Tamo i ovdje

Lijepo je procitati o jednom  lijepom  danu u uredjenom drustvu u kojem vladaju neki drugi zakoni i neka druga svijest u glavama ljudi koji se sastaju slave i raduju bez obzira iz kojeg dijela svijeta su dosli.
Takvih trenutaka u nasim zivotima prije 92-ge je bilo mnogo. Znamo mnogi koji su rodjeni prije te godine kako je to izgledalo.

Grozno mi je bilo citati komentar opet nekog bez imene i prezimena i mjesta odakle je dosao u Ameriku.
Ne znam ni čiji je on babo. Nama ne treba ni Dejton dva ni Njemačka. Nama treba svijest ovih ovde Bosanaca i Hercegovaca da se ponašaju kao svi gradjani SAD-a. Pa i babo. Ako ima američki pasos sigurno se mora ponašati kao Amerikanac. Kod kuce moze biti sta hoce .
Nek se koristi turskim rijecima kolko hoce njegov izbor. Ali nama ne treba. Mi te ljude nazivamo državna mafija. Mi taj jezik smatramo maternjim, a svak moze da ga zove kako hoce i kako zeli. Srpski, hrvatski, bosanski ali vazno je da nam ne treba prevodioc i da je to za nas jedan jezik.

Nama treba ta svijest. Ovih osam dana bilo je divno na Plenumu gradjana Sarajeva.
U prilogu saljem inserte iz novina o ljudima koji su stranci ali koji vole ovu nasu zemlju i podržavaju proteste. Osjecaj je posebno lijep sto svi znaju nas jezik.
Razne "babe" iz uredjenog svijeta u kojem ne zive kao nasi ljudi i nemaju osjecaj ponizenosti.
Juce je održana skupština Kantonalne vlade u ostavci i razmatranje zaključaka Plenuma koji su jednoglasno usvojeni.

Jedna pobjeda je postignuta.

Pozdrav Saima

Jimov rođendan

Sa Ninom i Jimom

Zima se kod nas neda. Cijeli januar i polovinu februara temperature nisu prelazile nulu a snijega je bilo više nego i jedne godine od kako smo dvadesetak godina ranije stigli preko velike bare. U subotu konačno malo ugrijalo. Dan sunčan a temperatura oko 15 stepeni. Bio je to razlog da se razbacim u backyardu. Cijeli dan sam proveo podrezujući živu ogradu a nisam završio ni jednu petinu. U nedelju, opet zahladnilo. I bit će tako narednih desetak dana. Znači, opet sjedi u kući i proviruj kroz prozor nadajući se nekom poboljšanju.

Nekad crkva, sada restoran

U nedelju popodne svratismo na proslavu 65. rođendana našeg američkog prijatelja Jima. Supruga Nina pripremila „surprise party“. Rade to Amerikanci često. Kod njih uvijek mora biti nešto posebno pa tako bi i ovaj put. Mjesto događaja, restoran Cefalos. Nekadašnja crkva pretvorena u restoran. Mjesto služenja bogu Kathlyn i Leonard Cefalo pretvorili u mjesto zabave. Može to ovdje u Americi. Vjernika je sve manje a zabave nikad dosta. U „našem malom mistu“ koje broji jedno dvadesetak hiljada duša crkava ima više nego u Banjaluci. Samo na Mensvild bulevaru se nalaze tri jedna do druge. U blizini Cefalosa, na nekih stotinjak metara u krug nalaze se još četiri. Neke su zatvorile svoja vrata, jedna je pretvorena u restoran, jednu su Indijci pretvorili u svoje okupljalište (može se tu otići na jogu a ponekad se sa svojim prijateljem Raom za vrijeme njegove pauze nađen na ručku u indijskom restoranu), a jedna je postala Islamski centar. Već odavno se spremam da se za lijepa vremena zaputim u njihov obilazak, da ih zabilježim kamerom da ne bude da nešto izmišljam. Dok ovdje sve manje ljudi pridaje pažnje svevišnjem, u starom kraju je situacija obratna, ako je suditi po broju vjerskih objekata koji su izgrađeni u zadnjih dvadesetak godina i koji se još uvijek grade. Ko je u pravu, oni koji se okreću svakodnevnici i trude se da im je za ovog života lijepo, ili oni koji se uzdaju u onog gore da im obezbijedi kruha bez pogače, nikada nećemo saznati. Ili možda hoćemo, samo će za neke od nas biti kasno, po onoj narodnoj „kasno se je.... kajati“.

Nina, Nera i Kathlyn

Nađosmo se tako Nera i ja u lijepo uređenom prostoru u kojem se okupilo tridesetak Jimovih prijatelja i članova familije. Na maloj bini osrednji muškarac zabavlja prisutne. Muzika prijatna za uho a ne kao na nekim našim okupljanjima kada od muzike ne možeš progovoriti ni riječi sa osobom za tvojim stolom. Uzesmo po piće i sjedosmo za jedan stol. Malo kasnije Nina nas upozna sa bračnim parom naših godina. Kathlyn i Leonardo, vlasnici restorana. Bi nam drago da upoznamo nekog novog jer već godinama se krećemo u istom krugu ljudi. Prijatni ljudi. Iznenadiše se kada saznaše da smo iz Bosne. Razgovor sam od sebe skrenu na rat. Kathlyn se sjaća događaja, ne razumije zašto se Amerika nije upetljala prije sukoba, zanimaju je naše sudbine. Leonard je često ustajao od stola i odlazio da nadgleda kako se party odvija a ponekad bi se prihvatio i mikrofona. Lijepo pjeva. Kada mu spomenuh da sam i ja nekada davno zabavaljao raju pokuša me nagovoriti da i ja koju otpjeva. Nisam se dao prevariti. Grlo me već odavno ne služi pa ponekad pomislim da sam sebi umišljam da sam nekada uopće mogao pjevati.

Leonard za mikrofonom

Stiže i hrana. Buffet. Biraš šta ti se sviđa. Odosmo svi zajedno do stola za hranom. Ja si nagrabi ono što volim (pečeni krompir mi je izgledao odlično) a onda mi gazda ubaci komad pohovane piletine sa sirom u sosu od paradajza. Reče da je sve pravljeno od sirove hrane, da je glavni kuhar njegov sin i da je hrana odlična. Nisam ga mogao odbiti iako sam imao namjeru da izaberem nešto drugo. Težak sam na hrani ali, šta je, tu je. Odlučih da se svim silama potrudim da pojedem ono što je u tanjiru pa makar mi kasnije bila muka. Za divno čudo, hrana je bila izuzetno ukusna. Pojeo sam sve u slast i naravno, pohvalio domaćine. Bilo je to iskreno i nisam trebao glumiti.

Pogled na bar s balkona

Kasnije nas je Kathlyn provodala kroz cijeli restoran pričajući nam kako su se odlučili za ovaj potez, kako su restorirali pojedine dijelove crkve pretvarajući ih u veoma prijatan ambijent u kojem se istovremeno može održavati nekoliko svečanosti. Da bi se napravili važni, spomenusmo im Krese i njihov restoran u Bardstown-u, gdje su Merima i Dževad za te potrebe iskoristili staro kino. Bi im drago čuti da ima još onih koji imaju originalne ideje kada je u pitanju ugostiteljstvo.

Kathlyn i Nera u uredu

Sve u svemu, bilo je to jedno prijatno popodne. Malo drugačije od onih svakodnevnih. Na rastanku smo se dogovorili da se opet družimo, vjerojatno kod nas kada vrijeme otopli i Nera „otvori“ svoju “ljetnu kuhinju“.

Slike i događaji (drugi dio)

Filharmonija osnovana 1923. god. Japanski ambasador pozdravlja publiku.

Koristeći naslov bloga dobila sam ideju da se ovakvim prilozima javljam u ovim vremenima. U svim dosadašnjim vremenima nesto se činilo u svim narodima da tragedije budu manje. Meni sad ovo liči na zemljotres koji se desi u svijetu, pa sve agencije prikazuju iste slike. Sa Bosnom nikad nije tako.
Samo rat, paljenje, ubijanje, medjunacionalna mržnja, primitivizam, pune naslovnice i prve vjesti na TV stanicama. Zasto je tolika mržnja prema ovoj zemlji. Možda što je jedina zemlja na svijetu ima oblik srca. A srce je uvijek bilo simbol ljubavi za normalan svijet. A za pohlepu, mržnju, samoživost, vlastiti osjećaj jada nikad.

Prospekt

Danas sam odlučila opet malo slika i događaja.

Sinoć sam bila na koncertu Sarajevske filharmonije. Šaljem u prilogu prospekt tog dogadjaja. 
Bilo je predivno. Veliki broj Japanaca. Neprestano osmjesi i nakloni.
Ovacije, instrumenti, muzika, publika ne zna se šta je bilo bolje.
Slike u prilogu nisu najkrasnije jer su slikane tabletom ali mogu poslužiti kao dokument.

Drugi događaj je bio u Zetri. Dobitnici Zlatne medalje u umjetničkom klizanju na sarajevskom Olimpijadi Farel i Din, engleski klizači.
Ponovili  svoj "Bolero" i doveli mlade klizače iz Engleske i naši mladi bosanski klizači. Dvorana je bila puna a sav novac ide da led u Zetri bude 10

Program

mjeseci  a ne dva kao ove godine, a ranijim nikako. Sa jutrošnjih vijesti na TV sam snimila par slika jer nisam mogla biti na oba. Zato slike nisu kvalitetne.

Sve moguće manifestacije u gradu vezane uz 30 god sarajevske  Olimpijade redovno se održavaju uz veliku posječenost i mir.

Ovo pišem zbog onih koji su nesretni zbog ovakvih vijesti iz Sarajeva i Bosne.
Jednom je Emira napisala da ljudi poslije mojih priloga obično nemaju komentar.
To me više raduje nego kad se neko anonimam ubaci da poremeti koncepcije ovog bloga.

Farel i Din

Danas šaljem i sliku iz Oslobođenja u kojoj je izjava gosp. Krišto. HDZ-ova aktivistkinja koja zaboravlja da je ovu istu vlast birala ista ulica. Vezali zastave SDA i HDZ u veliki ljubavni cvor, ta ista ulica u dugim redovima čekala na biralištima da ih zaokružuju. I sad poslije 20 god kad su se međusobno popljuvali, sve popljačkali što su mogli popljačkati, uveli devizu "ko je šta jamio jamio" hoće tri entiteta da bi to betonirali, da bi žestoko to odbranili sada prijete ovako. Sve to rade zajedno sa bošnjačkom vlasti.

Tango

Mladi klizaci

Članak u Oslobođenju

Pozdrav Saima

Nešto između

Bosna ponovo gori. Sa različitih strana stižu kontradiktorne vijesti. Jedne tvrde da se radi o istinskoj pobuni naroda kojem je došlo do grla dok drugi govore o režiranim protestima kako bi se srušio Dayton, ukinuli (bl)entiteti i ostvarila vlast većine nad manjinom. Ni informacije koje stižu iz svijeta nisu najjasnije. U Pittsburgh Post-Gazette jučer piše kako se mora organizirati drugi Dayton na kojem ne bi učestvovali stranci već samo zainteresirane strane koje bi se trebale dogovoriti kako riješiti probleme. Pisak članka kao da je pao  s marsa. Na Internetu se vodi pravi medijski rat. Spominju se zavjere, političari optužuju jedni druge za nerede, čak se i raja koja se okupila na ulicama prepire šta se dešava i ko govori istinu. Za mene, totalne konfuzija.

Trošim previše vremena pretražujući Internet, čitajući šta kažu jedni, pa drugi, pa treći. Nerviram se. Pitam se, zašto? Niti mogu pomoći, niti odmoći. Bit će onako kako većina odluči, kao što je to odlučila devedesetih. U toj utakmici nisam igrao, čak nisam bio ni na rezervnoj klupi. Sada sam prestar I da šutnem loptu a kamo li da zabijem gol. Ili napravim faul. Mladi su tu da odluče ko će pobijediti. Ja još od prvog dana tupim kako će se stvari početi mijenjati tek kada oni koji su završili škole shvate da budućnosti nema. Da godine prolaze a ništa se ne radi. Da se bliži starost a neće biti penzije. Da se nacionalizam ne može namazati na kruh.

Izgleda da su to neki u većem (bl)entitetu shvatili dok oni u manjem još uvijek vjeruju da se može živjeti od zraka. Onaj iz okolice Banjaluke ih ubijedio. Dokle će tako biti, vidjet ćemo. Ili neki od nas neće.

Nego, nisam zapravo htio pisati o ružnim stvarima ali ja uvijek nekako zastranim pa “skočim” do Bosne. A tamo nikako da svane.

Prva longplejka koju sam kupio u NAMI

U ovu prošlu nedelju nazva me moj komšija Tufe i upita šta gledamo na TV. Ja se prihvatio laptopa i čitam o protestima, neredima i dogovorima i izjavama plemenskih poglavica a ni Nera ne obraća puno pažnje šta se vrti na ekranu. Čekamo Downtown Abby, britansku seriju, sličnu sapunicama koje se na bosanskim ekranima vrte po cijeli dan o kojima sam slušao od drugih. Ništa posebno, ali lijepo snimljeno. Radnja kao što je to obično u sapunicama ali mi oku godi pogledati prekrasnu prirodu, interesantan dvorac, malo mjesto s karakterističnim engleskim kućama i dvorištima. “Pa zar ne gledate Beatlese?” začudi se Tufe. Ne gledamo. Nismo znali. Brže-bolje prebacišmo kanal kad tamo… Okupilo se puno poznatog svijeta. Tu su Paul i Ringo. A vidim i Yoko Ono. I ona je tu iako ih je ona rasturila. A na pozornici, meni poznati i nepoznati pjevači i muzičari izvode pjesme Beatlesa. Sve poznati hitovi iz moje mladosti. Znao sam ih sve napamet. Od prvog dana. Slušao na radiju i pamtio riječi. Provodio noći slušajući Radio Luxemburgh. Mnoge sam pjevao sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih dok sam “glumio pjevača” u grupama Sjenke, Usamljeni, Amori, Pro at Contra, Eight Band…  Odjednom se u mislima vratih u te dane i počeh se prisjećati mjesta gdje smo nastupali i pjesama koje smo svirali. Sjetih se prvog nastupa u ferijalnom domu Brioni (šezdesetčetvrte) kojeg odavno nema. U posjeti nam bili ferijalci Sarajeva. Pa onda Kasina u kojem smo imali svoju vjernu publiku. Sale Čajavečkog hotela i kratkog nastupa kada su nam članovi VIS-a Uragani dozvolili da odsviramo par pjesama. Prva od njih je bila “Things we said today” (nadam se da se čuje u background-u). Pa onda redom,  bašta starog hotela Bosna, Dom JNA, Pedagoška akademija, Tehnička škola, Tehnički fakultet, foaje Narodnog pozorišta, bašta KAB-a iza pozorišta, Dom kulture, bar hotela Palas… Pred očima mi za trenutak bljesnuše mnoge zgode i nezgode iz tog vremena. Sjetih se nosanja ono malo instrumenata što smo imali u doba kada je malo ko imao auto. Svaka nova pjesma me je sve vise vraćala u to moje mladalačko doba kada nije bilo gladnih ali ni prebogatih. Kada je posla bilo za sve a penzije bile zagarantirane. Kada nismo bili muslimani, Srbi i Hrvati, već raja. Kada nismo jedni drugima pratili svaku izgovorenu riječ, ljutili se ako nam neko nešto kaže, uskakali u riječ sa nekim svojim istinama. Kada nam je politika bila zadnja rupa na svirali.

"Igranka" u Domu kulture od prošle godine

Emisija posvećena prvoj posjeti Beatlesa Americi 1964. godine je trajala dobra dva i pol sata. Zadnjih pola sata su se na pozornicu popeli Paul i Ringo kao šlag na tortu. Bilo je to dva i pol sata u kojima sam zaboravio šta se događa u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Mostaru… Slike paljenja, bacanja kamenica, tuče s policijom su za trenutak zamijenila lijepa sjećanja. Nezadovoljni i obespravljeni su za trenutak izblijedili pred slikama naših druženja šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih… . Slike sukoba su ustukle pred slikama šetnji na korzu u Gospodskoj. Zvuci električnih gitara su nadjačali zvuke sirena i galamu protestanata.  

A onda, novi dan i povratak u stvarnost. Ponovo pretraživanje Interneta i sati zurenja u ekran računara.

Možda su neki u pravu kada kažu da o haosu u Bosni ne treba pričati. A onda opet pomislim kako imamo obavezu da se uključimo barem ovako virtuelno, jer i mi smo još uvijek dio te Bosne i naše mišljenje se treba čuti. Ima nas puno koji više nismo tamo a možda bi mogli nešto učiniti kada bi se organizirali. Jer, najlakše je reći, mene se to ne tiče.

Slike i događaji

Juče su na Sarajevskim protestima građani pjevali Keminu pjesmu "Sarajevo, ljubavi moja" i Tifinu "za ovaj grad se i umrijeti može". Bio je i jedan mladi sarajevski sastav koji je cijeli dan pjevao i svirao.
Nigdje ni na jednoj svjetskoj stanici nismo vidjeli taj DOGAĐAJ.
A i danas kad javljaju dešavanja u Bosni pokazuju stalno arhivski SLIKE prvog dana demonstracija. Kamenovanje i paljenje.
Samo Kantonalna televizija. 

Juče pala Kantonalna vlada i premijer. Rade u tehničkom mandatu. Usvojila Kantonalna skupština. Nikšić neće da dostupni. Kaže samo ako nađu boljeg od njega dat će ostavku, možda je jedino Bog bolji od njega.

Radmanović juče dao intervju za beogradski jutarnji program. Svašta je napričao ali je završio sa "ovo Bošnjaci RATUJU izmedju sebe". A popodne u Sarajevu  kao član Predsjedništva na sastanku sa turskim ministrom vanjskih poslova .


Gojko Berić, bard bosansko - hercegovačkog novinarstva u kolumni pod naslovom "Zemlja koju je podijelili politika" piše: "Čuvari vlastitih fotelja pouučavaju građane kako imaju pravo na mirne i dostojanstvene protesti ali nemaju pravo da izazivaju nerede, a okidač je upravo u tom famoznom "ali" . Ta vlastodržačka poruka otprilike glasi: "Gradjani, mirno protestujte! Imate zviždaljke i bubnjeve, zviždite koliko hoćete, vičite koliko hoćete, je.......te nam majku ako hoćete, a mi ćemo vas posmatrali iza zavjese naših kabineta i držati se rukom za onu stvar. A ako baš zagusti, postoji sporedan izlaz kroz koji uvijek mozemo uteći". 

Završava sa "bit će potrebni gigantski napori na više frontova kako bi događaji jednog dana krenuli u dobrom pravcu. Jer Bosna i Hercegovina je zemlja koja je izgubljena u nacionalističkoj
tranziciji, najsiromašnija zemlja u Evropi i njen šampion u disciplini zvanom korupcija".

Tokić i Dodik prije rata bili najbolji jarani, Tokić vodao Dodika po Evropi u posjete SDP strankama. Sam to izjavio.

Juče i ovaj transparent pošto u Sarajevu cjelu zimu nema snijega "Nema ni snijega i njega nam ukrali"
A onda neko do njega napisao "ukrali nam i NOVU".  Ukinuta na kablovskoj TV Hrvatska nezavisna TV NOVA.

Pa vi sad pogoditi ko je ovde lud. Vitalni jela željan bor, molim brzi odgovor.

Zna se ko sam.

Mi smo dobro

U prilogu je jedna ljetna slika ispred Muzeja revolucije.
Iza je kafić Tito u kojem je lijepa T...
(ostatak teksta nije stigao!)

Dobila sam e-mail od Emire u kojem se zabrinula za nas . Odlučila sam da joj se zahvalim preko našeg bloga i iznesem svoje mišljenje.

Jutros je ministar  bezbjednosti Radončić izjavio da je ovo "bunt naroda protiv državne mafije". Mislim da je u pravu jer mirnim putem se ništa nije moglo uraditi. Najviše je bilo omladine kojoj roditelji bez posla i nane i dede jedva mogu dati po dvije-tri marke za đeparac. Nije bilo pljački radnji, mi smo tad bili oko jedan sat tamo, bilo je mirno, dosta transparenata. Mi smo produžili do čarsije, grad je bio pun turista, to se sve dešavalo oko zgrade Kantonalne vlade preko puta Skenderije. Saobraćaj je bio dobro regulisan od Skenderije prema Novom Sarajevu, Ilidži, Koševu. Samo je od Skenderije do Čaršije bilo slobodno i Titova do Higijenskog zavoda.

Kad su počeli kamenovati Predsjedništvo bilo je puno naroda na glavnoj ulici. Neki su se vraćali s posla, neki bili u šetnji i svi su to posmatrali mirno. 

Mislim da je to bila instiktivna reakcija raje, jer znajući naš mentalitet da su osjećali da nešto nije u redu, raja bi lako zaustavila to kamenovanje.

Mislim da ce se zgrade lako obnoviti, sreća je da se ovo desavalo u vrijeme napredne tehnologije, pa će kompjuterski sistemi sve regulirati. U ovim ustanova su radili rođaci, partijski miševi, i ponašali se kao da je ovo njihova država. Najvažnije je da nije bilo ljudskih žrtava u tolikom haosa. Ovo smo mi gledali i u Parizu, i u Ukrajina i mnogim drugim zemljama svijeta, sve češće i sve više, ali nigdje nije to tako velika vijest i toliko loših komentara koliko o Bosni. To nam je vjerovatno donjelo ovo neslaganje, loši susjedi koji stalno atakuju na naša prirodna bogatstva, naše slaganje sa i epitetom "glupi Bosanci" dok smo živi.

Kod raje je najviše oduševljenje donijelo paljenje zgrada stranaka SDA i HDZ-a u Mostaru.

Pozdrav Saima

P.S.
Čuli smo da je sinoć bilo i pljački nekoliko radnji i trgovina u Skenderiji jer je glavna rasvjeta bila ugašena. Ni ovo ne bi trebao biti veliki problem jer se Skenderija namjeravala privatizirati i već su mnoge firme imale problem istjeravanja.
Obzirom da su Sarajevo i drugi gradovi Federacije tri I po godine bili paljeni i uništavani od "dobrih susjeda" kojima niko od nas nije ušao ni na jedan pedalj njihove zemlje, pa se opet obnovili i oduševljavaju turiste iz cijelog svijeta. Vječnica je ljepša nego što je ikad bila. A gorjela je do temelja. Nadam se da će ovi gradovi Federacije opet izići na kraj i sa domaćom bandom.
Ali znajući da je vlast jos jača kad je se dirne, ne može niko garantovati uspjeh.

Pozdrav Saima

Koincidencija ili naš prijatelj Duško

Pretražujući Interet čovjek “naleti” na mnoge interesantne stvari i sazna mnogo toga što bi mu ostalo nepoznato bez ovih novih tehnologija. Ponekad se desi da se, nekom čudnom koincidencijom, neki događaji poklope kao da neko odozgo vuče konce.  Ako se to nastavi, možda se i ja odlučim za pokajanje i zatražim oprost od svevišnjeg dok još nije kasno. Rade to mnogi pa često pomislim da sa mnom nešto nije u redu jer uporno ostajem pri svojim principima koji izgleda više ne piju vode. Ovdje kod nas u USA, malo, malo pa najave smak svijeta a znamo šta se tada dešava: svi u red kod onog koji sve vidi i koji će svakome udijeliti prema zaslugama. Dođe vam to nekako kao i penzija: koliko dugo si radio i kolika su ti bila primanja, toliko će ti svakog prvog u mjesecu poštar donijeti u koverti. Biće to tako nekako samo ne znam kako će se “radni staž” računati onima koji su “mijenjali firmu”? Hoće li se “povezivati” kao što je to slučaj sa republikama bivše Juge ili će neki biti zakinuti ako ne ispunjavaju sve uvjete. Na prijmer, imaš manje od 15 godina u onom bivšem režimu u manjem blentitetu pa se to vrijeme ne pika. A možda ti se rad u “staroj firmi” odbije od ovog sada pa je još gore. Bilo bi interesantno ćuti razjašnjenja od onih koji se bolje razumiju i koji su dobro savladali “tranziciju”. Nigdje nisam pronašao pravno tumačenje ovih zavrzlama a ni oni koji su eksperti u tome se ne oglašavaju. Ostaje mi samo nada da ću na vrijeme saznati šta mi je raditi jer godine idu prebrzo i nema se puno vremena da se izgubljeno nadoknadi.

A sada da se vratim na koincidenciju. Saimin prilog “Moj identitet” i moj komentar na “Jesam li luda?????” je jedan primjer. A drugi, informacije sa nekoliko strana o Dušku Jakšiću, našem uvaženom radnom kolegi iz nekadašnjeg Rudi Čajaveca kojeg će se neki koji navraćaju na ove stranice sjetiti. U ona prijeratna vremena radio je Duško u FELM-u, ne sjećam se na kojoj funkciji, ali znam da je bila direktorska jer se njegovo ime u razgovorima često spominjalo. Kasnije je prešao na Ekonomski Institut grada Banjaluke. Nastavio je Duško raditi i za vrijeme rata a i nakon njega. Što bi naši ljudi rekli, čovjek za sva vremena. Poznajem nekoliko takvih tako da to nije neka posebna "vrlina".

Ne bih se Duška ni sjetio da prije dva dana ne naletih na izvještaj sa suđenja Radovanu Karadžiću na kojem se naš Duško pojavio u ulozi svjedoka odbrane. Pozvao ga je “gospodin” Karadžić da svjedoči u njegovu korist jer Duško ima informacije iz prve ruke koje govore o njegovoj nevinosti. Čitam.

Kaže naš Duško da je Autonomna Regija Krajina formirana još prije nego što je formiran SDS i da je to urađeno poštujući standarde Evropske Unije. “Gospodin” Karadžić je bio “fin”, mnogo finiji od nekih drugih u to doba. I nije istina da su muslimani iz Banjaluke tjerani, oni su odlazili (plačući) svojom voljom. Ima tu još toga pa koga zanima (a engleski mu nije stran) neka sam pročita.

Dakle, da sumiram, ARK je bila naša budućnost, samo mi to nismo znali. Da jesmo, još početkom devedesetih, za vrijeme vladavine “gospodina” Karadžića, osjetili bi kako to izgleda živjeti uz evropske standarde. A mi navalili da idemo. Ko nam je kriv. Oni koji su ostali su živi svjedoci kako je to bila prava odluka (da ne spominjem one duge, naročito iz Prijedora, Kozarca i Omarske).  A ovi što sada po raznim forumima kukaju kako su protjerani samo lažu da bi napakostili onima koji su u stvari svima željeli dobro.

Nekako u isto vrijeme, Internetom kruži Duškov email kojim se obraća bivšim prijateljima, posebno Čajevčanima. I opet Duško ostaje pri svome. I njemu je, kaže, početkom devedestih nuđeno da ode (kao što je to “nuđeno” njegovim bivšim radnim kolegama koje su to jedva dočekale) ali on nikada nije zažalio što je ostao! A i sada čini sve da Banjaluka bude još ljepša i bolja!

Toliko o koincidenciji. A i o nama koji još uvijek kukamo. Vrijeme je da priznamo svoje greške i prestaneno kriviti druge za ono što nam se desilo.

Moj identitet - umjesto komentara

Mirsad Hadžikadić je bio moj direktor, direktor Razvoja Medicinske Elektronike - RČ, onih jednu ili jednu i pol godinu, koliko je boravio u Banjaluci nakon povratka iz USA. Povratak iz USA, pretpostavljam, jedna je od rijetkih njegovih pogrešnih odluka, koja nije iznenađujuća, jer je dobrim ljudima bilo teško predvidjeti onako tragičan raspad Jugoslavije. Ipak, shvatio je na vrijeme što se događa, kakva je perspektiva Medicinske elektronike u onakvom okruženju, ali i problemi s kojima se nosio unutar same organizacije, mislim tu na direktora ME i nedovoljno stručan inžinjerski kadar. Njegov ponovni povratak u USA pred sam rat bio je sasvim razumljiv. Moram priznati da mi je to teško palo, jer je otišao vrstan stručnjak, a tamni oblaci zla su se ubrzano približavali.

Taj period za njegovog vođenja Razvoja ME bio je zadnji svjetao period u radnoj sredini pred naš konačan odlazak iz Banjaluke, koji je uslijedio nepune dvije godine kasnije.

Za njega mogu reći samo riječi hvale; iznimno inteligentan i stručan, vizionar, jasan, organiziran, elokventan, izvanredan u komunikaciji s ljudima, poduzetan.

Vidjela sam na You-Tube neke njegove postove, koje teško vezujem uz njega, kakvog sam ga poznavala, a u nedostatku informacija mogla bih pogriješiti u zaključivanju.

Svi mi volimo narod kojem pripadamo, ali ako našu aktivnost u očuvanju njegovog identiteta vežemo uz vjersku zajednicu, napravit ćemo kardinalnu pogrešku, što je povijest ovih prostora previše puta potvrdila.

Draga Saima, veoma mi je drago vidjeti da se Sarajevo razvija.

Voljela sam Sarajevo, iako sam u njemu bila svega nekoliko puta, uvijek na jednodnevnim službenim putovanjima, što je nedovoljno da ga se upozna.

Kada sam prvi put išla za Sarajevo, bilo je to vlakom i bilo je na samom početku mog radnog vijeka, gotovo ništa nisam znala o Bosni. Putovanje je, kako je vlak odmicao od Banjaluke postajalo prilično šokantno i to se povećavalo kako smo se primicali Zenici, Kaknju; sivo, crno, mračno, jako, jako siromašno. Sarajevo je taj utisak ublažilo.

Orijentalan ugođaj, zanimljiva živopisna Baščaršija, impozantna džamija, uz prelijepe zgrade, meni bliske arhitekture iz doba Austro-Ugarske, Miljacka, brda uz rijeku, sve mi je to bilo neobično i lijepo. Sve ono što se događalo na ulicama kojima sam prolazila, pogotovo govor, bilo mi je također neobično. Banjaluka je bila drugačija.

Trudila sam se što više upoznati  Bosnu; u našoj kućnoj biblioteci imamo Kuran, riječnik turcizama, knjigu o islamskoj umjetnosti i arhitekturi Bosne, i naravno svu značajniju literaturu bosanskih pisaca.

Za mene je multikulturalnost Bosne bilo njeno bogatstvo, njena ljepota, ali to na kraju ne ispade tako.

Lijepo je vidjeti ove Saimine fotografije sarajevskih kutaka. Vjerujem da će ih nastavljati slati.

Želim sve vas koji navraćate na ovaj blog podsjetiti, ili vas upoznati s velikim arhitektom, Josipom pl. Vancašom, čija su predivna zdanja također dala svoj pečat Sarajevu i unijela evropski duh u grad.

Izgradio je najznačajnije državne zgrade, katedralu, zgradu pošte, i brojne palače, gotovo 200 objekata. Gradio je i u Hrvatskoj i Sloveniji.

Vancaš se rodio sredinom 19.st. u Sopronu u Ugarskoj, tada Austro-Ugarskoj, gdje mu je otac službovao, ali hrvatska obitelj odlazi u Zagreb, gdje završava gimnaziju, studira u Beču. Po završetku studija dobiva narudžbu iz Sarajeva i od tada postaje, moglo bi se reći, dominantno bosanki arhitekt.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Vancaš

http://hr.wikipedia.org/wiki/Katedrala_Srca_Isusova

Njegova je predivna zgrada Prve hrvatske štedionice s Oktogonom na Cvjetnom trgu u Zagrebu.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Oktogon_(Zagreb)

1921. se vraća u Zagreb gdje nakon nekoliko godina umire.

Sarajevo ima još puno vrijednih građevina, drugih poznatih arhitekata; Sinagoga, Saborna crkva,..., iznimnih vrijednosti i za turistički razvoj; nadam se da će biti prilike bolje se upoznati s Gradom.

U zadnje sam vrijeme, sticajem okolnosti, a i zahvaljujući Jergoviću, «šetala» Sarajevom i Bosnom.

Interesantno je da me ni u Banjaluci, ni u Sarajevu nikad nitko ni kod poznanika ni u restoranima ili slastičarnicama nije ponudio salepom. Gotovo sva bosanska jela sam probala, i bozu također, ali salep nikada. Zahvaljujući internetu saznala sam o kakvom se piću radi.

Mimara - noc muzeja

Bila sam u muzeju Mimara na otvorenju izložbe starog bosanskog nakita iz fundusa Zemaljskog muzeja BiH za vrijeme Noći muzeja, o čemu je pisala Nada. Čest sam posjetitelj muzeja, gotovo nijedan postav mi ne pobjegne, biram kad je manje posjetitelja da što bolje upoznam eksponate. Unatoč velikim gužvama, za Noći muzeja uvijek obiđem barem jedan muzej u znak podrške toj akciji grada i Ministarstva kulture. Ovaj put je povod bio i susret sa starim nakitom Bosne. Bilo je puno ljudi, bilo je i puno značajnih ljudi iz javnog života, bosanskih korijena, pjevao je Kemal Monteno, volim njegovu glazbu. Vrijedna i lijepa izložba! Replike nakita su vrlo lijepe, izrađene su od srebra i zlata, kao i originali, ali ono što bih izabrala, preskupo je, a prilika da ih nosim premalo je. Žao mi je što nisam financijski pomogla sarajevskom muzeju.

Upoznajte se s eksponatima:

http://www.mimara.hr/hr/hr/izlozbe/clanak-izlozbi/?articleid=8464

Pod jakom rasvjetom reflektora, i u velikoj gužvi, bilo je teško iPhonom napraviti uspješne fotografije.

Nataša

Preporucujemo procitajte

Dragan Bursać - Karadžićeva odbrana Dodika

Link na video klip o Banjaluci 90-tih - BANJALUCKI GETO

PREPORUCUJEMO PROCITAJTE

RADMILA KARLAŠ

Bosanski duh jaci od podjela
Laktašenkov tamni vilajet
Za referendum spremni
Čuvajte mi kontejnere kao zjenicu oka svog!
Dodik - Čuvar naroda u grejs periodu
Bosanski Ćopić u inat srpskom Ćopiću
Radmila Karlas: Koja Bosna brate Ivo

Drugi autori
Aleksandar Trifunovic - Osmijeh za koji se treba boriti
Vojislav Erceg: Od picinog parka do Bakinaca
Bojan Bajic - Jevandjelje po Srdjanu
Lud je lud, al sud je sud
Ko su bosanskohercegovacki melezi
Bosna postoji samo gruntovno
Nada i Zora
Enisin prijedlog - Brijunski Antibarbarus
Dodiktatura
Lažna dama Banjaluka
Sašin prijedlog - Sarajevo se promijenilo
Natasin prijedlog - Srdjanova zrtva nije nila uzaludna
E-novine, ljubavi moja
Evo malo humora Braniću svoje nasljeđe, jer sam bez njega niko i ništa Banjaluka: Ko u RS-u slavi 25. novembar
Intervju sa Radmilom Karlas u e-novinama
Obicna gradjanka Intervju sa Josipom Pejakovicem

In memoriam - Pero Međedović

Jutros sam od Vladimira Ivanovića primio email slijedeće sadržine:

Ne znam gdje bih postavio komentar, ali da obavjestim Čajevčane koji čitaju ovaj blog da je juče iznenada u 61. godini umro Petar Međedović koji je nekad radio u RRT-u, a kasnije u Mikroelektronici. 


Najvjerovatnije od srca. Došao je sa posla, pozlilo mu, otišao u bolnicu i tamo je umro.


Sahrana je u ponedeljak 3. februara u 14 časova na Gradskom groblju u Banjaluci.

Prije neki dan sam ga sreo u gradu i rekao mu da sam objavio snimak na Youtube, a gdje se vidi i on, pa ako hoće neka pogleda.

Familiji i prijateljima iskreno saučešće.