Eto bas hocu

Ovaj tekst vjerojatno nikada ne bi ugledao svjetlo dana ne bi nekih komentara na prilog o zgradi vlade manjeg blentiteta u Banjaluci. Naime, javi se Made sa par komentara i spomenu nekakvu opasnost (Made, samo tebi na znanje, neko iz Laktasa se cesce interesira za tebe), onda se na kratko javi i Saima, a na kraju stize jedan anonimni komentar (iz Beograda, recimo da znam ko ga je poslao) koji nisam objavio. Nerado odustajem od svog principa da sve reakcije objavim (ma kakve bile) ali ovaj put sam odlucio da napravim iznimku jer anonimci, osobe bez hrabrosti da ono sto zele reci kazu javno, ne zasluzuju da se njihovo piskaranje stavi na uvid drugima.

Ovih nekoliko dogadjaja me podsjeti na slicnu situaciju od prije nekoliko mjeseci kada su uvrede na moj racun od osoba koje sam smatrao prijateljima bile jos svjeze i kada sam pokusavao da razumijem sta se to desava. Madino spominjanje ‘bloga njegovog kuma’ me navede da provjerim o cemu Saima pise ali, onako na brzinu, komentar ne nadjoh. Ali zato nadjoh nekoliko drugih priloga i komentara koji me iznenadise jer se bave politikom (dnevnom i onom od nekada) i ljudskim sudbinama (Srebrenica, profesor Zivanovic, vladika Kacavenda, nogomet i popovi, itd). Bi to za mene iznenadjenje jer kada sam jos tamo davno navratio na isti blog (bilo je to onih dana kada sam svoj ‘zatvorio’) sve je bilo med i mlijeko: umjetnost, poezija, relaksacija, jednom rijecju, ljepota. A sada, nekoliko mjeseci kasnije, neke nove teme.

Moram priznati da me je to u prvi mah zbunilo ali kada to povezah sa anonimnim komentarom, stvari mi se pocese polako razbristravati. Dakle, postoje osobe koje smatraju da su samo one bogom dane da pisu o dogadjajima koji nam odredise ili odredjuju sudbine (naravno, onako kako njima odgovara), a sva ostala nastojanja da se o tim istim sudbinama pise iz jednog drugog ugla, bez uljepsavanja, iz prve ruke, nastoje suzbiti. Ovaj zadnji anonimni komentar me ponovo uvjeri da se covjek mora boriti za istinu i da ne smije na precac donositi odluke, onakve kakve neki prizeljkuju. A nastojanja nekolicine je da se o nasim sudbinama ne prica iz prve ruke jer to je, kako kazu, mrznja. U isto vrijeme kopiranje pisanja drugih, narocito ako nisu direktno vezana za nas grad ali se mogu podvesti pod siri kontekst dogadjanja u bivsoj mi domovini, je dozvoljeno. Uz to se, naravno, moze ubaciti ponesto od svog misljenja, tek tako da se ne kaze da nismo pravedni i da se i mi ne borimo za istinu.

Eto zbog toga odlucih da moje zabiljeske bacene na papir jednog prelijepog dana na obali Pacifika ipak objavim. A pisane su u danima kada sam blogu rekao zbogom i kada sam odlucio da se manem coravog posla i okrenem se ljepoti koja me okruzuje. Dakle, bilo je to onih dana kada sam odlucio da prihvatim savjete upucene od nekolicine bivsih posjetilaca bloga koji su svojim postupcima upravo to prizeljkivali.

Pisano krajem marta 2010.

Sjedim na klupi u parku-setalistu iznad plaze u Santa Monici, Kalifornija, nekoliko stotina metara daleko od Promenade, ‘Santa Monicke’ Gospodske. Vrijeme prekrasno, suncano, oko 22 stepena. Sjedim tako i malo citam Jergovica, malo gledam setace (ispod oka posmatram zenu zrelijih godina kojoj licni trener pomaze da odrzi liniju, iako ce to tesko ici), ponekad zadrijemam, pomalo razmisljam. Zivot je ovo tako drugaciji od svakodnevice koja podrazumijeva rano ustajanje, ispijanje jutarnje kave, dorucak, setnju psa, odlazak na posao. Nakon posla, rucak, malo relaksacije u dvoristu ili povrtnjaku, opet setnja psa, popodnevna kavica, onda ulazak u kucu, pregled najnovijh vijesti na TV ili u lokalnim novinama, dok je u isto vrijeme laptop ukljucen i provjerava se email, blog, stokovi (treba misliti na penziju).

Ambijent koji me okruzuje mi se svidio vise nego bili koji drugi koji sam u USA posjetio (a imao sam za ovih 15-tak godina prilike da vidim dosta toga) i uhvatih se kako razmisljam kako bi bilo lijepo skrasiti se ovdje kada dodje vrijeme za penziju: jutarnje setnje uz okean su tako osvjezavajuce, nakon toga kavica u Promenadi i posmatranje jutarnjih prolaznika, nazad u apartman na dorucak pa ponovo prema okeanu, ovaj put uz neku dobru knjigu. Bilo bi to lijepo kada Kalifornija ne bi bila jedna od najskupljih drzava USA, gdje za bilo kakav zivot treba pravo malo bogatstvo. Razmisljam tako o danima koji dolaze ali isto tako misli mi se vracaju u proslost. Mozda je tome razlog upravo Jergovic koji pise o nekim davnim vremenima, onima prije ovog zadnjeg rata kojih se vecina s radoscu prisjeca. A mozda je to i zbog zadnjih ruznih diskusija na blogu koji sam odlucio zatvoriti ne ocekujuci tako ruzne reakcije, narocito ne od osoba za koje sam mislio da ih poznajem.

Sjedim tako na toplom kalifornijskom suncu i uhvatim se kako si sam postavljam pitanja i sam na njih odgovaram. Da mi neko moze citati misli pomislio bi da sa mnom nesto nije u redu. A ja znam da me razum jos uvijek dobro sluzi i da me upravo on tjera da se stalno vracam istoj temi koja je za mene jos uvijek velika nepoznanica i za koju nastojim naci prave odgovore.

Gdje sam to ja?
- U Americi. Tacnije, u USA.
Zasto?
- Takva mi sudbina. Ili, bolje receno, tako mi drugi odredise.
Je li mi lijepo?
- Jeste. Imam lijep posao, ljude me cijene (da li me vole, to ne znam jer iskustvo me uci da u tim procjenama treba biti jako oprezan), kucu davno otplacenu, svoj backyard (i vlastito brdasce sa ‘cardakom ni na nebu ni na zemlji’),cak i psa, dakle sto bi amerikanci rekli, ostvaren americki san. Familija ‘fala bogu’ dobro: djeca pozavrsavala fakultete, svi rade. Cak nas i ova svjetska ekonomska kriza mimoisla (jest’ da mi pojede dosta penzije ali valjda ce sve izaci na dobro, pa jos nedavno sam pocinjao od nule). A evo me svako malo putujem, vidio sam vise Amerike u ovih 15-tak ‘izbjeglickih’ godina nego Bosne u 45.
Da li mi je drago sto sam ovdje?
- I jeste i nije. Da me je put naveo u ove krajeve mojom vlastitom zeljom vjerojatno si sva ova pitanja ne bih nikada postavljao. Ali nije bilo tako.

Nadjoh se u Americi (a ovih dana u ovom mondenskom gradicu koji se stisnuo izmedju okeana i Los Angeles-a) zahvaljujuci svojim bivsim komsijama, skolskim i radnim kolegama, poznanicima i ponekom ‘prijatelju’ (bar sam godinama zivio u ubjedjenju da su mi prijatelji.) Sudbinu su mi odredili neki drugi, kao i desetinama hiljada slicnih meni koji svoj rodni grad zamijenise gradovina svijeta pa sada vecinu prijatelja srecem na svojim putovanjima na mjestima na kojima nisam mogao ni sanjati da cu ih sretati.

Sjedim tako na proljetnom suncu na zapadnoj obali Amerike a misli mi idu dalje, u nedavnu proslost. Ponovo se javljaju pitanja. Ovaj put drugacija. Za vecinu odgovore znam ili mogu sa velikim procentom sigurnosti predpostavljati o cemu se radi a za neke jos uvijek nemam objasnjenja. Jos uvijek se borim da ih pronadjem ali tesko mi ide. Ponekad mi se ucini da sam odgovor nasao a onda vec slijedeceg trenutka shvatim da vjerojatno grijesim. U ovih svojih sezdeset i kusur godina naucio sam da vecina pitanja ima logican odgovor. U to sam se uvjerio mnogo puta: bilo kada sam trazio rjesenja za neki problem vezan za posao kojim se bavim, ili se pak radilo o nekom od mojih mnogobrojih ‘projekata’ u kuci i oko kuce. Dok god mi rjesenje nije bilo logicno, dok odgovor na pitanjae nije bio jednostavan, znao sam da nije pravi. O rjesenju problema sam znao razmisljati danima, vrtila su se mnoga, nekad vrlo kompicirana, a onda bih nasao jednostavan odgovor koji je rjesavao sve nepoznanice i tada bih znao da je to to.

Sjedim tako i razmisljam zasto nekome smeta kada se vracam u doba kada su nam se dogodile stvari o kojima smo prije toga citali samo u knjigama, misleci da nam se nikada nece dogoditi. Koji su razlozi? Zasto me napadaju kao da sam ja kriv za golgotu kroz koju su desetine hiljada stanovnika jednog mirnog grada prosle tokom devedesetih? Zasto neko zeli da to zaboravi, gurne u stranu, potisne u zaborav? Kakvi su interesi u pitanju? Plijen je podijeljen, nema se vise sta usicariti. Ili mozda ima, samo ja to ponovo ne shvacam kao sto nisam shvacao sta se oko mene zbiva pocetkom devedesetih kada je sve pocelo.

Posebno mi je tesko naci odgovor na pitanje zasto se reakcije nekih koji zele da se o dogadjajima u nasem gradu ne prica, a koji, kako sami kazu nisu u tome ucestvovali niti se s tim slazu, tako ogorcene i uvredljive. Zasto koriste niske udarce, vrijedjaju, omalovazavaju, kao da su pokupili svu pamet svijeta i ponasaju se kao da je samo ono sto oni govore (i napisu) jedino ispravno i hvale vrijedno. U svojim pisanjima ne lazem(!), pisem samo o onome sto sam licno dozivio ili bio u prilici da provjerim. A ono sto napisem obicno i procitam, ispravim gramaticke greske kako se ne bih osramotio, narocito kod onih s visokim stilom pisanja (iako me, priznajem, moje poznavanje gramatike polako napusta). Ponekad uporedim svoje sa pisanjima nekih drugih koji o sebi imaju visoko misljenje i moram priznati da se ne osjecam bas toliko inferioran kako bi se na osnovu njihovih komentara moglo zakljuciti. Mozda je moja greska sto ne koristim odredjene stilove pisanja koji su ‘u modi’, sto sve ne umatam u lijepu ambalazu. Mozda je moje pisanje suvise direktno a to danas nije popularno. Izgleda da treba sve zamotavati u sareni papir da izgleda ljepse. Lakse se prodaje. To mi je ovdje u ovih 15-tak i kusur godina u Americi postalo jasno a ja, iako znam da je to karta koja dobija, uporno odbijam da se povinujem zakonima trzista.

Medjutim, cini mi se da sam nedavno odgonetnuo razlog ovakvih reakcija. Ponovo se pokazalo da covjek treba citati, citati, i samo citati, jer citanjem upijas mudrost drugih. Nedavno ponovo procitah knjigu Radmile Karlas i za oko mi zapade citat na pocetku knjige: “Ljudski rod ne mrzi toliko one koji cine zlo, ni samo zlo, koliko onog ko imenuje zlo” – Giacomo Leopardi.

Dakle, ovo bi mogao biti odgovor koji trazim. Ljudi lakse oprastaju onima koji su cinili zlocine nego onima koji o tim zlocinima govore. Zasto je tako, to je vec drugo pitanje. Vjerojatno mudar odgovor i za to postoji samo moram nastaviti citati. A mozda odgovor znaju oni drugi.

Sjedeci tako na prijatnom kalifornijskom suncu, odlucih da od svoje namjere da govorim o vremenima u kojima je Banjaluka postala crna rupa bivse nam domovine ne odustajem. Mozda blog, onako kako je bio zamisljen, nije bio pravo mjesto da se istina o gradu i ljudima tokom devedesetih iznosi. Mozda je to trebao biti blog koji bi se bavio samo tim vremenima, ne uvlaceci one koji o tim vremenima ne zele govoriti. Jasno mi je da sada ima dosta onih koji si ne mogu oprostiti sto su bili dio druzenj na blogu i da im je neprijatno sto se njihovi prilozi nalaze u drustvu onih koji govore o ruznim vremenima. Cak sam se bavio mislju da zbog njih blog potpuno izbrisem ali sam od te namjere odustao jer mi je bilo zao mnogih koji su ulozili svoj trud i vrijeme na pripremu priloga koji su blog ucinili vrijednim izvorom interesantnih informacija o ljudima iz jednog grada koji je dozivio zalosnu sudbinu. Da je to istina pokazuju brojke posjeta blogu i ovih dana kada novih priloga gotovo i nema. O nacinu na koji cu svoj naum ostvariti cu odluciti kasnije. Bolje je pustiti da se stvari malo slegnu. Sto nas narod kaze, jutro je uvijek pametnije od vceri (ili tako nekako).

- Kraj originalnog teksta iz marta 2010.

Sada kada sam odlucio da tekst pisan krajem marta ipak objavim, red bi bio da se drzim svog principa da svaki prilog dopunim fotografijama. Za ovaj sam odabrao nekoliko iz ove posjete. Bilo je tu par lijepih vecera u mladjem drustvu, rucak na plazi u Malibu-u, odlazak na utakmicu LA Clippers-a (imao sam cast posmatrati je iz sjedala uz samo igraliste, gdje su mi par puta cheerleaders sjedile gotovo u krilu), posjeta koncertu Crvene Jabuke u restoranu na Beverly Hills-u, itd. Dogadjaja za tih 5-6 dana je bilo jako puno i u njima sam bas uzivao. Nadam se da je ovo samo pocetak i da se sve nece zavrsiti samo na ovom jednom posjetu.

Kratak susret sa Radmilom Karlaš

Dragi blogeri,

Nada i ja već treći puta susrećemo se sa Radmilom Karlaš na autobusnom kolodvoru u nekoliko zadnjih mjeseci.

Naime, Radmila je išla na Brione na predstavu kazališne grupe Ulises Rade Šerbeđije. U okviru 10. godišnjice djelovanja ovog priznatog kazališa daje se Šekspirova"Oluja".

Jučer je bila paklena vrućina ali mi smo se sastale, popile kafu, dobile novi Radmilin roman i na brzinu malo popricale. Zaželile smo joj ugodan boravak na Brionima, gdje ostaje nekoliko dana.

Srdacni pozravi, Enisa

Za njega ne pitam

Kad god sretnem nekog koga sam poznavala u svom BL zivotu pitam za zajednicke poznanike. Gdje su, sta su radili kad je grmilo, kako su prosli? Pitam cak i za one koje nisam osobno poznavala, ili cak za one za koje nikad ne bih pitala da se nije desilo to sto se desilo, jer su bili totalni marginalci u mom zivotu.

Za njega nikad ne pitam. I kad ga netko spomene napravim se da nisam cula, sve donedavno. S dvije kolegice pijem kavu u Tkalci i u prici vracam se na dane provedene u zavodu i najednom mi izleti iz usta kako me nitko nije razocarao kao on. Obe se nasmijase. Kazu, samo ja nisam vidjela ono sto su svi drugi znali.

On je bio visok, ugodne vanjstine, veselih plavih okica, od mene mladji bar nekih dvanaest-trinaest godina.

Medju nama nije bilo one musko zenske vibre. Naprosto smo si lezali kao osobe. Oboje vesele naravi, djelili smo isti glazbeni ukus, davali si modne savjete, obilazili nove kafice, povjeravali si neke male tajne.
Cesto smo se samo pogledom sporazumjevali. On bi dosao meni kuci s buketom ruza. Iz inozemstva bi se vratio s poklonom koji je totalno pogodio moj ukus. Ja sam bila u stanu kod njegovih roditelja. Jela sam njegovu ruzicastu svadbenu tortu, obisla njegovog prvenca Andreja. I kad sam presla u drugu firmu obilazio me, uvijek nasmijan.

A onda je dosla '92-a. Sreli smo se pred pivnicom. Uputismo se na kavu i onda k'o grom iz vedra neba: "Vidis sta nam rade, osveticemo se mi njima za...". Brzo smo se rastali, a meni je u glavi bucalo: on je nesto pobrkao, gdje me je svrstao, zasto sam mu bila draga...?

Sreli smo se jos jednom, taj put u firmi onog mog Slavena, tada cistoj k'o suza. Iz daljine sam mu uputila pogled, a on je samo spustio glavu.

Sigurna sam da ni on nikad vise nije pitao za mene.

Nada Stefanac

San ljetne noci

Draga Dubravka

U svom zadnjem pismu nisam Ti odgovorila na pitanje o kulturi. Nesto zbog toga sto bi pismo bilo predugacko, vise zato sto me i sam osvrt na moje prisustvo, bolje receno, ne prisustvovanje, kulturnim zbivanjima ove sezone cinio indisponiranom. Sve je bilo u raskoraku, i termini, a bogme i cijene nekih glazbenih priredbi. Jako sam zeljela poslusati Paca da Luciju i jednog bubnjara, ali za mene je to bilo preskupo. Sve se svelo na par posjeta izlozbama i nekim ulicnim perfomansama. Mrsavo, jako.

Sinoc, 7. srpnja ipak nesto za mene. Topla, zvjezdana, ljetna noc, na otvorenom prostoru nevelikog i prilicno oronulog sportskog centra Salata, smjestenog na blagim padinama Medvednice. Na programu najpopularnije arije iz najpopularnijih opera. Najvise je tu Verdija i Bizea, nesto Maskanija i Pucinija, i da bi se potpuno udovoljilo purgerskom ukusu ( ni ja nemam nista protiv, dapace ), malo Lehara. Na kraju Vinska napitnica. Sve je to vec prezvakano sto puta, ali ja uporno idem zadnjih par godina i uvijek iznova uzivam. Ove godine je koncert bio posvecen pokojnom maestru Vjekoslavu Suteju. Pocastili su nas svojim sjajnim izvedbama Boris Martinovic, Domagoj Dorotic, Davor Lesic, Evelin Novak i drugi.

Nazalost ovaj put izostala je najveca zvijezda Tomislav Muzek. Postalo je uobicajeno da na ovaj koncert idem s kcerkom. Uobicajeno je i to da ona svaki put zaboravi da se oko devet sati pocne spustati hladni zrak sa Sljemena. Ja nedam da mi ista kvari ugodjaj, pa je sal uvijek pri ruci. Dogovorile smo se da iduce godine vodimo i Filipa. Vrijeme mu je za sticanje dobrih navika. Sa smjehom smo se prisjecale dana kad sam nju i brata u BL vodila na koncerte i u kazaliste. I dok bi Davor ne trepnuvsi odslusao Milenkovica ili Kolundziju, ona je uvijek pravila neke nepodostine. Jednom me je krisom bubala laktom u rebra sto sam joj rekla da je Seviljski brijac komicna opera. Njoj tu nista nije bilo smijesno. Uvijek se zavrsavalo tako da je drugi i treci cin prespavala. Jedino je svoga dida Zlatka odgledala od pocetka do kraja, ipak se cudeci kako je to njen dida postao seljak (Jazavacpred sudom). Bilo joj je sedam ili osam godina.

Draga moja Dubravka, sluzbeni naziv koncerta o kojem Ti pisem je Opera pod zvijezdama, ali ja sam ga prekrstila u San ljetne noci, jer se na njemu osjecam kao u snu ljetne...

Nada Stefanac

PS: Ispricavam se , fotke bas nisu uspjele.

Čega se pametan stidi, tome se budala raduje

Ako je suditi po narodnim izrekama, nas narod bi trebao biti pametan (a koji to nije ili bar tako misli o sebi?) jer mnogo puta smo se uvjerili koliko je mudrosti utkano u tih nekoliko rijeci. Narodnih izreka ima hebet i svako od nas zna bar poneku. Naucili smo ih od svojih roditelja, prijatelja, poznanika, procitali u knjigama, magazinima, a koristili bi ih da prokomentiramo neki dogadjaj ili situaciju u kojoj smo se sami nasli ili neko koga poznajemo.

Cudan je covjecji mozak: povezuje stvari koje se nikako drugacije povezati ne mogu. Evo tako ja, dok sjedim u basti hotela Sheraton u Denveru (vrijeme suncano, toplo, ali bez vlage), pijuckam Samuel Adams i posmatram zgradu hotela, svu u staklu, i odjednom mi na pamet pade ova poslovica: podsjeti me hotel na jednu slicnu zgradu u rodnom gradu, izgradjenu prije par godina.

Pored onih silnih crkava koje nikose na mjestima na kojima to ni u snu nisam mogao sanjati (na Google Maps nedavno spazih jednu u dvoristu osnovne skole Ivan Goran Kovacic u Budzaku na kojem se nekada nalazilo skolsko igraliste na kojem smo prije pocetka nastave derali one jedine patike koje smo imali) zgrada vlade manjeg blentiteta (najvisa u gradu, sva u staklu, kao da je upravo stigla iz nekog od americkih downtown-a), izgradjena na mjestu nekadasnje vojne kasarne, za ondasnu vlast i zivalj ima posebno znacenje.

Gledam tako ovu gradjevinu i pitam se kojoj budali pade na pamet da ulupa toliki novac na ovako nesto u situaciji kada ekonomska kriza muci i zemlje daleko bogatije od one nase, u kojoj gotovo polovina radno sposobnog zivlja nema posla, a druga polovina prima kojekakve penzije (od kojih su mnoge stecene ucescem u ovom zadnjem ratu), gdje mnoge institucije od drustvenog znacaja (bolnice, skole, fakulteti…) jedva sastavljaju kraj s krajem, gdje je onih koji su blize siromastvu nego nekom normalnom zivotu vise nego je to ikada bilo za sve ove godine koliko me sjecanje sluzi. A ima tu i pitanja koja se po samoj logici nadovezuju: od kojeg novca ili s cijih ledja je sve ovo izgradjeno i u koju svrhu?

Ko je zgradu izgradio, znamo, u koju svrhu, takodjer, a kako je financirana, to mozemo samo nagadjati.

Glavni ‘mislilac’ koji stoji iza ove impozantne gradjevine je voljeni premijer, onaj poznat po svom ‘ugladjenom’ ponasanju i izjavama koje postaju legendarne (ako ih nastavi sipati brzinom kojom to sada radi mogao bi stici bivseg predsjednika drzave koja me udomila a koji jos uvijek cvrsto drzi celnu poziciju). Zgrada vlade bi valjda trebala biti njegov licni spomenik kojim ce se moci ponositi u nekim buducim vremenima kada odluci da se odmori od politike. Izgradi je baja iz Laktasa, u sred Banjaluke, uz pomoc svojih prijatelja, opet iz Laktasa, kao da sama Banjaluka nema ni pametnih ljudi koji bi mogli nesto pametni smisliti, ni sposobnih graditelja koji bi se ovakvog posla mogli prihvatiti.

Ideja vodilja za izgradnjom objekta navedene namjene je zelja da se stvori drzava u drzavi po svaku cijenu, da se zapecati ono dobijeno potpisom u Daytonu, ono sto nikada ne bi bilo dobijeno da nije bilo velikih sila koje su odlucile da rat zaustave kada su slabiji dovoljno ojacali i stigli na domak grada, a nekada silni bili spremni da pokupe prnje i zapute se prema istoku. Pozuri se Mile, dok razum ne prevlada, da gradu i na ovaj nacin da imidz prestonice. Jer tamo se zdrav razum jos ne pika, takvo nesto je nepoznat pojam za one koji danas vladaju onim tamo krajevima. Oni su toliko opsjednuti idejom drzave da od nje ne vide nista drugo. A i vecina onih koji zive u onim krajevima ne razmisljaju dalje od vlastitog nosa: opsjednutost nacijom je osnovna zivotna odrednica a sve ostalo je manje vazno. Sjetih se one poznate izjave jednog drugog voljenog vodje koji zivot neslavno zavrsi u Hagu: izgleda da vecina jos uvijek slijedi njegovu ideju iako je od nje ostalo veoma malo toga. Citajuci vijesti iz rodnog grada vidim da se situacija, na primjer, u zdravstvu nije poboljsala zadnjih godina ali to nikoga ne brine. Vazna je zgrada vlade a sve ostalo moze cekati neka druga ‘bolja’ vremena.

Ako samo za trenutak pomislimo sta bi to znacilo da se umjesto velelepne zgrade vlade novac utrosio, recimo, da se izgrade neophodne ucionice i laboratorije za postojece fakultete (radim na jednom pa mogu praviti poredjenja iz prve ruke), i ako predpostavimo da bi se kao rezultat toga mogla obrazovati masa mladih ljudi koji bi svojim radom i znanjem trebali proizvesti nove vrijednosti, onda trosenje novca u svrhu koja kao jedini produkt ima dodatno trosenje novca predstavlja glupost cije ce se posljedice osjecati u skoroj buducnosti . Ali ako se sjetimo od koga je potekla ideja za ovaj projekt, i koja je njegova ideja vodilja, cudjenju nema mjesta.

Treci dio cijele price o novoj zgradi vlade je pitanje financiranja. U godinama kada su sva velika preduzeca gotovo prestala postojati (bilo bi interesantno saznati sta je ostalo od Cajaveca, Incela, Jelsingrada i drugih vodecih firmi naseg grada, koliko imaju zaposlenih, koliki je broj inzinjera koji su nekada predstavljali glavno bogatstvo tih kolketiva, koji su glavni proizvodi, itd) i kada su izvori iz kojih se financira drzava svedeni na minimum (svakodnevno citamo o novopecenim ‘tajkunima’ ciji su glavni biznisi tragovina a kojima je placanje poreza na promet zadnja rupa na svirali), vlast ulaze ogromne pare u zgradu cija je osnovna svrha, pored isticanje drzavnosti, uhljebljenje dzabalebarosa od koji h vecina nista u svom zivotu nije naucili raditi nego zivjeti na tudji racun, bez obzira da li se to radilo o radnickoj klasi (nekada) ili svom vlastitom narodu (danas).

Koliko je novaca potroseno na izgradnju ovog objekta je manje-vise poznato. Radi se o nekih 200 miliona KM. Ako predpostavimo da je projecna mjesecna placa u manjem blentitetu oko 500KM ond bi se ovim novcem mogla isplatiti oko 400,000 placa. Ako jedna osoba godisnje zaradi 6,000KM onda bi mala armija od 33,333 osobe mogla primati placu cijelu godinu dana. Ako uzmemo da je u cijelom Rudi Cajavecu u najboljim vremenima bilo zaposleno oko 9,000 radnika (koliko ih je sada zaposleno ne znam, ali predpostavljam da bi ti podaci izazvali pdsmijehe svake normalne osobe), onda bi svi oni mogli primati solidnu placu oko 3,5 godine. Umjesto toga, izgradjena je zgrada u kojoj se okupljaju kojekakve guzonje, od kojih mnogi vrlo tesko mogu sastaviti dvije prosto-prosirene recenice, a kamo li raspravljati o zakonima koji bi trebalo da nesretnom narodu obezbijedi bolji zivot. Ako bi se u troskove ovoj gradjevini dodali troskovi koji se isplacuju svim onima koji cine vlast u manjem blentitetu, doslo bi se do cifara od kojih bi vecinu onih koji sada obitavaju na prostorima manjeg blentiteta trebala zaboljeti glava. Ali znamo da nije tako.

O glupo potrosenom novcu se ne razmislja jer, zaboga, radi se o ‘nasoj’ vladi u ‘nasoj’ vlastitoj zgradi vlade. Njihov razum ne doseze dalje od opsjednutosti svojom nacijom jer bi se u suprotnom vec pobunili protiv vlasti koja od njih pravi moralne kretene. Da su ove konstatacije tacne uvjeravamo se svakim danom. Najsveziji primjer su napadi na vjerske objekte i razbijanje lokala ‘nepodobnih’ po gradu Banjaluci nakon poraza fudbalera Srbije na svjetskom prvenstvu. To je cinjenica koja najbolje govori na koje grane je spala sveukupna svijest zivlja u nasem bivsem. A radi se o mladim osobama bez buducnosti, kojima ova nova vlast ne nudi nista osim nacionalizma. Jer da nije tako, iz naseg grada bi stizale vijesti kako se otvaraju nova radna mjesta, kako bivsi giganti banjalucke privrede ponovo rade punim kapacitetima, kako se ulaze u zdravstvo, kako se rjesavaju problemi penzionera… Takvih vijesti nema (osim onih o izgradnji autoputeva, oko kojih se veoma cesto spominju mutni poslovi u koje je ponovo ukljucen voljeni vodja), ali zato ima gradjevina napravljenih na trudu drugih kojima se sadasnji gradjani Banjaluke dive, ne shvacajuci da bi ih se zapravo trebali stidjeti. Bilo bi zanimljivo saznati kako jedan prosjecan Banjalucanin objasnjava trosenje novca u ove neprivredne objekte i njihove izvore financiranja. Razmisljaju li oni odakle je neko mogao izdvojiti 200 miliona KM kada privredna proizvodnja gotovo ne postoji? Pomisli li iko od njih koliko je tu novca zaradjenog dugogodisnjim radom protjeranih koji se sada nemilice trosi (dok vecina protjeranih jos uvijek nije svjesni da postoje zakoni koji se primjenjuju u ovakvim situacijama i gotovo niko od njih ni ne pomislja da bilo sta poduzme u cilju zadovoljavanja pravde).

Pisanje nastavljam par dana kasnije, ovaj put u sobi hotela , cekajuci da me raja s posla s kojima sam prije par dana stigao u ovaj lijepi grad, pozovu da se uputimo na banket povodom zatvaranja konferencije kojoj prisustvujemo. Sjedim tako u svojoj sobi na 21. katu i posmatram ‘Miline’ nebodere na sve strane. Oni su ovdje sagradjeni u druge svrhe, od novaca zaradjenih na druge nacine, i kod nikoga ne izazivaju posebno odusevljenje (a najmanje kod mene). Ali zato raji u rodnom gradu jedna zgrada znaci mnogo vise nego sto ja to vjerojatno mogu zamisliti i ponosni su na nju vise nego na bilo sta drugo. Ali doci ce vrijeme kada ce je se stidjeti. I mozda ce se tada sjetiti one stare narodne izreke. Medjutim, tada ce vrijediti jedna druga narodna poslovica koja ide nekako ovako: “Kasno se je… kajati”. Jer onih silnih para koje su mogle (i trebale biti) upotrijebljena u druge, pametnije svrhe, vise nece biti.