I to je Amerika

Sjecam se da sam jos kao momak gledao film istog ili slicnog naziva koji je na pomalo saljiv ali istinit nacin pricao o Americi. Od cijelog filma se sjecam samo onog dijela koji je pokazao od cega se u Americi prave virsle (hrenovke) koje sam nakon toga pokusavao da izbjegavam jesti kad god je to bilo moguce.

Nije ovo, medjutim, prica o toj Americi vec o necem drugom. Naime, danas je Nera zvanicno pocela raditi u Westinghouse-u na mjestu Senior Component Engineer-a, posao koji radi evo vec vise od dvije i pol godine ali kao kontraktor. I sta je sad tu interesantno, reci  ce neki, jer nasa raja (ovdje mislim na one koji su radili u Profesionali i drugim OOUR-ima Cajaveca) radi u najvecim svjetskim firmama, predaje na fakultetima, zauzima visoke pozicije u svojim firmama u najrazvijenioj zemlji svijeta, Americi, u koju su stigli nakon progona iz Banjaluke. Ima tu dekana, profesora na fakultetima, vlasnika uspjesnih firmi, direktora, predsjednika i podpredsjednika kompanija, vodecih inzinjeri (Midhat H, Sedat ., Mirsad H, Ivo A, Branislav M, Miljko B, Mirzeta H., Izet T, Babesku J, Anusic A…). Dakle, posao k’o posao, ne bi trebalo oko toga trebalo dizati prasinu. Medjutim, ako u igru ubacim cinjenicu da je Nera u julu ‘svecano’ zakoracila u sezdesete (sad cu biti napadnut sto zeni navodim godine jer to one kriju ko zmije noge) ova cinjenica mijenja mnogo toga. Hej, ovdje u ovoj zemlji koja je u krizi, u kojoj se nezaposlenost vec par godina ne smanjuje, u kojoj su mnogi Amerikanci na ‘birou za zaposljavanje', izbjeglica iz Bosne u sezdesetoj dobija dobro placen posao na kojem bi mu mogli pozavidjeti mnogi. Narocito oni koji nisu mogli preturiti preko usta ni rijec utjehe devedesetdruge kada su zadnji put dijelili radni prostor u NIC-u, u aleji Brace Pavlica.

Ne znam sta su ljudi tada mislili kada su se mirili s politikom kojoj je jedino ona u Njemackoj cedrdesetih bila ravna. Valjda su se nadali da ce im tudja nesreca donijeti srecu. Ili su ocekivali da ce zivjeti bolje kada se rijese onih koji im kvare cistocu okruzenja u kojem su zeljeli biti samo svoji. Bice da je tako jer je prva reakcija jedne mlade inzinjerke iz Prostorne (Goga, prezimena se ne sjecam), rodjene u nekoj zabiti u okolici Banjaluke, koja je odmah prihvatila politiku nacionalista izjavivsi da je najbolje da se svako okrene svojima (ili tako nekako). Za nju je to bilo nesto najnornmalnije, tu dilema nije bilo.

Kada sam prvi put obisao Banjaluku nakon rata, zatekao sam Profesionalu na koljenima. Manji broj onih koji su jos ‘radili’ su jedva prezivljavali. Dosta ih je vec tada bilo bez posla a novog nije bilo na vidiku. Danas Cajavec gotovo da ne postoji. Vecina bivsih radnih kolega mog godista je penzinirana s penzijama nedostojnim ljudskog bica. Neki se snalaza kako znaju i umiju a samo nekolicina uziva plodove ‘rada’ devedesetih. Sto bi nas narod rekao “ko je ćapio, ćapio”. Vise nema. Nema se od koga ćapati. A mnogi su se nadali da ce i oni dijeliti kolac.

Koliko je Amerika drugacija govori jos jedan dogadjaj. Kada je Nera devedesettrece u Zagrebu kao izbjeglica trazila posao, bezuspjesno je obijala mnoga vrata. Nikome nije trebao inzinjer iz Bosne i uz to zensko, a jos u godinama (cetrdeset). Sjecam se njenog razocarenja kada bi se vracala s “intervjua” za posao, ne shvacajuci da u to doba u toj zemlji nikome nismo dobro dosli i da nas niko ne treba. Naravo da je i teska privredna situacija u to doba u zemlji koja je jos uvijek zvanicno bila u ratu (Krajine su jos uvijek bile pod kontrolom pobunjenih Srba) uticala na takav razvoj dogadjaja.

Jos jedan detalj cijeloj ovoj prici daje posebnu zanimljivost. Odjeljenje sastavljeno od nekoliko inzinjera u kojem Nera zadnjih par godina radi bavi se problematikom na kojoj sam u Profesionali radio prije cetrdeset godina. Westinghouse, kao i nasa Profesionala, ima velikih problema zbog neorganiziranog odnosa inzinjera prema komponentama, sto uzrokuje probleme u svim fazama rada firme. Jednom davno sam taj problem rijesio razvojem informaciono-mjernog sistema za komponente i formiranjem odjeljenja koje se sistematski bavilo ovom problematikom. To rjesenje bi se, s neznantim izmjenama, moglo direktno primijeniti danas u Westinghouse-u. Rjesenje koje je ovdje primjenjeno je rad jednog sposobnog mladjeg inzinjera na ciju je inicijativu formirano odjeljenje po svojoj funkciji veoma slicno onom koje je formirano u Profesionali na moj prijedlog, uz napomenu da je moje rjesenje bilo sire primjenjivo (od faze razvoja pa sve do rjesavanja problema u procesu proizvodnje), uz podrsku veoma kompleksne baze podataka i test sistema. Dakle, sistem koji sam u Profesionali razvio (naravno uz pomoc nekoliko suradnika) prije skoro cetrdeset godina po svojoj funkcionalnosti premasuje  rjesenje primjenjeno u Westinghouse-u i mogu na njega biti ponosan.  Mladi inzinjer koji je bio inicijator rjesenja u Westinghouse-u je vrlo brzo dobio unapredjenje a  meni je satisfakcija sto je Nerino iskustvo iz Profesionale igralo odlucujucu ulogu da dobije ovaj posao i covjek sa tim treba biti zadovoljan. Kada se u drustvu povede razgovor o sudbinama inzinjera Profesionale u Americi ja uvijek ponavljam cinjenicu da trebamo biti zahvalni sto smo radili u firmi u kojoj smo mnogo naucili i gdje smo stekli dragocjena iskustva, sto nam je pomoglo da se dobro snadjemo ma gdje nas je rastjeralo.

Sta je sa Gogom, kako se ona snasla u okruzenju svojih, da li je srecna, da li je u grupi onih koji su se obogatili ili je popusila kao vecina, ne znam, niti me zanima. Jedino sto znam je da ove nove banjalucke generacije sticu iskustvo ubijajuci vrijeme u kavanama ili, u najboljem slucaju, radeci za malu nadnicu u trgovinama,  za sto im nije bio potreban nikakav fakultet. Valjda im to odgovara jer se gotovo niko ne buni. Ja bih da sam radije u ovoj Americi koja, kako kazu, nema dusu, ali u kojoj mi jos niko nije rekao da je najbolje da se okrenem svojima. Jer zalostan i bijedan je onaj koji vjeruje da je rjesenje . Nase sudbine i sudbine onih koji su ostali u Banjaluci to najbolje pokazuju.

Domaće je domaće

Pogled s brdasca na povrtnjak i kucu

Svi mi koji od devedesetih zivimo u razvijenim zemljama svijeta znamo kakvo povrce mozemo naci u prodavnica prehramenih proizvoda: preksranog izgleda a nikakvog ukusa. Svo uzbudjenje kada se pridje dijelu u kojem se prodaje voce i povrce koje bljesti svojim prekrasnim bojama, besprijekornog oblika ispari kao mjehur od sapunice kada se napravi prvi griz ili odreze prvi komad:  breskva koja nema nikakvog ukusa, paradajz kojem treba malo jaci noz da se isjece na kriske… Ovdje u Pittsburgh-u prvih godina po nasem dolasku nije bilo Farmers marketa na kojem lokalni uzgajivaci donose svoju robu pa smo se morali zadovoljavati onim sto nam je bilo dostupno. Daleko je to od nase trznice ili zagrebackog placa ali se na ovim marketima moze nacini pravi, ukusni paradajz,  paprike kao one nase iz Lijevca polja (naravno, 'nepelcovane'), veoma ukusne breskve, izvanredan krompir koji se moze porediti sa onim iz Glamoca, odlicne jabuke...

Kod nas u Americi srecom vecina nas koja zivimo u kucama smo u prilici da napravimo svoj vlastiti povrtnjak i odgojimo svoje vlastito povrce. Istina, ne veliki, ali dovoljan da se ponovo osjete oni okusi iz mladosti. Znam da u nekim zemljama Evrope postoje posebni dijelovi grada u kojem ljudi koji zive u zgradama mogu zakupiti (ili dobiti besplatno) komad zemlje na kojoj mogu napraviti svoj povrtnjak i imao sam priliku da to i vlastitim ocima vidim. Nas covjek se snadje gdje god da ga bacis pa je tako i u ovom slucaju.

U nasem povrtnjaku koji je vecinom smjesten na terasi malog brdasca u backyard-u (zadnjih godina i dio dvorista oko kuce je pretvoren u povrtnjak), moze se naci mnogo toga: od zelene salate jos u rano proljece, preko blitve, luka, paprika, paradajza, patlidzana, krastavaca, mrkve, mahuna, brokolija, karfiola, pa cak do krompira.  Prostor nije veliki i prosto je nevjerojatno kako se tokom cijele sezone nadje ponesto za ubrati.

Rad u povrtnjaku zahtijeva dosta truda, posebno u uvjetima kada zemlja nije plodna pa se mora oplemenjivati. Prve godine su nam prihodi bili veoma slabi zbog zemlje koja se vecinom sastojala od usitnjene krhke sslojevite tijene od koje je brdasce sastavljeno, uprkos primjeni prirodnog djubriva. Ako tome dodam jelene i druge stetocine (zeceve, groundhog-e…) koje su spremno cekale da se pojave prvi plodovi, rezultat rada je bio obeshrabrujuci. Ipak, svake godine se nesto novo naucilo pa su rezultati rada svake godine bile sve vidljiviji a nase odusevljenje raslo tako da zadnjih godina uzivamo u plodovima svoga rada.

Uz to, rad u povrtnjaku, a posebno sa kompostom koji sami pravimo, oplemenjuje dusu i covjeka cini nekako ispunjenijim, smirenijim, narocito nakon napornog radnog dana. Istina, za mene je taj rad u povrtnjaku prilika da razmisljam o zivotu, o proslosti i nasim sudbinama, pa su rezultati tog razmisljanja i prilozi na ovam blogu koji nekima nikako nisu po volji. O tome necu ovaj put (materijala imam i bit ce prilike uskoro da se podsjetim devedesetih i jos nekih lica koja su nam ‘pomogla’ da se ‘docepamo’ Amerike), vec cu ovdje zavrsiti pricu. Da ne pricam u prazno price kao dokaz sam pripremio desetak nasumice izabranim slika kojih imace imam stotinjak.

Sve pocinje vlastitim rasadom

Kompost na vrhu brdasca

Ima tu za svakog po nesto

Paprike odlicno uspijevaju

Ni paradajz nije los

Bijeli luk

Bude tu i krastavaca

Jos malo paprika i cvijeca iz backyard-a

Domace je domace

Clanak

" O ljubi dok jos ljubit mozes,
O ljubi dokle ljubit znas..."

Primjeceno je Urednice da u zadnje vrijeme zapostavljas glazbu. Cak i lijepe slike sa Tvog zadnjeg posta ostadose prikracene za malo ugodnih nota.

O mladoj pijanistici Azri Medic, nasoj Asicki, pisala sam vec na ovim stranicama, ali me uspjeh nasih mladih uvijek iznova ponese.

Saljem Ti clanak o nedavno odrzanom koncertu u okviru Bascarsijskih noci.

Nada

http://www.youtube.com/watch?v=Y4XEPdYO5mM

Siroka lepeza pijanistickog umijeca

Nakon duzeg vremena javi mi se Nada iz Zagreba s kritikom da sam zaboravio muziku i zakacenim pdf dokumentom koji govori o mladoj umjetnici iz Banjaluke, Azri Medic.

Posto mi Nada nije pripremila tekst priloga i mada nisam pristalica resavske skole (vise volim tekst napisan vlastitim rijecima), odlucio sam se da dobiveni clanak prekucam kako bih posjetiocima bloga priblizio ovu mladu umjetnicu, nasu bivsu sugradjanku, jer ona to svakako zasluzuje.

U okviru festivala Bascarsijske noci, u dvorani Bosnjackog instituta, sarajevskoj publici predstavila se mlada pijanistica Azra Medic. Klavir je pocela uciti u rodnoj Banjaluci, a nastavila u Zagrebu i Sarajevu, gdje je i diplomirala na Muzickoj akademiji kao najbolji student Sarajevskog univerziteta. Svoje izvodjacko umijece usavrsavala je i nadogradjivala u Zagrebu i Njemackoj, zavrsivsi na dvije muzicke akademije (u Kasselu i Freiburgu) postdiplomske studije. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada na medjunarodnim i domacim takmicenjima. Koncertirala je u gradovima sirom Evrope i regiona.


Niska Bisera


Ova uspjesna pijanistica znalacki je odabrala program u kojem je pokazala svoje najbolje kvaliteta...


Izvedbe sonata Scarlattia i Haydna bile su prozete stilskim duhom epoha u kojima su stvarane, sa jasno izrazenim sitnim pojedinostima, ukrasima, mozaickim detaljima od kojih je satkano muziko tkivo. Viskoka tehnicka vjestina, lijep i osmisljen ton stvarali su iluziju niske bisera rasute po crno-bijelim dirkama.


Klavir u bojama


Od tri ljubavna sna F. Lista, br. 3 koji uvijek i iznova sarmira svojom zanosnom melodijom komponovanom na stihove Freiligratha: "O ljubi dokle ljubit mozes, O ljubi dokle ljubit znas...", umjetnica je interpretirala muzikalno, jednostavno, bez suvisne patetike. Balada br. 2 zvucala je tehnicki precizno, sa sirokom lepezom pijanistickog umijeca.

Na kraju smo culi 24 preludija A. Skrjabina izvedena u maniru osebujne individualnosti mlade umjetnice sa bogatim, ali nikada perkusivnim tonom, docaravajuci "klavir u bojama".

Nakon dugotrajnog aplauza publika je nagradjena bisom, malim preludijem J. S. Bacha. Pijanistica Azra Medic se svojom besprijekornom izvodjackom koncentracijom, jasnocom izrazavanja, sigurnim i suverenim nastupom razvija u zrelog umjetnika pred kojim se otvaraju novi prostori i mogucnosti.

Autor teksta: Mirjana Papic-Hrkas.

Pittsburgh

Kada se spomene Pittsburgh prva asociacija su celicane, smog, oblaci gustog dima koji kuljaju iz bezbrojnih dimnjaka, polumrak u sred dana, prasina kud god maknes, sumorna atmosferu… Tacno  to je bilo prvo sto sam pomislio kada sam pocetkom 94. u americkoj humanitarnoj organizaciji u Zagrebu koja je zbrinjavala izbjeglice iz Bosne (bilo nas je jako puno iz Banjaluke) dobio informaciju da su nam nasli sponzora u Pittsburgh-u i da cemo Banjaluku zamijeniti ovim gradom u americkoj drzavi Pennsylvania.

Vijest me nije raspolozila, cak naprotiv, bilo mi je nekako zao da nakon svega onog sto smo dozivjeli u rodnom gradu sada zavrsimo u gradu kojeg je bio takav glas. Mislio sam da mi je tako sudjeno jer sam djetinjstvo i veci dio mladosti prozivio u blizini livnice Jelsingrad i znao sam sta to znaci. Medjutim, nista se tu nije moglo promijeniti a i ne bi bilo fer postavljati uvjete u momentu kada covjek nema puno izbora. Kako posjete ambasadama Svedske, Danske i Kanade nisu urodile plodom, a iseljenje u Novi Zeland bilo vezano za mnoge probleme, prihvacanje useljenja u USA je bio jedini izlaz: u Zagrebu, koji je bio preplavljen izbjeglicama iz Bosne, bile su male sanse da covjek uhvati korijena. U tim trenucima kada sam razlisljao o Pittsburgh-u na um su mi pala reagiranje nekih od nasih radnih kolega iz Profesionale koji su nam ‘svratili u posjetu’ da obidju stan koji ce uskoro ostati prazan.  Jedna bivsa radna kolegica iz Prostorne tehnike nam rece kako smo sretni jer eto mozemo birati gdje cemo zivjeti: Svedska, USA, Spanija… Bilo je to u stilu kako smo mi izvukli dobitnu kombinaciju (bez posla, prihoda za zivot, u strahu da nas se neka pijana budala nece dokaciti s nepredvidivim posljedicama…) a oni jadni eto moraju ostati u Banjaluci I raditi. I naravno, moraju se ‘pobrinuti’ za nase stanove kake ne bi ostali prazni.

Moje raspolozenje se malo promijenilo na bolje kada nam je jedan mladic, koji je nas izbjeglice pripremao za zivot u izbjeglistvu, rekao kako Pittsburgh nije vise ono sto je nekada bio, kako celicana i dima vise nema, kako se grad prostire na bezbrojnim brezuljcima s prekrasnom okolinom gdje vecina ljudi zapravo zivi.

Kada smo sletjeli na Pittsburgh-ski aerodrom jedne sparne ljetnje veceri negdje pred ponoc  (kroz ovaj dio Pennsylvania-e je upravo bila protutnjala ljetnja oluja),  u sjecanju su mi, onako umornom i pospanom od dugog puta, ostala svjetla downtown-a koja su se iznenada pojavila pred nama nakon izlaska iz Fort Pitt tunela. Downtown se predstavio u svom najboljem svjetlu, smjesten na mjestu gdje se sastaju tri rijeke: nigdje nije bilo ni traga celicanama. Samo su se svjetla nebodera ocrtavala u rijekama cineci nas prvi susret s nasim novim prebivalistem jos vise privlacnim.

Otac Alex, koji nam je bio sponsor, se kasnije potrudio da nas upozna s gradom. Jednog lijepog nedeljnjeg popodneva nas je odvezao u Schenley park gdje se svake godine odrzavaju utrke starih trkacih auta. U setnji od mjesta gdje smo parkirali auto pa do mjesta gdje su se odzavale utrke zapazili smo lijepe kuce na uzvisinama s mnogo cvijeca i drveca: nama su se cinile kao kuce iz bajki i pomislili smo da u njima vjerojatno zive bogatasi. Kasnije nas je otac Alex odveo na Mount Washington, poznati vidikovac s kojeg puca pogled na downtown. Tu nam je pricao o pojedinim znacajnijim gradjevinama koje cine srce downtown-a i koje su se isticale svojim stilom. Za 4. juli smo opet stigli na tradicionalnu Regatta-u, proslavu koja se odrzava u Point State parku koji se nalazi na stjecistu tri rijeke: Allegheny, Monongahela i Ohio. Tu se za 4. juli svake godine skupi peko sto hiljada ljudi na tipicnoj americkoj zabavi koja se po pravilu zavrsava vatrometom u deset sati uvece. Sjecam se kako sam u setnji parkom obilazeci standove na jednom mjestu ugledao dvije tipicne americke ljepotice (znate na sta mislim) obucene u bikinije napravljene od americke zastave, kako se slikaju s posjetiocima. Pade mi napamet da se i ja uslikam s njima i da sliku posaljem raji u starom kraju, da se pohvalim kako provodim prve izbjeglicke dane. Ne uradih to tada a kakao kasnije nisam vise isao na ove proslave zbog velikih guzvi koje pokusavam da izbjegavam, ostadoh bez tih slika.

Kasnije sam Pittsburgh upoznao bolje, posebno downtown, jer sam tamo radio najveci dio mog radnog vijeka ovdje u izbjeglistvu. Ovaj ne tako veliki grad za americke kriterije nudi mnogo toga: od tri sportska kluba koja se takmice u elitnim ligama (Steelers, Penguins i Pirates), nekoliko pozorista (samu u kulturnom distriktu se u neposrednoj blizini nalazi pet) u kojima redovito gostuju mjuzikli sa Broadway-a  (evo upravo u subotu idemo na jedan), poznati pjevaci (za ovih godina sam imao prilike vidjeti Ray Charles-a, Tinu Turner, Joe Cocker-a, Rolling Stones-e Eagles-e, B.B. King-a, , James Taylor-a,  i jos neke), s vlastitom operom, sinfonijskim orkestrom i baletom, nekoliko univerziteta, svjetski priznatih i poznatih bolnica, nekoliko muzeja, bezbroj parkova i crkava, do mirnih kvartova s prekrasnim kucama i vrtovima. Pittsburgh je poznat i po velikom broju mostova i nadvoznjaka: cini mi se da je po tome prvi u svijetu. Ima Pittsburgh i svoj Strip District, dio grada gdje se moze naci roba iz cijelog svijeta jer u gradu i okolini zive ljudi pristigli i iz najudaljenijij krajeva svijeta. U gradu se veoma cesto snimaju filmovi upravo zbog njegove raznolike arhitekture a i manjih troskova pa tako grad ‘glumi’ Njujork i neke druge americke gradove kako bi ustedjelo na troskovima snimanja. Ima Pittsburgh i ruznih dijelova u koje nije preporucljivo odlaziti i svaki dosljak to vrlo brzo nauci.

Zamjeni tako Pittsburgh moj rodni grad prije 18 godina i navikoh se na njega ma kako se tesko bilo navici na promjene. Zivot nije isti (a ne bi bio ni da smo ostali u rodnom gradu) i ako to covjek shvati i prihvati, lakse mu je. Meni niti jednog trenutka nije palo na pamet da zalim sto me sudbina nije odvela u neki drugi grad ili neku drugu americku drzavu jer sam ovdje nasao svoj mir koji su mi drugi pokusali ukrasti. Posten covjek nadje svoje mjesto gdje god da ga bace. Njemu ne treba mnogo pa da bude sretan. To je nasa raja razbacana po cijelom svijeta dokazala pa danas na fecobook-u imamo priliku da se u to i uvjerimo.

Ponekad se pitam sta je danas sa onima koji su ‘morali ostati’ u nasem gradu i da li jos uvijek misle da smo mi ‘sretnici’ jer smo morali otici. Ako je suditi po onome sto sam pri nekoliko posjeta rodnom gradu vidio i cuo (mnogi jedva prezivljavaju jer nema posla a ni penzije nisu bog zna sta), i sto danas vidjam prateci dogadjaje preko Interneta (protesti zbog Picinog parka koji su u stvari protest protiv pridoslica koji su preuzeli grad u svoje ruke pa rade sta ih je volja), mozda su bili u pravu.  Cini mi se da je lakse je biti izbjeglica nedge drugdje nego u svom rodnom gradu.

Srbuj

Prije par nedelja Posmatrac postavi pitanje i prozva me u svom komentaru na post “Pocelo je, pocelo…”, a ja se usutio. Nije da nisam imao namjeru odgovoriti ali neke druge stvari se isprijecise pa tek sada nadjoh vremena da se oglasim.

Nisam sociolog niti psiholog, a ni historija mi nije jaca strana pa nista od toga ne mogu koristiti u iznosenju svoga stava. Kao tehnicaru po struci nije mi jaca strana ni filozofija (cast izuzecima, znam ih nekoliko), pa ni nju ne mogu iskoristiti. Nisam podlozan ni pisanju ‘mojih’ medija a nikad nisam imao ni svog vodju kojem sam vjerovao bez pogovora pa ni taj faktor ne koristim u svojim stavovima.  Ne mijenjam svoje stavove i razmisljanja zavisno od situacije,  okruzenju u kojem se nalazim (jedno za ‘moje’ a drugo za one druge) ili drustvenog uredjenja. Ni moji me roditelji (baku i djedu nisam, nazalost, upamtio jer su umrli davno prije mog rodjenja) nisu drzali na krilu i pricali o ‘nasim junacima’ i ponavljali mitove iz proslosti ‘mog naroda’.

Dakle, sve gore pobrojano za mene je beskorisno: svoje zakljucke uglavnom donosim na osnovu vlastitog iskustva, posmatrajuci ljude i dogadjaje oko sebe, pokusavajuci da ih povezem u neku logicnu cjelinu.

Priznajem da nisam ni nesto nacitan pa mi nedostaje i ta komponenta, a posebno ona lijepog izrazavanja pa kad nesto napisem nema tu poezije: nema stilskih figura vec su to sirove cinjenice, gole da ne mogu biti golije. Dogadjaji, mjesta i osobe su stvarne, sa svim obiljezjima koja uz to ide.  i objasnjenja su mi jednostavna pa ih svako moze razumjeti, za razliku od filozofskih opservacija nekih za cije razumijevanje treba zavrsiti vise fakulteta drustvenog smjera ili barem imati rijecnik stranih rijeci i izraza pri ruci.

O ratu u Bosni, dogadjanjima u Banjaluci i njenoj okolini, o ponasanjima pojedinaca i grupa ljudi, njihovoj transformaciji, od ‘normalnih’ gradjana, koji su ideju seocializma i ‘bratstva i jedinstva’ objerucke prihvacali dok se to isplatilo, do njihovom pripadanja samo ‘svojoj’ naciji, razmisljam jako puno, kao sto sam to cinio od onog dana kada je sve pocelo, pokusavajuci da slozim kockice u jednu logicnu cjelinu koja ce mi pomoci da razumijem sta se to kod nas i zasto se to desilo i sta se desava danas, dvadeset godina od pocetka ovog zadnjeg rata. Primjecujem kako vrijeme odmice a pamcenje me slabije sluzi da su sve glasniji oni koji se sluze poluistinama i lazima ne bi li popravili sliku o zlu koje je u nasem gradu i okolini pocinjeno od strane odredjene (velike) grupe pripadnika jednog naroda. Isto vrijedi i za ostale dogadjaje u Bosni, i ne na samo one iz ovog zadnjeg rata vec i onog prije njega. Djelovanje ovih pojedinaca i grupa ovih poslijeratnih godina je najbolji primjer kako nastaju lazni mitovi na kojima se jedna citava nacija hrani od kako je svijeta. Ponavljanjem lazi i koristenjem ‘velikih’ rijeci polako se stvaraju novi mitovi kojima se neke nove generacije doje i biti ce dojene jos od kolijevke. Dovoljno je da spomenem “odbrambeno-otadzbinski rat” koji su vodili oni koji su, kakva slucajnost, imali svo oruzje bivse Juge. Iako su mnogi ucestvovali u njemu i znaju kakav je bio odnos snaga kada je sranje kod nas pocelo, cak i oni danas vjeruju u te lazi a kako tek nece oni koji su rodjeni kasnije koji o ratu slusaju od svojih roditelja i djedova.

O dogadjajima u Banjaluci razmisljam vec evo dvadesetak godina i za njih imam svoje objasnjenje. Mnogo se kockica slozilo u jedan lijepi mozaik koji cini sliku velike grupe ljudi, pripadnika jedne nacije, koji cijeli svoj zivot zive u nekakvog medjuprostoru satkanom od laznih mitova i laznih junaka (Marko Kraljevic), velikih bitaka dobijenih godinama nakon sto su u stvarnosti bile izgubljene (boj na Kosovu, rat u Bosni kada ih spasise Amerikanci), lazne hrabrosti i junastva (granatiranje Sarajeva, Srebrenica… ), lazne vjere u boga i pravdu boziju.

Temeljna kockica ovog mozaka je jedan istiniti dogadjaj od prije vise od 50 godina, koji ce se moze ciniti beznacajnim a koji se savrseno uklapa u cjelinu i cini srz onoga sto nam se desilo.

Evo o cemu se radi.

Rodjen sam na Predgradju, u ulici Brace Podgornika, u blizine ljevaonice Jelsingrad i zeljeznicke stanice Banjaluka - Predgradje. Otac mi je bio masinovodja i radio je na zeljeznici kao sto je to bio slucaj s vecinom radno-sposobnih u mom komsiluku: blizina radnog mjesta je bila bitna jer je u to doba bicikl bio jedino prevozno sredstvo. Pored zeljeznice, odrasli iz mog komsiluka su radili i u Jelsingradu, Metalu, na Pilani. Mame su uglavnom bile domacice a samo su rijetke bile zaposlene.

Svoje djecacke dane sam provodio kao vecina mojih vrsnjaka: sutirajuci loptu, igrajuci se kauboja i indijanaca, rata (partizana i Nijemaca), izmedju dvije vatre i svih onih igara koje su se igrale u to doba kada se nije imalo mnogo ali se nije ni trazilo previse. Sa svojoj rajom sam provodio svo slobodno vrijeme, dijelili smo i dobro i zlo, nije se vodilo racuna cija ce mati namazati kruha i pekmeza ili masti i luka za sve, zajednicki se islo u kradju voce i iz vlastitih basci, jednom rijecju, bilo je to jedno lijepo i bezbrizno djetinjstvo, jednako kao i sva druga djetinjstva u to doba u nasem gradu.

Moj komsiluk je bio poznat pod nazivom Kezici jer je njegovo jezgro cinilo nekoliko omanjih kuca u kojoj je zivjelo vise familija Kezica. Malo dalje u pravcu Jelsingrada, u Pavlovica putu, koji je spajao ulicu Brace Podgornika i glavnu cestu koja je vodila za Zaluzane i Trn (u to doba smo je zvali asfalt jer nasa ulica nije bila asfaltirana kao ni mnoge druge u nasem gradu), su bili nastanjeni Pavlovici, familije rodbinski vezane, pa se taj dio zvao Pavlovici. U blizini je zivjelo i neoliko familija Kesera, Josipovica, Anusica… Bio je to, kako se to tada govorilo, katolicki kraj jer su katolici cinili vecinu stanovnistva.

Nedeljom bi i staro i mlado islo u crkvu, obicno onu na Petricevcu. Za nas je to bilo nesto normalno, nesto sto je bilo dio nasih zivota i o tome nismo previse razmisljali, niti je to kome smetalo. Bozici i Uksrsi su se slavili, pekle se pecenice, osvecivale kuce. Sjecam se kako bi svecenik obilazio katolicke kuce nakon Sveta Tri Kralja i kako bi na gornjem stoku vrata zapisivao meni neke nerazumljive rijeci. i sveti Nikola se mogao vidjeti u komsiluku u dane prije Bozica sto je za nas djecu uvijek predstavljalo posebnu radost. Koliko me sjecanje sluzi, nikada niko nije imao nikakvih problema zbog ovoga i danasnje price o zabranama religije su cista izmisljotine pojedinaca bez morala i casti, koji su htjeli i jare i pare (danas to nije problem jer vlast i crkva idu rame uz rame pa je biti ‘pobozan’ osobina koja se podrazumijeva).

Bilo je u mom komsiluku i nekoliko srpskih familija (Stijakovici, Brkovici, Milancici, Macanovici, Backonje) a u to doba nije bilo niti jedne muslimanske. Za razliku od katolika koji su gotovo svi bili religiozni (koliko je to bilo iskreno to je druga prica), od Srba niko nije isao u crkvu pa ih zbog toga ne mogu nazvati pravoslavcima. Vecina Srba su bili clanovi partije sto je podrazumijevalo da u njihovim kucama nije bilo mjesto za boga niti za popove. Naravno da su uz to isle i odredjene privilegije u drustvu. Mi, djeca, o tome tada nismo razmisljali niti smo o tome razgovarali. Vjerovao sam da ni nasim roditeljima pripadnost razlicitim nacijama nije znacila mnogo jer smo svi zivjeli u dobrosusjedskim odnosima i nikada nije bilo nikakvih problema vezanih za nacionalnu ili vjersku pripadnost.

Moj najbolji prijatelj i prvi komsija je bio Bodo Petkovic (neki ga bolje poznaju pod pravim imenom, Bogdan, rodjeni fudbaler,kojeg su u mom komsiluku svi zvali Seki, po poznatom nenadmasnom dribleru toga doba Dragoslavu Sekularcu) i bili smo gotovo nerazdvojni  iako je on bio tri godine mladji od mene. Kako je Bodo od malih nogu bio nestasan, njegov otac Mirko, nastavnik u Školi ucenika u privredi (ŠUP-u), jedan posteni komunista  (kako mi se tada cinilo), koji je Tita obozavao, je uvijek nastojao da ja budem u njegovoj blizini jer je znao da cu ja paziti da Bodo ne napravi neku glupost.  Ja sam u komsiluku vazio za dobro dijete pa je to valjda bio razlog. Sa Kezicima sam bio u dobrim odnosima, kao uostalom i sa ostalom djecom iz komsiluka, ali nikada nismo bili previse bliski. Najstariji od brace Kezica, godinu dana mladji od mene, bi cesto izazivao kavge koje bi ponekad zavrsavale tucom pa je to vjerojatno bio razlog za takav odnos prema njima. Cesce sam se druzio sa Macanovicima, u stvari sa Milom, koji je bio moje godiste. U njihovoj kuci sam se prijatno osjecao i nikada nisam primijetio nista sto bi ukazivalo da tamo nisam dobro dosao.

Iako mi to u ono doba nije palo u oci, sa ove vremenske distance mi je postala zanimljiva cinjenica da su Srbi vecinom zivjeli u vecim, boljim kucama, onim na sprat, kojih je u komsiluku bilo nekoliko. Bile su to kuce koje je izgradila Austro-Ugarska (kao i mnogo toga sto ima neku historijsku vrijednost u nasem gradu) a u kojima su zivjeli njeni strucnjaci koje je nekadasnja vlast dovela u ovaj nas kraj kako bi pomogli u izgradnji zeljeznice. Sta se sa tim ljudima desilo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i drugog svjetskog rata (poznato mi je da su mnogi ostali u Bosni nakon sto se Austro-Ugarska raspala i nastavili raditi svoj posao) nije mi poznato a jos manje kako su se u te kuce uglavnom uselili Srbi. Mozda bi neko ko se bavi historijom Banjaluke imao objasnjenje za to ali ja mogu samo konstatirati stvarno stanje.

Djeca iz komsiluka su se veoma cesto igrala u povelikoj avliji Kezica koju je okruzivalo nekoliko omanjih kuca. Dvoriste je bilo malo nageto ka ulici ali to nama nije ni najmanje smetalo. Igralo se tu izmedju dvije vatre, zmire, “care care kol’ko ima sati”, “ko to bije”, igre u kojoj se stapom osvajao protivnicki prostor samo sam zaboravio kako smo tu igru zvali i jos dosta drugih igara kojima se isto tako ne mogu sjetiti imena. Znalo se tu poigrati i na male ali smo utakmice sa vise raje igrali na livadi s druge strane ulice. Dvoriste Kezica je bilo glavno mjesto naseg okupljanja i u njemu se uvijek mogla cuti graja razdragane djece iz cijelog komsiluka. Ni dan danas mi nije jasno kako nas je baba Janja mogla trpiti po cijeli dan u njenom dvoristu jer ponekad ljeti djecja galama ne bi prestjala do kasno u noc.

Mi, djeca, smo se druzili, igrali zajedno i niko nije primjecivao bilo kakve razlike medju nama. Igralo se svaki dan, nekada do kasno u noc.  Bilo je ponekad i svadja, ponekad bi izbile varnice, ali bi se sve vrlo brzo zaboravilo.

Nogomet je u to doba bila najomiljenija igra nas djecaka i sate i sate smo provodili sutirajuci loptu, najcesce na livadi koja se protezala od nase ulice pa sve do zeljeznicke pruge. Imali smo cak i stative napravljene od dugackih grana koje smo sami usjekli tako da je osjecaj bio potpun. Narocito smo volju za igru dobijali nakon utakmica nase reprezentacije. Tada bi se svako uzivio u nekog od igraca reprezentacijei cini mi se da su tada nasi potezi bili ljepsi, dodavanja i proigravanja bolja, a i kondicije nije nedostajalo.

Iz tog doba mi je u sjecanju ostao jedan nelagodan dogadjaj koji govori mnogo o onome sto se desilo mnogo godina kasnije. Igrali smo nogometa kao obicno sve dok u jednom trenutku nije izbio sukob izmedju dva brata Kezica i dva brata Macanovic. Malo po malo i doslo je do u  tuce. Sijevnule su sake. U jednom momentu se jedan od brace Kezica, onaj stariji (u nasem drustvu poznat kao veliki vjernik, koji jeu crkvi uvijek bio u prvim redovima) docepao kamena i njime razbio glavu Mili Macanovicu. Milw je medju nama djecom bio poznat kao relativno mirno dijete, koje je rijetko ulazilo u sukobe s drugim. Potekla je krv, Kezici su potrcali svojoj kuci a Mile i brat mu Čane su se uputili svojoj. U momentu kada je Mile opipao krv poceo je da psuje i da se dere na sav glas: “srbuj”, bile su rijeci koje su se mogle cuti na daleko. Isao je Mile tako krvave glave kuci i cijelim putem ponavljao tu rijec za koju smo osjecali da ima neko zlokobno znacenje ali u tim djecackim godinama nismo mogli znati kakvo. Posebno nas je zbunjivala cinjenica da je Milin otac Vid bio komunista pa nismo bili sigurni da li je to sto Mile uzvikuje nesto sto je dozvoljeno ili ne.

Tuca se nakon nekog vremena zaboravila, mi smo opet igrali nogomet kao da se nista nije dogodilo. Milino izvikivanje smo zaboravili i nikada nikome o tome nismo pricali. Prolazile su godine, ja sam odlaske u crkvu prorjedjivao da bih jednog trenutka u potpunosti prestao ici (uz nevoljku saglasnost moje pokojne mame), Bozice i Uskrse smo slavili redovito svake godine (Bozic obavezno uz pecenicu na raznju, sve do 92. kada je rat vec bio na vidiku), vrlo cesto zajedno sa komsijama. S polaskom u srednju skolu sve manje sam se druzio s rajom iz komsiluka. Znali smo ponekad poigrati nogometa i to je uglavnom bilo sve. Bodina familija se jedne godine odselila na Mejdan (Petkovici su dobili drustveni stan) tako da sam ga rijetko vidjao. Ja sam stekao nove prijatelje s kojima sam provodio gotovo svo slobodno vrijeme.  Sredinom sezdesetih sam uplovio u ‘muzicke vode’ sto me je jos vise odvojilo od raje iz komsiluka. Posao sam na fakultet i ponovo upoznao novu raju. S rajom iz starog komsiluka sam imao sve manje zajednickih dodirnih tacaka, zanimale sun as razlicite stvari, pa su samim tim druzenja gotovo potpuno prestala.

I u komsiluku su se pocele dogadjati promjene. Negdje poslije potresa su se poceli doseljavati Srbi iz Vojvodine, nekoliko katolickih familija se odselilo, nacionalna struktura se mijenjala. Moje prve komsije su postale dvije familije Solaja koje su se doselile iz Futoga, mjesta u Vojvodini za koje prije njihovog dolaska nisam ni znao da postoji. Ubrzo su pocele i prve nesuglasice. Sjecam se kako je jedan dan komsija Lazo napravio incident vezan za medju izmedju nas i njih koji je na mene ostavio poseban pecat. Nikada nista slicno se prije toga nije desilo u ovom relativno mirnom komsiluku a sada, po doseljavanju novih familija stvari su se polako pocele mijenjati na gore. Kod Stijakovica su poceli odsjedati neki ljudi iz Srbije koji su tragovali rakijom koju su pravili mijesajuci vodu i nekakav prasak. Biznis im je dobro isao jer se inace ne bi odlucili na tako dalek put. U isto vrijeme, malo po malo, srpske kuce su po noci poceli obilaziti popovi, cak i one u kojima su zivjeli clanovi partije. Bio sam stariji, bolje sam razumijevao situaciju u nasoj zemlji pa sam kao objasnjenje za ove promjene nalazio u manjoj krutosti partije u kojoj su se neka ponasanja pocela precutno odobravati.

Krajem sedamdesetih sam se ozenio i odselio iz komsiluka. Zavrsio sam na Starcevici u zgradi koja je bila izgradjena za radnike Profesionale u kojoj je radilo dosta raje s fakulteta koji su sada kao inzinjeri radili na razvoju opreme i naoruzanja za vojsku tako da sam iste osobe sretao i na poslu i u komsiluku. Sticajem okolnosti mi je komsinica bila Smilja, moja skolska kolegica s Predgradja, sestra Bodina, ciji je muz radio u Cajavecu. Smilja je u to vrijeme bila sudija na jednom od banjaluckih sudova (ne sjecam se kojem) a kasnije sam saznao da je predavala i na jednoj od srenjih skola. Iako smo nekada bili prve komsije (nebrojene sate sam proveo u stanu Petkovica gledajuci televiziju koju su oni nabavili medju prvima u komsiluku) i proveli osam godina u istom razredu, pri slucajnim susretima se pravila da me ne vidi. Bodu bih sretao tu i tamo ali nisu to vise bili susreti najboljih prijatelja kao nekada kada smo bili djeca. Smiljin sin Bojan i moj Davor su postali dobri prjatelji i cesto su se igrali zajedno na parkingu zgrade. Mile Macanovic se ozenio i u starom komsiluku napravio kucu. Popricali bi nakratko kada bi se slucajno sreli i to bi bilo sve.  Ni Kezice vise nisam vidjao. Neki su odselili iz starog komsiluka a stariji brat, onaj koji je bio razlog za Milin ispad, je nesrecnim slucajem izgubio zivot na ljetovanju jos davno prije svih promjena u komsiluku. Ja sam redovito svracao u rodnu kucu kod mame i bio u prilici da zapazam promjene koje je novo vrijeme donosilo. Ponekad bi se tamo sreo sa cika Mirkom koji bi takodjer dolazio u posjetu starom komsiluku, kojem je bilo izuzetno drago sto su moj sin i njegov unuk  (Smiljin Bojan) bili prijatelji. Spominjao mi je Bodino i moje prijateljstvo Iz djetinjstva  i bio izuzetno sretan sto se sada nastavilo i u slijedecoj generaciji.

Dodjose devedesete, dodje rat, zivot se okrenu naglavacke. U Budjaku i na Predgradju svako vece su se mogle cuti bombe koje su bacane pred kuce preostalih katolika. Narod se poceo iseljavati shvatajuci da je to jedino rjesenje da se prezivi. Vecina Srba iz komsiluka se mobilisala iako je malo njih islo na bojiste. Redovito su isli na posao iako se o nekom poslu tih dana nije moglo govoriti. Moji su se okupljali u nasoj porodicnoj kuci, kod mame, jer vise niko nije radio pa smo na taj nacin lakse prezivljavali, dijeleci ono hrane sto se zajednicki sakupilo. Kasnije, kako je rat zahvacao sve veci dio Bosne a u Banjaluci postalo sve teze za zivot nesrba, provodio sam sve vise vremena u rodnoj kuci brinuci se za mamu koja se iznenada razbolila. Posla nisam imao kao ni preostali katolici iz komsiluka. Prezivljavalo se od dana do dana, dijelece ono malo hrane sto je u maminoj kuci preostalo i sto se dobivalo od Karitasa. Komsije Srbi su bile korektne, nije bilo provokacija ali ni pomoci. Milu Macanovica u to vrijeme sam rijetko vidjao ali sam isto tako vise puta vidio mu brata Čanu (Stanoje) kako s vojnim kamionom natrpanim kucanskim aparatima svraca do skuce u kojem su mu zivjeli roditelji, vjerojatno da istovari nesto za sebe i svoje.

Na Starcevici su promjene takodjer bile ocite. Poneki poznanici i komsije iz zgrade (bivse radne kolege) su pocele okretati ledja, djeca prihvatila cetnicku ideologiju (pjevanje cetnickih pjesama nikoga nije uzbudjivalo), pojedinci se uzivjeli u nove uloge boraca za svoju stvar, u stanove onih koji su odlazili na sigurno su se doseljavali podobni, komsiluk pocele obilaziti paravojne grupe ciji je glavni cilj bila pljacka i zastrasivanje preostalog nesrpskog stanovnistva. Stvari su se kasnije odvijale sve brze i brze. Zivot u gradu za nesrbe je posato nepodnosljiv, ljudi su se masovno iseljavali. Tako je stigao red i na nas, nakon smrti moje majke koja je umrla na silu (kao i mnogi drugi slicni njoj), ne zeleci da napusti grad u godinama kada je tesko bilo poceti od nule.

Sta se desilo sa ljudima koje sam poznavao i sa kojima sam proveo dio zivota od rodjenja pa do pocetka rata. O tome sam vec vise puta pisao ali nije na odmet da se neke stvari ponove jer su i one dio mozaika o kojem pricam. Jedan partijski sekretar iz Profesionale, kolega sa fakulteta, se preko noci ne samo psihicki nego i fizicki preobrazio u Drazu Mihajlovica (Milan Mitrovic), sepureci se u komsiluku u uniformi sa sajkacom na glavi i onim karakteristicnim okruglim naocalima. Jedan izvanredan fudbalski talenat (Bogdan Petkovic) se odazvao na poziv u odbranu svoga naroda: vidjao sam ga kako se vraca s ratista s dvije puske o ramenu (citaocima prepustam da pogode o kakvom se oruzjima radi). Jedan od direktora Profesionale, takodjer kolega sa fakulteta je postao glavni organizator doturanja oruzja Srbima u Banjaluci i okolini (Slobodan Boskovic) u doba kada rata u Bosni jos nije bilo. Sin komuniste (Čane -Stanoje Macanovic) je svoj doprinos u “odbrambeno-otadzbinskom” ratu dao u prevozenju opljackane tehnicke robe i kucanskih aparata s okolnih ratista koje se u to doba popularno nazivalo ciscenjem terena. Kcerka istinskog komuniste(!) i bivsi sudija suda u Banjaluci (Smilja Petkovic, udata Zunic) je preko noci postala veliki vjernik , podpredsjednica “Kola srpskih sestara” i isto tako veliki nacionalista. Njen sin Bojan se u nasem komsiluku istakao u pjevanju cetnickih pjesama, te omiljene vrste muzike u kuci Zunica. Jos jedan veliki komunista i perspektivni kadar za sva vremena (do danasnjih dana), poznati plivac (Milan Mazalica) se uselio u stan dojucerasnjeg radnog kolege kao da je to nesto najnormalnije na svijetu. Njegov primjer su slijedili mnogi pa bi mi trebalo poprilicno ‘papira’ da ih sve nabrojim. Ovakvih primjera u Banjaluci je bilo bezbroj i svako bi mogao napraviti svoj spisak. Previse je onih koji su preko noci kapu sa petokrakom zamijenili kokardom da bi to bilo slucajno.

A gdje je junak price iz djetinjstva Mile u svemu ovom? O njemu nisam cuo nista lose za vrijeme ovog zadnjeg rata pa tako ne mogu grijesiti dusu pisuci nesto sto mi je nepoznato. Medjutim, njegova reakcija na razbijenu glavu cini srz objasnjenja sudbine Banjaluke, kako devedesetih, tako i danas. Klice zla koje su proklijale kasnije sadjene su kada su uvjeti za sadjenje najpovoljnije: u ranom djetinjstvu, od prvih dana spoznavanja svijeta, u danima kada se obrazuje necija licnost, kada se svaka rijec oca ili majke upija kao spuzvom. Jer kako objasniti njegovu reakciju u doba kada nije bilo televizije, radio je bio rijetkost, novine jos nismo citali a u skoli su nas ucili isti matematiku, fiziku, historiju... Kasnije obrazovanje ocigledno nije imalo puno efekta jer medju gore pobrojanim ima i onih koji su zavrsili visoke skole ali to nije uspjelo unistiti klicu posadjenu u ranom djetinjstvu. Ni mjesto rodjenja ne igra neku bitnu ulogu. Medju gore pobrojanih ima onih koji su se rodili u nekoj vukojebini, u kuci bez poda (moj komsija ‘Draza’), ali ima tu i gradske raje, sto bi rekli onih sa asfalta. Ni polozaj u drustvu ne igra neku znacajnu ulogu (ima medju navedenim radnika ali i direktora). Ako je suditi po dogadjajima u Banjaluci i ponasanju pojedinaca, malo je onih koji su istinski vjerovali u bratstvo i jedinstvo, kojima je rijec partije u koju su se kleli bila zakon, a Tito, bog. Vecina ih je igrala dvostruku igru, glumila, plivala i cekala svoju sansu. Clanstvo u komunistickoj partiji je bio nacin sticanja privilegija u drustvu i nista vise. Sami smo toga svjedoci i danas nam ne treba niko soliti pamet kako smo svi isti i kako sada treba sve zaboraviti i poceti od nule.

Zbog toga u Banjaluci nikada nece biti istinske revolucije jer je to grad u kojem su se skrasili svi oni koji su uzrokovali zlo devedesetih. Oni nikada nece promijeniti svoj odnos prema drugima, posebno sada kada se ne moraju skrivati i kada je biti veliki Srbin profitabilno. Onih postenih, iskrenih, kojima je osnovni kriterij covjek pa onda sve ostalo je jako malo i u nekom odmjeravanju snaga nemaju nikakvih sansi. Nasa sudbina nas uci da pamet, razboritost i postenje nemaju sanse kada se sukobi sa laznim mitovima, laznim junastvom i laznom vjerom u boga. Mozda u onih stotinjak protestanata u nasem gradu ima i onih koji iskreno vjeruju u ono za sto se bore ali sta je sa desetinama hiljada ostalih koji mudro cute i cekaju razvoj dogadjaja.

Eto pokusao sam koristeci stvarne dogadjaje i osobe objasniti sta se u Banjaluci desavalo i desava. jos i danas. Ako neko misli drugacije bilo bi mi drago da me u to uvjeri, ali ne koristeci velike rijeci i lijepe stilske figure ili  objasnjenja napisana od strane drugih, nego cinjenice iz nasih zivota s konkretnim primjerima. Suplje price kako je svako spominjanje dogadja u Banjaluci devedesetih izraz mrznje vec odavno ne piju vode. Vjerujem da je tako kod vecine onih koji ove moje rijeci citaju sirom svijeta zahvaljujuci svojim Miloradima, Bogdanima, Smiljama, Milanima i drugima koji su pomogli da shvate sa kime su zivjeli.

Naravno, ne treba sve ljude trpati u isti kos. Licno poznajem nekolicinu koji su osvjetlali svoj obraz i obraz svoje djece ne prezajuci da zbog toga snose posljedice. Takve danas u nasem gradu nazivaju izdajicama svoga naroda i zao mi je sto od nas prognanih nisu dobili podrsku kakvu zasluzuju. Njima je mozda bilo jos gore nego nama. Mi nismo imali nikakvih sansi a oni su mogli birati: otici cista obraza ili ostati i plivati, kao sto je to cinila ogromna vecina. Takvima skidam kapu i zbog njih nemam pravo da stvari generaliziram.

A protestantima u rodnom gradu ne mogu poruciti mnogo a sumnjam da ih ono sto ja mislim i zanima. Mozda jedino da, kada ispred zgrade predsjednika vicu ‘lopove’, razmisle o onima koji vise ne zive na istim adresama u cemu su 'njihov' predsjednik i oni oko njega, oni zbog kojih sada protestuju, odigrali svoju ulogu, onu za koju su spremani jos dok su bili djeca. Mozda ce tada shvatiti da zivot u jednonacionalnom toru, gdje je malo pravih ljudi, osudjen na propast. I jos bih im savjetovao da svoju djecu ne truju laznim mitovima kao sto su vecinu zatrovali njihovi roditelji. To im nece donijeti srecu. Inace sada ne bi bili na ulicama nezadovoljni zivotom koji zive.

17 godina zalosti

Sa naslovne strane Pittsburgh-Post Gazette

Proslo je 17 godina od najveceg zlocina poslije drugog svjetskog rata u Evropi i dok cijeli svijet odaje pocast neduznim zrtvama u Srebrenici (evo cak kod mene u Pittsburgh-skom dnevnom listu Pittsburgh Post-Gazette svake godine se na prvoj stranici objavi vijest o godisnjici genocida), samo bivsi komunista i reformista a sadasnji vjernik, veliki vodja i diktator (onaj koji je i predsjednik, i premijer, i glavni sudija) iz Laktasa koji se razbaskario u nasem gradu to ne priznaje. Eh koliko se covjek moze nisko spustiti zbog licne koristi i koliko je Banjaluka nisko pala kada takvi mogu setati ulicama naseg grada.

Porodicama ubijenih niko ne moze vratiti najdraze a nasa je duznost da istinu pronosimo dok je svijeta i vijeka, za nove narastaje, kao nauk kakvi (ne)ljudi mogu biti.

Jasmina Prpic - Zena Evrope 2012

Jucer slucajno nabasah na jednu lijepu vijest koju moram podijeliti sa vama jer se radi o zaista izuzetnom priznanju koje je dodijeljeno jednoj nasoj (bivsoj) sugradjanki: Jasmina Prpic, nasa banjalucanka, je u Njemackoj izabrana za “Zenu Evrope 2012”.

Pretrazujuci Internet pronasao sam nekoliko informacija o ovom izuzetnom priznanju.

U Njemackoj, Netzwerk, koja okuplja preko 220 organizacija na saveznom nivou vec 20 godina bira zenu Evrope koja svojim dugogodisnjim radom (bez naknade) doprinosi ujedinjenu Evrope i ostvarenju njenih ciljeva zajednistva. Jasmine je prije 3 sedmica usla u uzi izbor od 6 nominiranih a neki dan je izabrana za “Zenu Europe 2012” god. Jedan od razloga za njen izbor je i organizacija “Advokatice/Odvjetnice bez granica” koju je Jasmina upornim radom osnovala prije nekoliko godina. Vise o ovoj organizaciji, cija je ona predsjednica, mozete naci na ovoj web adresi: http://anwaeltinnen-ohne-grenzen.de/english/

Da pogledamo sta pise u obrazlozenje izbora (citat):

Ziri nagradjuje njen dugogodisnji naporni angazman u borbi za zastitu prava zene prije svega primjenom pravnih propisa.

“Jasmina Prpić nas je svojim radom podsjetila koliko je zastita ljudskih prava ovisna o primjeni pravnih propisa“ – obrazlozila je izbor Jasmine Prpic profesorica Gudrun Schmidt-Kaerner, predsjednica zirija za dodjelu nagrade „Zena Evrope – Njemacka“. Odluka zirija glasi: “Za tu borbu je Jasmina Prpic ulozila vise od pola svog zivota i to djelovanjem i radom u nizu raznih zemalja. Njena licna sudbina joj je bila podsticaj i motivacija - pomoci drugima. To nas je posebno impresioniralo“ stoji u obrazlozenju odluke zirija.

U kontaktima sa Jasminom (koja se javljala na ovaj blog) sam saznao jos neke detalje oko ovog izbora koje sam jedva uspio od nje iscupati jer nije zeljela da se od toga pravi velika frka.

Jasmine je kao i mnogi drugi sa familijom morala napustiti Banjaluku devedesetih. Svoj novi dom je nasla u Njemackoj gdje je morala, kao vecina nas progninika, poceti od nule. Svojim upornim i mukotrpnim radom se uspjela izboriti za svoj status u novoj domovini a ovo priznanje je vrhunac toga.

Velika gala dodjela nagrade ce se odrzati 19. septembra u Minhenu, u Palati pravde. Jasmina ovih dana mora Komitetu izjaviti zelju ko ce joj drzati „laudatio“. Moze birati osobu koju zeli, cak do predsjednika drzave.

U svom kratkom javljanju email-om Jasmina je napisala i slijedece” “Ako neko od nasih pravnica iz Amerike zeli postati clanicom nase organizacije, jako bih se radovala. (Home stranica je i na engleskom). Clanice nase organizacije su pravnice - advokatice iz cijelog svijeta. Veliki skup pravnih sistema i stranih jezika – kao maternjih jezika u jednoj maloj organizaciji. Manje vise zivimo sve u Njemackoj - Freiburgu i okolini, iako mi se u poslednje vrijeme (kako polako postajemo poznate) javljanju advokatice iz drugih gradova. Jucer mi se javila advokatica iz Perua koja zivi u Stuttgartu. Eto tako polako rastemo…”

Dakle, ako neko od nasih zena-pravnica pokaze interes za rad pomenute organizacije, web adresa je tu i kontakt ce se lako uspostaviti. Bilo bi divno ako bi Jasminin trud potakao i druge jer svima nam je poznata ona stara izreka: “Zajedno smo jaci”.

Eto ovoliko povodom ovog izuzetnog priznanja koje nije smjelo proci nezapazeno. Jasmini i njenoj organizaciji zelim puno uspjeha u narednim godinama. Ovo priznanje je dokaz da se posten i mukotrpan rad jos uvijek isplati ma kako to izgledalo nestvarno u ovom nasem svijetu gje je sljam svake vrste isplivao na povrsinu i sve vise nas gusi.

Nerin rodjendan

Jucer, 4. jula smo proslavili jos jedan rodjendan: Nerin. Slavlje su pripremili Tufekcici tako da je nase bilo samo da se prihicki pripremimo za dobru klopu i prevalimo tridesetak kilometara koji nas dijele u izuzetno toplo ljetnje popodne. Prvi uvjet nije bilo tesko ispuniti a ni sa drugim nije bilo problema (klima u autu funkcionira) iako je zadnjih dana i Pittsburgh prokuhao, s temperaturama iznad 30 i nesto. Srecom, kod Tufekcica je u backyard-u bilo prijatno, sve dok pri kraju rucka nije zapadala jaka kisa pracena gradom. Kako smo sa klopom zavrsili par minuta prije pocetka nevremena, sklonili smo se u kucu kako bi probali Jasnin kolac. Meni smo zavrsili kavom a bilo je tu i lubenice koja uvijek dobro sjedne u ljetnje doba.

Tufekcici su, kao sto je to uvijek slucaj, pripremili izvrstan rucak uz odgovarajuce pice: za vinopije je vino stiglo iz Cilea a za mene, pivo iz Ceske. Kao dokaz sam zakacio par slika jer u ovo doba neprovjerenih informacija bolje je sve dokumentovati da ne bude kasnije nekih primjedbi.

Kada smo se prebacili u kucu zbog kise, iskoristili smo vrijeme da pregledamo bezbroj slika i video klipova koje je Aida napravila tokom nedavnog ljetovanja  na Havajima (isao je zenski dio familije u drustvu sa zetom i njegovom familijom). Priroda nas je fascinirala: toliko razlicitih krajolika, cvijeca, plaza, vodopada i ostalih prirodnih ljepota se ‘smjestilo’ na tih par otokma da covjek ostaje bez rijeci. Aida je napravila odlicnu propagandnu prezentaciju tako da smo Havaje definitivno stavili na listu mjesta koje se mora obici iako se do njih od nas s istocne obale treba dobro naputovati.

Proveli smo jos jedno prijatno popodne u drustvu prijatelja pa nam ni nevrijeme nije moglo pokvariti stimung.

Kada smo uvece stigli kuci, zatekli smo Carnegie bez kapi kise koja je ovih dana dragocjena. Izgleda da cu morati prouciti Indijanske stare obicaje kako bih odobrovoljio svevisnjeg da nam posalje kisu inace ce nam u dvoristu i povrtnjaku sve izgorjeti: prognoza za nekoliko narednih dana je suncano i toplo.

Ispred kuce Tufekcica

Domacin i slavljenica

Jasna i Nera razgledaju Jasnino cvijece

Izet na svom radnom mjestu

Poklon stigao sa Havaja!

Gotovo - navali narode

Pivo iz Ceske, vino iz Cilea

Dida Dane u svom elementu

Evo i Aide

Dok Izet priprema vino ja provjeravam da mi pivo nije podvaljeno

E jos malo ovoga...

Zivjeli

...jos jednom...

... i jos jednom!