Promocija u Prijedoru - drugi put

Mislila sam samo komentarisati “Promociju u Prijedoru,” prvi put i to nakon komentara Posmatraca ali se toliko toga nakupilo da mi je ovako lakse.

Gledam ove zapadne zemlje u raznim saborima, forumima, vladama, protestima (jedna mislim da se zove Vanja u Podgorici – strasna cura) i opet se javi Posmatrac. Ne znam gdje zivi, ne znam njegov zivotni put od 90-tih pa do danas, ali pretpostavljam da je musko. Tvom blogu Milane ostadose vjerne zene. Bog zna koliko ih je kojima se kosa dize na glavi od nasih priloga, komentara, fotografija ali veliki broj ljudi sa raznih strana svijeta salje mi licne mailove i zahvaljuju. Posmatrac zavrsava svoj komentar ovim tekstom Emiri (Grofici): ” Nazalost ta ljepota u razlicitosti i zajednistvu je gotovo sasvim izgubljena, ona je najvise stradala. Mislim da za dugo vremena nece biti vracena.”

Ne znam ko mu je to rekao, ne znam od kuda zna. Nema prilike da gleda male nezavisne Televizije, ciji novinari obilaze bosanska sela i snimaju male, siromasne, ojadjene ljude, koji su se vratili na svoja ognjista i pomazu se, razliciti po vjeri, po naciji ali jednaki po bjedi i zaboravljenosti od “svojih velikih vodja”. Oni su shvatili da nema istine koja se moze dokazati lazima, izmisljotinama i podvalama. Doduse ima nacionalni program, napisao ga je seoski pisac Dobrica Cosic, citiralo se to i tamo i ovamo, gdje “Daleko mu sunce”, veli laz je smisao nase samobitnosti, sto vise budemo lagali, to ce nam vise vjerovati. (Iz “Slobodne Bosne” br 793.). Nase politicke “elite” do savrsenstva su razvile sistem olajavanja jednih drugih i entiteta, a ovce u euforicnom stanju podrzavaju. Ali raduje me poziv Radmili da promovira knjigu “Meleza” u Vrnjackoj banji uz pomoc “Zena u crnom” i profesora iz Zagreba koji je procitao knjigu i odusevio se, te pristao da bude promoter. Bitno je da se Srbija budi.

Milane, bez obzira kolika je tvoja bol, ali ovi svi prilozi iz Banja Luke su ti super. Bez obzira kako si sve dozivio, ovi prilozi provejavaju nekom toplinom, bar moj dozivljaj, (znas da sam u razredu bila uvijek prva kod razrednice nakon lektire “sta je pisac htjeo da kaze”). Manje je gorcine, a kad se jednom mnogi od nas nadjemo u Banja Luci bice radosti samo pod uvijetom “da nas smrt ne rastavi”. Blize smo tome i to je teska realnost i u ovim godinama neminovno dolazi vrijeme da se i boluje. Ja nisam znala ni Nadu, ni Radmilu, ni Grofa, ni Enisu, ni Natasu, ni Dubravku, ni Ranka, ni Canka, ni Marija ali sad su negdje u mislima i znam da postoje. Nasli smo se po sistemu “slican se slicnom raduje”, cesta uzrecica moje majke (nane).

Kad bi smo mi sa ovih prostora mogli da se dogovorimo da se necemo lagati velike su sanse da se ne varamo. Ovom svijetu bi trebala biti vazna i sveta privrzenost istini. Zato ponovo saljem ove fotografije Milane. Prva je svi moguci djelovi orudja pokupljni u mom stanu na lokaciji kod “Zeljinog stadiona’, druga je moja i Radmilina setnja Sarajevom, a treca moja zgrada u kojem sam prezivila rat. Anili Kartal (rodjena austrijanka udata za Dedu, iz Banja Luke morali otici, sad zive u Porecu. Razlicitost medju nama je velika ali ljubav prema njoj takodje. Mladi iz Lukavice tj Srpskog Sarajeva dolaze na Carsiju i uzivaju kao nekad u inat ludacima.

Pozdrav Saima

Vece kod Marinkovica

Kao sto vec rekoh, u Banjaluci me ne zanimaju ni zgrade, ni ulice, ni novi restorani, vec ljudi, u pravom smislu te rijeci. Zbog toga su moji boravci sve kraci i kraci jer je broj onih koji se mogu svrstati u tu kategoriju sve manji. Vecina su ovih dana (a korijeni se vuku od pocetka devedesetih) samo Srbi, Hrvati i muslimani. Dos'o takav vakat kad covjeka moras svijecom traziti.

Drugi dan uvece Davor i ja zavrsismo na Starcevici kod Jasne i Srdje. Srdjo nas pokupi u Rosuljama (vec je uveliko pao mrak) pa preko Tranzitnog caskom stigosmo do njihovog stana. Uz put smo malo toga vidjeli, a cak nisam primijetio kada smo se provezli pokraj naseg stana.

Kod Marinkovica lijepo, toplo, kao sto je uvijek bilo. Srdjo mi reci da ce doci i Huzeir, nas zajednicki kolega s posla. S Huzom sam isao na isti fakultet pa se znamo jos iz tog doba. Bilo je to u doba popularne TV serije Dugo toplo ljeto, kada su Klara i Ben Kvik bili najpopularnije licnosti u staroj Jugi. Sjecam se da sam znao s korza juriti kuci kako ne bih propustio novu epizodu. Ben Kvik je najvecu popularnost dozivio u nasoj zemlji i sjecam se kada je dosao u posjetu kako ga je docekala masa obozavatelja (posebno obozavateljica). E',  mog kolegu Huzeira smo zvali Ben Kvik jer je jako licio na taj popularni lik. Huzeir je svoj sarm zadrzao sve do sadasnjih dana sto je vidljivo na 'zakacenom' fotosu.

Hjuz se, kao sto rekoh, i dan danas dobro drzi, a sta se desilo sa glumcem koji je glumio Ben Kvika nemam pojma. Bilo bi interesanto kada bih negdje mogao iscackati kakvu njegovu sliku pa da ih uporedim.

Hjuz

Uz mezu i pice (zapazio sam da Srdjo ima veoma bogat bife), te odabranu muziku, vece prodje brze nego sto sam to ocekivao. Pricalo se o sadasnjosti, o staroj raji, o planovima za buducnost. Srdjo se jos uvijek bavi tenisom iako je nedavno zvanicno postao penzioner. I Huz je penziju zaradio jos prije par godina. Za lijepih dana Jasna i on odlaze na vikendicu i kako mi rekose Srdjo je glavni u njenom odrzavanju. Kosi travu, sadi vocke, dogradjuje. Sjecam se kako je tamo prije rata tu ulogu 'igrao' njegov zet, Slovenac, koji se pocetkom rata vratio u svoju domovinu. Godine nosi svoje, cini mi se da se s njima radja i ljubav prema obicnim stvarima pa poslove koje smo u mladosti izbjegavali sada nam cine zadovoljstvo.

Srdjo je jedan od onih rijetkih pravih prijatelja koji je u gadna banjalucka vremena kada je odjednom najvaznije bilo koji si i ciji si (situacija ni sada nije puno bolja), obavezno stao kraj naseg balkona da vidi kako smo i poprica, iduci kuci s posla. Preko njega smo saznavali sta se u 'gradu' desava, kakve su novosti u firmi, itd. Puno je to znacilo u vremena kada su drugi okretali glavu na drugu stranu kako ne bi morali pozdraviti. A njegova Jasna je pravi heroj o kojem malo ko govori. Kada su u preduzecu trazili da se odluci ko je i sta je, ona je ostala ono sto je uvijek bila, i sto je u to doba bilo veoma tesko: COVJEK. Odbila je da potpisuje otkaze koji su se po banjaluckim preduzecima dijelile nepodobnim. I platila za to veliku cijenu, za razliku od nekih koje poznajem a kojima je glavna odbrana za njihovo prihvacanje metoda koje su se u Evropi primjenjivale samo za vrijeme nacisticke Njemacke, da nisu imali izbora. Kao da smo ga mi koji smo morali otici imali. Ako pod nasim izborom ne podrazumijevaju izbor da sacuvamo vlastite glave uz cijenu gubitka vecine onoga sto smo do tada stekli. Kod Jasne dileme nije bilo.

Banjaluku smo napustili slijedeci dan, zureci se da obidjemo jos nekoliko prijatelja do kojih nam je bilo stalo. Kada slijedeci put 'skoknem' do rodnog grada, nadam se da cu imati malo vise vremena i da nas susret s Marinkovicima nece biti sveden samo na nekoliko sati. Mozda budem u prilici da se licno uvjerim u Serdjine 'poljoprivredne' vjestine.

Cruiser

Suton na Dardanelima

Costa Concordia, talijanski kruzer, je ovih dana bio u centru paznje. Bar za nas Evropljane. Potsjetilo me to na jedno davno putovanje, pa evo price:

Godisnji odmor spada u jedan od mojih nekoliko fetisa. U nekim dobrim godinama isli smo na tjedan dana preko grane na skijanje, ali pod godisnjim odmorom sam uglavnom smatrala onaj ljetni dio koji je najcesce trajao oko mjesec dana i provodio se na moru. U pravilu mi je u to doba trebala generalka, a za to su se odradjivale opsezne pripreme. Nije smjelo biti zaostalih poslova ni u poduzecu, ni u kuci, ili nekih nerijesenih situacija. Novca je moralo biti dovoljno da se ne razmislja o odlasku na poneku veceru, ili nedajboze da zafali za voce, sladoled, kavu i ostale sitnice. Taj financijski dio smo rjesavali stedeci novac od fusa. Tako pripremljena mogla sam se satima izlezavati na plazi ne razmisljajuci ni o cemu i zaranjati u morske dubine pustajuci vodi da milovanjem izvlaci sav otrov iz mene. I tako godinama, sve do 1990-te, kad mi se pruzila prilika da odem na kruzno putovanje.

Rodos

Bila sam uzbudjena jer je to znacilo da cu napokon dodirnuti stupove Partenona i baciti se u more oko Rodosa. Ne mogu se odluciti je li mi bilo draze izlezavanje u ligistulu uz brodski bazen ili razgledavanje prebogatog Top Kapija, jesam li vise bila zadivljena ostatcima Paracelsiusove biblioteke ili djevicanskom ljepotom mondenog Mikonosa. Cinilo mi se da cu prepuknuti od te silne ljepote.Tada sam prvi put u Pireju vidjela jedan kruzer ala Concordia, Princess Crown.

Kapetansko vece

Nas brod Adrijana izgledao je kao orahova ljuska u odnosu na njega. Bila sam impresionirana njim kao graditeljskim djelom, ali ni tada, a ni poslije nisam pozeljela ploviti takvim mastodontom. Previse je tu ljudi na jednom mjestu. Ni slutila nisam da ce to biti moj zadnji godisnji odmor, jer vec iduce godine nismo mogi otici u Pakostane, nasu uobicajenu destinaciju. Putovi su bili balvanizirani. Nije da se nije putovalo po Austriji, Njemackoj, Belgiji, Engleskoj... Sto poslovno, sto da guza vidi puta. Samo to vise nije bilo to. Teret briga na ledjima vise ne dozvoljava ono potpuno opustanje.

Efesus, javni wc u anticko doba

Za to vise ne idem ni u Pakostane, niti u brojna mjesta od Rovinja do Vignja na Peljescu gdje me pozivaju moji brojni prijatelji. Nekad skoknem na dan dva tek da osjetim more.



Efesus, Paracelsiusova biblioteka

Korint

Nada Zagreb, 19.01.2012.

U Palasu za Zlajom

U ono malo vremena koje provedoh u Banjaluci nisam susreo sve one koje sam planirao vidjeti. Nakon susreta sa Radmilo, zaputih se kroz Gospodsku, Davor svrati u Zanatski centar da kupi par CD-ova Mostar Sevdah Reunion-a, i na kraju zavrsismo u Palasu na kavici. Restoran lijepo uredjen, poluprazan, drustvo mijesano, ima i starijih i mladjih. Na vani pohladno pa topline restorana prija. Davor i ja pricamo o svacemu (od  kako je otisao u Irsku ne vidjamo se cesto), malo o njegovoj staroj raji od prije rata (nema nikoga s kim bi se mogao vidjeti jer su neki dozivjeli istu sudbinu kao on a drugi su se uklopili u svoje stado pa se sa njima nema smisla sastajati), malo opet o Dublin-u i zivotu u Irskoj (nedavno se preselio u novi stan pa me zanima kako sve to izgleda), a uz to pratim da necu vidjeti nekog poznatog. Onih par starijih koji navratise su mi nepoznati a kako u grad svracam rijetko velike su sanse da mnoge iz moje generacije ne bih ni prepoznao kao sto ni oni ne bi prepoznali mene. Godine su se natovarile na ledja, face se izmijenile, tesko je biti siguran ko se krije iza starackih bora.

Kada smo se vec spremali da podjemo (imali smo ‘programiranu’ jos jednu posjetu prije susreta sa Marinkovicima uvece), zacuh poznat glas iza ledja. Zlaja Stefanovic, raja s korza iz onih mladjanih dana, skonuo iz Zagreba gdje zivi od ovog zadnjeg rata, pa navratio u Palas da vidi ima li nekog poznatog. Za razlike od vecine, Zlaja se ne mijenja, kao da su za njega godine stale. Sva tri nasa susreta u zadnjih dvadeset godina su bila puka slucajnost. Prvi, u Zagrebu, desetak dana prije naseg polaska za Ameriku (nisam imao pojma da je i on stigao u prestonicu Hrvatske, koja je u to doba bila novi dom za veliki broj banjalucana), koji je zavrsen tako da se Zlaja sa familijom uselio u stan u Preckom koji smo mi napustali. Drugi, prije tri godine, na dzenazi Seji Zahirovicu, i evo sada treci put. A nekada smo provodili sate i sate na korzu, kao vecina mladih tih godina.

Posjedismo neko vrijeme i uz par pica upoznasmo se na novostima u obe familije, pa desetak minuta prije osam krenusmo da promijenim bateriju za sat koji je u medjuvremenu stao (baterije kineske pa ih moras mijenjati svakih nekoliko mjeseci). Iznenadi me prizor u Gospodskoj. U toj ulici u kojoj sam kao srednjoskolac proveo bezbrojne sate na Korzu (nase mjesto je bilo ispred ulaza u tadasnji Gvozdjar), i koja je svako vece bila ispunjena mladoscu (setalo se ‘od jedne strane do druge’), ispred svakog drugog objekta koji sui li banka ili zlatara, stoje po dva plocijca i pomno prate one koji ulaze. Kraj je radnog vremena, vrijeme koje kriminalci svih fela cesto biraju za svoje akcije. Setao sam americkim gradovima gdje je kriminal znatno veci ali na jednom mjestu nisam vidio ovako veliki broj ‘cuvara reda’. Cudna neka vremena, za mene iznenadjujuca jer opet mi na pamet padose gotovo stalne izjave predstavnika nove vlasti kako su se konacno izborili da ih oni drugi ne varaju, kradu i ne znam sta jos. Cudno neko stanje za uredjeno drustvo  koji svakim danom grabi krupnim koraci naprijed, u sretniju i bolju buducnost. U neka druga vremena, kada smo svi bili izmijesani a da to nismo ni znali, u Gospodskoj je u najgorem slucaju mogla izbiti tuca zbog neke djevojke. A ovih dana izgleda da su svi oni koji se setkaju potencijalni kriminalci, ako je suditi po pogledima policajaca koji nas s nepovjerenjem propustise u jednu od zlatara da promijenim bateriju.

Nakon sto mi jedan ljubazan momak promijeni bateriju i nastima vrijeme (na moje veliko iznenadjenje dobih i garanciju da ce baterija trajati dvije godine), rasta se sa Zlajom. On se okrenu nazad, put Male carsije a ja se zaputih prema Rosuljama, razmisljajuci o blagodetima koje je rat donio u ove nase krajeve. Nekako mi bi lakse sto sam negdje drugdje i sto ne moram svojim ocima gledati ovaj iskorak u bolju buducnost.

A Zlaju cu opet negdje sresti, slucajno, kao sto je to vec postalo pravilo.

Susret sa Radmilom

U Banjaluci sam se zadrzao manje od dva puna dana. Za razliku od nekih koji je uzdizu u zvijezde (valjda ih impresioniraju nove zgrade, ulice, restorani, novi 'gradjani'…) moj odnos prema gradu je sasvim drugaciji. Bez svih onih protjeranih koji sada nastanjuju cijeli svijet nije to grad u kojem se osjecam prijatno. Malo je tu onih koje bih volio sresti i popiti pice ili kavu u nekom od mjesta u koje smo zalazili. Tom mom odnosu prema rodnog gradu vjerojatno pomaze i cinjenica da je prilikom gotovo svih mojih posjeta vrijeme bilo lose. Samo jednog ljeta me grad docekao obasjan suncem, inace je uvijek bilo nekako oblacno, kisovito, vjetrovito, tmurno… Kao da neko ima veze sa svevisnjim pa mu dosapne da stizem a on onda namjerno pokvari vrijeme. Mozda je tako bolje, jer da nije, mozda bi mi bilo zao kada se vracam nazad preko bare. Ovako posjete pamtim samo po ljudima sa kojima se druzim za tih kratkih posjeta. Oni su ta vrijednost zbog koje veze ne treba potpuno prekidati a novih zgrada, ulica i restorana ima po cijelom svijetu, i vecih, i ljepsih, i luksuznijih: u to sam se licno uvjerio. Gradjevine ces naci kud god da krenes ali ljude, one do kojih ti je stalo, i koje cijenis, tesko.

Tog prohladnog, maglovitog decembarskog popodnevna nadjoh se sa Radmilom u lokalu preko puta zupne crkve u Marticevoj. Lokal predlozi Radmila pa se Davor i ja zaputismo tamo nakon posjete groblju Sveti Marko na kojem u miru pocivaju nasi dragi od kojih mnogi, na srecu, nisu dozivjeli da vide u sta nam se grad pretvorio devedesetih. Grad se, iako se prosirio, jos uvije moze preci pjesice, sto je dobro dosla promjena u odnosu na zivot u Americi gdje i za najmanju sitnicu moramo sjesti u auto. Iduci tako od Rosulja prema centru prodjoh pored zgrade Crvenog Krsta i mjesta s kojeg su polazili autobusi s protjeranim. Sjetih se kako je Davor, tog jutra kada smo se sa ono par torbi smjestili u autobus rekao kako se u Banjaluku nece vise nikada vratiti. Malo naprijed, odmah do Titovog druma, kuca, vila, u kojoj je stanovala jedna moja komsinica iz djetinjstva. Kucu je dobila u vlasnistvo od starije gospodje koju je pazila sve do smrti. Moja komsinica je zavrsila u Kanadi a ko je sada vlasnik vile ne znam. Vila je potpuno renovirana sto mi govori da je neko sa velikom lovom umijesao svoje prste.

Sa Radmilom sam uspostavio kontakt zahvaljujuci blogu i onih nekoliko vjernih blogerica koje me redovito obavjestavaju o Radmili i dogadjajima vezanim za nju. Bilo mi je izuzetno drago sto sam imao prilike da se sretnemo i provedemo par sati u ugodnom razgovoru. Ispostavilo se da smo, zapravo, bili komsije (nakon sto se Radmila preselila u Budjak, poslije zemljotresa sezdesetdevete) i da poznajemo iste ljude. Bilo je tu price o komsiluku ali i on Radmili i njenom radu, planovima, mozda nekakvoj zajednickoj akciji, itd.

Radmila je jos uvijek puna optimizma usprkos svega sto je zadnjih godina dozivjela. Cesto se pokusavam postaviti u njen polozaj ali mi, ovako, iz daljine, to tesko polazi za rukom. Istina, i meni se zadnjih godina dogodilo sto-sta samo zbog cinjenice da kroz ovaj blog nastojim da se o desavanjima u nasem gradu i o ljudima koji su u to upetljali svoje prste pisem otvoreno. Ne vole to mnogi, cak ni oni koji su mnogo toga pretrpjeli na svojim ledjima. Zasto je to tako znaju oni sami. Meni je ipak daleko lakse nego Radmili da takav njihov odnos prihvatim jer nisam u prilici da ih srecem na ulici, u restoranu, pa tako ne dolazim u iskusenje da reagiram. Ne znam kako bi to bilo kada bih se, kojim slucajem, vratio u rodni grad i kada bih svakodnevno susretao one koji nisu dostojni ni mog pogleda a kamo li neceg drugog. Zbog toga se Radmili jos vise divim i cijenim njen rad. Nadam se da ce doci dan kada ce oni koji sada mudro sute progovoriti, pridruziti se onim malobrojnim koji se bore za istinu i pravdu i kada ce se konacno stvoriti kriticna masa ljudi (u pravom smislu znacenja te rijeci) koja ce stvari poceti mijenjati na bolje.

Do tog dana ostaje mi jedino da Radmili pozelim puno srece u njenom radu s nadom da ce biti prilike da se srecemo cesce, i da ce to biti u nekim boljim vremenima, vremenima kada necemo gledati ko je ko i sta je sta, kao sto je to nekada davno bilo.

U Slavka Rodica ljeta 2011...

Od trenutka izlazenja tvog priloga “U Predgradju ……”., ne prestajem misliti o osjecajima i mislima koje su bile u tvojoj dusi i tvojoj glavi. Nazvala san Neru i saznala da je tvoj iznenadni dolazak u Banja Luku bio jedan od onih najtezi dolazaka svakom ljudskom bicu kad bolest zakuca na vrata nasim najblizim i najmilijim.

Slika koju si poslao izaziva depresiju u svakom normalnom covjeku, a tvoje misli lede lice i cini se kao da osmjeh nikad nece doci na njega. Sve sto vam se porodicno desavalo bilo je u momentu kad vam se cinilo da ste dostigli vrhunac licnog i porodicnog uspjeha. Onda se pocnu cekati oni penzionerski dani kad posteni i uspjesni ljudi pocnu ocekitati uzivanje u plodovima svoga rada.

Mene onda obuzmu teske misli sta bi bilo sa nama da je bilo ko ostao u kuci u to tesko vrijeme. Ja sam 70-tih otisla u Sarajevo, a bili smo kombinacija Hrvat - Bosanka, moj brat 71-e u Njemacku, sestra 80-tih u Sarajevo a poslije oceve smrti 90-te, mamu smo doveli u Sarajevo. Razmisljam kako bi prezivila da su roditelji ostali u Banja Luci, ja u opkoljenom Sarajevu i nikakvog kontakta s njima, a bili su stari i bolesni. Mislim da bi poludila.

Ja sam dugo razmisljala o ovom prilogu i sada kad nije napisano u trenutku prvih emocija, bit ce zbrkano, ali svejedno sam morala sjesti i napisati i osloboditi sebe tog tereta.

Odlucila sam se za ovu sliku i ovaj tekst. Znajuci koliku sam radost osjecala u trenutku kad smo tri prijateljice iz mladosti nakon 20 godina sjedile u mojoj basti i do besvjesti punile dusu uspomena iz mladosti.

Zbog toga mi je bilo tesko jer sam shvatila koliko je tvoja tuga bila velika. Ovo mogu shvatiti samo oni koji su to dozivjeli u bilo kojem djelu Bosne i bilo koje nacije. Kad ti se ukradu korjeni, kad ti uniste svako sjecanje na djetinjstvo i kad ti povratak ne donese ni jedan bliski i drag susret iz tog doba, treba ti ogromna snaga da to prezivis. I da ponovo postanes optimista i da ponovo vratis osmjeh na lice. Ali imas hiljadu razloga za to. Dobru i uspjesnu djecu, veliki licni poslovni uspjeh i tvoj i Nerin, srecu da nisi prodao stan i da se mozes vratiti jednog dana kad opet ovde obicni mali ljudi, povrate onaj bosanski duh naslijedjen od predaka, na svim djelovima nase Bosne.

Ovde se 20 godina bukvalno nista ne moze uciniti, jer oni koji su izborili svoje nahije, i udruzeno se odrzavaju nece to pustiti dok ne izumru. Ovde se izlazi na ulice, jad i bjeda, otpusteni radnici, nezaposleni studenti, ali nikakve koristi. Mediji su puni samo naslova Bosnjaci, Srbi, Hrvati i to hvalospjevi prema svojima a mrznja prema drugima. A odavno se zna “da dva puta izrecena laz” postaje istina. Zato nisam pristalice generaliziranja nikoga i nicega. Bila bi presretna da ovaj blog bude pun priloga iz licnih zivota iz najcrnjeg perioda u istoriji Bosne. Svih nasih Bosanaca. Da se nadje bar jedno mjesto na kojem se moze covjek rasteretiti, a da citaoci mirno prihvate svacije misljenje, bez potrebe za kontriranjem svakog drugog i drugacijeg. Ja mislim da tako nastaje demokratija. Za sva zla koja ljudi namjerno pocine ima jedna Pravda za sviju a to je SAVJEST, a za organizatore zlocina sudovi koji sve vise i vise sude. Svima. Ovde se naprasno umire. Pozdrav Saima

Promocija u Prijedoru

Par dana prije Nove godine desila se jos jedna promocija. U Prijedoru, gradu u kojem su se desile strasne stvari tokom ovog zadnjeg rata, odrzana je promocija knjiga Radmile Karlas. Broj onih koji su dosli da vide i cuju Radmilu nije bio velik ali to nikako ne umanjuje znacaj promocije. Iz zivotnog iskustva znamo da su mnoge velike stvari pocele gotovo nezapazeno, bilo da je bilo malo onih koji su razumjeli o cemu se radi, bilo da su neki drugi razlozi bili u pitanju.

U manjem blentitetu uticaj onih na vlasti koji odredjuje sudbine vecine je izuzetno velik pa se samo mali broj onih najhrabrijih odluci da iskoraci iz sumorne svakodnevice, po cijenu da taj svoj istup plate prezirom (ili necim drugim) u okolini koja jos uvijek, cak dvadeset godina od pocetka rata, jos uvijek slijepo vjeruje svojim vodjama, ma koliko ih se do danas izredalo.

Meni licno je zao sto Radmilin rad ne hvata vise korijena ni kod onih koji su platili visoku cijenu izgonom iz rodnog grada. I kod njih je prisutan nedostatak zelje da se angaziraju da se nepravda bar malo ublazi, iz razno-raznih razloga. Jednom, kada se pravedna borba okonca pobjedom onih upornih, mnogi ce uskociti u taj voz, kao sto se to dogadjalo tokom istorije. I sami smo bili svjedoci toga nakon drugog svjetskog rata kada su suradnici okupatora preko noci promijenili dresove. Medjutim, ocigledno je da nista nismo naucili.

Promocija u Zagrebu

Vec odavno se na ovim stranicama nije pojavio prilog o mladjoj generaciji sto je prije bio cest slucaj. Uglavnom bi to bile lijepe vijesti, kao sto je i ova danasnja.

Naime, u Zagrebu je ovih dana diplomirao jos jedan Davor. Ovaj put se radi o sinu Nade i Mire Stefanca, kojeg sam imao prilike upoznati prilikom nedavne posjete starim krajevima. Davor je stekao zvanje inzinjera strojarstva (sto bi mi bosanci preveli kao inzinjer masinstva).

Davoru i roditeljima upucujem iskrene cestitatke: zavrsiti masinstvo nije lako i zahtijeva mnoga odricanja. Znaju to svi oni su se upustili u avanturu obrazovanja.

Prilozene slike su sa promocije, uz napomenu da se Davor moze vidjeti na onoj koja prikazuje ulazak u dvoranu u kojoj je odrzana svecana promocija. Nadu i Miru ne trebam posebno predstavljati.

Welcome to the future

Krese, istina malo u mraku

Subota vece, na vani upek'o minus, u rerni se peku pole, ja vec u pidjami. Prije nego pole stigose na stol ukljucih laptop, kad 'zazvoni' Skype. Na drugoj strani Dzindici. Vidim veseli, nesto se proslavlja (kod njih je to cesto). Pitam se sta je, kad tamo, u posjetu im stigle Krese. Iz Mostara. Skoknuli malo nazad u Ameriku. Valjda se zazeljeli ove nase zime nakon svih onih vrucina u Mostaru.

Krese se vratile prosle godine nazad u Bosnu. Zovu nas da navratimo ljeti do njih. Nedjad kaze, nece nas puno kostati. Sve u pola cijene u odnosu na Ameriku. A hrana, domaca, prirodna. Od sardelica sa Jadrana, do sipka, ne sjecam se tacno odakle. Vidim, dobro mu ide marketing, kao da je ovdje u Americi isao u skolu. Zakljucujem, ove izbjeglicke godine nije protracio uzalud. Valjda smo i mi nesto korisno naucili pa ce nam to koristiti kada stignemo u penziju.

I Dzindici se odmah ubacuju u igru. Kazu, navratite do nas na Floridu. Kada se tamo skrase. I oni kazu da nas nece puno kostati. Istina, malko vise nego u Pittsburgh-u, jer Florida je to. Tamo se ide na ljetovanje.



A evo i Dzindica

Na nama ostaje da se odlucimo na koju cemo stranu. Imamo vremena za razmisljanje. Zima je tek pocela, ima jos dosta do ljeta.

Prodje tako petnaestak minuta u zezanju. Kod nas pole vec porumenile, kuhano vino se pusi a dido ne moze vise cekati. Pade prijedlog da svratimo do njih u Louisville. Prije nego Krese krenu za stari kraj. Mozda nesto i bude o toga.

Eh sto ti je ova nova tehnologija. Druzis se a daleko si milje i milje. Mozda jednog dana necemo morati nikuda ni putovati. Samo se udobno uvalimo, ukljucimo kompjuter i mezimo i pijemo zajedno. Welcome to the future!

 

Dodik u e-novinama

POVIJEST IZ USTA VELIKOG REFORMATORA

06.01.2012….copy – paste iz e- novina

Specijalni dodatak koji ispada iz Božićnog dodatka, posvećen je jubileju Republike Šumske. Milorad Dodik se širi gabaritom preko pola formata, a Danas ushićeno čestita dvadeseti rođendan Šumske, baš zgodno i prikladno, na Božić, iako je tvorevina proglašena jednog odvratnog devetog januara. Šef Mile hrišćanski smerno poručuje: “Naravno da Srpska nije genocidna. Rekao sam da pre tačno dvadeset godina nije bilo rata. Tada je BiH živela u relativnom miru a ja sam bio parlamentarac Saveza reformskih snaga i bio sam svedok turbulencija. Sam čin formiranja RS i osnivačke skupštine treba odvojiti od svega (od čega?) što se kasnije dogodilo.” A nije se dogodilo ništa strašno, uveren je i urednik noć.

Mile u pravom drustvu (sliku i komentar ubacio Co)

Tocno je da u BL nije bilo rata, kao sto je tocno i to da je iz nje sukljao  rat na sve strane u svojoj najodvratnijoj formi. Jer to nije bio rat za slobodu, nego rat za etnicki cist grad.

Izdvajati nastanak RS iz tog konteksta je djelo manipulacije bez  presedana.

Spadam u onu grupu blogera koja na ovim stranicama radije gleda slike novororođenih, upoznaje nove domovine naših bivših sugrađana, veseli se prikazima povremenih susreta, a posebno rado cita price iz vremena kad smo bili mladi, lijepi i veseli. Ali….kad pročitam nesto kao sto je ovaj tekst ispod naslova, onda razumijem Milane Tvoje inzistiranje na svjedoćenjima iz tog vremena. Asocira me to i na ono vrijeme kada je nekolicina naših blogera svjesno ili nesvjesno minirala ovaj blog protiveći se pisanju o tim temama. Mora se prznati da su u tome imali dosta uspjeha.

Ljubav, ah ljubav…. Ima li ljepše teme od te ?  Samo, ljubav se ne nameće, nego se gradi, a podloga joj ne može biti laž ili presućivanje.

Nada Štefanac

ZGB, 9.1. 2012.

Safikada

Put me pred kraj prosle godine odvede u stare krajeve pa ne imadoh vremena da se posvetim blogu evo vec vise od 15-tak dana. Nekako nisam bio ni posebno raspolozen, niti za pisanje, niti za sjedenje pred racunarom, pa se tako blog skoro ugasi. Po povratku nazad (kuci) u Ameriku trebalo mi je dosta vremena da uhvatim ritam pa jos uvijek nisam sav svoj. Trebace mi jos nekoliko dana da se prilagodim (vremenskim i svakodnevnim zivotnim) promjenama, da sredim utiske, i da pripremim par priloga: neke sam dobio od vjernih suradnika a bit ce i mojih ‘vijesti’ i vidjenja iz starog kraja.

Danas evo imam cast da citateljima bloga prenesem vijest koju mi je jos prije nekoliko dana poslala Radmila Karlas. U Banjaluci je 22. decembra odrzana premijera opere Safikada. Za mene, za sve prave Banjalucane, a i za sve ljude dobre volje, to je veliki pozitivni pomak u gradu koji nikako da se oslobodi svoje ruzne proslosti (s kojom stalno koketira, 20-tak godina od pocetka zadnjeg rata).

O pripremama opere Safikada je vec pisano na ovom blogu a evo sada smo se uvjerili je rad uspjesno priveden kraju. Veliki je to bio posao i mora se odati duzno postovanje svima koji su u njega bili ukljuceni, od kompozitora Muharema Insanica i autora libreta Slavka Podgorelca, do izvodjaca sakupljenih iz nekoliko gradova bivse nam domovine.

Legenda o Safikadi je poznata svim onima kojima je Banjaluka u srcu. Za one mladje koji nisu stigli da se sa njom upoznaju a i za one koji sticajem okolnosti nisu nikada culi za Safikadu i njenu sudbinu, prenosim dio teksta autora Dine Bajramovica koji je povodom ovog znacajnog kulturno-scenskog dogadjaja, objavljen u sarajevskoj Slobodnoj Bosni.

Prema legendi, djevojka Safikada zaljubila se u austrijskog vojnika koji je pripadao drugom nacionalnom i vjerskom odnosno kulturnom i civilivizacijskom (neislamskom) krugu. Ljubav je bila obostrana, ali za ono vrijeme besperspektivna, odnosno unaprijed osudjena, jer su djevojci, po drevnom muslimanskom obicaju, buduceg muza birali njeni roditelji. Svjesna toga Safikada se odlucuje na svojevrsni ‘demonstracijski suicid’: s jedne strane su roditelji cijoj volji se mora pokoriti, a s druge strane Safikada ne namjerava iznevjeriti ljubav (vrhunsku, univerzalnu vrijednost) koja ne priznaje ni vjerske, ni kulturne, ni religiozne zapreke. Odjevena u svadbeno ruho, Safikada je sacekala da se upali fitilj topa koji, ispred banjalucke tvrdjave Kastel, svakog dana pucnjem oznacava podne. Pritrcala je oruzju, grudi priljubila uz otvor cijevi i ‘zagrlila’ top.

Vise o ovom kulturnom dogadjaju mozete procitati sa stranica Slobodne Bosne koje mi je Radmila poslala a koje vam toplo preporucujem.