Dilema...

Još od Coovoga priloga "Tamo i ovde" razmišljam o njegovoj rečenic,i odnosno dijelu rečenice "a mi se ovde zamajavamo ovim blogova". Nekako sam shvatila da mu je to došlo onako iz duše, iskreno kako Co inače uvijek reaguje. Rekla sam sebi da ću se jedno vrijeme ućutati, i vidjeti da li je i drugim blogerima ovo "zapelo za oko" pa da mu pomognemo da odustane.

Vraćam se često na arhivu i vidim koliko je u ovo devet godina bilo truda i rada da ovo dobije smisao kakav  ima. I pored obaveza na poslu, u vrtu, bolesti, nije odustajao. Ostalo je mnogo istorije o ljudima iz Banja Luke i divnih priloga i komentara. Bilo je i onih drugih, ružnih. Bilo je i onih koji nisu mogli shvatiti istinite doživljaje naših sugradjana, koji nisu mogli ni u snu zamisliti da bi im se tako nešto moglo desiti od bivših komšija i prijatelja. Dvoličnost je za mene jedna od najgorih ljudskih osobina. A onda na blogu u zadnje vrijeme opet divnih priloga. 

Zato se odlučih da ovaj posaljem.

Prošle godine, zahvaljujući blogu, na privatnu e-mail adresu, dobila sam jedan od Ešrefe. Išle smo zajedno u prva četiri razreda osnovne škole. Nismo se čule ni vidjele 43 godine, od kada ja živim u Sarajevu. Dogovarale  smo se da se vidimo prošlo ljeto u Sarajevu. Ja sam trebala biti u to vrijeme ovde, ali moj brat nije došao u Šibenik pa smo morali da zatvorimo kuću i obavimo sve tekuće poslove za "zimski san" kuće, cvijeća, voća itd. Bilo mi je jako žao. Uz njenu suglasnost šaljem prvi e-mail koji sam od nje dobila. 

Draga Saima,

Nažalost smrt mog muža mi je omogućila da otvorim Milanov blog. Tako sam počela čitati tvoje

Komentare a da nisam znala da si to ti. Tvoja slika sa Izom na pozornici mi je dala potvrdu da si ti ta Sajma iz Banjaluke. Kad se sjetim tebe, tada se sjetim nastavnice istorije, Memić, i ona pita ko će ponovit lekciju koju je ona upravo predstavila nama đacima. I ja se sjećam da si ti bila uvijek ta koja je to učinila sa velikom preciznošću. Meni je to predstavljalo problem i nakon ponovnog čitanja iste kad bih došla kući. Za života mog muža Muhidina, ja sam spominjala tu tvoju vrlinu i pitala sam se koju si srednju školu završila. Muhidin je rekao Elektrotehniku. Ja bih tebe radije smjestila u pravnike ili doktore, što je i moj muž mogao biti, jer je imao jako dobru memoriju. 

 Ali bio je i veoma dobar i priznat Elektro-inžinjer.

Saima voljela bih te vidjeti, da razmjenimo naša životna iskustva. Kako mogu iz tvojih javljanja u Coovom blogu saznati ti živiš u Sarajevu. Trenutno si negdje gdje pretpostavljam imaš vikendicu (Hercegovna ili..?). Hvala ti na utiscima nakon posjete Albaniji. Učinila si da mi je ta zemlja postala bliza, pa sam dobila želju i da ju ja posjetim. Moj sin Adnan ide u Albaniju na neku svadbu 4. jula. Ja sam mu sugerisala da obavezno posjeti i Skadarsko jezero jer je to prirodna ljepota koju pamtim iz naših uđbenika. Mislim da će rentati kola u Dubrovniku. Ako imaš bilo kakvu sugestiju sa tvog puta u Albaniju, molim te napiši mi, pa ću mu ja proslijedi istu.

Ja ću ovog ljeta biti u Banjaluci od 12- 28 augusta a zatim u Sarajevu do 4 septembra. Ako namjeravaš u to vrijeme biti u Sarajevu, javi mi, radovalo bi me da se vidimo.

Za sada toliko, uživaj u toplini našeg sunca,

Ešrefa

Preko bloga me je pronašao i dragi prijatelj iz mladosti Oskar, koji živi u Austriji. Saznala sam i za dragog rodjaka Grofa, tako da za mene ovo ima još jedan dodatni plus za postojanje ovog bloga. Rado se sjetim i mnogih ranijim blogera koji su svojim  prilozima Banja Luci naše mladosti ostavili neizbrisivi trag. Nadam se da su čivi i zdravi.

Sad šaljem Esrefin e-mail, a iza toga sliku iz drugog razreda osnovna škole. Ešrefa je prva sa lijeve strane u drugom radu a ja ova sa mašnom kraj učiteljice. Nevjerovatno  kako smo svi izgledali isto. Naše  majke koje nisu radile su nas tako odgajale i pored mnogo manjih materijalnih mogućnosti, držale uredno. Mnogima sam se sjetila imena i prezimena , nekima samo imena a malom broju ništa. Slijedeći put ću poslati samo sliku i imena sa Nadom da cu bar o nekome saznati našto više.

Pozdrav Saima

Lea Vrhovec

Lea, 5. maja 2012.
snimila Nataša na livadi
 ispod Tomislavca na Medvednici

Mnogi od vas poznajete Slavicu Jungić, našu kolegicu iz Čajaveca.

Evo prilike da upoznate njenu dragu, iznimno pametnu unuku, Leu Vrhovec, učenicu 3. razreda, buduću veterinarku, kako ona često kaže za sebe, a ja dodajem i buduću spisateljicu.

Oduševila me je svojim tekstovima, koje na svakom slobodnom listiću papira zapiše, a baka s ljubavlju čuva. Želim da ju upoznate kroz ovu njenu prvu objavljenu priču na našem blogu. Ovo je početak, sigurna sam da će vam se svidjeti i da će biti još priča.

Puno bih toga mogla o Lei napisati, ali ostavljam da se sama kroz svoje priče predstavi, učinit će to ona najbolje.

Vjerujem draga Lea da će ti se svidjeti ovaj prilog i da ćeš nam uskoro i ti, koristeći računalo poslati priču i crteže. Obradovat ćeš mnoge unuke prijatelja i poznanika tvoje bake. 

Priča ima 6 stranica, skenirala sam samo 1. i 6. , te ovaj njen crtež. Obožava životinje i njih najradije crta, a voli i biljke i o jednima i drugima zna više nego što mi odrasli znamo.

Prepisala sam njen tekst ne mijenjajući niti jedno slovo, niti jedan znak interpunkcije.

Nataša

KAKO I JA MOGU BITI OD KORISTI

Bok, ja sam Lea. I baš me briga što sam mala. Meni je to štosno.

No, a sad na priču! 

Dakle, ja sam najmlađa i najmanja u razredu. I svi mi se rugaju zbog toga.

Ali, kad ja Kleriji dignem olovku ili gumicu koja je pala ispod klupe, onda će oni vidjeti da i ja mogu biti korisna. Kod bake ponekad brišem suđe. To mi se sviđa.

Ako mi se netko nastavi rugati reći ću: Ti nikada više nećeš doživjeti 9. godinu, a ja hoću. Ja ću u petom mjesecu imati 9 godina. No, ja ću ih i ignorirati. Neka se oni tako zabavljaju. Mene briga. Važno je da mi ostanu prijatelji.

I, sad mi se ovo ne događa, ali ću ispričati tu izmišljotinu.

Kišni je dan.

Leonu je muka pisati zadaću. Nazvao me na telefon.

Leone, kako si?- pitala sam. 

Dobro.

Što ti treba? – opet sam pitala.

Treba mi pomoć oko zadaće.  Rekao sam tati da me odveze do tebe – rekao je. 

Dobro! – rekla sam ja. I došao je kod mene za jedno pola sata.

Pitala sam ga jeli on misli da sam ja mala.

Leon je rekao: Nemam vremena za priču, moraš mi pomoći oko zadaće.

Hm, koliko je Leone 7 x 2? Leone, odgovori! - uzviknula sam.

Nemoj se derati Lea. Ne volim kad se dereš na mene! – viknuo je. I znam, to je četrnaest.

Pa lijepo tu napiši.

Reci koliko je 3 x 7? – pitala sam ga.

On je šutio. I zatim je rekao: Lea, ja sad iskreno govorim, ne mogu ti biti dečko. On je nastavio: 3 x 7 je 29.

Nije Leone, nego je 21 rekla sam. Piši! 

Pišem – odgovorio je.

I ovo piši! – uzviknula sam: 10 + 8 = 18 x 10 = 180.

Leone, ne može biti da mi to sada kažeš. Zašto si to sad rekao? – pitala je Lea, ja.

Problem je u godinama – tumačio je Leon.

Nije istina. Pa ti voliš curu iz 6. razreda! – rekla sam mu.

I gotovo. On je to shvatio i dobro upamtio.

Ljubav je za sve. Za velike i male. Za miševe i slonove. Za odrasle i djecu.

Dakle, draga djeco, ako ste se zaljubili u nekoga ne morate se sad sramiti.

Upamtite to.

Do sljedeće priče, bok!!!

Lea Vrhovec

Furlanija, Friuli Venezia Giulia, 20.03.2014

  Nataša, Valvasone ispred ulaza u kaštel

San Vito al Tagliamento, Valvasone

Izlazim iz stana u 05:15h, rano je jutro, mrak, hladno, +4C, ne može se bez zimskog prsluka i slojevite odjeće. Prvi je dan proljeća, vrijeme je neuobičajeno toplo zadnjih dva tjedna, očekuje nas, unatoč hladnim noćima takvo i danas, 22C, a uz Jadran možda i koji stupanj više.

Tako je i bilo, prekrasan proljetni sunčan dan, sve u cvijeću, cvijeće na voćkama, u žardinjerama, na livadama, a i mlado lišće se prosulo po drveću. U tih dva tjedna proljeće je buknulo u svojoj potpunoj ljepoti.

San Vito, ulaz

Prvi ovogodišnji jednodnevni izlet!

Pun autobus, kao da smo svi jedva dočekali da krenemo na turistička putovanja i uživamo u zelenom dijelu godine. Bilo je dosta zimskog sivila i zatvorenosti u kućama. Put nas je vodio Gorskim Kotarom za Rijeku, pa Istrom u Sloveniju, te u Italiju pored Trsta. Sve bez pograničnih zaustavljanja! Divan osjećaj pripadnosti Evropi, barem u tome, kad se za sada ni u čemu drugom ne primjećuje. Ipak, cijene prehrambenih i odjevnih predmeta ne luduju prema gore, već polako opadaju.

Gledam s Tršćanske strane Piran i sjećam se prelijepih tjedan dana odmora prošlog septembra. Vjerojatno sam jedina koja nikad nije bila u Trstu, srećom sam uvijek dosta putovala po inozemstvu, pa nisam imala potrebu kupovati krpice u Trstu.

No, posjetit ću ga u ranu jesen, kad se planira izlet u znamenitu Akvileju.

San Vito, ulaz unutar zidina

Furlanija je autonomna regija u kojoj živi specifičan narod, tko zna kakva sve mješavina, koji govori specifičnim furlanskim jezikom, koji nije talijanski, odnosno nije firentinski, koji je uzet za književni talijanski jezik, već je autohtoni pučki latinski koji se zadržao do današnjih dana; zato i postoje dvojezični natpisi. U Trstu, nastalom na ilirskoj gradini, koji je na jugoistočnom dijelu Furlanije ne govori se furlanskim jezikom, već dijalektom mletačkog jezika. Trst nikad nije želio doći pod vlast Venecije, te se 1368.g. stavlja pod zaštitu Austro-Ugarske i u toj zajednici ostaje do propasti carstva. Bio je najjača habsburška trgovačka luka, uz Pulu, glavnu vojnu luku. U 19.st. uspostavljena je južna željeznička pruga, Beč – Trst.

Južni pojas Furlanije uz Jadran, ravničarski je dio, plodan iako je na kraškom terenu, s prelijepim lagunama i sprudovima, koji postepeno prelazi u viši pojas, Dolomite, prepune spilja, vrtača, rijeka ponornica i vrhova. Oko 7000 spilja je na prostoru Furlanije, a oko 6000 u Sloveniji.

San Vito, viječnica

Teritorij je bio naseljen od davnina. U 1.st p.Kr. spominju se Karni, keltsko pleme, od kojih potječe indoevropski korjen – ka -  kamen, kars, kras, krš, Kranjska, Karantanija, Koruška. Rimljani su ih u 2.st potisnuli sjeverno od Akvileje, Rimljane su porazili Langobardi, skandinavsko pleme dugih riđih brada. Langobarde je porazio Karlo Veliki, nije ih uništio, već je svojim načinom vladanja, «otac» ideje EU, osnovao Furlansku marku, za obranu od Avara.

Na ovom prostoru kroz čitavu povijest vodili su se ratovi, mnogi su posezali za ovim teritorijem – Franci, Avari, Gorički grofovi, Mleci, Austrija, Turci, Napoleon,

Tu je i Redipuglia, spomen groblje na 1.sv. rat, gdje se nalazi 100.000 grobova, od toga 40.000 neidentificiranih, a među njima grob samo jedne žene, bolničarke Margarite Orlando, koja nije željela napustiti voljenog i bojišnicu.

Nakon pada Austro-Ugarske Austrijanci su protjerani, a Slovenci i Hrvati prisiljeni asimilirati se, prihvatiti njihov jezik.

U 2.svj. ratu postojao je snažan fašistički pokret, a nakon rata ostale su brojne Fojbe s nepoznatim brojem ubijenih, s obje strane granice.

San Vito, katedrala

Stanovništvo se uglavnom bavi voćarstvom; trešnje, breskve, grožđe; vinarstvom, maslinarstvom, svinjogojstvom i prozvodnjom pršuta, a na višim dijelovima govedarstvom i proizvodnjom mliječnih prerađevina. Od davnina se uzgajao dudov svilac i proizvodila svila. Zadnjih nekoliko desetaka godina bave se i turizmom, turisti su uglavnom Austrijanci, što ne iznenađuje.

Puno je dvoraca, manjih utvrđenih gradova; Barbano, utvrda i dvorac Roca, Palmanova, Akvileja, Pordenone,... i još mnogi, sve do Udina, previše za jedan dan, pa smo ovaj put bili usmjereni na San Vito al Tagliamento i Valvasone, prekrasna dva gradića s dobro očuvanom srednjovjekovnom jezgrom.

San Vito, toranj katedrale

Kuće su građene od cigala ili kamenih oblutaka, gradići su omeđeni vodenim kanalom, zidinama, ulaznim kulama, prekrasnim palačama, neobičnim zidovima i uličnim opločenjem. U centru oba gradića je široka ulica – trg, katedrala, crkve reda Batuta, redovnika koji vrše pokoru brinući se za druge, pa su uz njihove crkve izgrađene bolnice. Ove su bolnice, unutar gradskih zidina, pridonijele širenju kuge.

Crkve su oslikane freskama, u oba grada ih je oslikao početkom 16st. čuveni Pomponio Amalteo i njegov zet. Interesantno je da se iluzionističko slikarstvo primjenjivalo tada u crkvama Batuta, dok se u ostalim dijelovima Evrope, pa i kod nas razvilo dva stoljeća kasnije s barokom.

Sve građevine su na prastarim temeljima, građene u periodu od 14st – 18st.

San Vito, sv. Marija, Batuti

Kad sam posjetila Toskanu prije nekoliko godina, zapazila sam građevine od cigala, nigdje kamenih kuća, kamenom opločanih ulica i mramora, kakvi su naši dalmatinski gradovi. Naši pretci ciglu nisu poznavali. Koje bogatsvo imamo, a tako ga lako bagateliziramo.

Gradići su veoma lijepi i besprijekorno čisti, ali se nisam osjećala ugodno. Nigdje ljudi, nigdje turista, nigdje živosti, mrtvilo! Jedva smo pronašli kafić. Picerija otvorena, ali nema stolova na otvorenom, u kafiću također. Na ovako prekrasnom sunčanom, toplom danu, punom behara, ručamo i  pijemo kavu u zatvorenom prostoru. Koja razlika u odnosu na moj Trogir.

San Vito, sv. Marija, freske, iluzionističko slikarstvo

Zagreb, bez obzira na zimsko vrijeme ima u centru grada kafiće s otvorenim dijelom pod tendom i pod grijačima. Jesmo siromašniji, ali u to više previše ne vjerujem, jer je pojam siromaštva veoma rastezljiv.

Mi zaista znamo uživati. 

Ovakva putovanja mnogo vrijede, puno se vidi, puno nauči, a prije svega uspoređuje, a uspoređivanje je potrebno, potiče na razmišljanje i akciju. Niti malo se ne čudim što nas rangiraju na sam vrh po ljepotama zemlje, znamenitostima, običajima, po hrani,.. Ne sjećam se da sam u Italiji nešto dobro pojela, čak ni ribom nisam bila zadovoljna.

San Vito, sv. Marija, Batuti, iluzionističko slikarstvo

Iz velikog broja fotografija, vjerujem da sam uspjela izabrati karakteristične i koliko-toliko dočarati Furlaniju.

Prilažem opet, moju jedinu fotografiju, a prije puta sam si rekla da ću ih napraviti više, birati ljepše okruženje, pa da imam mogućnost izbora i opet zaboravila. Što je, tu je!

I još nešto, vodičica nam je puno toga ispričala, ja gotovo sve zabilježila, ali kako napisati prilog da nije preopširan i suhoparan, da ga ipak pročitate. Vjerujte nije bilo lako.

Nataša

San Vito, gradska loža u kojoj je kazalište

San Vito, kazalište

Valvasone, kaštel

Valvasone, glavni trg s bunarom

Valvasone, katedrala

Valvasone, katedrala, najstarije orgulje

Valvasone, tipična ulica

Valvasone, Batuti, najstarija freska

Valvasone, Batuti

Valvasone, opkop, mlin

Valvasone, zid

Knob Hill Farm

Naš kolega iz Rudi Čajaveca mi se javio emailom nakon čitanja Emirinog priloga, a uz njegovo dopuštenje, ja ga evo objavljujem. Vjerujem da će neki od nas koji smo morali otići iz Banjaluke u ona ružna vremena prepoznati neka osjećanja jer su nam poznata.

Postovani Milane,

gledajuci slike i opis trznice nemogu a da se ne sjetim moga prvog odlaska u 'Knob Hill Farm" iliti "rogonja" kako sam ga zvao jer je u amblemu imao naslikanu bikovu glavu. Nalazio se u Cambridge-u obliznjem gradu iz tz zlatnog trokuta koje cine tada industrijski gradovi Kitchener-Waterloo, Guelph i Cambridge (proizvodnja je danas uglavnom u Kini). Kako je bio udaljen oko 15 km prvi puta me je odvezao prijatelj kojega sam upoznao ovdje u Kitchener-u a rodom od Backe Palanke, Slovak po rodjenju koji napusti Backu da nebi otisao u prljavi rat koji Srbija povede protiv bratskih bivsih republika. To je bilo u proljetnim mjesecima 1994 godine dok su moji brat i sestra sa porodicama i supruzini roditelji i njeni bliski rodjaci jos uvjek bili u psiholoskom i fizickom zatvoru koji je pretstavljao nas "voljeni"grad.

Gomile hrane, od beskrajnih rashladnih vitrina sa raznim vrstama mesa, makaroni raznih oblika, rize, povrce i voce, te razne kucne potrebstine ucinile su da mi se pomalo zavrtilo u glavi. Gledajuci tada, jos nenavikao na ljude sa dosta kilograma na sebi, poslije gladovanja u Banja Luci kako guraju plasticne korpe, na kolicima, iz kojih je nagomilana ispadala hrana. U momentu me je zabolila glava jer su mi u pamet dosli svi moji koji ostadose u Banja Luci i koji su ovisili o Merhametu, Karitasu i poneki o Crvenom krizu-krstu. U pamet mi dodje prica koju mi je ispricao rahmetli punac Jusuf Serdarevic, koji veci dio svoga radnog vjeka provede u RO EPU ili televiziji kako smo je mi u gradu zvali. Saznavsi da se djeli pomoc penzionisanim radnicima Cajaveca, on ode u bivsi restoran drustvene prehrane ali ga vratise sa obrazlozenjem da se hrana djeli samo Srbima. To ga je tako pogodilo da je jedva dosao do kuce, znajuci da je svoju mladost, energiju i znanje ostavio u Rudi Cajavecu boreci se za dobro svih radnike te radne organizacije negledajuci tko je koje narodnosti ili religije, djeleci ljude na dobre i lose, sto mu je bio moto uzivotu.

Izasao sam iz "Rogonje" da se nadisem svjezeg zraka jer me je u grudima stezalo i glava bolila gledajuci kako se ovdje hrana razbacuje i vjerovatno propada u velikim kolicinama dok u dobrom djelu Afrike i Azije, a ni srednja ni Juzna amerika nije bila bez stanovnika koji gladuju, kao i u nasoj domovini. Dugo mi je trebalo da dodjem sebi i da pomislim kako su Kanadjani sretni jer zive u miru i blagostanju manje vise neznajuci za stvarne patnje po sistemu "sit gladna nerazumje" jer uz sve silne humanitarne organizacije koje ovdje postoje i nazalost lavovski dio prikupljenih sredstava koriste za svoje plate, uz casne izuzetke,ta pomoc je prilicno malena. Razne donacije preko Crvenog krsta, Bosansko-Kanadskog i slicno posluzile su mi da makar na neki nacin posaljem pomoc onima kojima je potrebna, u nadi da ce je zaista i dobiti, kao pokusaj da nezaboravim tegobe od kojih sa otisao a  kojima su mnogi sirom ove kugle izlozeni.

Tako uvjek kada odem u vece prehrambene radnje sa nagomilanom hranom u glavu mi se vrati moja prva slika i razmisljanja iz davne 1994-te godine.

Pozdrav

Aljosa Mujagic

Oče naš...

Dok kod Džindića sunce sija, a „mace“ od odamdesetpet paradiraju dotjerane, kod nas opet snijeg i nigdje žive duše. Evo ga navalio kao da zima tek počinje. Prema današnjoj prognozi trebalo je biti toplije, većinom sunčano a on sipa i evo ga već prekrio zemlju. Par puta sam istrčao na brzaka navan da napravim koji snimak i odmah nazad u toplo. Od planiranog rada u dvorištu, ništa. Ako je suditi po prognozi za slijedećih deset dana, situacija se neće puno promijeniti. Tek u drugu nedelju vidim predviđaju sunčano i toplo. A to je već kraj marta. Nešto nam se ove godine ovdje u Pittsburgh-u neda kao za inat. Ili smo nešto zabrljali kod onog gore pa nam se sad sveti. Mora da sam ja glavni krivac. Mjesto da šutim i ne govorim ništa ja, malo, malo, pa ga

spomenem. Možda bi bilo bolje da izmolim koju „zdravo Mariju..“ i „Oče naš…“, pa se smiluje. Ovako… Nije u Banjaluci cijele zime lijepo tek tako. Znali su oni što se brinu o stadu da se treba umiliti onom koji sve vidi pa na svakom čošku posadiše crkvu. A ovdje kod nas, polovina crkvi prazno, pa sad ti vidi šta se dešava. Morat ću i ja poslati koji dolar ovima što se na televiziji svaki dan mole svevišnjem i traže koju paru da ga umiloste, a raja šalje i kad nema gotovine. Zaduže se na kreditnu karticu pa onda čekaju da se molbe usliše.

Nego, vidim da niko ne komentira Emirin prilog. Ona se provrijednila a mi ništa. Ni mukajet. (ako se tako kaže!) Ja očekivao lavinu komentara, nisam htio da budem prvi. A imao sam šta komentirati. Na primjer, zanima me da li gospođa Emira smije pustiti gospodina Sašu samog u kupovinu kod toliko „maca“. Mene moja sigurno ne bi pustila bez obzira što sam očelavio a mnoge stvari polako otkazuju. Ne znam kako će to dole u Floridi izgledati kada se i „mace“ „ubace“ u

šorceve! Zato očekujem redovito javljanje sa Floride, jer Emira nam dođe kao „glavni dopisnik“ iz tih krajeve.

Dok se spremam da ovo gore napisano „pošeljem u eter“, snijeg i dalje pada. Backyard je potpuno prekriven bijelim prekrivačem a ako ovako nastavi, morat ću ići čistiti prilazni put kući jer mi Nera neće moći ući autom u garažu. A i red je da nešto danas korisno uradim.  

BOY's...

Odavno se spremam da napisem ponesto o mjestu u kojem zivimo ali mi nesto ‘ne ide od ruke’. Danas sam ipak uspjela nesto skuckati i napraviti nekoliko fotografija o radnji u kojoj se snabdjevamo svjezim vocem i povrcem.

BOY’s je radnja koja   lici na nasu pijacu u ljetnim mjesecima.  Valjda je zato tako volimo. Ovdje takve prodavnice  zovu farmers market.  Iako mnoge prodavnice, ukljucujuci i one najvece imaju odlican izbor robe, nijedna druga se ne moze mjeriti sa kvalitetom, cijenom i posebno sa velikim izborom.

Voce , povrce, kruh i tjestenine, sirevi i svi drugi mlijecni proizvodi, meso, riba i kuhana jela. Organic i obicni. Plus pekmezi, kolaci, kafa, cajevi, vina…    Roba uvjek svjeza a izbor ogroman. Cijene povoljne. Sve zaista super. Ne moze se reci sta bolje izgleda. Tu sam prvi put vidjela nase sljive, svjeze kao da su tek ubrane.Svjeze smokve kao one sto sam jela  kod prijatelja  na Pagu.  Svaki put ‘upoznamo’ i neku novu vocku.  A tek cosak u kojem se prodaje svjeze skuhana hrana. Mirise i izgleda tako primamljivo. Otvara apetit i onima sto su tek ustali od stola.

Kad smo prvi put otisli tamo bilo je vec poodmaklo jutro, vjerovatno iza deset. Na parkingu je bila velika guzva, a kada smo usli unutra, mogli smo se kretati samo prateci ostale koji su usli prije nas. Bili smo odusevljeni izborom i kvalitetom ali smo jedva cekali da zavrsimo kupovinu. Pravi haos. Kupci, kolica, trgovci sto su dodavali i slagali robu na tezge, drugi sto su cistili hrpe povrca i voca , oni sto kupuju svjezu hranu, drugi s kutijama od stiropora za kuhanu hranu, frka I krkljanac.

Vecina musterija su stari ljudi, a pod  stari se ovdje  podrazumjevaju da imaju  barem 85 godina. Oni idu svojim zamisljenim putem najcesce i ne primjecujuci da su za nekog zapeli, da su nekog udarili ili da su svojim kolicima sprijecili dalji prolazak ostalima.  Svi odreda vole zastati , popricati, najcesce pokazujuci na nesto na tezgama. Ponekad se zborave pa ih se mora opominjati da nastave put kako bi I drugi mogli odraditi svoju kupovinu. Zene su vecinom uredjene kao da su se spremile za izlazak, muskarci nestrpljivi. One – nasminkane, sa frizurama, sa bljestavim nakitom. Oni, kao i obicno – majica i kratke hlace. Poneka mlada osamedesetogodisnja dama sa tetovazom . Valja biti u trendu. Cesto se i flertuje, godine nikad nisu bile vazne za novu ljubav...   Mladje kupce ne spominjem jer oni brzo nadju put do izlaza i nestaju za svojim poslom.

Vrijedi doci u BOY’s  zbog zaista odlicnog izbora robe , ali se mora prvo naoruzati strpljenjem,  zatim pomuciti na parkingu uz sve mjere opreza  (devedesetogodisnjaci i voze) a potom se malo gurati u prolazu izmedju gondola..  za sve je ipak nagrada zaista odlican kvalitet . Vrijedi doci u BOY’s  i  zbog ‘pozorista na pijaci’, naravno ako se ima malo vremena i volje za posmatranje. A meni   toga ne nedostaje.

Danas sam napravila nekoliko fotosa za ilustraciju,  nazalost nisu bas najbolje ali ce moci posluziti za ilustraciju.

Emira

Komentar sa sjevera

Poslije citanja Emirinog priloga mogu poslati jedan sjeverni komentar, dok  mnogi ovdasnji seniori uzivaju u njenom komsiluku. Zima koju ce pamtiti cijela generacija nikako ne prestaje. Ja sam poznati ljubitelj zimskih radosti, ali moram reci da je previse. Decembarski snijeg je jos uvijek na tlu. Tu su i svi ostali slojevi sad uveliko sive boje.  Najveci dio zime je bilo toliko hladno da se nije moglo izaci na sankanje ili skijanje. Za proslu nedelju smo planirali tradicionalni odlazak u sumu i Sugar shack. Morali smo otkazati. Bilo je previse hladno.

Sutra se ponovo ocekuje snjezna mecava. Zamisljam pijacu o kojoj Emira pise. Mirisno voce, razni sirevi i puno ljudi, kojih nema na slikama.  Predpostavljam da je fotograf htio malo mira da sve lijepo uslika.

Obicno sam u ovo vrijeme pisala kako se priroda budi, kardinali pocinju svoju pjesmu, djetlici kuckaju po drvecu. Ovaj put  nema nista, sve zivo spava zimski san .

Saljem vam ovu sliku kardinala umotanog u topli sal. Neka, neka  doci ce maj.

Pozdra svima od Dubravke

Volim te budalo mala

Čisteći stari kompjuter naletih na jedan video klip na kojeg sam potpuno zaboravio. Snimljen je već sada davne 2008. u stanu Fabića u Zagrebu.  Prilog je, istina, na blogu, ali videa u to doba nisam objavljivao pa ga zato nema.

Grešku ispravljam šest godina kasnije. Što bi rek'o naš narod „Nikad nije kasno“. Samo, nisam siguran da se Frano Lasić neće naljutiti jer mu Damir krade posao!

Slike i događaji (treći dio)

U Sarajevu je 27. februara održan koncert u Narodnom pozorištu.
U prilogu šaljem program.

To je bilo u sklopu Sarajevske zime a povodom susreta Asocijacije 100 svjetskih festivalskih gradova.
Francuska sopranistica i najpoznatiji francuski dirigent su oduševili publiku.
Ona je pjevala pjesmu N. Ibrišimovića.Pola pjesme otpjevala na bosanskom i to riječima "Bosna je dobra zemlja" a pola na francuskom.

Ivan Šarić je sin našeg dugogodišnjeg direktora sarajevskog  pozorišta i u dva mandata ministra kulture.
Oba sina i on su izvanredni operski  pjevači. Dugo se raja mislila  da su iz Zagreba a on je imao intervju i konačno objasnio da on nema nikakve veze sa Zagrebom.
On je Bosanac iz Kraljeve Sutjeske. To je srednja Bosna. A glasovi koje imaju kao tenori su božanstvani.
Poslije koncerta smo prošetali do Čarsije. Jezici koji su se čuli od prestavnika silnih svjetskih gradova koji imaju poznate festivale su bili raznorazni. Noć je bila topla i puno svetlaca do kasno u noć. I to Sarajevo volim.


U prilogu šaljem isječak iz nedeljnika AZRA u kojem je intervju dala poznata holandska književnica. Dug je i predivan pa zato šaljem isječke.
Kako nam stranci pomažu u izgradnji grada i kako mu se dive.

Jedan građanin na Plenumu je rakao "Meksički predsjednik  Aljende je davno rekao za Meksiko "Bog je daleko, a Amerika je blizu.".

A on je rekao za Bosnu "Bog je daleko, a Srbija i Hrvatska blizu."

Pozdrav Saima

Čestitka

Uz 8. mart - da se ne zaboravi!

Lijepa žena, knjižnica i kraj civilizacije

HYPATIA, oko 370. - 415. AD, slika - Gasparo 1908.

Lijepa žena je Hipatija, prva velika znanstvenica koja je ostavila traga u povijesti.
Knjižnica je Aleksandrijska, ona koju su kršćani spalili 391. godine.
Civilizacija je Rimsko carstvo, čijim se padom gasi antička tradicija i počinje tisućljetno mračno doba.

Ne mogu se, niti smiju zaboraviti povijesne činjenice, koje bi mnogi rado zaboravili:

- uništena je najveća biblioteka staroga svijeta, razbijeni kipovi poganskih
  božanstava,

- na nezamislivo okrutan način ubijena je Hipatija, mrska novoj religiji, zato što je
  žena, znanstvenica - predstavnica razuma i ateistica,

- pobijeni su nebrojeni pogani i Židovi.

Sve u ime nove religije, novoga boga, "boga koji voli i milosrdan je".

Krajem 4. stoljeća nove ere "religija u usponu" pokazuje lice koje je sačuvala do današnjih dana:

- želju za dominacijom - u ono je doba kršćanski biskup Ćiril prisilio svjetovnu vlast Aleksandrije na javno krštenje i klečanje pred Biblijom; danas tajnik Komisije Justitia et Pax, koju vode biskupi Katoličke crkve, Gordan Črpić tvrdi "ako je 80% katolika u društvu, onda bi 80 % zastupnika trebalo biti katolicima, 80 % na javnoj televiziji i u javnim poduzećima";

- netoleranciju - onda kamenovanje Židova, u naše vrijeme splitski dominikanac fra Jozo Ćirko izjavljuje da je sretan zbog krvavih glava te kako bi i sam "bacao kamenje" na gay povorku;

 - nazadnost - onda su se palile knjižnice, Aleksandrijska nije bila jedina, danas vojni biskup Juraj Jezerinac izjavljuje: "Tri najveće tragedije koje su u 20. stoljeću zadesile čovječanstvo su Marx, Freud i Darwin";

- licemjerje - u ono je doba biskup Ćiril govorio o ljubavi i milosrđu, dok je istovremeno pozivao na linč, širio glasine da je Hipatija vještica koja baca sotonističke čini na žitelje grada; bio je to početak lova na vještice - koliko je žena stradalo kroz povijest?; u današnje doba Katolička crkva u Brazilu zbog pobačaja izopćuje dvanaestogodišnju djevojčicu koju je silovao očuh, izopćuje i liječnike koji su joj spasili život, ali ne izopćuje očuha. Naš ugledni teolog Adalbert Rebić to opravdava riječima "Božji su zakoni iznad ljudskih".

Hipatija iz Aleksandrije, kći Theona, slavnog filozofa i matematičara, bila je prva poznata žena matematičarka, a podučavala je i filozofiju i astronomiju. Kao kći jedinica, od rane je mladosti pokazala duboko zanimanje za matematiku i filozofiju, pa ju je otac s velikom pozornošću uveo u ova znanja, koja su u ono doba bila rezervirana samo za dječake. Bila je iznimno inteligentna i obrazovana. Theon Alexandricus bio je posljednji knjižničar Aleksandrijske knjižnice u Aleksandrijskom muzeju, središtu intelektualnog i kulturnog života Aleksandrije.

Školovala se u Italiji i Ateni gdje je došla u dodir s Neoplatonističkom školom. Po povratku u domovinu, postala je ravnateljicom platonističke škole u Aleksandriji, gdje je podučavala učenje Platona i Aristotela svim zainteresiranima (poganima, kršćanima i strancima). Njeno govorništvo i produhovljena mudrost, njena mladost i nevjerojatna ljepota počeli su ubrzo privlačiti veliki broj učenika i štovatelja. Ušla je u interne krugove uglednih obitelji Aleksandrije, stekla je naklonost dvojice tada najmoćnijih ljudi: Oresta, prefekta Aleksandrijskog i Sinesija, biskupa iz Kirene.

Njezina pisana djela nestala su u požaru Aleksandrijske knjižnice, pretpostavlja se da je pisala o matematici, astronomiji i filozofiji, uključujući i spise o kretanju planeta, teoriji o brojevima i kupastim tijelima. Iz ono malo preživjelih povijesnih podataka o njoj, da se naslutiti da je izumila astrolab, mesingani hidrometar i hidroskop u suradnji sa Sinesiusom iz Grčke, koji je bio njen učenik, a kasnije i kolega.

Umjesto ženske odjeće Hipatija je radije nosila odjeću znanstvenika. Kretala se slobodno, vozeći vlastitu kočiju, pa je i time kršila tadašnje norme javnog ponašanja nametnutog ženama. Svojim ponašanjem, razmišljanjem, djelima i načinom života vršila je znatan utjecaj u gradu.

Uživala je potporu čelnika zajednice sve do izbora Ćirila za aleksandrijskog biskupa, 412 godine. Ćiril se u svom usponu do moći proslavio terorom prema  Židovima. Iako su Židovi bili dobrodošli u Aleksandriji još od osnutka grada, pokrenuo je svjetinu na ustanak i napao sinagoge. Nenaoružani i nepripremljeni, Židovi nisu pružali otpor. Njihovi hramovi su opljačkani i sravnjeni sa zemljom, a oni protjerani iz grada. U jednom zapisu o Hipatiji spominje se da je Ćiril, nakon što je vidio kako joj mase kliču, naredio njenu smrt. Vjerojatno joj je zamjerao više stvari: zastupala je heretička učenja, uključujući eksperimentalnu znanost i poganske religije. Bila je i suradnica Oresta koji je poput nje bio poganin, a time kao guverner Aleksandrije protivnik novog kršćanskog biskupa Ćirila, koji je kasnije proglašen svecem. Orest je Ćirilu zamjerio progon Židova i zbog toga bio ubijen od strane kršćanskih redovnika. Za Ćirila i kršćansko svećeništvo najgora od svega bila je činjenica da je Hipatija žena, učena, slobodnomisleća žena. Ćirilovo propovjedanje protiv Hipatije dovelo je do napada na nju od strane fanatičnih kršćanskih redovnika. Skupina redovnika, predvođena kolovođom Petrom Lektorom, okupila se tijekom uskrsnog Velikog posta 415. godine pred Muzejem gdje je Hipatija upravo završavala predavanje. Na izlazu iz Muzeja dočekala ju je horda bijesnih kršćana, odvukla u crkvu, skinula do gola i okrutno ubila sastrugavši joj školjkama kožu i meso do kostiju, i potom raskomadano tijelo spalila.

Hipatiju je pokušao spasiti Sinesius, biskup iz Kirene, njezin bivši učenik, pretpostavljajući što joj se može dogoditi. Ponudio joj je da javno prihvati kršćanstvo, kao što su to učinili i svi tadašnji svjetovni vlastodršci Aleksandrije (kao što sadašnji političari javno iskazuju odanost Crkvi kad od toga imaju koristi). Hipatija je odbila, riječima: "Ti ne smiješ preispitivati svoja uvjerenja. Ja moram." To je ključna rečenica koja pokazuje zašto su religija i znanost nespojivi.

Vjernik ne smije sumnjati, znanstvenik mora.

Religija je uvjeravanje ljudi u vječnu i nepromjenjivu istinu, koju je povlaštenima prišapnulo nadnaravno biće.

Znanost ne priznaje nadnaravno, znanost je traganje za razumijevanjem svijeta pri čemu se sve tvrdnje, bez iznimke, moraju neprekidno preispitivati i korigirati. Razlika nije samo u idejama. Razlika je u pristupu, u metodi.

Zato je nepremostiva.

Koliko smo se odmaknuli od onog vremena? Još uvijek se ratuje, ubija, vrše etnička čišćenja, masakrira, siluje, uništava, pljačka, pali,…

Na Rafaelovoj čuvenoj slici Atenska škola iz 1511.g, naslikana je Hipatija u bijeloj togi, lijevo u prvom planu. U centru slike su Platon i Aristotel, uokolo drugi znanstvenici. To je najstarija slika s njenim likom. Ne postoji ni skica, ni slika njenog pravog lica, samo zapisi o njenoj iznimnoj ljepoti.

Iz nekoliko izvora priredila:

Nataša