Sloboda...

Godine neumitno prolaze i slažu se jedna na drugu sve brže i brže da se ponekad i sami iznenadimo kada o tome počnemo razmišljati. Čini mi se da su mi dani dok sam bio djete bili beskonačni a zadnjih godina dok trepnem, eto večeri. Možda je tome razlog mnogo više obaveza koje traže vrijeme i život koji je ovdje u Americi mnogo kompliciraniji nego što je bio u „Titinoj“ Jugi.

Upravo zbog tih obaveza mi je drago kada čujem da je neko od nas uplovio u mirnije vode kao što je to danas sa mojom školskom Emirom. Danas joj je zadnji radbni dan, a od sutra, sloboda... Nema više ustajanja u rano jutra, nema dugih vožnji bez obzira da li je prolom oblaka ili je upeklo popodnevno sunce, nema strahovanja od otkaza.

Od sutra počinje novi život.

Za one koji to ne znaju, Džindići će se skrasiti na Floridi, u mjestu Boka Raton na atlantskoj obali. Vjerujem da će nam se Emira javiti pokojim prilogom kako bi nam dočarala penzionerske dane a potajno se nadam da ću jednog dana imati priliku da se i sam uvjerim kako moji prijatelji provode dane kada je glavni problem kako potrošiti slobodno vrijeme.

Emiri upućujem iskrene čestitke povodom ovog značajnog događaja a Džindićima želim da dobro isprazne američku penzionu kasu.

Banjalučki susreti - St. Louis 2013.

Kraj maja. St. Louis. Sinonim za druzenje banjalucana i njihovih prijatelja u ovim americkim sirinama i duzinama. Desilo se druzenje i ovaj put.

Banjalucki susreti St. Louis 2013. 

Nije bilo puno reklame ni promocije bilo koje vrste. Pokoja slika na FB  i rubrika na ‘Kajaku’. Nije bilo ni puno posjetilaca, cak i mnogi stalni nisu dosli. Svako ima svoje prioritete. Ja znam da mi je posebno zao sto Sehici iz Detroita nisu dosli jer evo, vec drugu godinu izostaju zbog zdravstvenih problema, a cak i karte kupljene budu.

Prvi susreti neke davne godine  su poceli tako sto je organizovano vece u restoranu jedne subote uz praznik Memorial Day tako da sto vise ljudi moze stici, a da ne uzimaju dodatne dane. Vremenom, prerastose susreti u dve veceri u restoranu , pa se dodalo dnevno druzenje u parku, a sad je to vec tri veceri. Prvo, petak navecer u kafic Vivid, pa onda ti sto su bili u kaficu, budu pozvani da sutradan popodne navrate kod Cerica na rucak uz obavezne cevape i sarmu,  onda ide navecer zabava u restoranu Grbic, pa nedeljom u  park, onda drugo vece opet u retoran Grbic i na kraju, u ponedeljak,  jutarnja kafa i dorucak kod ‘Sume‘ prije odlaska. Naravno, sve je individualno pa mnogi koriste dolazak za upoznavanje grada i znamenitosti, drugi obilaze familiju, a treci odmaraju ili idu u kupovinu. Oni sto dolaze prvi put, ponekad ostanu razocarani jer ne bude sve kako ocekuju . Ti se onda obicno vise ne vracaju, drugi, koji uspiju osjetiti taj neki specifican fluid pocnu dolaziti kad god mogu.

Sve je do nas samih. 

Mnogi gosti vec godinama dolaze u isti hotel, jedan od Hilton-a. BL gosti se smjeste, zahvaljujuci Nerki, u jednom aneksu kraj hotelskog bazena. E, taj bazen i banjalucki gosti su posebna prica. Oni, poslije zabave u restoranu Grbic,  nastave sve do sitnih sati zabavu na hotelskom bazenu. Prije povratka u hotel obavezno svrate u neku od nasih pekara, kupe vruce pite i vruc kruh a onda se sve lijepo poreda na papir, uz bazen, donesu se kolaci i pice iz soba i teferici onako polagano, da se ne bude drugi gosti, oni s malom djecom i oni stariji koji ne mogu izdrzati tempo.

Mi obicno stizemo subotom kod  Cerica, tako izostavljamo Vivid. Sad vec jedva izdrzimo i dvije veceri ‘harlanja’ pa ne mozemo sebi priustiti i trecu noc. Godine. 

Da ne bih ponavljala svake godine isto, samo cu opisati nekoliko ovogodisnjih detalja koji, predpostavljam, mogu opisati atmosferu.

 Za vrijeme dok smo mi bili na izletu u parku, jedna grupa se ‘iskrala‘ i otisla da posjeti Pibu Delica. Ime mu, vjerujte mi ne znam. Uvjek samo nadimak. Imao je Pibe mozdani udar u aprilu, a za jednog sedamdeset i plus godisnjaka oporavljao se odlicno.  Medjutim, nije dosao sa svojom Zinkom na zabavu kod Grbica. Nedostajali su nam svima. Zato se jedna grupa odvojila, bolje reci iskrala i otisla da ih posjeti i da im kaze da mislimo na njih, da nam ne dostaju. Ne trebam pricati kako su se domacini obradovali. Kad su posjetioci vidjeli da je Pibe bolje, uspjeli su ga nagovoriti da dodje navecer barem malo u restoran, zbog drugih.

 Kako Zinka vec odavno nije dobrog zdravlja, ona nije mogla, ali je Pibe, onako sa walkerom ispred sebe stigao. i odpjevao nam par divnih sevdalinki. Kucalo je tad samo jedno srce u cijeloj sali. Bilo je naravno i suza.

Prije, ili mozda poslije, ne sjecam se vise,  pozeljelo se Esadu Cericu-Zaji, vrijednom i cestitom domacinu i ucesniku u organizaciji svih susreta,  sretan odlazak u penziju sa velikom slikom – kolazom fotografija napravljenih tokom ovogodisnjih susreta (opet Baisina zasluga) , zatim je bilo i cvijece za specijalne goste mostarce, Enisu i Izu Droce, prijatelje Ceric familiy a sad vec prijatelje svih banjalucana koji dolaze u SL, jer vec deset godina dolaze na susrete, zatim za Enesa Sljivu za rodjendan, pa onda je Sule krenuo sa knjigama (na nasem jeziku) da se zahvali Maifu za pomoc kod pecenja cevapa, EMSA firmi  jer nas svake godine hrane…   nazalost, ne mogu se sjetiti ni ko je sve dobio te male ali zlata vrijedne knjige, a ne mogu  se sjetiti ni kojim povodom, bilo je nekako previse uzbudjenja  a stara glava. Bilo je i jedno veliko hvala gazdi tj. Sulji Grbicu, vlasniku restorana sto nas trpi ovake kakvi jesmo, sto nam svake godine pruza gostoprimstvo u svom restoranu i izlazi u suret nasim musicama. Bilo je tu i recitovanja i pjevanja , svega sto cini surete posebnim.

Vjerovatno sam puno toga zaboravila spomenuti. Ipak jedno necu,  a to je da su sureti i ove godine ucinili ono po meni, najvaznije. Zblizavanje banjaluckih bisera rasutih po svijetu. Ovaj put srele su se nasa komsinica Zejna  i njena drugarica iz djetinjstva pa su u parku njih dvije sjedile same, odvojene od sve frke oko njih i pricale….pricale…  susreti kao njihov  su njajdragocjeniji dragulji u niski lijepih dogadjaja na St. Louis druzenjima.

U zadnje vrijeme je oko SL susreta bilo mnogo nekakvih ruznih ‘igara’ oko organizacije, ali su susreti svaki put uspjeli pa cesto, mi sto dolazimo, jedva da smo ikad sta primjetili. Ove godine je izgleda bilo nesuglasica i vise nego inace. Ipak, susreti su prosli kako se samo pozeljeti moze. Mozda je najvise ‘gurala’ tu neku dobru fibru Baisa Talic-Domazet. Uz nju, ja bih jos spomenula Zaju, koji je, iako najstariji medju organizatorima i penzioner za koji dan, bio svagdje gdje su ga trebali i u trenutku kad su ga trebali. Prije izleta u parku, on i Skic su otisli i na groblje da stave cvijece na grobove onih kojih vise nema medju nama, a nekad su bili redovni posjetioci susreta.

Ostale vriijedne organizatore koji su svojim angazmanom doprinjeli da susreti prodju onako lijepo i bez problema necu pominjati, ali im kazem svima jedno veliko hvala za jos jedne divne susrete.

 Posebno mi je drago sto mi se cini da su  SL susreti banjalucana vec pustili duboke korijene  i da se nece tako lako ugasiti. Bez obzira na sve probleme koji se pojave, naci ce se neko ko ce ‘pogurati’, animirati sledeceg nekog, taj drugi nekog drugog …  i eto opet novih susreta na radost svih onih koji zele doci i koji dolaze.

'Ljubav  pobjedjuje' bi trebao ubuduce biti moto SL susreta jer se samo zahvaljucjuci ljubavi odrzavaju i traju.

Emira

P.S. Prema Emirinoj preporuci, pokrao sam slike sa facebook-a u nadi da se vlasnici neće naljutiti.

Picasso

Odgadjam ga vec dulje vrijeme. Hocu ga cistog, samo za sebe,  bez  dlakavog i cupavog uplitanja medija..  Ali zaskoce me makar i posredno. Ivu ja isto volim, ali onakvog  banjoluckog, Sejinog, mladog i zgodnog, neizblaziranog, sa buketom bijelih ruza  na crnoj polituri klavira Doma kulture. Hajde, kazem sebi, procitacu ga, nije Picasso. Kad ono, Ivo seta cucka po Klovicevim dvorima, a sa zidova  ga gleda i vjerovatno se pita zblanuti Picasso,  je li bar ponjeo vrecicu i lopaticu ako se cucku prikaki? Zar i ti sine Pogorelicu ?

Vidim ja da bi se mogla dogoditi jos koje kava zagadjenja, pa pozurih sinoc  dok nije postalo jos otuznije.

Podijelili dovitljivi Francuzi  fundus  na dva dijela pa ga uputili na put po svijetu da ga taj isti sacuva dok oni maticnu galeriju obnavljaju, a usput ce bome nesto i zaraditi. Ne razmecu se nasi mediji previse cinjenicom da je nas zapao onaj dio fundusa predvidjen za sitne ribe.  Ali Picasso je Picasso, nametljiv, izazovan i danas i kad se samo potpise.

Ne znam zasto pratim pricu mlade voditeljice prilagodjenu sirokim narodnim masama… malo plave i ruzicaste faze, malo tehnike, malo stilova i puno ljubavnica…sve to vec odavno znam. Mislim, nesto sam  ipak propustila. I jesam. Svatih to kad nas voditeljica upozori na sjene na zidu koje je odasiljala broncana skulptura trudnice. Lijeva sjena je odslikavala zenski lik, a desna muski. Je li to jedna od onih dosjetki o kojima je govorio onaj dlakavi i cupavi, ne shvacajuci da time samo unizava jadnog Bucana postavljajuci mu tako visok reper? Odlican si ti Bucanu, voljela bih imati tvog lisnatog cucka. Ali nisi genijalan.

I ako je Picassov opus ogroman, ustvrdicu da mi je prilicno poznat, sto iz literature, sto iz brojnih evropskih galerija. Ovog puta sam tragala za zicama i ostalim metalnim otpadcima koje je slikar i skulptor trazio po smetljistima i davao im novi zivot. Nista. Moracu opet na izlozbu, ovu, a mozda i na eventulne druge ako bude prilike. Picassa nikad dosta.

Nada

ZGB 25.05.2013.

PS: Ispricavam se eventualnim citateljima ovog teksta  sto sam ga protkala nekim opaskama poznatim samo poznavateljima ovdasnjeg kulturnog miljea.

28.05.2103. - Sliku-plakat za izlozbu poslala Niskana umjesto komentara.

Nekad bilo, sad se spominjalo

Parada za Dan mladosti, godina 1957., učenici O.Š "Filip Macura"

 

Dvadesetpetog maja, Dana mladosti, prisjećaju se mnogi, s razlogom. Sjećanja su to na lijepu mladost, druženja, bezbrižnosti, jednom riječju, na lijepa stara vremena pod „diktaturom“ osobe kojoj je taj praznik bio posvećen. O dvadesetpetom maju sam već  pisao par puta a današnji povod je ova lijepa slika koju mi je prije više od mjesec dana poslala Amila Bajrić, naša sugrađanka na „privremenom radu“ u Švedskoj.  

Dan mladosti je bio praznik koji smo mi, djeca, školarci, očekivali s posebnim oduševljenjem jer su se na taj dan u našem gradu organizirale parade na kojima su mnogi od nas učestvovali. Prije nekoliko godina sam kao sjećanje na ovaj praznik objavio sliku raje iz osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“ a na današnjoj su to djevojčice i dječaci iz osnovne škole „Filip Macura“. Slika je snimljena davne 1957. godine. Bilo je to doba kada su se sve škola u gradu pripremala za paradu koja je prolazila ulicom Maršala Tita, na čijim bi se trotoarima okupilo gotovo sve što je moglo hodati. Svaka škola je imala osobu zaduženu za paradu od čije mašte je zavisilo kako će se škola predstaviti. Eto, nekome u mojoj školi je jedne godine palo na pamet da bi crnci iz Afrike mogli privući pažnju posmatrača pa smo nas devet bili „obučeni u crnačke uniforme“: premazani  po licu i tijelu nekakvom crnom bojom,  s perikama na glavama i kopljima u rukama, i plesali neki ratnički ples u ritmu bubnja na koji je „stručno“ udarao moj školski drug Pejo. Više se ne sjećam od čega smo pravili perike ali znam da su izgledale prilično dobro. Koplja smo pravili sami, od odsječenih grana na čiji vrh smo natakli špic napravljen od mekanog lima neke od konzervi hrane iz tog doba. Imali smo mi i lava umotanog u mrežu, koji se u svom kostimu kuhao pod suncem toplog majskog dana dok smo mi na sebi imali samo kupaće gaćice pa nam je bilo lakše. Ne sjećam se ko je bio autor ideje da se naša škola ovako predstavi (čini mi se, pokojni nastavnik likovnog Duško Simić) ali to više i nije važno. Važno je bilo privući pažnju a čini mi se da smo to uspjeli što nam je bilo izuzetno drago i na što smo bili ponosni.

Djevojčicama i dječacima sa Amiline slike vjerojatno nije bilo teško skinuti kostime kada su se vratili kućama ali smo zato mi platili cijenu našeg „uspjeha“. Crna boja, koja se pod suncem prosto uvukla pod kožu, teško se skidala i trebalo je dosta upornosti, raznih sapuna i vremena da od crnaca ponovo postanemo Titovi pioniri, oni na kojima je ležala budućnost naše nekadašnje domovine.

Slavili smo taj praznik iskreno (bar sam tada imao taj osjećaj), misleći da će tako biti zauvijek. Mnogi Titovi pioniri su kasnije postali mladi SKOJ-evci,  a nakon toga su napredovali, i na partijskoj, i na društvenoj ljestvici. Parade su se u gradu održavale još neko vrijeme i onda su jedne godine prestale.  Kako i zašto, ne znam.  Da li je ljubav prema „diktatoru“ ishlapila ili je nešto drugo u pitanju, teško je reći. Mnogo kasnije, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, Titovi pioniri su potpuno isčezli a od te nekada perspektivne mladosti i budućnosti zemlje regrutirali su se borci za samo svoju naciju, koji su odjednom, preko noći, skinuli maske koje su godinama nosili i pogazili sve ono u šta su se godinama kleli. Tako su neki od nekadašnjih crnca, pahuljica, ribara i ostalih jednog dana postali uzdanice samo svoje nacije, zaboravivši na doba bezbrižnog druženja i nevine mladosti. Neki drugi nekadašnji crnci, pahuljice i ribari su zbog onih prvih završili razasuti po svijetu, gdje nekima danas ne trebaju parade da bi vidjeli prave crnce i lavove.

Ovih dana čitam da je, povodom Dana mladosti, i u „evropski grad“ Banjaluku stigla Titova štafeta, kao u naše dječačko doba. Iz vijesti na Internetu nisam mogao zaključiti da li su nosioci imali kakvih problema. U gradu, u kojem se jednako slave i partizani i četnici (ovi drugi svako malo paradiraju bivšom „diktatorovom“ ulicom), ništa nas ne bi trebalo iznenaditi. Sadašnja vlast koristi i jedne i druge, već prema dnevnim potrebama. Balansiraju dok se situacija ne iskristalizira a onda će prihvatiti one koji na kraju iziđu kao pobjednici.

Nama, koji smo iskreno vjerovali u jedno doba, danas ostaje jedino da se sjećamo tih lijepih dana gledajući slike kao što je ova Amilina, još uvijek ostajući zbunjeni događajima koji su slijedili. Naša djeca u zemljama u kojima sada žive učestvuju u nekim drugim paradama (kod nas u Americi toga ne nedostaje) ali meni se čini da one naše nikada neće biti dostignute. Mi, pored sjećanja na ona lijepa vremena, isto tako imamo dužnost da ne zaboravimo one među nama koji su izdali našu nadu u lijepu budućnost zbog ličnih interesa, lopovluka, lažnih mitova, zaslijepljenosti nacijom, fašizmom, ma u koju se grupu mogu svrstati. Oni, svaki ponaosob znaju dobro gdje pripadaju samo se neki od njih prave naivni i zadnjih godina glume kao da oni nemaju nikakve veze sa onim što nam se dogodilo. Vjerujem da ste prilikom posjeta rodnom gradu već čuli ove dobro naučene fraze: Ma ko nas to zavadi? Šta nam je ovo trebalo?  Na nama je da im damo da znanja da nisu dostojni ni da ih pogledamo a kamo li da sve zaboravimo i ponovo nasjednemo na one iste priče kojima su se služili godinama. Jer, ne zaboravimo, stara poslovica kaže: „historija je učiteljica života“.

I na kraju, sretan Dam mladosti svim onima koji su ga iskreno slavili i koji i danas hodaju čista obraza ma gdje bili.

Juče, danas i bez sutra

Piše: Radmila Karlaš

„...Poštovani slušaoci, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske saglasio se sa predsjednikom manjeg entiteta Miloradom Dodikom da se bez Zlatka Lagumdžije u budućnosti mora i može, te da dotični konačno treba da da ostavku ... Ujedno, podsjećamo da je narečeni Lagumdžija i krivično odgovoran zbog toga što je koliko ljetos davao instrukcije kojima je naveo predstavnika misije BiH pri Ujedinjenim nacijama da prilikom glasanja u Generalnoj skupštini UN-a podrži Rezoluciju o Siriji što pored političke povlači i krivičnu odgovornost...a sve se dešavalo iza leđa srspkih predstavnika u Ministarstvu insotranih poslova....Ovo nije prvi put da se težnje ka unitarizaciji b-h prostora pokušavaju realizovati i na ovaj način... “

Postizborni je jesenji dan. Remeti ga nezamisliva buka motora, koji je, nevjerovatno, ali istinito ipak nadglasan tonom pojačanog radio prijemnika u automobilu neidentifikovane marke.

„Utišaj to...“

„Šta...“

„Utišaj, vidi tamo se nešto dešava...“

Automobil se zaustavlja.

„Šta se dešava...“ žena iskače prva iz automobila, dok čovjek sa osjećajem krivice gasi radio.

„Čekam već 45 minuta, a njega nema. Ovi u Autoprevozu nisu normalni. Porušili su i upravu, onu zgradu na banjalučkom polju, mamu li im mafijašku, pa sad radi ko šta hoće...“

„Čega nema...“

„Pa gradskog autobusa, evo osijedih čekajući, ja bih to sve na Goli otok...“

„Ma ne pitam te ženo za autobus, već što su se ovoliki ljudi okupili na cesti. Ej, vidi rotacija...“ žena vuče muža za rukav i pokazuje prema policijskom automobilu ispred kojeg se upravo parkira i vozilo Hitne pomoći.

„Ja bih ipak da poslušam Vijesti“, molećivo će muž jednom nogom već okrenut natraške, ali ga žena grabi za rukav, ne puštajući. „E nećeš, ljetos je ovdje bio živi spektakl kada se konj sudario sa automobilom i mi smo samo prošli. Zahvaljujući tebi, nismo ispali ni u novinama, a bome ni na televiziji. Samo je onaj konj bio tema dana...“

„Gospođo, konji su uvijek tema dana“, namignu joj dječko kojem je upravo nagazila na nogu.

„Sine, šta se ovdje dešava.“

„Nećete vjerovati, ali u ovom slučaju imamo dva konja, od kojih je jedan plemenit.  Saobraćajka, ali vam garantujem da je plemeniti konj najmanje kriv.“

„Ne mogu da vjerujem, pa i ljetos je ovdje bio isti slučaj. I, ima li povrijeđenih.“

„Pa, konjina jest povrijeđen u lakat, a plemenita životinja krvari.“

Žena je uzbuđena do neprepoznatljivosti. Gura muža u leđa i oboje prilaze konju koji stoji nasred ulice. „Gospođo, to je taj plemeniti. Onaj drugi je preko“, viče joj mladić u leđa. Nekadašnja ulica Nurije Pozderca po drugi put u posljednja tri mjeseca poprište je gotovo identične saobraćajne nesreće. Konj je premda nedolično povezan sa zaprežnim kolima stajao dostojanstveno, dok mu se krv slijevala sa sapi i iz usta na asfalt. Svi pokušaji da se mjestu privede neko od veterinara dugo su bezuspješni. Deja vu.

  Ulica je ubrzo postala poprište policije, znatiželjnika, te osoblja Hitne pomoći koje je ubrzano konstatovalo da nema pojma o plemenitim konjima i dalo nekoliko tupfera  za prvu pomoć...

 „Treba tog Lagumdžiju otresti po jajima. Ne može on tek tako...“ muž je frustriran nedostatkom doze informacija sa radio prijemnika i ne predaje se tek tako, dok žena krči put gazeći sve pred sobom.

„Ja sam za kastraciju...“pomogao mu je glas koji se protegao odnekud sa bicikla.

„Ama ljudi šta vam je, ovo sam jednom propustila i ne bih više ni za živu glavu. Ima da se napenalim pored konja da mene prvu uslikaju“, žena je vidno rumena od viška adrenalina. Muž je blijedo posmatra: „ A da te ne udari kap. Ja nemam od čega da te sahranim, tek toliko da znaš.“

„Ljudi, sklonite se da dam konju vode,“ starija žena je dahćući prinosila vedro vode.

„Šta ti ono reče,  trebalo bi tog smutljivca za jaja...“ naheri se čičica u po vidnog polja.

Muž jedva dočeka svoj teren.

„Kažem ja tebi, to će nama Sarajevo glave doći. Oni se tamo ponašaju kao da mi ne postojimo boga mu,“ čičica je vidno sretan što će koju prevaliti preko usta, dok ga žena gotovo ljubomorno gleda. Ovo veče trebalo je da pripada samo njoj.

 „Gospodine, samo da prođem, konj je žedan“, još jedan pokušaj i vedro s vodom je ispred plemenitog konja.

 „Ako Lagumdžija ne ode, donji smo...“

„Izvinjavam se, kako to mislite da nema nijednog sposobnog, mobilnog veterinara u gradu, pa konj će presvisnuti ovdje. Pa gdje mi to živimo“, ženski glas je bio na rubu suza.

„Još malo pa u ilovači...“ oglasio se neko u prolazu.

„Nas nema za njih već odavno. Taj Lagumdžija je i ljetos ono o rezoluciji i Siriji, kao da mu je BiH sosptvena ćaćevina. A i neka je, mi nismo u BiH, već u srpskoj Republici...“

„Oprostite, možete li se samo malo pomjeriti. Tako...“ mladić iz gomile se izdvojio, vješto sagnuo i povezao komad tkanine konju preko sapi. Životinja je i dalje mirno stajala dok je krv iz usta nastavljala da kapa na pločnik.

„Ama kako nema baš nijednog veterinara...“ djevojka je gotovo vrištala u slušalicu.

 

„A nas više ne uznemiravajte, mi smo Hitna pomoć, a ne Veterinarska stanica“, sirena za odlazak na vozilu već je upaljena.

„Bolje vam je da se preimenujte u Pogrebno preduzeće, dođete kad je već kasno ili ne dođete nikada. Prošle godine mi je kona pored vas živa umrla“, vikala je žena sa prozora obližnje kuće.

„Kako živa, pa umrla“, dobaci neko.

„Ljudi, je li neko povrijeđen, ko je vozio taj auto što je udario u konjsku zapregu..“

„Ja sam povrijeđen...“

„Vi, a Hitna upravo ode.“

„Povrijeđena mi je duša od ovih papaka što se dočepaše asfalta... „

„Kakva sad duša, jeste li vi pri sebi.“

„Jesam, i previše. A taj papak, konjina što je vozio, da prosti ovaj konj tamo“, pokaza prema plemenitoj životinji, „e, pa taj vam je neki poslanik u skupštini i boli ga lakat.“

„To znamo da njih boli lakat za nama.“

„Konjina je stvarno povrijedio lakat, eno ga urla da mi dođe da ga ko u onom vicu o Husi i Hasi...“

 „Ajmo miči, miči narode...“policajac je mlatarao rukama i rastjerivao okupljene kao kokoši.

„Kažem ja tebi, oni nama ne daju da dišemo...“

„Ama čovječe ne guraj se, samo si mi ti još falio. Kad se ne uguši danas od ove žege. Je li ovo oktobar ili je juli.  Primila penziju a bolje da nisam, samo me glava zabolila, hiljadu rupa treba začepiti, a nema... Čekam već sat prokleti autobus. Taj Autoprevoz je davno trebalo uništiti kao Sodomu i Gomoru,“  žena je demonstrativno okrenula leđa policajcu, koji je nemoćno pokušavao da prokrči put.

„Kod nas u Švedskoj ovakve scene su naprosto nemoguće. Naš sistem...“

„Samo si mi ti još falio, zar se više niste svi vrnuli u tu vašu jebenu Skandinaviju, ajde miči, kočoperite mi se tu kao paunovi...“

„Ma nemoj, kada biste vi ovdje izvadili ruke iz guzice i zasukali rukave bilo bi vam bolje. Ali vi samo kritikujete. Kod nas u Švedskoj...“

„Rekao sam da mičeš, majku mu...“

„Sram me je i reći odakle sam. Ovo je jedna divlja zemlja gdje je i bog rekao laku noć. Niko vas ne voli i ne želi ni u gostima...“

„Ama miči, majku ti tvoju, goni se u taj svoj svijet..„Čiji je ovo konj...“policajac se napokon domogao poprišta.

„Za ovog plemenitog znamo čiji je, a konjina je prodana duša,“ čuo se muški glas.

„Ko je to rekao“, dreknuo je policajac.

„Masa“, opet je odapeo isti glas.

„Daću ja vama masu, a kad treba glasati, svi prvo žderete i pijete pod šatrama, pa onda zaokružujete. A poslije žderanja naravno bude sranja. A poslije lokanja, boli glava...“

„Ne, već bude Nemoj po glavi druže plavi...“

Mlada Romkinja u blizini zaprege je bacila cigaru.

„Konj“, zbunjeno je pogledala okupljene, mislim, ovaj ovdje konj je moj, sad će i muž da mi stigne. A onaj tamo“, snebljivo je pokazala prema odjelu s kravatom naslonjenom na drvo, „pa, taj tamo je naprosto podivljao nasred ceste, propeo se...“

„I ja bih podivljala draga moja od bjesa,  garant taj skupštinski pacov nije ni žedan, a ni gladan. A ovaj tvoj jadničak plemeniti zna samo da tegli...“ djevojka sa telefonom u ruci je sad mahala prema Romkinji.

„Rekao sam da se maknete, ajmo, sklanjaj se narode...“ policajac je ponovo povisio ton.

 

       Na dvije gajbe nasred ceste, tik do konja, sjede dva sredovječna druga. Nešto ranije pili su pivo ispred obližnjeg granapa, da bi se premjestili kako poslije rekoše da su u toku.

  „I taman kad sam pomislio da ću preživjeti, umro sam.“

„Koliko vidim živ si.“

„Ma jok, mrtav sam,  samo što se nisam počeo kočiti, dobio sam dvije opomene iz banke, a žiranti spremaju hladno oružje...“

„Ja vama lijepo kažem da se maknete...“ i tu se policajac razljepio o pločnik koliko je dug i širok.

„Da mu ne zasmetaše ove naše gajbe, šta ti misliš.“

„Da bježimo“, drugi će i sprži niz ulicu kasom.

Policajac, već modar u licu zaurla iz sveg glasa. Konj zarza, a poslanik podrignu.

 

 „A ja lijepo kažem da Zlatko Lagumdžija nije naš jedini problem. Mi smo opkoljeni neprijateljima...“ muž i čičica nastavljaju besjedu, dok im se policajac bezmalo pod nogama pokušava osoviti na noge.

„A Dodik te pravo brani dobro...“ mladić što povija konju sapi na čas podiže glavu, „samo mu još fali puškomitraljez na onoj osmatračnici od njegovog tornja da nas još bolje odbrani...“

„Neka, neka. Neprijatelju ti nikad ne smiješ vjerovati...“

       „I onda ti se ja draga moja naprosto onesvjestim. Nisam doručkovala, nema se, pojurila u poštu da platim one račune od ove penzionerske sirotinje, kad tamo mrtva glava, sve grob do groba od nas staraca i ja samo tako, odoše noge. Ma gdje li je taj prokleti autobus...“

„Molim vas lijepo da se  maknete...“napokon stiže i veterinar.

„Bi li to veterinar...“ upita neko.

„Jok, već ti si. Ej, đe si ti komšo, šta ima...“ onaj će s gajbe.

„Danas pokopali onog Medinog...“

„Šta mu bi...“

„Liječili ga pogrešno, a i ono što je bilo ispravno nije pilo vode, nigdje para za ljekove...“

„Kod nas u Švedskoj...“ opet se začu glas.

„Ako mi još jednom pomeneš Švedsku...“ policajac napokon dostojanstveno stoji na nogama.

 

      „I onda ja kažem ženi, tjeraju me žiranti, banka mi je za vratom, ti ne radiš, ja nemam posla, djeca gladna, ajmo mi lijepo svi skupa u...“

„Ma u onu stvar!. Vidiš da čekam taj ludi autobus satima, da nisam u penziji, ovdje bih je garant dočekala...“

„Pitaju mene Švedi pa kakvo smo mi to zemlja, kakvi su nam to političari...“

 „Neka mi niko više nikad ne spomene ni slovo š od tih Šveda. Ajmo, pomjerite tog konja s ulice, rekao sam“, policajac skida šapku i češe se iza uha. Mlad Rom iskače iz trabanta i grabi ular. Konj otresa grivom i krupnim očima dugo posmatra okupljene.

Djevojka s telefonom u ruci slavodobitno maše prema veterinaru.

„Za jaja rekoh ja vama, Lagumdžiju treba za jaja...“

„Hoće li taj autobus ikad...“

„Ako žiranti krenu na vrata, ja ću kroz prozor...“

„Umire narod od bjede bolan...“

„E, a kod nas u Švedskoj...“

„Dajte molim vas, samo je ovaj Vrbas lijep, ostalo su govna...“

„Vidi papaka, alo, evo ga trotoar papci, ne hoda se cestom...“

„Hitna hitna, mene boli džep...“

„Ajmo narode, zabava je završena, sklanjaj se“, policajac maše pendrekom.

Niko se ne miče.

 „Ama ljudi, vidite na šta ličimo, možemo li mi i oko čega u ovoj zemlji da se  dogovorimo kao ljudi...“ policajčev ton  već je prešao u falset.

Niko ne mrda s mjesta. Konj stoji pripet za drvo i posmatra. Nedokučivo je gleda li okupljene ili pak isključivo odjelo i kravatu ispod kojeg se pomalja maljava ruka koja prinosi mobilni ništa manje maljavom uhu.

„Šefe, pošaljite nekog po mene. Ništa posebno, na terenu sam, čista saobraćajka. Za sutra mi obezbjedite drugi automobil. Kako mislite ko je kriv.  Pa konj. Šta kažete... Ma šefe, nisam ja konj, već je ovdje jedan konj...“

Plemenita životinja ga sad bez sumnje gleda ravno u oči. Potom posmatra okupljene iza kojih se još uvijek kočopere predizborni plakati i slogani. Preko kojih je neko već nakačio obavjesti o najnovijim poskupljenjima.

Nedaleko, umaknuvši ženinom čvrstom stisku, čovjek se zadovoljno zavaljuje u automobilu i pritišće dugme na radiju.

„...Jer nam samo opstanak naše Republike Srpske garantuje stabilnost. Zato treba oštro reagovati i tražiti smjenu Zlatko Lagumdžije... Istovremeno, zbližavanje sa Srbijom je jedini put, jer, podsjećamo, predsjednik RS Milorad Dodik je tokom prvog zvaničnog susreta sa srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem izjavio da BiH nije sposobna da preživi i da je u životu vještački održavaju samo stranci...“

Odjednom se čuju propeleri, a na nebu se ukaza helikopter, najomiljenije prevozno sredstvo Her Presidenta. Plemenita životinja počinje da rže sve glasnije i glasnije, narodni poslanik je bogobojažljivo mahnuo prema odlazećoj letilici, a sa radio prijemnika se začula orgazmična nota večernje spikerke.

Dobro veče, Predjedniče. Smrklo se!

Napomena: teks pisan za časopis "Šeher Banjaluka" i objavljen na blogu uz odobrenje autora.

Olga

Asima Smajić – Čobašić, naša sugrađanka koja pripada grupi onih naših prijatelja, poznanika i sugrađana koji od devedesetih u rodni grad stižu uglavnom kao turisti, ima bogom dani talenat da naše sudbine prenese na papir slikovito, što nama običnim smrtnicima nije lako. Moram biti iskren da o Asimi nisam znao ništa sve do jučer, kada sam na facebook-u naišao na odlomak iz jedne od njene tri knjige. Iako ne volim prepisivati već napisano (na Internetu svako od nas može naći sve što ga interesira), nisam mogao odoliti a da ovaj njen susret ne podijelim sa vama.

Asimu nisam molio za odobrenje ali vjerujem da mi za ovu krađu neće zamjeriti. Navikli smo mi I na gore od toga pa ova mala krađa može proći samo sa opomenom.

Stojim neodlučno pred vratima, bez imena i broja. Tjeskobno osluškujem prazninu koja me pritiska i okružuje. Zgrada je ista, nisam pogriješila, niti stan, niti sprat. Ponekad sam tu dolazila, uzvraćala posjete drugarici s posla. Bez posebne intimnosti drugarstvo se održavalo i trajalo. Sada, dok sa zebnjom stojim pred vratima, osjećam da nešto nedostaje. Bezimeno, izgubljeno i strano, sve u isto vrijeme. Ipak, zvonim. Na vratima, bez vidnih promjena, stoji ona. Gleda me očima čiji pogled ne govori ništa. A onda kao da se sjeti, kao da se obradova, vidim i suze. Sjedimo u istom, sada renoviranom stanu. Emocije popuštaju, pristižu navike i sjećanja, pa valjda smo ljudi!

Dok kuha kahvu, moja drugarica priča. Ne dolazim do riječi. “Rat je kurva. Zar smo se morali tući između sebe? Vi ste, pošteno da ti kažem profitirali uz ovaj rat. Otišli ste fino vani, zaposlili se, nakupili para, djecu obezbjedili i školovali, imate auta i stanove, sada ćete i u Banja Luci pokupovati kuće. I onda ko turisti, jednu godinu vamo, jednu tamo.
Evo sada će kafica, pa ćemo se ispričati do mile volje”. Htjedoh i ja raskvasiti svoju dušu. Ne stigoh. Misli i riječi, ostadoše zaleđene. U glavi udaraju bubnjevi. Eh, još mi je samo to trebalo.

“Zato su sada obadvojica bez posla. Jesi li ti svjesna šta oni rade. Prodaju robu na buvljaku. Inžinjeri, postali trgovci. Eto, šta sam dočekala.” Ruke mi se znoje. Gladim povšrinu velikog hrastovog stola, zapažam gomilu neusklađenog namještaja i stvari koje ničem ne služe. 

“Olga”, progovaram, a grlo mi suho, davim se. “Pa ovo nije bio rat, mi smo” ..... 

Riječi nedostaju, i nepotrebne su. Htjedoh joj reći šta se dogodilo prognanicima koji su i danas bez svoje zemlje, bez svog rođenog grada, htjedoh joj pričati o žrtvama zločina, i o mnogo čemu još. Onako drugarski, uz kaficu. Crveno ljutito lice prilazi stolu, izobličeno i odjednom postade ružno.

Gledamo se preko stola, a između nas prostor bez prelaza i mosta.

Umorna, digoh se, i dok je ona tražila nešto u kuhinji, izašla sam bez pozdrava. Bilo mi je drago što moja životna priča ostade netaknuta, što je ne dodirnu njena mržnja, i njena pripadnost. Njeno primitvno jadikovanje.

Osjetih se čistom i jačom od gomile takvih kao što je moja bivša poznanica.

Asima Smajić - Čobašić

Proljece u Carnegie-u

Iako ove godine sve kasni u odnosu na prošlu, proljeće je ipak stiglo i u Carnegie, mali gradić nedaleko od downtown Pittsburgh-a. Jutros, nakon što sam zalio povrtnjak, izvalih se na ležaljku isod nastrešnice da, po običaju, pročitam šta ima novo u mom novom kraju (dok mi muzika svira u background-u), ali me ljepota jutra natjera da ustanem i dohvatim se kamere. Sunčeve zrake se probijaju kroz krošnje drveća, mačuhice se rascvjetale, i jasmin u uglu dvorišta je u punom cvatu, klematis samo što nije, trava zelena, pokošena prije dva dana, kao na Wembley-u.

Jutra su u mom backyard-u prekrasna, negdje od polovine maja pa sve do kraja oktobra. Čim Nera ode na posao, ja izlazim napolje, da uživam u ljepoti prirode dok još to mogu. Dok sam išao na posao, uživanje se svodilo samo na subote i nedelje, te praznike, naravno, ako je vrijeme bilo lijepo. S penzijom se to sve promijenilo pa sam sada cijeli dan u pokretu, od ranog jutra, do kasne večeri, ne žureći da sve završim u jednom danu.

Da mi je neko prije dvadesetak godina rekao da ću se opet negdje skrasiti i naći mir nakon što sam morao ostaviti rodni kraj, rekao bih mu da je lud. Kada sam odlazio iz rodnog grada, zarekao sam se da više neću ni prstom mrdnuti da napravim nešto da bi mi opet neka hulja sve otela. Mislio sam da ću prihvatiti filozofiju mog prijatelja Sege, koji je jedne večeri, dok smo sjedili u njegovom stanu na Starčevici spremajući se za odlazak, rekao da će mu ubuduće trebati samo gajbe od piva za stol i stolice, i ekser, da objesi odjeću. Svoju zakletvu i Seginu filozofiju sam zaboravio onog trenutka kada smo se uselili u kuću koju smo kupili nakon nešto više od godine dana od dolaska u Ameriku. Gotovo od prvog dana sam počeo planirati, zajedno sa Nerom, gdje šta posaditi, šta napraviti, kako učiniti život u ovoj velikoj i nama nepoznatoj zemlji ponovo privlačnim i što sličnijim onom kojeg smo nekada živjeli.

Sada, gotovo dvadeset godina od izlaska iz Banjaluke mogu reći da smo u našoj namjeri uspjeli. Stvorili smo kutak u kojem ima jako puno starog kraja, više nego što ga danas ima u rodnom gradu. A i komšije nam nisu loše i nemam osjećaj da nismo dobro došli. Sa Gerijem, komšijom s lijeve strane, se često zezam, dok sa druge strane imamo mlađi bračni par koji imaju mnogo sličnosti sa našom djecom. Nekada, u starom kraju, zaklinjali smo se u komšije a znamo šta nam se desilo. Ovdje više ne živim u iluzijama i ne očekujem veliku ljubav koju smo skupo platili.

Dan je danas prekrasan, a ja se raspisao. Treba nešto i uraditi dok Nera ne stigne s posla. Još samo da pripremim slike za blog pa da se prihvatim posla. Povrtnjak još nije potpuno zasađen a navikao sam svake godine da se zasladim paradajzom, paprikama, mahunama, krastavcima, zelenom salatom, mladim lukom i drugim povrćem, svježe ubranim. A i nije dobro da se čovjek ulijeni jer rad čini čovjeka, kako kaže svima nama znana narodna poslovica.

Propaganda i predrasude - II dio

U samom pocetku javljanja na blog bilo je to neko posebno stanje.
Imala sam u glavi milion tema i nocu bi mi se desilo da se probudim i samo misli prestizu jedna drugu i zelje da se komunicira sa dragim i izgubljenim prijateljima.
Svi smo bili puni tema prilozi i komentari su bili nekad dugi, nekad kratki ali meni uvijeku zanimljivi.

Pogled sa vidikovca na luku u Dracu. Mnogo slicnosti sa Barcelonom

Posebno su bila zanimljiva suceljavanja.
Ovde kod nas je mnogo ljudi imalo i snage i nade da ce se nesto promjeniti, da ce doci bolji dani za ovu napacenu zemlju u cjelini.
Kako je vrijeme prolazilo tako je snage nestajalo, nista pozitivna manjina nije u stanju da promjeni.
Samo  na Balkanu postoji istina "da sto jedna budala napravi, sto pametnih ne popravi"To je ovde dostiglo savrsenstvo.
Vremenom shvatis da si postao ovisnik u zelji da se razbije ravnodusnost, ali ovde su politicari sve uradili da se to ne uspije.

Drago mi je da je i Milan prestao da se javlja svaki dan, jer znam da nam u ovim godinama pocinje sve vise nedostajati vremena za mnogo lijepih stvari sa nasim najblizima.
Ali mi se cini da je blog sad pravo mjesto za onaj trenutak kad ti dodje i osjetis potrebu da nesto izidje iz tebe.

Ja sam povratkom iz Albanije, razbijenim predrasudama o toj zemlji i tim ljudima odusevljena..
Ti su ljudi vrijedni i slozni. Bez obzira sto nisu imali nista sto smo mi imali u godinama prije 92-ge, oni nisu ogorceni, oni ne pljuju po bivsem predsjedniku.

Oni novim zivotom grade zemlju koja je svakim danom sve ljepsa.

U prilogu saljem nekoliko slika koje su me odusevile. Moji komentari ce sigurno nesto pomoci u tome.

Pozdrav - Saima

Jedan od mnogih parkova u Tirani

Dva su dovoljna

Bunker u centru grada koji je ostao kao uspomena na neka prosla
vremena

Smrtovnice za sve religije imaju isti izgled bez obzira na imena
koja odredjuju religiju

Stari dio grada koji prica o nekim davnim vremenima. Prica se da je
UNESK-o nudio ogroman novac da se stanovnisto iseli i to postane muzejski
prostor. Njihov premijer to nije dozvolio jer to su potomci onih koji su ga
gradili. Turisti se upozore da postuju njihovu privatnost i u tisini se samo
cuje glas vodica. Prelijepo je i moze se pronaci na Internetu.

Grad Berat  grad pod zastitom UNESK-a. Zovu ga grad 1001 prozora