Iako smo u USA živjeli preko 27 godina neke od aspekata života u
najrazvijenijoj državi svijeta nismo osjetili. Ja, zbog toga što sam radio na
fakultetu, gdje se dinamika američkog života manje osjeti, a ni Nera, naročito
zadnjih godina, radeći u Westinghousu, kompaniji koja ju je jako
podsjećala na Profesionalu. Radilo se od devet do pet, nikad subotom ni
nedeljom, a jelo se kod kuće kada bi se vratili s posla, kao što je to bilo i u
starom kraju. I godišnje odmore smo koristili kao nekada, u komadu, obično
koristeći ih da „skoknemo“ do starog kraja.
Znali smo da mnogi Amerikaci žive drugačije, radeći više poslova, vikendi
za njih nisu imali nikakvo značenje a godišnje odmore, ako su ih imali, bi
koristili više puta po par dana iz straha da ne ostanu bez posla. Taj američki
način života smo imali prilike upoznati nakon samo par dana našeg boravka kod
kćerke.
Sanja već sedam godina ima privatni biznis koji od prvog dana stabilno
raste i sada je to već ozbiljna, uspješna firma s desetak stalno zaposlenih,
pet-šest stalno angažiranih kontraktora i velikim brojem onih koje angažira po
potrebi. Korisnici njenih usluga su i neke velike kompanije kao što su Nike
i facebook a krajnji proizvodi photoshootova, koji su sastavni
dio posla firme, se često objavljuju na ogromnim displejima Times Squarea
u New Yorku. Za photoshootove ponekad angažira i poznatije modeli
koji svoje usluge dobro naplaćuju. Kontraktori, koje angažira po potrebi, su raznih
specijalnosti, od onih koji smišljaju priču vezanu za promociju proizvoda (jer
u USA za sve mora postojati priča), fotografa različitih specijalnosti, stilista,
garderobera, čak i advokata koji su zaduženi za ugovore kako bi sve bilo po
veoma strogim kalifornijskim zakonima. Organizacija snimanja je veoma složen, intenzivan
i dinamičan posao i zahtijeva brzo donošenja odluka, ponekad ček u zadnjem
momentu.
Još prije nego smo stigli u LA kćerka nam je rekla da su do kraja
godine planirana dva photoshoota i da bi voljela da i mi prisustvujemo
jednom od njih da vidimo kako to sve izgleda. Taj na koji smo mi trebali ići je
planiran u Joshua Tree National parku, mjesto u kojem se susreću dva
pustinjska eko sistema: Mojave i Colorado. Za nas je to bila
šansa da obiđemo park, koji svake godine privlači priličan broj turista, a
istovremeno bih imao priliku da upoznam neke od djevojaka koje rade za nju i s
kojima sam veoma često u kontaktu jer za kompaniju obavljam razne poslove: od
obračuna plata i plaćanja računa, do vođenja poslovnih knjiga i komuniciranje s
raznim državnim institucijama.
U početku nisam bio voljan da se vozim tri-četiri sata do mjesta
gdje će se snimanje obaviti i da dijelim iznamljenu kuću s više nepoznatih
osoba, ali i zbog vremenske razlike od devet sati koja me je prvih dana držala ošamućenim
ali sam na kraju pristao. Plan je bio da od kuće krenemo uveče dva dana prije photoshoota,
kako bi izbjegli gužve na cestama, da na odredište stignemo za oko 3 i pol
sata, da prije spavanja uživamo u zvjezdanom nebu koje je u parku očaravajuće.
Sutradan bi obišli park a naredni dan bi otišli da prisustvujemo photoshootu.
Tokom dana Sanja je bila jako zauzeta dogovarajući detalje vezane
za photoshoot pa je vrijeme planiranog polaska prošlo. Plan se
promijenio. Krenuli bi iza ponoći jer je tada saobraćaj najslabiji a onda bi
dio dana odspavali. Ni to se nije ostvarilo. Sanja je do dugo u noć dogovarala
detalje sa svojom ekipom i nekim od učesnika photoshoota pa je na kraju
dogovoreno da idemo slijedeći dan oko podneva.
Podne je prošlo a mi smo još bili u njenom stanu. Krenuli smo tek
negdje oko 2 i 30 poslije podne, nakon što smo iznajmljeni Bronco
natrpali svime i svačim. Na ulicama i autoputevima Los Angelesa se već
počela gužve. Svakim kilometrom se broj auta na cesti povećavao a zastoji su
bili sve češći. Vozili smo se već više od dva sata a da nismo izašli iz grada.
Trebalo je nešto pojesti. Sanja reče da nemamo vremena jesti u restoranu već da
ćemo nakratko izići s autoputa i svratiti u In-N-Out Burger koji ima
odlične hamburgere ali da nećemo ulaziti već ćemo koristiti Drive-Thru. Ideja
mi se nije svidjela jer američku brzu hranu nisam volio i samo sam nekoliko
puta u 27 godina zagrizao u okruglu spužvastu kiflu s neukusnim komadom nečega
što liči na meso. Drive-Thru nisam nikada koristio, čak sam žalio
Amerikance koji nisu imali vremena da sjednu u restoran pa da barem jedu onako
kako smo to mi navikli. A evo danas, nakon što sam bio uvjeren da je život u
Americi iza mene, po prvi put ću imati priliku da na svojoj koži osjetim kako to
izgleda jesti u autu, na brzinu, jer se žuri na posao ili s posla, jer se nema
vremena.
In-And-Out Burgeru posao očigledno dobro ide jer je red auta u Drive-Thru bio
jako dugačak. Negdje na pula puta do prozora na kojem se plaća dočekala nas je
djevojka s tabletom u rukama koja je primala narudžbe. Na taj način bi naručeno
jelo trebalo biti spremno kada stignemo do prozora za naplatu jer je sve
organizirano tako da se izgubi što manje vremena. Nakon desetak minuta smo
stigli do prozora za naplatu a na drugom su naši hamburgeri već bili spremni.
Pokupili smo ih a ja sam uspio izmoliti kćerku da ne jedemo dok vozi već da se
parkira, da na miru jedemo i da onda krenemo dalje makar izgubili nešto
vremena.
Hamburger je, moram priznati, bio zaista odličan i ne bih se
ljutio ako bih ga još koji put pojeo ali ne sjedeći u autu, već za stolom,
polako, kao što do doliči čovjeku.
Nakon što smo završili s jelom, vratili smo se na autoput koji je
i dalje bio zakrčen. Noć je već pala a mi nismo bili ni blizu odredišta. Kćerka
je cijelo vrijeme telefonom razgovarala s ekipom koja je bila angažirana na photoshootu.
Nekada bi to bile djevojke zaposlene u njenoj firmi, nekada kontraktori koje je
angažirala a čuo sam kada je razgovarala i s jednim od šefova iz Nikea
koji je, nakon što su par mjeseci dogovarali šta će se raditi, izašao s nekim
novim idejama. U jednom momentu se javila djevojka iz Portlanda, koja također
radi za firmu, koja je, zbog nekim izmjena u zadnjem trenu bila na puta za
aerodrom kako bi sutra ujutro stigal na mjesto snimanja. Uz put je moralo
svratiti u Nike da pokupi neke stvari potrebne za snimanje. Sanja joj je
davala posljednje upute, kao i djevojkama koje su planirale da iz Los
Angelesa krenu poslije ponoći. Sjedeći pored nje u autu za vrijeme vožnje
za Joshua Tree National park sam polako počinjao dobijati sliku o kakvom
se biznisu radi i šta se sve mora uraditi da se dobije krajnji proizvod. Iako
sam već više godina uključen u njen bizinis, nisam bio svjestan koliko je
cijeli proces kompleksan. Ponekad bih se znao naljutiti što neke stvari moram
raditi u zadnji momenat jer nisam dobio sve informacije koje su mi potrebni,
što neke informacije nisu potpune a za ovih nekoliko sati mi je postalo jasno
da je gotovo nemoguće sve uraditi kako treba i na vrijeme.
Nakon izlaska iz LA-a zašli smo među brada, saobraćaj je bilo
manje intenzivan ali još uvijek je auta na cestama bilo mnogo više nego sam na
to navikao. Amerika je to u kojoj život ne prestaje, čini mi se, nikada. Na
odredište, iznajmljenu kuću s pet soba u mjestu 29 Palms smještenu unutar
parka, smo stigli poslije deset. Iako je na vani bilo mračno primijetio sam da
se nalazimo u pustinjskom ambijentu. Raslinja oko kuće gotovo nije bilo a svuda
okolo je bio pjesak. U ulici sam primjetio i druge kuće slične našoj. Sve su to
bile prilično niske prizemnice namijenjene za iznajmljivanje turistima. Niko
nas nije dočekao a Sanja je imala šifru za ulazna vrata i za minut-dva smo se
našli u prostranom, ukusno namještenom dnevnom boravku koji je bio spojen s
kuhinjom i trpezarijom. I sobe su bile ukusno namještene. Unutra je bilo
prijatno toplo za što se pobrinulo automatsko grijanje. Kćerka nam reče da
izaberemo sobu koja nam najviše odgovara. U ostale će se smjestiti djevojke iz
njene firme kada stignu na odredište.
Prije nego smo otišli na spavanje morali smo istovariti sve što
smo natrpali u iznajmljeni Bronco. Bilo je tu svega i svačega: od hrane,
flaširane vode, do Nike proizvoda koji će se koristiti na photoshootu.
Nešto kasnije su stigle dvije
djevojke a ostale su trebale stići ujutro, neposredno prije početka posla. I
one su unijele tonu stvari tako da se dnevni boravak vrlo brzo pretvorio u
skladište svega i svačega. Sanja je i dalje uglavnom bila na telefonu
dogovarajući posljednje detalje. Djevojke su raspakivale i razvrstavale
doneseno kako bi sve bilo spremno za sutra. Ujutro su svi morali biti na mjestu
snimanja prije svitanja i ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Snimanje je
trajalo samo jedan dan i ništa se nije moglo odgoditi za kasnije. Organizacija
je morala biti savršena.
Otišli smo na spavanje prilično kasno uz dogovor da će nam Sanja
ostaviti jedan od iznajmljenih auta kako bi mogli obići park prije nego što
navratimo do mjesta snimanja.
Kada smo ujutro ustali kuća je bila prazna. Kćerka i njena ekipa
su davno otišli i pokupili sve što im je trebalo. Mi smo u miru polako
doručkovali i onda pošli da obiđemo park. Ključevi od jednog od auta su
ostavljeni za nas i samo je trebalo vidjeti kuda da idemo. Uz pomoć mape parka
i Google Maps smo napravili plan. Jedan od ulaza u park se nalazio u
našoj blizini a nakon toga smo trebali slijediti glavnu cestu koja je vodila
kroz park. Na više mjesta su bila označena parkirališta i samo smo trebali odlučiti
gdje ćemo stati jer je park prostran i za jedan dan ga ne bi mogli obići.
Auto koji nam je ostavljen je bio neki od novih Ford SUV-a, model
koji mi nije bio poznat. Prepun elektronike, gdje gotovo sve kontrolira
računar, bio je za mene totalna nepoznanica. Jedva sam skužio da se umjesto
mjenječa koristi dugme, slično onome kojim smo nekada na radiju birali stanice,
a sjedište, koje je za mene bilo predaleko udaljeno od pedala, se automatski
podesilo prema mojoj veličini kada sam pritisnuo dugme za start. Čak sam imao
problema da pronađem kako se upravlja staklima vrata a većinu drugih kontrola
nisam pokušao ni tražiti. Iako mi tehnologija nije strana pitao sam se kako se ovim
tehnološki promjenama koje se dešavaju svakodnevno prilagođavaju starije
generacije. Ako se razvoj nastavi sadašnjom brzinom sumnjam da bih za koju
godinu bio u stanju da sjednem u auto i odvezem se tamo kamo sam naumio.
Većinu dana smo proveli obilazeći Joshua Tree National park
a nakon što smo nešto pojeli za ručak odvezli smo se do mjesta snimanja. A ono se
nalazilo 20-tak kilometara udaljeno od kuće gdje smo odsjeli, na mjestu u parku
na kojem se skuplja so. Do njega smo došli vozeći se kroz pješčane predjele u
kojima se, tu i tamo, mogla primijetiti pokoja kuća. S glavnog puta smo
skrenuli na neasvaltirani put koji nas je doveo do mjesta gdje je ekipa, koju
je kćerkina ekipa angažirala, upravo završavala posao. Na košarkaškom
igralištu, koje je za potrebe snimanja napravljeno na dijelu na kojem se
skupljala so, fotografi su pravili zadnje snimke. Okolo su se vrzmali ostali spremni
da se, po završetku snimanja, bace na posao pakovanja opreme i uklanjanja
košarkaškog terena. Dok sam se upoznavao s ekipom, pokušavao sam da shvatim
zbog čega je za reklamu jednih običnih patika bilo potrebno praviti košarkaško
igralište, i to baš na mjestu u pustinji na kojem se skuplja so, i za to
potrošiti priličnu svotu novca. Životna je to filozofija koju teško mogu
shvatiti i prihvatiti. Ali tako se to radi u najrazvijenijoj državi svijeta
gdje je profit glavna životna filozofija.
|
Na mjestu snimanja I Ella je bila s nama. Zbog autorskih prava nisam smio slikati šta se oko nas događa |
|
Sanja na telefonu, kao i obično |
Mjesto snimanja smo napustili ostavljajući ekipu da radi svoj posao
a mi smo se vratili u našu iznajmljenu kuću da Nera pripremi večeru za kćerkinu
raju. Znali smo da će doći umorne i gladne i da će im domaće pripremljena hrana
dobro doći. Djevojke su stigle kada je noć već odavno pokrila park. Tokom
večere smo se bolje upoznali s njima i kroz razgovor saznali mnogo o poslu
kojim se bave. Sve su to mlađe djevojke pune enegrije koje vole ono što rade.
Život im je dinamičan, pun izazova, a to je ono što mlađoj američkoj generacije
paše. Poredeći život moje generacije s njihovim, shvatio sam koliko se svijet
promijenio i koliko smo mi, u onoj našoj državi, živjeli jednim relativno
mirnim životima, bez stresa i velikih izazova, jer ih i nije bilo.
|
U iznajmljenoj kući poslije završetka snimanja |
Nakon večere djevojke su se bacile na pakovanje stvari koje su
donijele s mjesta snimanja. Bilo je tu jako puno Nike proizvoda koje je
trebalo složiti u kutije i slijedećeg dana poslati natrag u Portland.
Dogovaralo se ko će šta uraditi, kada će ko krenuti nazad, ko će odvesti pakete
do poštanskog ureda... Mi smo otišli na spavanje a djevojke su ostale radeći
svoj posao.
Ujutro, kada smo ustali, neke od djevojaka su već bile otišle.
Nakon doručka, i posljednje dvije djevojke su sjele u svoj SUV i krenule put Los
Angelesa. Sanja i mi smo ostali da provjerimo da ništa nije ostavljeno u
iznajmljenoj kući, da spakujemo preostale kutije u naš auto i da se, nakon
svraćanja u lokalni poštanski ured, i mi zaputimo nazad. Bilo je već prošlo 12
kada smo napustili kuću, dok je ekipa za čišćenje čekala da odemo. Dan je bio lijep
a na cesti nije bilo previše vozila. Sanja je i dalje provodila dosta vremena
na telefonu jer se sav posao nije završio završetkom snimanja. Ja sam promatrao
okoliš, primjećujući neke stvari koje su mi promakle u dolasku jer je, kada smo
dolazili, već uveliko bio mrak. Krajolik je bio zanimljiv, s planinama u
daljini na kojima se bijelio snijeg, turbinama za proizvodnju električne
energije...
|
Na putu kući |
Kako smo se približavali Los Angelesu broj vozila se
povećavao da bi uskoro sve četiri trake bile poprilično pune. Ponekad bi se
saobraćaj usporio ali smo se ipak, malo po malo, približavali kući. Vrijeme je
prolazilo, ogladnilo se, pa smo opet odlučili da svratimo na hamburger. Opet je
to bio Drive-Thrue, opet je red bio veliki i opet smo jeli u autu.
Amerika je to, teško ju je promijeniti. Čovjek se mora prilagoditi ako ne želi
da si život učini još težim.
U stan smo stigli u samo predvečerje. Jedan naporan ali zanimljiv
izlet se primakao svom kraju. Odlazeći umoran u krevet nisam mogao da se ne
prisjetim Pješčane uvale i našeg lagodnog života u sredini koja se još uvijek opire
uticajima sa strane. A dokle će tako biti, teško je reći. Jer američki način
života se širi svuda i samo je pitanje vremena kada će stići i u naš kraj.