Komšije iz Ukrajine

Rat u Ukrajini traje već godinu dana i kraj mu se ne nazire. Kada su prošlog proljeća stigle prve izbjeglice u naš komšiluk, razmišljanja su im bila slična našim početkom rata u Bosni. „Brzo će to stati i mi ćemo se vratiti nazad u naše domove“, govorili su iako smo im mi, na osnovu našeg iskustva, govorili da će potrajati i da na to trebaju biti spremni. Dani su prolazili a situacija u Ukrajini je postajala sve gora i gora. I evo ovih dana, ludak iz Moskve postaje sve nervozniji, najavljuje nove poteze koje svijet može odvesti u propast. I ne bi me čudilo da se to i ne desi jer kada se ranjena zvjer satjera u ćošak spremna je na sve. Putin je svjestan da nije ostvario ono što je planirao, da Ukrajina nije pala za par dana, da, pored plaćenika, u besmislenom ratu gine sve više ruske mladosti i da će teško pobijediti u osvajačkom ratu protiv naroda koji se bori da odbrani svoju zemlju od agresora.

U našoj zgradi prva komšinica s lijeve strane je Ruskinja, udovica Ukrajinca, koja je sa svojim sinom živjela u Kijevu sve dok rat nije počeo. Nakon par mjeseci ona i sin su uspjeli napustiti Ukrajinu i stići do Pješčane uvale. Oboje su nam pričali o prvim danima rata, o ruskim vojnicima koji su stigli do predgrađa Kijeva, o odlučnosti ukrajinskog naroda da se odbrani od agresora, o lažima kojima se ruska propaganda služi da opravda napad na suverenu zemlju, o porastu rodoljublja kod Ukrajinaca na koje je uticala ruska agresija. Nadali su se da će rat brzo prestati, da će se nakon turističke sezone moći vratiti u Kijev ali kako su dani prolazili ta nada je splašnjavala. Kada su shvatili da od skorog povratka kući neće biti ništa, prvo je sin otišao u Varšavu gdje imaju par apartmana, a za njim je otišla i mati. Kako u Hrvatskoj ne mogu dobiti stalni boravak izgleda da će to uspjeti ostvariti u Poljskoj koja će za njih postati ono što je za nas bila Amerika. U Ukrajini još imaju nešto familije, onih starijih, koji u Kijevu dijele sudbinu onih koji su ostali. Oni će polako tamo gdje svi moramo otići, kao što se to dogodilo s našim starima pa sada u gradu u kojem smo rođeni i živjeli nema više nikoga.

Nešto manje od mjesec dana o odlaska Svitlane i Evgenija, u njihov apartman su stigli Natalija i Sourin, njihovi prijatelji koji su također napustili Ukrajinu kada je rat počeo. Sourin posjeduje prekrasnu kuću u predgrađu Kijeva u kojoj su se okupljali uglavnom umjetnici na zabavamo koje su Natalija i Sourin organizirali. Natalija se bavi slikarstvom a Sourin je svoj biznis razvio na Internetu. Kako mu je otac poznati ukrajinski filmski režiser, imao je dosta poslovnih veza koje su mu omogućile da živi lagodnim životom. U Nici je imao prekrasan stan s pogledom na more koji je, ne očekujući da bi moglo doći do rata, prodao neposredno pred njegov početak. Tako je, nakon što je napustio Kijev, morao naći mjesto gdje će se smjestiti dok se rat ne završi. Završio je u stanu do našeg jer su Svitlana i on prijatelji od davnina. Od prvog dana smo se sprijateljili i sada se družimo iako nismo ista generacija. Tokom zadnje večere kod nas, kada je Nera pripremila veoma ukusnu ribu na „svom“ roštilju, protiv čije kupovine sam bio, proveli smo pet-šest sati u ugodnom razgovoru. Sourin nam je pričao o njihovom životu u Ukrajini, pokazao nam fotografije i video snimke njihovih druženja s prijateljima, govorio kako su ruski vojnici u prvim danima rata okupirali predgrađe Kijeva u kojem se nalazi njegova kuća, koja je na sreću ostala neoštećena za razliku od drugih u njegovom komšiluku, spominjao mine koje su Rusi postavili po šumama kojima su obično hodali u slobodnom vremenu, žalio što je prodao prekrasan stan u Nici pa sada nije siguran kuda će ga život odvesti ako se rat oduži.

Danas je godišnjica od agresije Rusije na Ukrajinu i ako je suditi po onome što čitam u vijestima, može biti samo gore. Putin je svjestan da rat ne smije izgubiti a Ukrajinci su odlučni da svoju državu, uz pomoć Zapada, potpuno oslobode. Koliko će rat trajati i šta će se na kraju desiti teško je predvidjeti. Sigurno je jedino da će izginuti još mnogo ljudi, da će obnova razorenih područja trajati desetljećima i da se veliki broj izbjeglica neće nikada vratiti tamo odakle su izbjegli. Naše sudbine su živa potvrda da agresori na ovaj ili onaj način ostvare ono što su zamislili jer se u Banjaluku vratio samo neznatan broj onih koji su iz nje protjerani. Od kraja rata je prošlo skoro trideset godina, grad su naselili drugi, promijenio je svoju dušu i nije to odavno ona Banjaluka u kojoj smo živjeli. Tako će biti i u Ukrajini. Mnogi su iz nje otišli, u novim sredinama će pustiti korijenje i teško da će se vratiti kada se rat završi.

Gdje će završiti naše nove komšije teško je predvidjeti. Za sada su tu do nas, često komuniciramo i nastojimo da iskoristimo sve ono što nam naša nova sredina pruža. Pa dok traje, traje.

Kralj Lear

Krajem avgusta prošle godine smo posjetili otoku Mali Brijun. Povod, predstava Šekspirovog Kralja Leara u izvedbi teatra Ulysses kojeg je još 2001. osnovao Rade Šerbeđija. Bio je to interesantan kulturni događaj, malo naporan za one starije jer se iz Fažane polazi brodicom u 7:30 uveče, od jedne do druge scene se hoda neasfaltiranim putem po noći bez ikakve rasvjete, par puta se penje strmim stepenicama improviziranih tribina a u Fažanu vraća dobrano poslije ponoći. 

Ostavljamo Fažanu

Dvije brodice koje su prevozile publiku su bile krcate. Zalazak sunca je bio prekrasan, kako je to često slučaj u ovim krajevima.

Zalazak sunca

Po iskrcavanju, dok se sumrak več spuštao na otok, neasfaltiranim putem smo krenuli prema austro-ugarskoj tvrđavi, da bi nas iznenadila scena na padini šumarka gdje su glumci odigrali prvu scenu predstave. Odatle su nas organizatori vodili kroz mrak do mjesta narednih scena, par puta kroz hodnike tvrđave koja je za vrijeme Austro-Ugarske služila za odbranu od neprijatelja carstva. Bila je to prilika da provirimo u jedno vrijeme kada su ratovi vođeni drugačije nego je to danas slučaj.

Prva scena

Glavna zvijezda predstave je, naravno, bio Rade Šerbeđija. Iako u godinama, što se moglo zapaziti po trbuščiću kojeg je vjerojatno zaradio zadnjih par godina kada je Corona uticala na zabranu okupljanja većeg broja lica na jednom mjestu, a posebno u zatvorenim prostorima, Rade je jednostavno vladao scenom. Bilo je tu, pored glume, i trke i penjanja po zidinama tvrđave i Rade je to odradio onako kako to rade profesionalci.

Po zvršetku predstave smo se, istim putem kojim smo došli, vratili do luke odakle su nas brodice prevezle do Fažane. Ponoć je već davno prošla kada smo stigli do našeg auta. Kući smo stigli poslije jedan umorni ali i zadovoljni što smo imali priliku da u lijepom ali i neuobičajenom ambijentu prisustvujemo jednoj lijepoj predstavi u kojoj smo imali priliku da prvi puta u životu vidimo jednog od najboljih dramskih umjestnika nekad nam zajedničke države. 

Za prilog sam izabrao par snimaka uz napomenu da snimanje same predstave nije bilo dozvoljeno.

Ping-pong

Moj prijatelj i ping-pong protivnik Žoze

Jednog ljeta, u doba kada sam bio srednjoškolac, najstariji brat je, iz Više poljoprivredne škole gdje je tada radio, donio stol za stolni tenis i tada sam prvi put u ruku uzeo reket i zaigrao ping-pong, kako ga mnogi zovu. Bio sam samouk i naučio udarati ping-pong lopticu dovoljno dobro da sam u komšiluku bio najbolji. Bilo je to daleko od umijeća pravih ping-pongaša koji su znali razne cake koje mi amateri nikada nismo naučili ali dovoljno dobro da mečevi budu interesantni i da u naše dvorište privuku čak i pokojeg kibicera.

Ping-pong sam nastavio igrati i dok sam studirao. Stalni dio ekipe su bili moj najbolji prijatelj Boro Beker (nažalost, umro veoma mlad u 27. godini) i vjenčani kum Miho Fazlić (i on je umro mlad) a igrali smo u sportskoj dvorani Borik koja je u holovima ispod tribina razmjestila desetak stolova na radost mnogih sličnih nama. Odlazili smo tamo uvečer, bar jednom nedjeljno, kada u dvorani nije bilo sportskih priredbi, i udarali lopticu par sati a onda bi svraćali u neki od banjalučkih lokala da se odmorimo, obično uz pivo. Bila su to lijepa vremena kojih ću se uvijek sjećati jer nam u to doba za sreću nije trebalo mnogo.

Kada smo 1994. završili kao izbjeglice u USA ping-pong sam zaigrao samo jednom i to u prostorijama YMCA-a u blizini stana u koji smo se ubrzo po dolasku uselili. Igrao sam protiv sina koji je jedno kratko vrijeme počeo trenirati ping-pong u Banja Luci (trener mu je bio Tomo Đermati) i koji je tada pokazivao da bi mogao biti dobar stolno teniser. Iako reket prije toga nisam uzeo u ruke dobrih dvadesetak godina, čini mi se da ta pauza nije imala velikog uticaja na moju igru. Davora sam redovito pobjeđivao a naše poteze su sa zanimanjem pratili mnogi posjetioci YMCA-a.

Da ću ping-pong zaigrati i u 75-toj nisam mogao ni u snu pomisliti. Dobro se ostarilo, kosti već odavno škripe pa su plivanje i redovite šetnje jedine „sportske aktivnosti“ koje upražnjavam od kako nam je Istra postala naš novi dom. Vjerojatno bi tako i ostalo da u prostorijama mjesnog ureda Pješčane uvale nisam primijetio grupu „seniora“ kako par puta nedeljno uveče igraju stolni tenis. Bilo mi je to simpatično ali bi na tome sve vjerojatno i ostalo da to nisam spomenuo mom komšiji iz ulaza, Belgijancu, i da on opet jedno veče ne ode sa suprugom Aleksandrom na večeru u poznati restoran Lanternu, smješten nasuprot mjesnog ureda. Tokom večere upozna se s vlasnikom restorana koji je, kojeg li slučaja, član ekipe koja redovito igra ping-pong. Razgovor se dotače ping-ponga i Aldo, vlasnik restorana pozva Žozea da se priključi. Jedno veče Žoze ode na ping-pong i Aldu spomenu da ima komšiju koji bi također bio zainteresiran da im se pridruži. Aldo mu reče da svakako dođem i da će mu biti drago da se grupa proširi jer će za sve biti interesantnije da igraju s različitim protivnicima jer se oni već svi dobro poznaju.

Iako sam bio pozvan, u mjesni ured nisam navratio sve dok jednog dana nisam sreo Alda, predstavio se i spomenuo mu stolni tenis. Aldo mi reče da je očekivao da ću doći i da svakako dođem to isto veče jer će oni biti tamo. Kada sam uveče otišao, ekipa me ljubazno prihvatila ali sam brzo shvatio da niti ima kondicije, niti vještine da ravnopravno igram s njima. Od mog zadnjeg igranja je prošlo skoro 30 godina i to se osjetilo pri svakom kontaktu s lopticom. Vrlo brzo sam se umorio, često sam griješio i osjećao sam se neprijatno zbog toga. Odlučio sam da više neću dolaziti jer nema smisla da im kvarim ustaljeni ritam. I tako bi i ostalo da me pri slijedećem susretu s Aldom on nije ubijedio da obavezno dođem i da ne razmišljam o tome kako igram jer je za njih igranje ping-ponga jedan od načina druženje a da ću tokom vremena sigurno napredovati. Čak me je jedno veče strpljivo učio kako da serviram i vraćam loptice jer je želio da se što prije uklopim u društvo. Negdje pri kraju “treninga” spomenuh Aldi kako bi Žoze i ja voljeli da ponekad poigramo sami, ujutro kada nema nikoga, pa da se, kad malo napredujemo, pridružimo njima. Aldo reče da nema problema, objasni mi kako se stol rasklopa i sklapa, pokaza mi gdje su loptice, objasni kako da uključim i isključim grijanje i svjetlo i reče da će ključ ostaviti na prozoru restorana i da ga samo vratim na isto mjesto kada završimo. Čak mi reče da mu za par dana dolazi 200 loptica, da predlaže da ponekad dođem sam kako bih trenirao serve, te objasni kako ću ih lako pokupiti. Bio je jako ljubazan a iz njegovih riječi i postupaka sam osjetio da se iskreno raduje što ćemo se Žoze i ja priključiti grupi. Mene je ta ljubaznost jako iznenadila a posebno sam bio iznenađen činjenicom da je ključ od mjesnog ureda držao na simsu jednog od prozora restorana gotovo uz samu ulicu, ne bojeći se da će ga neko uzeti i pokrasti stvari iz ureda. Neobično je to u današnje vrijeme kada je kriminal u porastu svugdje, pa tako i u našem novom okruženju.

Od tog dana Žoze i ja tri puta nedeljno odlazimo u salu, provedemo čak i po dva sata prebacujući lopticu preko mrežice i uživamo u ping-pongu pod stare dane. Za sada meni prebacivanje ide mnogo bolje ali i Žoze polako napreduje. Dobije tu i tamo po koji set ali se ne ljuti kada ga ostavim ispod 10-tke, što se često događa. Za susret s ostalim još nismo spremni, bar nas dvojica tako zaključujemo. Ali nadamo se da će doći i taj dan kada ćemo se priključiti grupi i uspjeti da ih bar malo natjeramo da se potrude kada igraju s nama jer, ako ništa drugo, više nemamo problema s kondicijom a i udaramo sve žešće i žešće.

Ping-pong mi je tako postao dio gotovo svakodnevnih aktivnosti u našem malom mjestu, pored kupanja, šetnji uz more i makijata u Yes-u. i što je još najljepše, sve mi je dostupno u krugu od stotinjak metara. Za tako nešto (osim šetnje), u Americi bih morao sjesti u auto i vozati se na različite strane prilično dugo i opet se to ne bi moglo usporediti s ovim kako je to sada. Ponekad kada pomislim o svemu kroz šta smo u životu prošli, ne mogu a da se ne sjetim one: “Ovo nam je naša borba dala!”

Susret nakon 30 godina

 

Od početka rata u Bosni je prošlo više od 30 godina a njegove posljedice se još uvijek osjećaju na razne načine. Ako govorimo o Banjaluci, iz nje je protjerano gotovo pola njenog stanovništva, zanemarujući broj istih se u nju u proteklom periodu vratio a još uvijek ima dosta onih koji su se nekada viđali gotovo svakodnevno a da se za sve ovo vrijeme nisu ponovo sreli.

Pero K i Srđo M su radili u Rudi Čajavecu, RO Profesionalna elektronika, u Naučno Istraživačkom centru, surađivali, sretali se na sastancima i proslavama, a onda ih je rat rastavio. Pero je završio u Americi a Srđo je ostao u Banjaluci. Od dana kada je rat stigao u naš grad više se nisu vidjeli. I ko zna da li bi se ikada sreli da ne bi sjemena nekog cvijeća koje je Srđo tražio na sve strane a Nera ga pronašla u Americi za vrijeme naše kratke posjete Los Angelesu krajem prošle godine.

Kako Pero već duže vremena živi u Puli i redovito odlazi u Banjaluku, „iskoristili“ smo njegovu zadnju posjetu rodnom gradu da Srđi odnese sjeme. Tako je sjeme cvijeća koje Srđo već duže vremena traži bilo razlog da se sretne s Perom nakon toliko godina. Mjesto sastanka je bila Pivnica u Gospodskoj ispred koje je napravljen gornji snimak.

Siguran sam da sličnih sudbina ima još i da će susreta kao ovaj biti još neko vrijeme ali ne jako dugo. Jer, starimo i svaki dan nas je sve manje i manje.