njegov otac, i svi oni koji su zdušno podržavali bolesne nacionaliste (koji još uvijek vladaju gradom i blentitetom kojeg im je međunarodna zajednica poklonila), obećali.

Jedan od onih koji je direktno učestvovao u etničkom čišćenju grada i okoline i dalje slobodno šeta gradom, iako ovih dana malo opreznije. Ne slika se sa kalašnjikovim na gotovs kao na video klipovima koje je snimao po Kotor Varoši, kada je maltretirao nevine ljude i tjerao ih s njihovih vjekovnih ognjišta. Čak ne smije slobodno putovati po cijeloj Bosni i Hercegovini, već se mora skrivati ako želi da skokne do Beograda, jedine od rjetkih destinacije na kojoj je koliko-toliko siguran. Čak ni u Banja Luci nije najsigurniji već ima policijsku zaštitu koja ga štiti kako ga ne bi uhapsili pripadnici SIPE i sproveli u istražni zatvor u mrsko Sarajevu. Osuđen je za podrivanja ustavnog poretka države u kojoj je rođen i u kojoj živi, slijedeći sulude ideje diplomiranog mesara iz Bakinaca, koji je u sličnoj situaciji.

Nenad, ovih dana

Nenad Stevandić, predsjednik skupštine manjeg blentiteta, da je ikakve pravde, odavno je trebao biti u zatvoru zbog aktivnog učešća u etničkom čišćenju, protjerivanju muslimanskog i hrvatskog življa Banja Luke i okoline. Kako je do sada izbjegavao suđenje za etničko čišćenje je van svake pameti. Nije Stevandić bio običan vojnik koji je ratovao protiv svojih dojučerašnjih komšija i poznanika (neki su samo čekali pravi trenutak, a mnogi su bili natjerani), već je od prvih dana rata u Bosni obukao uniformu paravojne formacije tkz Srpskih obrambenih snaga (SOS) koje su maltretirale nepodobne, oduzimali im imovinu, bacali bombe ispred njihovih kuća i poslovnih prostora, poneke i ubijali. Nije imao hrabrosti da ide na front već je paradirao po gradu i okolnim  mjestima, glumeći heroja s automatom, znajući da su oni koje je proganjao nenaoružani.

Nenad, na radnom mjestu 1992.

Nadam se da će, kada ga uskoro liše slobode za ono zašto su njegov šef i on osuđeni, i njegovo učestvovanje u etničkom čišćenju doći na red. Jer, radi se o ratnom zločinu u kojem je bio jedan od važnih aktera. Za to postoji više nego dovoljno dokaza. Sam ih je pripremio snimajući se u sramnim akcijama SOS-a u Kotor Varoši, ne razmišljajući da bi ga to jednog dana moglo koštati.

Pravda je spora ali nadam se dostižna i vjerujem da će joj biti priveden i glavonja (da ne pretjerujem, odnosno da je to istina, dovoljno je pogledati neku od njegovih fotografija), koji još uvijek nekažnjeno šeta gradom. Bilo bi to pošteno prema desetinama hiljada onih koji su protjerani iz svoga grada a da to ničim nisu zaslužili.

Tata, pobijedila sam!

 

Upravo se vratih iz društvenog doma Pješčane uvale gdje se održava turnir u stolnom tenisu. Aldo, vlasnik restorana Lanterna je organizator ovog lijepog druženja koje je ove godine okupilo veći broj stolnotenisača iz Pule i okoline a i ja sam se prijavio na njegov nagovor iako mi tamo nije mjesto. Znam da je mala vjerojatnoća da dobijem koji set jer su grupe formirane na osnovu jakosnih grupa pa ja, kao onaj koji pripada onoj najnižoj nemam šanse da naletim na nekog s kim bih se mogao boriti za pokoji poen. Ali, nekoliko dana prije početka turnira, jedan od učesnika iz moje grupe otkaza učešće a onda se prije par dana javi i drugi, da ima temperaturu i da najvjerojatnije neće moći učestvovati. Tako se ja nađoh u situaciji da idem u drugi krug sa samo jednim odigranim mečom, gdje me je moj protivnik pomeo. Prema pravilima turnira sakupio sam osam poena iz dva predana meča pa ako se odustajanje učesnika nastavi možda stignem do finala!

Naravno, šalim se, jer me u drugom krugu čekaju oni najbolji a tu teško mogu osvojiti poen. Baš kao nekada, kada sam igrao s Kušmić Eskom, kojem nisam mogao vratiti niti jednu servu. Esko bi servirao i odmah bi postavio ruku s one strane stola na koju će moja loptica pasti jer je znao da je ja ne mogu vratiti zbog spinova koje je koristio pri serviranju. Iako sam bio totalni amater, Esko me je ubacio u ekipu stolnotenisača Elektrotehničkog fakulteta kako bih učestvovao na jednoj od Elektrijada, i to baš u Poreču, jedinom mjestu u Istri koje sam posjetio prije ovog zadnjeg rata.

Ovaj moj prolazak u drugi krug takmičenja me podsjeti na jedan događaj od prije nešto manje od trideset godina, u doba kada smo se uklapali u novi život u Americi gdje smo se obreli nakon izlaska iz Banjaluke. Djeca su išla u školu, bili među najboljim đacima, uključivala se u školske aktivnosti koje su uključivale i učestvovanje u raznim sportovima.

Tako je naša Sanja, koja i nije bila neki sportski tip, odlučila da učestvuje u takmičenju u košarci koje se sastojalo od ubacivanja lopte s linije slobodnih bacanja iako košarku nikada nije igrala. Bio je to, valjda, način, da se lakše uklopi u sredinu jer većina djece nisu bila previše sklona onima koji su došli sa strane. Sport je bio način da se lakše steknu prijatelji a Sanja je to, izgleda, shvatila.

Jedno kasno popodne sam je odvezao do škole koja se nalazi u blizini naše kuće, odmah ispod parka u koji smo prvih dana po dolasku u Ameriku odlazili da ubijemo dosadu jer u početku nismo imali nikakvog posla. Neru i mene, osoba zadužena za pronalaženje posla u humanitarnoj organizaciji koja nam je bila sponzor, nije zaposlila u trgovine da punimo vreće kupcima, ili u hotele, da pospremamo krevete i radimo u vešeraju, što su bila glavna zanimanja izbjeglica kao što samo i sami bili, već nam je rekla da budemo strpljivi, da ćemo zbog svoje struke, znanja i iskustva sigurno naći posao u struci. Zbog toga smo imali puno slobodnog vremena a u lokalnom parku je bilo nekoliko igrališta gdje smo ubiti vrijeme.

Sanju sam ostavio pred ulazom u školsku dvoranu uz dogovor da nas nazove kada se takmičenje završi. U to doba nije bilo mobilnih telefona ali je bio telefon u školi s kojeg nas je mogla pozvati kada bude spremna da ide kući.

Prošlo je više od dva sata, nad Carnegiem se već spustio mrak kada zazvoni telefon.

„Tata, dođi, pobijedila sam!“ s druge strane je dolazio uzbuđeni Sanjin glas. „Moraš potpisati dozvolu da mogu ići na takmičenje škola! Dolazi brzo, čekaju te da potpišeš!“

Ja se čudim, otkud da je ona pobijedila kada znam da nije vježbala ubacivanje lopte u koš, a i onda kada smo ubijali vrijeme na košarkaškom igralištu jedva da je mogla dobaciti do koša. Možda je vježbala u školi, pomislih, ali mi je opet sve bilo čudno. Nemoguće je da je toliko napredovala da bi sada išla na takmičenje škola. Pa valjda u njenoj školi ima drugih djevojčica koje su bolje od nje, a možda je to bila samo puka sreća.

Sjedoh u kola i odvezoh se do školske dvorane. Tamo me dočeka neki čovjek s nekim obrascem u ruci, reče mi da je Sanja druga u ubacivanju lopte u koš i da moraju imati moju suglasnost da može ići dalje na takmičenje ako djevojčica koja je pobijedila bude spriječena. Nisam se raspitivao o detaljima, potpisah papir ne gledajući šta na njemu piše i nas dvoje odosmo do auta. Večer je bila prohladna pa na brzinu uđosmo u auto, okrenuh ključ u bravi i krenusmo nazad kući. Kada sam se izvukao s parkinga i popeo na cestu koja vodi uzbrdo pored parka, upitah je.

„Sanja, čestitam! Reci mi kako si to uspjela? Nisam te vidio da vježbaš košarku a ti druga!“

„Eto, uspjela sam. Ako ona djevojčica ne bude mogla ići, idem ja!“ nastavi Sanja, još uvijek sretna zbog svog uspjela.

„Čestitam, baš mi je drago. Pa koliko vas je učestvovalo?“, upitah.

„Samo nas dvije“ reče Sanja mrtva hladna, kao da to uopće nije važno. Ona je druga i ima šansu da ide dalje. A ja mislio da je to bilo pravo takmičenje u kojem je ona, da li zbog sreće ili je možda posjedovala neki skriveni talent za koji nismo znali, uspjela da se izbori za drugo mjesto iako to od nje nitko nije očekivao.

To njeno oduševljenje i razmišljanje mi je palo na pamet dok sam se vraćao iz male dvorane društvenog doma Pješčane uvale nakon „prolaska“ u drugo kolo takmičenja. Evo i mene, u ovim poznim godinama da osvojim koji trofej samo da ostali odustanu od takmičenja ili se porazboljevaju. Čovjek treba biti optimista, što ja uglavnom nisam. Valjda je trebalo proći sedamdeset i kusur godina da to shvatim.