Travanjsko druženje sa slikarima

NASTA ROJC, (1883 - 1964.), Bjelovar, rođena u bogatoj odvjetničkoj obitelji.

Neobična, slobodna, uvijek drugačija, buntovnica. I lijepa žena!

Prekrasna su ova dva njena autoportreta. Slika s konjem nalazi se u uredu predsjednika Republike.

Muškarac na slici sa zlatnim okvirom je njen suprug, slikar Branko Šenoa, sin Augusta Šenoe s kojim je

bila u formalnom braku. Iznad njega je slika njene velike ljubavi, britanske časnice Alexandre Marije Onslow,

koju je sakrila u muškom odijelu.

Odlična umjetnica, nažalost ili na sramotu zaboravljena, umrla je u siromaštvu.

http://www.umjetnicki-paviljon.hr/hr/izlozbe/aktualna_izlozba/

VIRGILIJE NEVJESTIĆ, (1935 – 2009)

Grafičar, slikar, pjesnik, Hercegovac po rođenju, koji je gotovo cijeli svoj životni vijek proveo u Parizu. 

Jedan od najvećih grafičara, čiju su brojnu ostavštinu, kako nije imao djece, njegovi nasljednici dopremili u Hrvatsku.

Prekrasni radovi, ne znam što je ljepše, grafike, slike, oslikane knjige pjesama, keramika,..

Njegove grafike me u bljeskovima podsjećaju na najvećeg minijaturistu Klovića, ali i na Boša i Dalija. 

http://www.muo.hr/hr/aktualno/izlozbe/dnevnici-snovidenja---ostavstina-virgilija-nevjestica,1055.html

IZET ĐUZEL (1941. - ) Derventa, BiH

Školovao se, živi i radi u Zagrebu.

Ipak, modrina Une, najčešći je njegov motiv.

http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=58252

Nataša

Sinu za rođendan

Nisam imao namjeru ovaj video klip staviti na blog ali kako je nastalo malo zatišje na blogu, a klip je vezan i za događaj i za slike, evo ga objavljujem.

Sin mi je prije dva dana proslavio 34. rođendan pa kako nije blizu i mama ne može napraviti tortu, skupio sam nekoliko slika dok je bio mali i napravio kratki video umjesto. Prelistavajući albume, sjetio sam se dana kada se rodio i odrastao u sredini koja nam je svima ostala u lijepim sjećanjima.

Na život se ni danas ne mogu požaliti ali ona vremena su bila drugačija, opuštenija, sa mnogo manje stresa i nesigurnosti za budućnost. Ne znam kako svoje živote žive mladi u našem gradu ovih dana ali znam da se s njima nikada ne bih mijenjao.

Još jedna Nermina

Zima se kod nas ove godine odužila i tek ovih dana temperature polako rastu i nagovješćuju proljeće. Dvadeset godina smo u Americi i čini mi se da je ova zima bila najhladnija. Zbog toga sam većinu vremena proveo u toploj kući, listajući Internet i bacajući pogled tu i tamo na praznu ulicu. Facebook prelistavam svaki dan, često nalazeći poznanike iz grada o kojima nisam čuo godinama. Ni gdje su, ni kako su, ni kako žive, čime se zanimaju. Nerijetko se iznenadim kada naletim na lijepe fotografije naše raje koja Gospodsku i gradske restorane zamijeniše raskošnim ulicama svjetskih metropola i najpoznatijim turističkim destinacijama. Lijepo ih je vidjeti i saznati da su ružnu prošlost i zlo prebolili i žive životima dostojnim ljudskih bića u sredinama koje su ih prihvatile kada ih je rodni grad odbacio.

Prije nešto više od mjesec dana „naletih“ na stranicu Nermine Džumišić, Nerine komšinice iz ulice i supruge mog dobrog drugara Relje. I prijatno se iznenadio. I odlučio da taj „nalet“ iskoristim za ovaj prilog jer razloga ima na pretek.

Nermina se, kako će te se iz priloženog uvjeriti, bavi veoma lijepim hobijem: slikanjem. I to veoma uspješno. Od mnoštva njenih radova ukrao sam nekoliko da vam je predstavim. Nermini nisam rekao ništa. Nadam se da se neće naljutiti. Nije mi ovo ni prvi, a siguran sam da neće biti ni zadnji put da sam nešto ukrao. Takva su došla vremena, svako se snalazi na svoj način.

Leine priče (2)

Proljeće u našem gradu

Došla sam na selo. Doputovala sam sa suncem.

Vidjela sam da su ljudi neraspoloženi. Nije bilo cvijeća, grane su bile gole i sve je bilo tiho. Nisam znala otkud da počnem. Znam! Počet ću od ljudi. Otvorila sam torbicu i izbacila veselje. Ljudi su se odjednom počeli veseliti, klicati i zajedno plesati. Uskoro sam se vratila na prirodu. Prosula sam sjemenke i izrasle su visibabe, ljubice, jaglaci. Na njih sam prelila predivan miris. Trava je počela rasti ispod snijega. Što još nedostaje? Pa da! Uzela sam kamen, malen kao palac. Udarila sam s njim na jedno udubljenje. Iz zemlje je potekla voda. Malen potok. Vijugao je kao zmija. Čulo se žuborenje potoka, šum trave i.... Joj, trebam zazelenjeti grane. Ubrzo su grane bile zelene, s bijelim, ružičastim cvjetovima. Nakon toga doletjele su ptice selice s juga. Vrapci i druge ptice stanarice stale su se udvarati, ganjati, ali su ubrzo prestale. Nije bilo sunca. Svojim povjetarcem sam maknula oblake. Čulo se zujanje pčela i bumbara, koji su letjeli od cvijeta do cvijeta. Leptiri su letjeli. Čuo se i šum ptičjih krila, došle su do potoka da bi se napile. Poslije sam otišla dalje.

Izazvala sam oduševljenje među ljudima sa sela. Djeca su se često tamo igrala.

Napomena: U ovoj priči je Lea u ulozi proljeća.

Ljubavni zov

Pst! Znate li da sam se zaljubila u Leona? Sigurno ne. Ali, ja ću vam... Ha! Ha! Lea + Leon = CMOCK! , na ploču je napisala Ana.

Ta je zločesta. No, lako ću ja nju... „ Zašto se miješaš u to? Ha?“

„Zato, jer ti voliš Leona“.

„A ti voliš Patrika!“, rekla sam.

„Ali...“

„Nema ali! Dosta mi te, dosta!“, viknula sam. I onda smo se potukle.

„Stanite! Molim vas!„, u taj tren dovikne Leon.

„Leone! Nee!“ Leon je čuo mene i vidio kako me Ana tuče.

„ Ja Leu volim!“

„ A šta te na njoj privlači?“, pita Monika.

„Njeno lice. Rumeno. Tako lijepo. „

„Ah, Leone!“, viknem ja i zagrlim ga.

Donacije gradu Zagrebu

Ovim prilogom vam želim proširiti znanje o nekoliko iznimnih stvaralaca, koji su dali nemjerljiv doprinos hrvatskoj kulturi.

Osim brojnih radova koja su nam za života podarili, svoje domove i sve što im je bilo sveto, donirali su gradu Zagrebu.

Pisala sam po redosljedu posjeta njihovim domovima.

Davno su fizički napustili ovaj svijet, ali ostaju s nama sve dotle dok je nas koji poštujemo njihova djela i želimo ih imati uz sebe.

Linkovi koje sam priložila uz moje kratke tekstove su vrlo dobri, bogati podacima i fotografijama, pa nije bilo potrebe da nešto dodajem.

Sve tri posjete su me oplemenile i obogatile, vjerujem da će i vas ovom virtualnom šetnjom.

          

Stan Viktora Kovačića, Masarikova 21, u zgradi koju je projektirao prije 100 godina, mislim da bi svaki arhitekt trebao posjetiti. Kovačića su proglasili arhitektom 20.st., i umjetnikom među arhitektima.

Dojmio me se njegov stan, posebno način osvjetljenja hodnika, ničeg nema da nije do detalja osmišljeno, izbor unutrašnje dekoracije, štednjak, hladnjak,.. 

Iznimno mi se sviđaju njegovi graditeljski radovi: kuća Frank na Mažuranićevom trgu 1, Crkva sv Blaža u Deželićevoj, palača Burze, Jezuitski trg na Gradecu,...

http://www.mgz.hr/hr/zbirke/donacija-gradu-zagrebu-zbirka---stan-arhitekta-viktora-kovacica,1.html

Stan Viktora Kovačića otvoren je posjetiteljima četvrtkom od 10 – 17h.

Fotografiranje je zabranjeno, osmijeh i ljubazne riječi pomogli su da nastanu ove četiri moje fotografije, iako mi nije jasno zašto zabranjuju, jer se gotovo sve može naći na internetu, naravno ako se zna za njih.  

Stan  V. Kovaciva 03.1024.

Stan V. Kovacica 03.2014.

O Beli i Miroslavu Krleži pretpostavljam da mnogo znate. Njihov dom treba vidjeti, predivan položaj s pogledom na Tuškanac i toranj crkve sv Marka i izlazom na Tuškanac, a s druge strane na spomen park sa statuom Vladimira Nazora.

Koliko je značajnih ljudi posjetilo taj stan, razmjenjivalo mišljenja, učilo od velikog Krleže. Koliko se njih bojalo velikana i njegove kritike.

Oko 4300 knjiga, mnogo vrijednih slika, stilskog namještaja i umjetnina koje daju svakom prostoru toplinu doma.

Memorijalni prostor otvoren je utorkom od 11 -17h.

Imala sam sreću da ponovo budem prvi i jedini posjetitelj i doživim zanimljivih sat vremena u domu velikana uz objašnjenja ljubazne rukovoditeljice svih triju memorijalnih prostora i uz anegdote koje zadržavam za sebe.

Divna gospođa, koja je, kako je svijet mali, pohađala moju gimnaziju, pa je razgovor tekao u ugodnom ozračju s mnogim objašnjenjima, koja nisu rečena svakom posjetitelju.

Pogledajte link, ima puno podataka i fotografija!

http://www.mgz.hr/hr/zbirke/donacija-gradu-zagrebu-memorijalni-prostor-bele-i-miroslava-krleze,2.html

stan Krleze

Krasan portet Miroslava Krleže, rad Petra Dobrovića, njegovog dobrog prijatelja, čija ga je prerana smrt jako pogodila; nalazi se u Krležinoj radnoj sobi.

Krleza portret

Interesantno razmišljanje Miljenka Jergovića. Nevjerojatna lakoća pisanja!

http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/petar-dobrovic-krlezine-oci/

Demetrova ulica je povijesno veoma zanimljiva, odiše starinom, potiče nas da ju istražujemo, i učinila sam to, ali o njoj možda drugom prilikom.

Stan Cate Dujšin Ribar i dr Ivana Ribara nalazi se na broju 3, na drugom je katu kuće s lijepo uređenim dvorištem s bunarom. Pogled iz stana je prekrasan, iz dugačkog hodnika, još uvijek punog Catinim sobnim cvijećem, gleda na toranj Crkve sv Marka, a iz svih soba na Tuškanac i Krležin Gvozd. Stan je poput muzeja, natrpan skupocjenim masivnim stilskim namještajem i ogromnim brojem Catinih slika, ali i slika drugih majstora, skulptura, ogledala, polica s knjigama. Tu je i njen štafelaj s prekrasnim autoportretom.

Na momente sam imala osjećaj, uz svu tu ljepotu, da mi nedostaje zraka i da ću se ugušiti.

Catina soba kao i soba dr Ribara odišu njihovim karakterima, prepune su uspomena na one koje su voljeli, soba dr Ribara slikama i bistama njegovih sinova, Ive Lole i Jurice, njegove prve supruge, Tita, ali i drugih vrijednih slika.

Cata je neizmjerno voljela Dujšina i posvuda su uspomene na njega, posebno u njenoj radnoj sobi.

Bela Krleza

U djevojačkoj sobi živi gospođa koja je održavala kuću i brinula se o Cati godinama, a po Catinoj želji o stanu i uspomeni na njih troje brinut će se do smrti.

Kako sam bila prvi i tada jedini posjetitelj ispričala mi je neke detalje koje čuvam za sebe.

Možda jedino, da se udala za dr Ribara da spasi brata od strijeljanja, jer drugog brata nije uspjela spasiti. Dr. Ribar joj je obećao da će ga spasiti ako se uda za njega. Kumovi su im bili Tito i Jovanka i dolazili su im u posjetu. Bio je to ipak solidan brak, ali ljubav njenog života bio je Dujšin i sahranjena je u njegovoj grobnici.

U njenoj radnoj sobi je ormarić sa staklenim vratima u kojemu je čuvala nekoliko njegovih kravata, lule, kutije za cigarete, fotografije i druge sitnice. Ustajala je i lijegala s pogledom i poljupcem na Dujšinovu sliku. Neizmjerno ga je voljela.

Bila je prelijepa, rasna temperamentna crnka, Dalmatinka, rodom iz Trogira.

Kako je stan na visokom drugom katu, a budući je pala i slomila kuk, zadnjih 14 godina svoga života nije izlazila iz stana. Umrla je 1994. u 97. godini.

Njene slike su prekrasne, pune boja, pune pokreta, vidljiva je njena neizmjerna energija, bogat unutarnji život, ljubav prema prirodi, moru, maslinama, vrijesu, suncu. Osjećala sam tu dalmatinsku dušu i gledajući njene slike, osjećala ih kao svoje, kao da sam bila u njoj dok ih je crtala. Neobičan osjećaj, i lijep i tužan u isto vrijeme.

Bila je i veliki portretist.

Prekrasan je njen portret Bele Krleže, koji sam vidjela tjedan dana ranije u stanu Krležinih, u Belinoj spavaćoj sobi.

Posjete su srijedom od 11 – 17h.

Kod Cate Dujsin

Link svakako pogledajte.

http://www.mgz.hr/hr/zbirke/donacija-gradu-zagrebu-memorijalna-zbirka-dr-ivana-ribara-i-cate-dujsin-ribar,3.html

Koliko god to ulaženje u intiman prostor velikana daje bolji uvid u njihove duše i vodi boljem razumijevanju njihovih ostvarenja, osjećala sam se i nelagodno ulazeći u njihovu intimu, znajući da su u tom prostoru, s tim stvarima živjeli, stvarali, voljeli se, družili se s prijateljima i drugim stvaraocima i da za njihova života ja nikada, baš nikada ne bih mogla ući u taj prostor.

Natasa 

Tako je to kod nas

Nama su u posjeti Sarajevu bili sin Zlatko, snaha Zoe i unuk Thomas. Svake godine ljetuju kod nas u Šibeniku, a svake druge dolaze za zimsko feriea u Sarajevo. Prosli put su bili 2012 u februara. Bio je snijeg visine 1,2 m. Imao je 11 mjeseci i nije se sjecao nista. Sad je imao tri godine,  vrijeme nas je izvrsno sluzilo, pravo proljeće. Bilo je mnogo raznoraznih aktivnosti. 

Bili smo u parku blizu nase kuce sa raznim dječjih spravama za igranje i rekreaciju. To su doniralie zene ambasadora u BIH. Svake godine u decembru organizuju sajam svojih rukotvorina i hrane i od tog novca prave parkove u raznim djelovima Sarajeva. Da nije donacija iz svijeta, i ovakvi akcija,  ne znam nasto bi Sarajevo licilo po ovim nasim vladarima. Samo su im važni sakralni objekti i vjerske manifestacije . Ali ipak ovo vrijeme iza 07. 02 ove godine ipak je pokazalo da ih je strah, grad se čisti i uređuje , sade cvijeće gdje nikad nisu. Inace sva javna preduzeca u BIH, su bila bankomati vladajucih stranaka i isli su sistemom "uzmi Suljo koliko ti drago".

Obzirom da nas unuk, svakog ponedjeljka sa tatom u Holandiji ide na bazen , voli plivanje.  Sin je po holandskim zakonima mogao uzeti jedan dan neplacen za ostanak sa djetetom do osme godine zivota. I snaha je iskoristila to pravo petkom, tako da on ide samo tri dana u vrtic. Jako sam sretna sto oboje spadaju u vrstu ljudi materijalno neopterecinih i skromnog nacina zivota. Mi smo ovde u Sarajevu dva puta bili na Termalnoj rivijeri na Ilidzi. Bazen su napravili Slovenci, u vlasništvu su 49%, a ostatak je vlasnik neko iz Sarajeva, čije ime se ne zna kao i ostalom svi objektu u Sarajevu, osim Radoncicevih.

Bio je radni dan, u podne kad u  u bazenu skoro nema nikoga. Tako je stalno, jer Vice i ja idemo jednom nedeljno. Poslije17 sati dolaze zaposleni u dobrim javnim firmama i stranci. Vikendom takodje.  Boravak za cjeli dan je €7,5 eura za sve posjetioce a 3,5 eura za penzionere. Ali to je misaona imenica za nezaposlene, radnike koji rade za platu od 300 do 500 eura, a imaju porodice i penzionere. Moj unuk je bio oduševljen prvih 10 minuta, a onda je poceo pitati gdje su djeca. U Holandiji, u kvartu gdje je bazen svaki dan od 11 do 14 sati je termin samo za djecu do 6 godina. On tamo uživa. Mi smo prvo rekli da ce djeca doci, pa onda da su u skoli ali nije bio puno sretan. Obadva puta je bilo tako pa ga vise nismo ni vodili.

To je i mene rastuzilo, kao i njega. Ne moze se nikome objasniti kako ovde zivi skoro 70 % stanovnistva. To samo znaju gradjani u skoro svim zemljama bivse Juge. Obespravljeni, osiromaseni, nesretna djeca, nesretni roditelji koji im ne mogu puno pružiti.

Ali eto kod nas je tako. Svi smo solidarni kad su u pitanju djeca i svi pomazemo doniranjem novca putem telefona za njihova liječenja. To mi je najveca tuga, ali za sada kod nas je tako.

Saima

Slika iz bazena

Vice i Zlatko sami u dzakuziju

I u restoranu bazena bez djecjeg drustva 

U Parku ambasadorica "prodaje pivo"

In memoriam - Slavica Jungić (1945 - 2014)

4.07.2013. iz mog dnevnika

Nešto je malo iza podneva, zazvonio je telefon. Prepoznajem glas, iako slabašan ima onaj prepoznatljiv i veseo ton.

 – Slavice, rekoh, baš mi je drago da te čujem. Kako si? 

- Dobro sam, gdje si, jesi li u svom stanu ili kod mame, što radiš poslije podne? Idem doktorici na kontrolu, pa bismo se mogle poslije toga vidjeti ako si u svom stanu.

Ambulanta je nekih tristotinjak metara od našeg stana.

Jesam, u svom stanu sam, jako bih voljela da se vidimo – rekoh. Navrati do mene.

- Ne mogu se penjati na drugi kat, radije da budemo vani, ugodnije je na zraku.

I tako se dogovorismo da me nazove kad dođe do slastičarnice u blizini moje zgrade, bit ću spremna i dolazim za pet minuta.

Nismo se vidjele mjesec dana, vidjele se par dana prije našeg odlaska snahi i sinu u Švedsku.

Promijenila se. 

- Slavice jesi li ti to opet omršavila?

Jesam – kaže, 6 kg. Puno – rekoh –  zašto, što je bilo?

Ma, nije mi bilo dobro, osjećala sam se slabo, nisam mogla jesti.

Što ti kaže doktorica? – pitam ju.

Uvijek isto – Vi ste gospođo Jungić medicinski fenomen. S ovim vašim nalazima, drugi ne bi bili živi, ili nebi ustajali iz kreveta, a vi evo dolazite sami i još dobro raspoloženi.

- Nalazi su mi jako loši, borim se – kaže mi.

I bori se, junakinja je, ali ja u njenim očima vidim duboko sakrivenu tugu i ispitivački

pogled da otkrije kako me se dojmila njena izmjenjena pojava. Glumimo obje.

Trudimo se, ona da sakrije koliko joj je teško, a ja da na meni ne vidi koliko sam potresena.

Bježimo od bolne stvarnosti, pričajući o njenoj iznadprosječno pametnoj unučici, a kako Slavica duhovito prenosi njene umotvorine, smijemo se od srca, ne obračajući pažnju na poglede gostiju. Gledaju nas, kako neće, jer je njeno stanje uočljivo, a naša veselost nije primjerena.

Taj divni «mali stvor», kako često naziva svoju unučicu, čini ju sretnom, sve te priče njenih dječjih i školskih događaja podižu joj duh, a radost ispunjava srce i dušu i hrana je njenom umornom tijelu. Sretna sam i ja gledajući je s tim bljeskovima radosti u očima dok mi priča o Lei. Smijemo se da ne zaplačemo.

Ni traga onoj Slavici s kojom sam do unatrag tri godine pješačila Medvednicom, s kojom sam uživala u svim godišnjim dobima po planini i koja nas je uveseljavala svojim šalama i pjesmom. Sjećam se njenih izrazito plavih veselih očiju, čija se boja i sjaj izgubiše. Sjećam se njene neobično guste plave kose i uvijek lijepe frizure, koja se također izgubila.

Bolno mi je gledati to propadanje. S njom sam sve te godine.

9.04.2014.

Borila se, junački sve do današnjeg dana, a svi smo se nadali da će joj dijaliza, na koju je trebala poći od idućeg tjedna očistiti organizam i osnažiti ju. Vidjela sam je dan prije nego sam poslala prilog o njenoj Lei. Bilo joj je teško, jedva me je ispratila do vrata.

Ne brini se, izvući ću se ja, koliko mi je puta samo bilo loše, pa sam izdržala – govorila mi je. A posjetila sam ju prije četrnaest dana da uzmem Leinu priču i odnesem joj lijepu veliku obećanu bilježnicu u kojoj će pisati svoje priče i crtati.

Čule smo se od tada telefonom nekoliko puta, bilo joj je drago zbog priloga o Lei, i rekla mi je da su ju mnogi zvali oduševljeni Leinom pričom.  U svakom telefonskom razgovoru mi je nekoliko puta ponovila – ne brini, bit ću bolje, izvući ću se. Ostajala  mi je ta njena rečenica u mislima, ali bježala sam od činjenice da ona sluti skori odlazak i da hrabri i sebe i mene i sve nas prijateljice od onog što se približava.

Draga Slavice, kako je sudbina nepravedna. Toliko si voljela život, prirodu, ljude.

Patila si nekoliko godina i otišla zauvijek zbog kobne liječničke pogreške.

Teško se mirim s time, ne neću to nikad prihvatiti.

Sjećat ću te se vesele, raspjevane, s iskrama u tvojim prelijepim plavim očima, s predivnom bujnom kosom, i po smijehu nas prijateljica planinarki na stazama Medvednice, koje smo te sve voljele, jer si nam bila prava prijateljica, divan čovjek.

Počivaj u miru i konačno bez patnji draga moja prijateljice.

Nataša 

Medvednica, april 2008.

Planinarke

S Emirom na Trgu bana Jelačića

Sljemenska žičara 2006.

Tek stigle u Ljubljanu

Yaprešić, dvorac Lužinica