Protesti u Banjaluci

 

 

Iz kisne Banjaluke stizu vijesti: raja se buni. Radnici iz javnog sektora, kako to strucnjaci kazu. Oni sto zive na grbaci drugih (cast izuzecima, u koje ubrajam ucitelje, nastavnike, profesore i jos neke). Razlog: vlast im smanjuje plate za 10% zbog ekonomske krize koja kuca na vrata.

Gledam slike pa ne mogu da vjerujem. Vidim neke cudne parole. Vidim, ima i policije. One iste sto je zadnjih par mjeseci branila grupi okupljenoj oko Picinog parka da protestvuju. Nisu im dozvoljavali da uznemiruju predsjednika jer on ima veoma vaznog posla. Da ih brani od onih iz Sarajeva jer im oni rade o glavi. A sada se i oni uhvatili u izdajnicko kolo pa protestiraju. Zanimljivo. Ko bi to mogao ocekivati. U blentitetu koji snaznim koracima grabi ka boljoj buducnosti. Jos od devedesetih. Kada nas otjerase.

Nedavno sam napisao da se nacionalizam ne moze namazati na kruh ali mnogima to ni danas nije jasno. Onima sto danas prosvjeduju u Banjaluci bih predlozio da se prisjete svojih radnih kolega, komsija, prijatelja, koje su devedesetih ‘ispracali u svijet’ (neki puni odusevljenja, vecina cuteci), misleci da ce time rijesiti sve svoje probleme. Sjetite se toga kada vam se drug Mile obrati (a valjda ce, jer bez njega i njegovog stava u manjem blentitetu se ne moze otvoriti ni javni WC), da vam objasni kako je vaznije imati velelepnu zgradu vlade i do nje isto tako velelepnu zgradu televizije, jer one su vasi najveci proizvodjaci ‘hrane’. One duhovne, kojom vas hrane vec vise od dvadeset godina. Jer kada je covjek duhovno sit, obicna hrana, ona koja se jede je manje vazna. Zar ne. Sjetite se onoga cije ste slike lijepili po zidovima spavacih soba, na sajbe auta, kamiona, autobusa…, koji je prije dvadesetak godina govorio da cete jesti korijenje ako treba. Samo da imate drzavu. Pa eto, imate je. Jest’ da nije drzava vec blentitet ali to mu nekako dodje nekako na isto. A sto se tice vasih protesta, zelim vam da uspijete, kao sto smo mi uspjeli devedesetih, kada smo hodali za mir pa sada sve ovo sto se dogadja u rodnom gradu pratimo iz toplih kuca i stanova. Mozda ce i vama biti bolje da nagulite ‘preko grane’ jer bi se zelja vaseg velikog vodje (onog prije MIleta) mogle ostvariti.

A sto se tice Mileta, naci ce on vec nacina da nezadovoljnike umiri. Ima on u svom bogatom repertoaru objasnjenje za sve. Jedino ne znam kako ce sada u sve ovo uvuci vehabijsko Sarajevo kada sa fotografija vidim da mu se i policija buni. Mora da su to neprijatelji manjeg blentiteta ubaceni sa strane!

Napomena: posto sam vec postao poznat da kradem od drugih, tako i ovaj put ukradoh slike sa 6yka.com jer svojih nemam. Nadam se da mi nece zamjeriti.

Organ sa zastavom

Ko to kaze, ko to laze...

 

Najveca fabrika u blentitetu

 



Putuj Evropo...

Help!

Zadnjih dana se nekako slucajno podsjetismo Rudi Cajaveca, fabrike koje vise nema. Bila je drugi dom mnogima. Hranila je mnoga usta. Bila je ponos grada.

A danas?

Pokrase je lopovi koji su se kleli u nju. Rasparcase je u ime nekih visih ciljeva. Ciljeva, ciji je rezultat desetinje hiljada protjeranih. I nesto manji broj onih koji danas jedva sastavljaju kraj sa krajem. I nekolicinu, onih bez obraza, koja je mukotrpni rad mnogih strpala u svoj dzep.

Danas necu o toj nekolicini. Danas pisem o jednoj od onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Zive od dana do dana. I ne znaju dokle ce tako.

Prije par nedelja Nera je pokrenula akciju pomoci jednoj nasoj kolegici iz Profesionale koja je ostala u nasem gradu i vec godinama se bori da ne potone, bez posla koji su joj, kao i mnogima od nas, ukrali oni koji sada ne znaju sta ce od bogatstva. Onima za koje je imala kontakt informacije Nera je poslala apel za pomoc. I bi odziva. Neki od nasih bivsih radnih kolega ovdje u USA (Sopen, Majk, Esko, Emira Dz, Nada i Muris T., Tufe i comp, Miljko B, Mile P…) nisu gubili ni trena: prva pomoc stize vec u slijedecih nekoliko dana. I vec je stigla na pravu adresu. Nekolicina onih koji su razbacani diljem svijeta su obecala da ce pomoci. Opet su se nasa raja pokazala u pravom svjetlu. Pokazali smo da nas nasi neprijatelji nisu mogli zavaditi iako su se trudili svim sredstvima. Opet je ona nasa poznata solidarnost dosla do izrazaja. I lijepo je to, u ova vremena kada u nasoj bivsoj domovini vecina jos uvijek gleda da naudi ‘njihovima’ bez obzira sto se i ‘nama’ crno pise.

Ovaj prilog pisem da obavijestim one koji su radili u Profesionali i koji su eventualno spremni da se ukljuce u ovu akciju (a Nera ih nije kontaktirala jer nije imala kontakt informacije), da mi se jave na email komljeno@yahoo.com pa cu im poslati dodatne informacije. Jasno mi je da svako od nas ima nekoga koga u ovim teskim vremenima pomaze u starom kraju i da ovakvih molbi za pomoc ima bezbroj pa ne ocekujem previse. I necu nikome zamjeriti. Za ovaj potez sam se odlucio u nadi da ce se javiti neki kojima bi bilo zao sto ih Nera nije kontaktirala a zeljeli bi pomoci.

Svima onima koji se jave unaprijed se zhvaljujem.

Komentar na prilog "Cajecani"

Kratak prilog o bivsim Cajevcanima (sumnjam da iko od osoba sa slika jos uvijek radi u onom sto je od ove fabrike ostalo) je potakao Dubravku da se javi. Nisam znao da ju je njen posao odveo u ovu najmnogoljudniju drzavu svijeta koja je za vecinu jos uvijek nedostupna pa mi je posebno drago sto nas je obradovala sa ovim kratkim tekstom  ispod i slikama:

Zdravo Co,

 

gledajuci ovaj prilog o Cajevcanima odlucila sam da posaljem par mojih slika iz Kine, gdje sam bila prosle godine. 

Problem je sto ne znam kako se slike ubacuju u komentar. To cu ostaviti tebi, ako nemas nista protiv.

 

Bila je to kratka posjeta dobavljacima. Generalni utisak, Kinezi grabe velikim koracima naprijed. Jako su svjesni velicine i snage njihove zemlje. Ne pada im napamet da usavrsavaju engleski jezik. Znaju da stize vrijeme kad ce stranci morati govoriti njihov jezik. Nazalost nisam stigla da naucim dovoljno o istoriji i tradiciji. Procitala sam pazljivo jednu malu knjigu o "The art of war", filozofija Taoizma napisana prije vise od hiljadu godina, prevedena na engleski nedavno. Odlicna knjiga, bilo bi mnogo bolje kad bi se znao jezik i citao original. Razne misli o konfliktu medju ljudima, medju drzavama armijama ....

 

Zanimljiva misao koju sam podvukla:"Thus the wise win before they fight, while the ignorant fight to win". Jednostavno receno, pametan pobjedjuje bez bitke, a neuki se tuku da pobijede.

 

Ima jos puno toga da se uci ko je spreman za ucenje. Svijet je veliko selo, ali jos uvijek veliko, gotovo nepregledno. I mi smo samo jedna mala cestica u svemiru.

 

Pozdrav svima od Dubravke

 

 

 

 

Čajevčani

Jon Babesku i Vlado Ivanovic negdje u Pakistanu

 

Iz Banjaluke sam nedavno dobio par slika na kojima su osobe koje su prije rata radile u nekada poznatoj i cijenjenoj fabrici Rudi Čajavec. Slike mi posla Vladimir Ivanovic, nas kolega koji je ostao u Banjaluci i koji se ponekad sretne sa rajom s kojom smo nekada razvijali i proizvodili uredjaje koji su se prodavali diljem svijeta.



Vlado i Zoran Maric negdje u Kini

Na jednoj slici vidim Babesku Jona koji je radio u mom OOUR-u (kako ova skracenica u ova nova kapitalisticka vremena cudno zvuci!) kako se sa Vladom seta nekom ulicom u Pakistanu, na drugoj je Čajevacka ekipa negdje u Kini a na trecoj, dame sa blagajne. Stizali smo tada poslom u sve krajeve svijeta a danas mnogi od nas rade u svjetskim firmama na svim kontinentima. Cesto se u susretima sa rajom iz Čajaveca koju srecem ovdje u USA podsjecamo prijeratnih vremena kada smo radili u fabrici koja je primjenjivala najnovija tehnoloska dostignuca, sto je mnogima od nas pomoglo da se lako prilagodimo ovdasnjim uvjetima i obezbijedimo pristojan zivot, za razliku od mnogih nasih kolega koji su ostali u nasem gradu i sada jedva prezivljavaju sa penzijama koje jedva pokrivaju osnovne zivotne troskove (za Jona sam cuo da mlati pare po USA upravo koristeci znanje i iskustvo steceno u Cajavecu) . Zbog toga sam zahvalan sto sam radio u fabrici koja me je pripremila za zivot na zapadu pa sada mogu uzivati u penzinerskim danima bez brige za buducnost.

Dame sa blagajne

Kako cujem od Vlade, dio Profesionale koji ne radi vec godinama, se rusi a na njenom mjestu ce vjerojatno izrasti neka nova gradjevina u koju ce se useliti oni koji prelijevaju iz supljeg u prazno, kao sto to 'uspjesno' rade ovih zadnjih 'demokratskih' godina. Sreca je da to ne gledam svojim ocima pa mi je sa ove udaljenosti nekako lakse jer lijepe uspomene na Rudi Čajavec jos uvijek zive u mojim sjecanjima i bilo bi mi zao da ih pokvarim gledajuci surovu stvarnost.

Novi svijet

 

Prije nekoliko nedelja u Pitsburg doplovise kopije dva jedrenjaka koji su bili dio flote Kristofora Kolumba, poznatog moreplovca, koji se davne 1492. zaputio u Indiju a u stvari stigao u novi svijet, Ameriku. Otkrio je Kolumbo Ameriku, veliku zemlju koja je u svojim njedrima krila mnoga bogatstva i ljepote, zemlju u kojoj su ga cekala mnoga iznenadjenja. Naisao je Kolumbo u tom novom svijetu na starosjedioce, ljude crvene koze, pa kako je mislio da je stigao u Indiju (ili se pravio da to ne zna ali je istinu krio iz nekih drugih razloga), nazva starosjedioce Indijancima, sto oni ostadose do dana danasnjeg. Plovio je Kolumbo za Ameriku jos nekoliko puta ali se novi svijet ne nazva po njemu, vec po jednom drugom moreplovcu (Amerigo Vespuci) koji je svijetu obznanio da je pronasao novi kontinent. Nakon njih dvojice preko velike bare su stizali ljudi raznih vrsta i sorti, donosili novu kulturu ali i nove bolesti, plackali i ubijali domoroce, otimali im zemlju pa su starosjedioci polako nestajali tako da je ono sto ih je do danas prezivjelo satjerano u rezervate i sluze vise kao uzorci za pokazivanje.

Nekih 500 godina kasnije Kolumbovim putem se zaputise mnogi Bosanci a medju njima i poprilican broj stanovnika naseg grada medju kojima se nadjoh i ja sa svojom familijom. Odlazak u novi svijet je jedina slicnost izmedju ova dva dogadjaja: sve ostalo je drugacije.

Stizali smo u novi svijet, ne brodovima, vec avionima, znajuci kuda idemo, ali ne znajuci sta nas u tom novom svijetu ceka. Putovanje je trajalo dan-dva a ne nedeljama, a ispred nas se nije prostirala beskrajna pucina okeana vec beskrajno nebesko plavetnilo. Za razliku od Kolumba, na put nas nije nagnala avantura i zelja da se obogatimo, vec smo stari kraj napustali zbog progona i pritisaka kojima smo bili izlozeni zbog jednog jedinog razloga: bili smo rodjeni sa krivim imenima. Tako nas u gradu osta samo sacica, vise za ukrasa, kao sto se to desilo Indijancima koje su doseljenici iz Evrope sistematski ‘tamanili’ (uz nove bolesti na koje nisu bili otporni) pa ih danas mozes sresti samo slucajno.

Dok sam obilazio Kolumbove jedrenjake i razgledao njihovu unutrasnjost, te citao kratke historijske zapise o njima, u misli mi se vrati dan kada sam napustao Banjaluku. Gledajuci relativno krhke jedrenjake i razmisljajuci koliko je hrabrosti trebalo tim ljudima da se upute na put u nepoznato, preko nepreglednog okeana na kojem su ih ocekivale bure i nevremena, nisam mogao a da ne razmisljam i o nasim sudbinama, nasem putovanja u nepoznato, u novi svijet. Mnogi od nas onih dana nisu znali ni kuda idu ni gdje ce zavrsiti. Iako pred nama nije bio mocni, gotovo beskrajni okean, neizvjesnost je bila prisutna mozda vise nego kod starih moreplovaca. Kolumbo se na put dugo spremao, imao je plan i cilj, znao je gdje se zaputio (ili je barem tako mislio), i bio je svjestan opasnosti koje ga na tom putu cekaju. Mi smo isli u nepoznato ne znajuci koji nam je krajnji cilj i ne razmisljajuci o onome sta nas u buducnosti ceka. Kada sam tog majskog jutra s familijom zurio prema ‘zbornom mjestu’ za one koji su odlucili da ‘svojevoljno’ ostave sve sto su cijeli zivot stvarali i zapute se u neke nove krajeve, nisam znao kuda sam se zapravo zaputio. Tog momenta jedino je bilo vazno da se pobjegne od zla koje je bujalo u nasem gradu i zahvatilo sve njegove pore. Posao, stan, auto, namjestaj, sve je to iznenada  izgubilo svoju vrijednost. Jos je vaznije bilo izvuci djecu iz tok zla, koja ni kriva ni duzna izgubise sretno djetinjstvo, ne shvacajuci sta se to oko njih desava, zasto im dojucerasnje kolege okrenuse ledja i prihvatise neke nove ‘junake’ o kojima oni nisu nista znali.

Iduci od rodne kuce na Predgradju ka Rosuljama u drustvu brata koji je svo nase bogatstvo gurao na starom biciklu sa zakrpljenim gumama, nisam razmisljao sta donosi sutra: gdje cu stanovati, hocu li naci posao, hoce li nam ko pomoci, kako cu prezivjeti u novoj sredini za koju nisam znao ni koja je. Taj novi svijet za mene je u tom trenutku bio daleko, mnogo dalje nego sto je to bila Indija u koju se Kolumbo zaputio. Nisam o njemu razmisljao niti sam imao ikakvu predstavu o njemu, nisam od njega nista ocekivao. Nisam cak ni pogadjao gdje je, koliko je daleko. Bilo mi je vazno da pobjegnem iz grada u kojem su se ljudi iznenada mogli izbrojati na prste jedne ruke, jedino se nadajuci da cu u tom nekom novom svijetu ponovo naci mir koji je sa dolaskom zla u nas grad zauvijek iscezao.
Kolumba su na put ispratili mnogi a nas je ispratila najbliza rodbina, ono sto je jos uvijek ostalo u gradu. Ono malo prijatelja nije bilo na ispracaju jer uglavnom nisu ni znali da odlazimo. Odlazak se pripremao u tisini, bez velike buke, jer niko od nas nija znao sta donosi slijedeci dan. Nije tu bilo ni velikih rijeci ni slavlja, ni klicanja, ni veselja. Sve se odvijalo tiho, pricalo se u pola glasa. Sta smo tog jutra razgovarali se ne sjecam, niti jedne jedine rijeci. Jedino sto mi je ostalo u sjecanju su rijeci sina kada je autobus krenuo u pravcu Bosanske Gradiske: “Nikada se vise ovdje necu vratiti”.

Od naseg dolaska u Ameriku proslo je vec vise od 18 godina. Stekli smo ovdje punoljetstvo. Godine su prosle brzo, mnogo brze nego sto smo mislili. Nismo se obogatili ali zivimo zivot dostojan covjeka kao sto smo ga zivjeli u starom kraju.  Kuce, stanovi, namjestaj, posao, sve se to steklo ponovo … Novi svijet nas je prihvatio a i vecina nas je prihvatila njega. Putujemo svijetom i sastajemo se sa starim prijateljima na svim kontinentima. Djeca su odrasla, stekla nove prijatelje, zavrsila skole, fakultete, zaposlila se. i ona putuju, svijet im je postao tijesan.

Od onog jutra maja 93. kada nas je bus odvezao u nepoznato u stari kraj odlazimo rijetko jer je tamo malo onih koji mi se iskreno raduju.  A i cijeli taj stari kraj je postao neka vrsta rezervata u kojem ljudi zive u proslost iz koje ce se tesko izvuci. Vecina zivi tesko, jedva sastaje kraj s krajem. Bogatstvo o kojem su nekad sanjali se istopilo, nestalo. Pokrali ga neki novi ‘osvajaci’ koji, istina, nisu dosli s drugog kontinenta, vec su zivili tu izmedju njih svo ovo vrijeme i koji su im pricali, a to cine i danas, da su za sve njihove probleme krivi oni drugi, one koje su prije dvadesetak godina protjerali na put u novi svijet. I oni u te price jos uvijek vjeruju iako ih surova stvarnost svakodnevno uvjerava u suprotno.

Kristofor Kolumbo je davno umro ali kopije njegovih jedrenjaka jos uvijek privlace paznju gdje god se zapute.  Prica o njegovom putovanju u novi svijet jos uvijek izaziva interesovanje i nakon toliko godina. Iako novih svjetova vise nema jer su svi vec odavno otkriveni, za mene ce odlazak iz rodnog grada i dolazak u Ameriku biti avantura ravna onoj Kolumbovoj.

 

 

 

Tuzno pismo

Prosli mjesec je umrla moja mama. Izrazi sucuti, utjehe i podrske stizu jos i danas. Posebno su topla pisma onih koji su poznavali moju obitelj. Ali jedno pismo me posebno rastuzilo, rasplakalo, natjeralo u ocaj. Doslo mi je da vrisnem, samo nisam znala na koga: na zivot, na Boga, na Ljude...?

Ni jedno dijete ne bi smjelo biti tuzno, nevoljeno, bolesno, siromasno i samo na svijetu.

Nada

Zagreb, 17.10. 2012.

Misllim na tebe ovih dana i moram da ti kazem nesto: kad sam bila mala (i malo veca) bila sam strasno nesretna zato sto nisam imala "pravu" mamu, nego polupismenu macehu i sto moj tata nije bio narocito "prisutan", osim ako nas nije kaznjavao, najcesce batinama.

Ti si bila voljena i njegovana, tata i mama intelektualci, a cijela tvoja porodica je u mojim ocima bila savrsena. Bila sam zavidna do bola. 

Eto, to sam morala da ti kazem, a proslo je toliko godina od tada...

Grlim te

Ljerka

22.10.2012

Listajući blog – Sinajkin cvijet (26.4.2009.)

Sinajkin cvijet prijateljstva udomio se u puno domova novih prijateljica.

Novi dom pruzile su njegovim izdancima: Nada, Nataša, Rajka, Mirjana, Vesna, Ivana, Melita, Slavica, Jadranka, Mira, Ivka, Tanja, Sunčica i Snježana.

Sretno mu bilo.

Enisa.

 

Cvijet prijateljstva raste.

S ljubavlju je dan, s ljubavlju je primljen.

Pozdrav, Nataša

 

 

Nada - umjesto komentara

 

Moja kcer voli cvijece, pa tako malo, malo neka se tegla s mog prozora ili balkona uputi k Tresnjevci.

Tako je i ovaj cvijet zavrsio kod nje.

Ne brinem se,  jer dok je Niskane bit ce i cvijeca, a i prijateljstva.

 

Pozdrav Nada
 

 

Sinajkin cvijet imaju samo posebni ljudi, a dobili su ga od srca još posebnije osobe.

Puno vam hvala.

Mirjana

 

Niskana - Ovo je Jadrankin cvijet.

Njena kcerka Ana mi je poslala cetiri slike cvijeta

koji odlicno napreduje.

Niskana - Ovo je cvijet spreman za Nadu

Banjalucani su ispratili Dadu



Prije nekoliko dana u Zagrebu je preminuo Damir-Dado Tutić, brat poznatog kompozitora, kantautora i pjevača Zrinka Tutića. Ispod je tekst prekopiran sa stranice "Vecernjeg lista".

Nakon duge i teške bolesti u 54. godini je preminuo jedan od suosnivača i dugogodišnji član Hrvatske glazbene unije Damir Tutić.

Damir Dado Tutić čitav je svoj život proveo u glazbi i uz nju, prvo kao pjevač i glazbenik, a nakon toga kao ugledni promotor, organizator koncerata i menadžer. S bratom Zrinkom Tutićem osnovao je i producentsku kuću "Tutico", u kojoj se među ostalim bavio nakladništvom te koncertnim menadžmentom na području pop, zabavne, rock, dance i filmske glazbe.

Surađivao je s gotovo svim najvećim imenima hrvatske glazbene scene, koja njegovim odlaskom ostaje siromašnija za jednog korektnog, kreativnog i nadasve dobrog čovjeka.

Danas sam od Nade primio kratak email i par slika:

Banjalucani su ispratili Dadu.

Zagreb, 05.11.2012.

Pozdrav

Nada

Familiji i Dadinim prijateljima upucujem svoje iskreno saucesce.

Dedo, Mdzic, Nine i Miro

Miro, Damir, Pegan, Tonco, Gvera i Omer

Miro, Fabic, Pegan, Tonco, Gvera, Ivo, Omer i Rajko