Pismo prijateljima u Ameriku - nastavak

Kako sam u međuvremenu uspostavio kontakt sa Osmanom, razgovarali smo, između ostalog, i o članku u „Glasu Srpske“. Reče Osman da ima njegovu kopiju i da je čuva kao uspomenu na ona ružna vremena i neke ljude iz svoje radne  okoline. Dobro je što ga ima jer je to dokaz o vremenu kada je na površinu isplivalo ono što je najgore u ljudskom rodu, talog koji se godinama skrivao na dnu. Tih dana su se skinule maske i svakome je postalo jasno da su neki među nama godinama igrali dvostruke uloge. Svako od nas razasutih svijetom smo imali priliku da se u to lično uvjerimo i bilo bi dobro kada bismo b sve ono što smo doživjeli stavili u jednu knjigu kao primjer sudbine stanovnika jednog grada koji su vjerovali svojim bližnjima da bi u jednom trenutku bili prevareni.

Novinar koji je napisao članak koji sam spomenuo u predhodnom prilogu, naravno, niti jednog trenutka ne otkriva ko je izvor informacija. Nameće mi se pitanje, zašto je to tako? Zašto je pojedac ili pojedinci, koji su odlučili da „slučaj“ iznesu na svjetlo dana, nisu imali hrabrosti da stanu javno iza svojih tvrdnji? Da li im je nedostajalo hrabrosti ili su imali u planu da i dalje nastave sa dvostrukom igrom. Ili, možd, izvor informacija uopće nije postojao? Možda jesve smišljeno u određenim krugovima koji su razradili taktiku kako se riješiti pojedinaca koje su mrzili. Možda su se zato koristili „jaki argumenti“ tipa „kako kažu zaposleni“. Isti ili sličan šablon su koristila i ostala braća po peru u to doba kada istina nije bila na visokoj cijeni.

U razgovoru sa Osmanom sam saznao dosta toga. Kako je teško radio da bi postigao ono što je postigao. Kako je, nakon zanata, nekoliko puta polagao prijemni za mašinski fakultet u Sarajevu i Zagrebu, da bi konačno jedne godine bio primljen. Kako je svakom ispitu prilazio sa velikom ozbiljnošću kako i dolikuje poštenom čovjeku. Kako je na kraju diplomirao na Višoj mašinskoj školi u Zagrebu, što mu je donijelo diplomu mašinskog inžinjera.

U Rudi Čajavecu je promijenio mnoga radna mjesta, od KV i VKV majstora, pa do direktora. Na poslu se isticao svojom odgovornošću i predanim odnosom prema imovini preduzeća. O njegovim uspjesima i pristupu poslu se pisalo u fabričkim novinama. Tako se u članku „Okončanje tri sporna odnosa“ govori o Osmanovoj upornosti da se izbori za prava OOUR-a u sporovima sa velikim svjetskim korporacijama koja je zahvaljujući svojoj upornosti Osman dobio. U drugom članku, „Osmanova jesen –Nemam puno vremena“, novinar je vodio razgovor sa Osmanom povodom njegovog odlaska u penziju nakon 40 godina rada. Čak i tada, kada je već bio penzioner, Osman je nastavio raditi na inovaciji koju je započeo ranije. Dolazio je u fabriku redovito kako posao ne bi ostao nedovršen. Radio je tako jer drugačije nije znao. Za Osmana niti jedan posao nije smio ostati nezavršen pa ga u tome nije sprečavala ni penzija.

A onda, nakon ovih lijepih članaka, iznenada, druga priča. Pored članka objavljenog u listu „Glas Srpske“ („Pismo prijateljima u Ameriku“), nekoliko godina kasnije se pojavio članak u poznatim „nezavisnim“ Nezavisnim novinama. Autori: G. Maunaga i P. Klincov. Po pravilu „nepoznati izvor informacija“, obavještava novinare kako je „pljačkan Čajavec“ u članku pod nazivom „Tragovi novca u Srpskoj banci“. Opet se u članku pojavljuje ime Osmana Kovačevića koji je, zajedno sa Rudijem Kalajdžićem, „novac od potraživanja koja su u Čajavecu vođena kao neplaćena, usmjeravali na privatne račune u nekoj od austrijskih banaka“. Navodno, radili su to još prije ovog zadnjeg rata a „nepoznati izvor“ se tek nakon par godina sjetio da tu činjenicu iznese na vidjelo. A „Nezavisne novine“, kao što se to obično radi u ovakvim situacijama, objavljuju vijest bez ikakvih provjera. Teško se optužuju ljudi bez ikakvih dokaza.

I pojeo vuk magarca.

Eto tako su pisali, i još uvijek pišu, „novinari“ u našem gradu. I nikom ništa. Bez ikakve odgovornosti i grižnje savjesti. Znaju da im niko ne može ništa jer ni cijela vlast nije ništa bolji. Počevši od onoga kojeg se sve pita i koji o svemu odlučuje. Lagao je sviju i prije dvadesetinešto godina kada je bio „Titin komunista“ a laže i danas kada je veći katolik od pape.

Znajući sve ovo sa žalošću moram konstantirati kako se običan svijet, onaj koji je na kraju platio najveću cijenu, ponaša. Niko ne reagira. Svi ćute, kao da se ne radi o stvarima od velike važnosti za svakog od nas. Ne reagiramo ni mi koji smo doživjeli sva ova poniženja i koji smo svoje poštenje i naivnost platili istjerivanjem iz našeg grada. Tu i tamo naletim na ponekog ko otvoreno i bez bojazni i kalkulacija javno kaže šta se to dogodilo u našem gradu devedesetih i kako su se pojedinci, njihove bivše radne kolege ponijele u ta gadna vremena. Njima skidam kapu jer bez njih bi oni koji dolaze iza nas ostali prikraćeni za istinu koja se ne smije prešućivati.

A gdje su ovih dana ti novinari koji su širili laži devesetih? Da li još uvijek žive u našem gradu? Da li šetaju ulicama našeg grada mirne savjesti ? Da li se i jedan od njih javno pokajao za svoju ulogu u onim sramnim vremenima? Kako se osjećaju kada znaju da se ljudi o kojima su širili laži vraćaju u Banjaluku i da ih sreću na ulicama grada u lice? Da li, bar, prelaze na drugu stranu ulice kada se to desi ili ih svajest uopće ne peče?

A šta je sa Osmanom? Kako se on osjeća danas, nakon svega onoga što mu se dogodilo?

Osman uživa u svojim penzionerskim danima, istina daleko od grada iz kojeg je istjeran, ali mirne duše i čista obraza. I ponekad svrati u Banjaluku u inat onima koji su mislili da će ga se, kao i mnogih od nas, zauvijek riješiti. On, i svi mi koji smo preko glava preturili sve ono što nam je bilo spremljeno devedesetih smo njihova najveća mora.

Pismo prijateljima u Ameriku

Popriličan broj onih koji su uprljali ruke u ovom zadnjem ratu se našlo u Hagu gdje su „nagrađeni“ odgovarajućim kaznama, već kako je ko zaslužio. Radi se tu, uglavnom, o osobama koje su krojile politiku tih godina, određenom broju vojnih lica, te pojedinci koji su bili direktni izvršioci masovnih ubistava i drugih zločina protiv nedužnog stanovništva.

Jedna grupa ljudi, čiji je doprinos zločinima koji su se dogodili veoma velik, za sada su izbjegli bilo kakvo kažnjavanje. Radi se o novinarima koji su devedesetih svojim lažima širili mržnju koristeći medije koji su bili njihovo veoma moćno oružje.  Svi se mi sjećamo tih dana kako su se reporteri radija i televizije, te novinari dnevnih listova, utrkivali ko će od njih objaviti senzacionalniju vijest o zločinima druge strane. Koliko je u tim vijestima bilo istine nije im bilo važno. Senzacija, ma kako prozirna, je bila na prvom mjestu. Uz to, na taj način su se skupljali poeni kod „svojih“ za neka buduća vremena.

Dok sam se spremao za izlazak iz Banjaluke i svoje dane sveo na relaciji Starčevica – Predgrađe, živeći u strahu da bi me jednog dana mogla pokupiti vojna policija jer se nisam odazivao na svakodnevne mobilizacije, do mene bi, tu i tamo, dopirale vijesti iz grada. Radio i televiziju sam rijetko gledao, a novine nisam čitao. Šta se zapravo u gradu dešava sam saznavao od prijatelja. Posebno su mi bile interesantne vijesti iz Rudi Čajaveca, fabrike u kojoj sam radio skoro petnaest godina, u kojoj su neki od direktora i ljudi na visokim pozicijama činili osnivačko jezgro SDS-a, stavljajući se na taj način od prvog dana na čelo politike koja je kao rezultat imala potpuno uništenje države, s desetinama hiljada pobijenih i stotinama hiljada protjeranih. Rezultat njihovog predanog rada je etnički očišćena Banjaluka iz koje su desetine hiljada nepodobnih sada razasute širom svijeta.

Do mene su stizale vijesti o pojedincima koji su radili protiv tadašnje vlasti, stavljajući se na stranu ustaša iz Hrvatske, kako su to naši lokalni patriotski nastrojeni novinari govorili. Pisalo se o Peri Kolareviću, jednom izuzetnom gospodinu i poštenom čovjeku, kojeg su optužili da je prenio nekakve dokumente vezane za tenkove u tvornicu Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. Pisalo se i o našoj prijateljici Emiri Šarić, koja je, da bi sačuvala živu glavu jednog dana jednostavno nestala iz grada. Bilo je tu još sličnih vijesti koje su revnosni režimski novinari kuhali u svojim kuhinjama s jedinim ciljem da neke ljude ocrne. Bili su to dani, kada se uveliko ratovalo u Hrvatskoj, kada su naši sugrađani srpske nacionalnosti negdje na hrvatskim ratištima branili svoje pragove (prema Karađićevim upustvima a uz pomoć tipova kao što je još jedan naš bivši radni kolega, Slobodan Bošković, sprovodili u djelo), kada se u tim pohodima ginulo i kada je bilo veoma opasno biti na onoj drugoj strani. Dobro tempirana vijest je za pojedince tih dana mogla značiti gubitak glave.

Sjećam se kada se jedno veče iz kuće iznad našeg parkinga na Starčevici, prolomio krik. Momak, osamnaestogodišnjak, koji se prije rata u Hrvatskoj igrao sa djecom iz zgrade, je poginuo na ratištu u Hrvatskoj „braneći svoj prag“ stotinjak kilomertara daleko od kuće.  Kada je tragična vijest saopštena majci, nastalo je zapomaganje i kuknjava. Našim parkingom su odjekivale kletve, prozivale su se ustaše koje sve treba pobiti („Gdje ste ustaše da vas sviju pobijemo!“). Bilo je strašno. Ja sam se u tom trenutku zatekao u stanu i nisam se osjećao prijatno. Bojao sam se da nam se nešto ne dogodi iako sa sudbinom dječaka nismo imali nikakve veze.

„Naši“ revnosni novinari su znali kakva atmosfera vlada u našeg gradu ali ih to nije sprečavalo da svakodnevno iznose laži, koje su se se redale jedna za drugom, svaka nova veća od predhodne, jer tako se branio „svoj narod“. U isto vrijeme su na kestenovima gradskih drvoreda svakodnevno osvanjale nove smrtovnice zaluđene mladosti poslane da ratuje za interese nekolicine koja je svoje guzice čuvala na sigurnom.

Članak u listu "Glas Srpski"

Dvadesetak godina kasnije, za potrebe knjige koju pišem, pretraživao sam Internet kako bih pronašao informacije o događajima iz devedesetih koje mi je nakon ovoliko godina teško bilo postaviti u pravilan vremenski redoslijed. Mnogo toga je objavljeno na Internetu i na svašta se može nabasati. Tako nedavno naletih na članak objavljen u listu „Glas Srpski“ od 1. maja 1992. Naslov: „Pismo prijateljima u Ameriku“.

Čitam. Novinar „Glasa Srpskog“ spominje Osmana Kovačevića, kojeg su čitaoci ovog bloga već upoznali. Čitam, i ne vjerujem svojim očima. Naš poznanik Osman pisao prijateljima u Ameriku, a u to doba to je bio veliki zločin. I što je još gore, pismo poslao sa fabričkog telefaksa. Koristio društveno dobro da, prema riječima novinara, širi laži o trenutnoj situaciji u Banjaluci.

A šta je to Osman lagao. Čitam. Piše Osman kako je učestvovao u protestima protiv rata i kako mu je nakon toga zabranjen ulazak u fabriku. Kako „naša“ JNA surađuje sa četnicima koji su bili suradnici nacista za vrijeme rata. Kako je teško odbiti poziv u mobilizaciju. Kako se teško živi jer se u Srbiji štampa novac kojim se financira rat. Kako se ne slaže sa stvaranjem srpske republike na teritoriji Bosne za što se koriste srpske izbjeglice iz Hrvatske. Kako se radi na stvaranju velike Srbije.

Mi, koji smo sve to preživjeli znamo da je sve to „laž, jedna veća od druge“.

Po Banjaluci su se četnici slobodno šetali već devedesetprve a ovih dana je „ratni staž“ čak i onih iz drugog svjetskog rata priznat u dvostrukom iznosu prema važećim zakonima Republike Srpske. Vojnom rukovodstvu „naše“ JNA oni nisu smetali, čak naprotiv. Zajedno sa redovnom vojskom su učestvovali u ratu protiv „podivljalog ustaštva“ u Hrvatskoj, kako su na sav glas trubili svi režimski mediji. Novac je u Srbiji nelegalno štampan još prije rata u Bosni a njime su otkupljivane posljednje njemačke marke koje smo prodavali organiziranim dilerima kako bi se mogli prehraniti. 9. januara 1992. je proglašena Reublika srpskog naroda B i H čije stvaranje se ovih dana proslavilo na Palama pod rukovostvom osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajičnika. Nesrpsko vojno sposobno stanovništvo se krilo na sve načine kako ne bi učestvovalo u ratu koji nije bio njihov. Dakle, sve su to, prema autoru teksta bile „laži“ koje je Osman naveo u svom pismu poslanom sa fabričkog telefaksa.

U isto vrijeme su se u Prijedoru, Kozarcu i okolini događali štrašni zločini o kojima nije bilo ni riječi u medijima. Tek kasnije su do nas doprle vijesti o koncentracuionim logorima Omarska i Keraterm u kojima su nestali mnogi. Par mjeseci kasnije su se desile Koričanske stijene o kojima niko nije znao par godina. Revnosni novinari su o tome šutili ali su zato oštricu svojih pera usmjerili prema poštenom narodu kojeg je trebalo ocrniti za neke više ciljeve.

Nastavit će se...

Niskana - umjesto komentara

Ručni rad učili smo u školi i stekli osnovna znanja. Družeći se sa Sinajkom nakon završenog faksa naučila sam od nje puno i zarazila se štrikanjem. Oplela sam sebi predivan kostim od šatirane bukle vune, veste, majice (na slici "paunovo pero"- mustra). Kasnije sam plela Zlatku,Vedranu i Maji i kad se izraste iz te robe išlo je sa koljena na koljeno.

Ovo sam pronašla na slikama, a puno mojih štrikanih stvari je otuđeno. Ovo šaljem umjesto komentara. 

Siva vesta je slikana ljetos u Gradcu, a plela je Sinajka kčerci Ani u SAD. Najviše plete unucima. Ovo mi je podstrek da se i ja vrati letenju.

Pozdrav Niskana

Na temu štrikanja, heklanja i slično

Nakon ovih komentara javljam se i ja sa mislima i nekim sjećanjima koja nailaze.

Kad smo stigli  Montreal i ja počela raditi u firmi u kojoj jos uvijek radim, negdje u isto vrijeme došao je jedan mladi momak koji se zvao Zoran. Bio je takozvana druga generacija imigranata. Rodjen i odrastao u Montrealu, roditelji stigli prije dvadesatak godina u Kanadu iz Beograda. Govorio je naš jezik s malo čudnim naglaskom , radio je na održavanju mašina. Imao je lijepe manire, mene je uvijek persirao. 

Nije me nikad pitao da li sam religiozna i koje sam vjere. To su bili zaista oni prvi dani u tudjem svijetu kad se mogla vidjeti velika tuga i ozbiljnost na mom licu. Predpostavljam da je možda želio da mi nekako pomogne da se ugodnije usjećam. Jednom mi je rekao: zašto ne dodjete malo u našu crkvu, tamo prihvataju svakoga. Tamo ima i naših »  knjiga »  i video traka. To je crkva Svete Trojice u centru Montreala. Ja mu nisam puno objašnjavala, ali dovoljno da shvati da sam tek stigla iz pomiješane i zaračene okoline i nisam baš voljna za bilo kakava druženja. Onda je rekao da će mi donijeti listu filmova koje imaju na prodaju.

Kad sam pogledala listu, ugledala sam naslov Pop Ćira i Pop Spira, i zamolila ga da donese. Uradio je to sa zadovoljstom. Bio je to lijep film glumci iz poznatih beogradskih pozoršsta. Moje cure su se slatko smijale.

Život popova u Sremu karejm 19 stoljeća.  Bogat kraj puno dobre hrane, mladi učitelj stiže i postaje kandidat za obe popovske familije koje imaju kćerke za udaju. Tu je Gabrijela, koja je u ono vrijeme nudila informacije, slično kao sad internet, ali sa nešto manjom brzinom.

Imala je ona svoju mrežu, preko kafice i čaja vijesti su išle prilično brzo. Učitelj se na kraju morao odlučiti za jednu od cura, tako da je druga strana ostala razočarana. A Gabriela je hodala, pila kafu sa komšinicama i govorila: u današnje vrijeme za udaju je jako važno da cura zna « nemecki i hekleraj ». Tako je to bilo za vrijeme Austrugarske na kraju 19 stoljeća.

Ponijela sam taj video kad sam išla u posjeti mojima u Ameriku, da se malo roditelji zabave. Moj brat je morao naći video player za evropski sistem, ali smo se na kraju svi smijali spletkama izmedju popovskih familja. I moj brat je tad rekao:  sjećaš li se da si ti to nama čitala nekad davno do smo još živjeli u ciganluku.  Sjećam se, to su bili dani kad nismo imali televiziju.  Ja sam oduvijek i još uvijek impresionarana s knjigama.  Čitala sam ovu knjigu, a i mnoge druge, naglas, mama je štrikala i slušala, a i moj mladji brat. Svi bi se smijali i očekivali šta će se još desiti. Moja mama je puno štrikala. Kad sam bila u Sarajevu na fakultetu,  dolazila sam kući odprilike svaka dva mjeseca.  Uvijek bi me čekao neki novi oštrikani komad: džemper, suknja, haljina. To je bio njen način izražavanja ljubavi.  Sačuvala sam one sa komplikovanim mustrama, napravljene od veoma tankog konca. To sad stari u ormaru. Pokušaću im produžiti život praveći neke kombnacije za moju unuku. U zadnjem ratu preko zime se pojavila potreba za toplim rukavicama,  jer se moralo kretati bez auta. Mama je imala narudžbe za vunene rukavice. Obzirom na sve probleme oko nabavke hrane, naplaćivala je usluge štrikanja u naturi: meso a posebno slanina koju je uvijek voljela pojesti.

Stoljeća prolaze i ljudi komuniciraju kako im najbolje odgovara. Komunikacije preko umjetnosti nikad neće nestati, to je nesto univerzalno i razumljivo svim ljudima: muzika, pisana riječ, slikanje, tekstil, vez , nakit, porculan,  grnčarija, čipke, štrikanje i mnogi drugi zanati,  lista je velika. Dok su kroz istoriju muški većinom lovili i ratovali, žene su uljepšavale dom (gnijezdo).  Ali nije baš uvijek tako. Ja sam prošlog mjeseca pripremala jednu malu prezenatciju u našem tkalačkom klubu. Imala sam jednu knjigu koju mi je poklonla Ana prije  8 godina. Knjiga je jedan stručni, više etnografski, prikaz posebne tehnike tkanja u Africi zvana Kente. Pravi umjetnici, koncentrisani u državi Gani oko rijeke Volta. Način tkanja je primitivan, konačni rezultat je izvanredan i kompleksan. Istraživala sam malo dublje kroz Google i naišla na zanimljivu infromaciju. Prema tradiciji, ženama je zabranjeno da se bave tim zanatom. Postoji vjerovanje da žena koja se bavi tkanjem izgubi plodnost.

Pozdrav svima od Dubravke

Šaljem slike Kente tkanja i sliku para Clinton umotanog u Kente tkanje.

Jedan bakrorez koji je pravila moja tetka, mamina sestra . Ona je to radila cijeli život u preduzeću umjetničkih zanata u Sarajevu. Vijećnica uokvirena sa arabeska motivom.

Džemper

Prije svega da kazem da su mi svi postovi u zadnje vrijeme super. S radoscu dolazim na blog da pogledam sta ima novo. Ne komentarisem jer sam se jako ulijenila,  nedavno sam pocela pisati ponesto ali me opet ta lijenost sprijeci pa nista ne zavrsim. Kriva je bogami i  FB, svi krivi samo ja nisam. To mi je moto u zadnje vrijeme.

Povod postu  je jedan obicni narandjasti dzemper, ispleten mojim rukama  prije dvadeset i kusur godina.

Odrasla sam u familiji gdje se rucni rad cijenio i gdje je bilo obavezno da se sto prije nauce barem osnovi pletenja, veza i sivanja, o krpanju carapa da ne pricam. Valjda je zivotno iskustvo prenoseno s generacije na generaciju pokazalo neophodnost tog znanja. Ja sam cak i prije polaska u skolu znala da vezem, a kasnije da heklam i pletem. Jedino mi je sivanje bilo zabranjeno iz nekih posebnih razloga koje mama u ono vrijeme objasnjavala strahom da joj ja i sestra ne pokvarimo sivacu masinu. Taj nametnuti interes za rucni rad sam izgubila prve minute kad sam ostala bez mamine kontrole.

Proslo je mnogo godina do mog ponovnog interesa za rucni rad. Valjda to dodje samo od sebe. Pocela sam kad sam vidjela kako moje prijateljice pletu vrlo lijepe djempere svojoj djeci pa sam i ja pozeljela da tako nesto uradim svojoj Maji. Pocelo je sa najjednostavnijim, gdje nije trebalo puno znanja, a nastavilo s komplikovanijim komadima i slozenijim mustrama. Naravno, nije uvjek ni ispalo sve kako sam ja zeljela.

Kad je Maja stigla do magarecih godina, vise je koristila boljeg majstora,  moju mamu, koja je bila nenadmasna, a ja sam nastavila da pletem, sada za Zoku

Ponekad sam Maji ipak pravila nesto, posebno, po njenim nacrtima i zeljama. Nije toga bilo puno, ali je sve bilo posebno. Zadnje sto sam isplela kod kuce, prije rata, je bio dzemper od narandjastog konca. Dugacak do koljena. Stigao je s njom u izbjeglistvo u Njemacku. Onda je, ko zna kako opran ili ispeglan, odjednom postao kraci za skoro dvadeset cm. Ipak, jos uvjek je izgledao lijepo ali vise nije bio kao prije. Maja ga nije vise oblacila, ali  nije ga  htjela ni ostaviti  prilikom odlaska za Ameriku.

Kad smo nedavno  bili  kod djece, unuka Laura je preseljavala iz jedne sobe u drugu i u jednom momentu me zamolila da joj pomognem prenositi garderobu. Prenoseci njene stvari, ugledala sam onaj isti, smanjeni narandjasti dzemper.  Laura nije znala nista o njemu, osim da je bio mamin.  Rece da ga ponekad oblaci, ali ne cesto jer je jako tezak. Meni za ljubav ga je ponovo obukla i uslikala se s nama.

Dzemper je probudio lijepa sjecanja na sve one od kojih sam ucila kako ‘skinuti’ mustru, koliko vune treba uzeti, koliko konca, kako iskrojiti I sastaviti sve dijelove. Gledanje TV i moji rucni radovi su se divno uklapali. Sjedis s porodicom u sobi, radis svoj rucni rad, onako usput, da se malo zabavis, povremeno  pogledas  sta ima novo na TV  a nakon nekoliko sedmica osvane jedan sasvim pristojan djemper, goblen, heklani komadic ili hlace za naseg nestaska.

Dzemper je podsjetio na toplinu doma i sigurnost koju smo mislili da imamo kad smo bili kod kuce.

Nisam sigurna da bi danas mogla napraviti nesto slicno, niti da bi nase mame, majke i tetke radile rucne radove kao nekad da su imale  internet, mobilne, FB. Ko bi jos radio rucni rad kad se toliko interesantnih stvari dogadja na tom kompjuteru..u tudjim zivotima…  Svako vrijeme donosi svoje. Ili, kako je moj tata nekad govorio ‘sve u svoje vrijeme’.

Emira

U Saraj'vu...

U novoj "Azri" sarajevskom nedeljniku mladi novinar Kenan Beslija daje preporuku:

slika 1

"Od knjiga ne bole oci kao od monitora, ne bole prsti od beskonacnog kucanja po tastaturi i ne ide nam na zivce kao Facebook. Knjiga nema rok trajanja i nikad  nece izaci  iz mode. Prosetajte do prve knjizare i kupite sebi ili svojim najdrazim, bar jednu. Shvatite to kao tabletu protiv svakodnevnice

Ako ste u prilici da dodjete do knjige "Kad umrem, da se smijem" od Fadile Nure Haver, vjerujte da ce vam dan biti ispunjen. Bilo je nekoliko izdanja i za nju kazu da je kao vruca kifla. Plane odmah i sa uzivanjem se cita.
Ovaj prilog pisem sa zeljom da kazem, koliko je sve postalo neobicno u ovom svijetu i vremenu.
Snimila sam ovaj cvijet u Sarajevu ispred Robne kuce BBI u Sarajevu. Preko puta spomenika djeci poginuloj u ratu u Sarajevu.

Slika sa maslinama je na njihovom aparatu. Ja taj dan nisam slikala. Saljem novu sa Ilidze, a oni ce naknadno poslati sliku sa maslinama.tion

Ovaj cvijet kojem ne znam ime, nikad nije cvjetao u Sarajevu. Bilo ga je u Hercegovini i cjeloj Jadranskoj obali. Klima se drasticno promijenila a cvijet je uljepsao prostor oko klupa za odmor.

slika 3

Na drugoj slici je ljetna basta ispred iste robne kuce okruzena maslinama u velikim zicanim zardinjerama. Rastu od proljeca do sada a zime se odnesu na neko toplije mjesto. Nasi gosti iz Sibenika su bili odusevljeni idejom.
Na trecoj slici je bocna strana sa ljetnom bastom u kojoj su efektno  postavljene saksije sa pelagonijama (prirodnim) , u nekoliko boja. 

Lijepo je biti u ovom okruzenju svakom ko voli cvijece i zelenilo. 
Pozdrav Saima

Predpopisna šutnja - drugi dio

To je jedino korektan odgovor bez obzira sto me nekakvi faktori svojataju kao vecinski citaj povlasteni narod. Javno se odricem tih nazovi privilegija, koje obican covjek jos nikad nije iskusio, vec su to iskljucivo politicke privilegije "nasih vodja", koje se u njihovom slucaju broje kao zastupnicke politicke stolice. I kad se u drzavi djeli budzet da ga dobiju po glavi svakog Bosnjaka, a potom potrose na svoje pametne glave, ne zarezujuci nikoga od obicnog puka, pa ni Bosnjake. Vidi se to ponajbolje u onim administritativnim jedinicama gdje su Bosnjaci u totalnoj vecini.

Jednom mozda, i to bude kad Bosnjaci budu osvjetili vlastitu odgovornost u drzavi u kojoj su vecinski, pa se stanu utrkivati u postovanju ljudskih prava i politicke volje malobrojnih, tad cu se i ja upisati kao

Bosnjakinja. Imat cu razloga da budem ponosna sto pripadan etnosu koji zna da se njegova velicina ogleda upravo u zastiti manjih i slabijih. Dotle ne vidim ni jedan valjan razlog da svojim izjasnjavanjem podupirem visedecenijsku pljacku i sustavno siromasenje, materijalno i duhovno ponajprije "vlastitog"  naroda od strane bosnjackog politickog vrha.

I govorit cu i pisat cu B-H-S jezicima, bez ikakvog zazora, jer ih hvala bogu, sva tri znam, onako po rodjenju. Mozda ce mi se i dalje desavati, da ponekad najlosije razumijem upravo Bosnjake, islamske vjere koji govore bosanski jezik. Kao, recimo aktere u promotivnom spotu OKC Gradacac, gdje na jednog Abdurahmana obavezno dolaze makar dvije prave Bosnjakinje koje nista drugo ne znaju do snebivati se na pravom bosanskom jeziku, estakfirullah, nauzubillah!, Hoce da nam podvale da smo mi Bosanci. E, stvarno Estakfirullah. Dokle je doslo: niko vise u ovoj drzavi  ne zeli da bude Bosanac. Niko se takvim ne osjeca. Napokon smo dobili zadrte ne-Bosance kojima je maternji jezik bosanski. I to kakav bosanski moj Abdurahmane, brate po jeziku.

K R A J

Kad citam ovaj tekst, doslovno svaka rijec mi sjeda i na dusu i na srce, ali nemajuci ovakav talenat nikad se ne bi mogla ovako izraziti.
Mislim da je tekst univerzalan za sve bivse drzave na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom i u sve te cetiri bivse drzave.
Obzirom da uz svaki prilog ljepse ide neka fotografija ja sam se odlucila na "Jel' Sarajvo gdje je nekad bilo???" Jeste, jer ni jedan vjerski objekat nije u Sarajevu srusen a slikano sa gostima iz Sibenika. Nismo prelazili na drugu stranu Miljacke pa nema Sinagoge, ali i ona je sacuvana
Ova "Slobodna Bosna" je izisla 19.09. 2013 god, a 20.09 je na vrata redakcije poljeven benzin i zapaljena vrata koja na srecu nisu izgorila, zahvaljujuci prisebnosti komsija.
Da li i ovaj tekst predstavlja veliku opasnost zakljucite sami.


Pozdrav Saima

Predpopisna šutnja - Fadila Nura Haver

Sjecam se godine '75. Srednjoskolski profesori rijesili da i mene upisu na spisak novih clanova Saveza komunista Jugoslavije. Ostalo da popunim upitnik u kojem me neko pita koje sam nacionalnosti. Ne znam sta da upisem. Napisi kako se osjecas. Ne osjecam se nikako. Onda pisi: 

Muslimanka. Kakva crna Muslimanka.. Otac bi me prebio. Znam ja Muju sa zemljom bi me sastavio kad bih napisala Muslimanka. Moj profesor razredne nastave predaje ONO i DSZ. Tvrdi da je najprirodnije da se izjasnim kao Muslimanka. Taj ne zna u kakvoj sam ja kuci rasla. Taj jos ne zna, kao sto ni ja ne znam sta je pred nama, i da ce bas ti nareceni Muslimani uskoro morati ponovo sebi odabrati nacionalno ime i jezik. A onda cu ja ponovo sebi izabrati nacionalno ime i jezik.  A onda cu ja iznova morati da se osjecam kao neko drugi i da progovorim novim jezikom, pritom jos od '89 nisam vise clan pomenutog Saveza, a i Mujo je odavno umro.
Ko da mi kaze, ko da mi odredi ko sam i sta sam?

Mozda ja to i danas znam, ali se to sluzbeno ne pika. Stoga pazljivo osluskujem sta se prica po carsiji : koja mi je fajda u nekoj buducnosti ako se upisem kao ovo, a koja ako se popisem kao ono. Buduci da sada i ovde, masovno zive ljudi bez ikakvih uvjerenja i ideala, mora biti da je nacionalno pitanje iskljucivo stvar politickog trzista, na kojem se jos neko vrijeme moze povoljnije pogadjati, trgovati, pljackati, varati, lagati, manipulirati; razumije se - ukoliko u popisnoj saci imas vecinski narod. Ko tu igra a ko dobija, jasno je kad se vide i cuju ove hiljade go(vo)rljivih koji nas i dan i noc nagovaraju da se popisemo samo tako i tako. Da nije njih, tog njihovog insistiranja, vrlo je moguce da bi se mnogi od nas upravo i pisali tako i tako. Ali, ovako; nemojte me nagovarati da budem jos jedna nula u vasem politickom profitu.

Nego prica mi prijateljica, kako njezin ostarjeli otac, koji vec neko vrijeme pati od ozbiljne demencije pa sve zivo zaboravlja, jos uvijek - po navici cita "Oslobodjenje". Neki dan je pita :  Bogati, reci ti meni sta vise hoce ovaj Sedic i Finci? Svaki dan u novinama traze nesto od nas.
Pa, se ja pitam, da li se manje zaboravni ljudi u ovoj zemlji pokatkad pitaju sta to zapravo vec godinama traze Sejdic i Finci. Mozda samo ono sto bih i ja htjela od ove drzave: da me benda kao covjeka i gradjanina, poreskog obveznika i glasaca. I da joj to bude od mene dosta, a i mene od nje. Dakle, ako moje izjasnjavanje oko nacionalne, vjerske i jezicke opredijeljenosti proizilazi iz mog osjecaja i ako je samo pitanje politicke naravi, a jeste, onda imam kazati da se osjecam i posem kao Sejdic - Finci.

Nastavit ce se ..........


Pozdrav Saima

PS
Juce sam sa mog balkona "uhvatila" dugu. Neobicno za ovaj mjesec.
Ali meni drago jer me obradovala kao i ovaj clanak u Slobodnoj Bosni. Koliko onih kojima se manipulise mogu procitati ovako nesto, iz sva tri konstitutivna naroda. Malo. Saljem vam moju dugu.

100 godina rođenja Fikreta Bahtijarevića

Bio je poznat vicaroš i uvijek nasmijan

Naša porodica

Mladi veterinar

Gimnazijalac

Student veterine

Utorkom na pijaci

Kastriranje konja

Vjenčanje

Neka godišnjica mature

Fikret sa braćom Pištom i Esom

Raska i Fikret

Deda i Zlatko

Posljednji ispraćaj na Mirogoju

Ovdje počivaju Raska i Fikret - naši roditelji

Sve po spisku

Mislila sam danas poslati kolumnu iz SB od Nure Haver Li obzirom da imam goste i malo vremena saljem kolumnu "Poznavanje prirode i drustva" iz " Oslobodjenja". Autor je novinar Asaf Becirovic.

Jutros sam se probudio ponabavnoj cijeni.Nije bilo vode da se umijem, a doruckovao sam sa malim zutim mravima. Puna ih kuca. Jeli smo jaja na oko, mlijeko i mermeladu. Supruga je hodala gore-dolje po stanu i stalno govorila da ne mrvim. Jer, budem li mrvio sam cu cistiti. Tako da mravi i ja nismo mrvili. Onda je supruga upalila radion, da cujemo jel' dvacet posto poskupilo grijanje, sto bi nas dotuklo.

"U vrazju mater i drzava" , rekne supruga. " Hem, je voda poskupjela, hem je nema. Hem ce centralno poskupjeti Bog dragi zna, hocel' ga  i biti!".
Ja reknem, hajde bogati sta ima veze jer poskupljenje struje, vode, centralnog i drugih usluga nece nas ubiti ukoliko ne poskupe lijekovi za smirenje.
Pa nazovem radion da i zamolim da mi puste pjesmu "Haljinicu boje lila, ti si duso oblacila. Jer ona me smiruje. Radion rekne da nemaju tu al' da ce mi pustiti onu:

Volela sam Rajka, gledao mi belo lice
A ja njemu zenice.  Jao mila majko drogira se Rajko
Rekla sam ti kceri, bezi od te zveri, droga vlada svetom,
Svetom i planetom, a on srcem mojim droge se ne bojim !
U to su pocele  i vjesti. Nista nisu javili o poskupljenju centralnog, al' su rekli da u nasoj zemlji vise ljudi umire nego sto se radja.
To je zato sto se stariji trude vise nego mladi, rekne supruga, bas kad nam je neko zakucao na vrata.
Mora da je popisivac, reknem ja. I otvorim vrata.
Kad ono jok. Ciganka. Pita imamo l' sta viska od hrane i odjece. Dali smo joj petero mojih gaca koje je masina za ves obojila u lila. Onda je meni na pamet palo da odem u " Odron" jer Mute zvao i reko da su ga popisali, pa da nam prica. Pit'o supruga ustanovila da nisam mrvio, pa me pustila. Odma smo dosavsi u "Odron"pitali Muteta kako se izjasnio.
"K'o Bosanac!" Rekne Mute.
Mido popizdi. Rekne, da jebemo ga glupa! Jer da je Bosanac ostali i da nije nista. Muto se pravd'o i reknuvsi da se tako prazno i nikako i ostalo i osjeca pa se zato izjasnio k'o Bosanac.
Mido je re'ko da se on moze izjasnjavat k'o Bosanac kol'ko hoce al'da ga drugi, narocito oni sto ne vole Bosnu, vide k'o Turcina i baliju, to jes'Bosnjaka.
"Ja sam se prije rata izjasnjav'o ko Jugosloven,pa su me, kad je pocelo henganje,htjeli roknut zato sto su u meni vid'li Turcina i muslimana"nista drugo, pa ce se on u inat izjasniti ko Bosanac
Ja reknem da cu se izjasnit ko Musliman,jer se tako cutim od '92 kad je granata pala kraj mene,a nije me ubila. Dosla konobarica Mica,pa smo je pitali,tekne da ce se izjasniti k'o Hrvatica, sto i jes'pa se Mido okrenuo prema nama,i rek'o eto vidite, jebem vas glupe.
Tu Mute da skrene s teme,rekne kako su mu popisali i stan, da bi mu popisali i zemlju i stoku i kucnog ljubimca da ih je im'o al nije im'o pa se zato osjeca kao da su ga popisali ( s sa kvacicom)'a ne popisali. I mi reknemo da kad je imovinsko stanje u pitanju, osjecat cemo k'o popisani (opet kvacica), a ne popisali i da su za takvo stanje nacije krivi nacionalni lideri. Stoga nam je konobar donio cage i olovku pa smo napisali.
Druze Lagumdzija, druze Hadzicu, gospodine Tihicu, Izetbegovicu, Sarajlicu, Dodike i Radmanovicu i Bosicu, Covicu, Ljubicu i Kako Se Ono Zovete, u ime popisa ( opet kvacica) stanovnistva, jebemo vam sve po spisku.
Potom smo adresirali i potpisali. Da smo bili ponosni, nismo. Al' da smo se i nakon toga osjecali k'o popisani (opet kvacica) jesmo.

PS:
Mene  odusevljava kad bosanski duh proradi u svakoj situaciji i kad nadareni ljudi napisu nesto o cemu se onda dva tri dana o tome prica i svi se osjecaju dobro. Jer u svakoj drugoj situaciji i na bilo koji nacin ne moze se puno uciniti da se bilo sta promjeni.
Uz prilog saljem sliku nasih gostiju iz Sibenika.
Na vrelu Bosne se ulaz poceo naplacivati pa taj kompleks sada djeluje kao mnogi evropski parkovi i kompleksi, nema vise rostiljanja, sjedenja na travi, guzve da se napije vode sa vrela.

Pozdrav Saima

In memoriam - Reuf Kovačević

Postovani Milane,

prije nekoliko trenutaka dobio sam od Reufove kcerke i od par prijatelja tuznu vijest da je Reuf Kovacevic, nakon razarajuceg mozdanog udara, danas podlegao i pridruzio se mnogim nasim Cajevcanima koji pod stresom koji su dozivjeli u nasem gradu, skratise svoj boravak na ovome svijetu.

O Reufu dosta toga mogu reci od prvoga susreta sa njim kada je radio zajednicku ponudu za avio programe do buduceg zajednickog rada u Novakovicima gdje je on bio jedan od vodecih inzinjera na SUV M84 za tenk koji se proizvodio u bivsoj domovini. Ostao mi je u sjecanju kao jedan briljantan inzinjer i usto dobar sin svojim roditeljima a kasnije uzoran suprug i roditelj kcerki i sinu.

Kontakti sa njim su se pretvorili u porodicno druzenje koje narusi raspad bivse domovine i moj odlazak iz Banja Luke. Tragican kraj njegove supruge, gubitak roditelja i sve tegobe sa kojima se suceljavao u naporima da podigne svoju djecu, u sredini gdje njegovo ime nije bilo dobrodoslo, zahvaljujuci znanju uspjeva da prebrodi kriticne trenutke i ostane u Banja Luci kroz citav period ruznih promjena koje su se desile.

Siguran sam da je to sve ostavilo traga na njega skrativsi mu zivot sprjecavajuci ga da uziva u svojoj djeci i eventeualno unucadima.

Otisao je jos jedan R. Cajevcanin koji je svojim radom gradio i sigurno doprinjeo renomeu te kompanije i svih radnika koji radise sa njim i u drugim OUR-ima na zajednickim zadacima. Zelio bih da svi mi koji smo ga poznavali da mu pozelimo laku bosansku zemlju. Njegovoj kcerki Dzeneti i sinu Dzenanu izrazavam svoje saucesce isticuci da su imali oca kojega sa ljubavlju i postovanjem ce se sjecati i kao i mi koji smo ga poznavali.

Aljosa Mujagic

Čini se da je stiglo vrijeme kada će ovakve tužne vijesti biti sve češće. Naši najmiliji, prijatelji i poznanici odlaze na put bez povratka, jedno po jedno, a nama ostaje da ih ispraćamo ovako preko Interneta jer su nas sudbine razasule na sve strane svijeta.

Refu sam poznavao s posla, kao i mnoge druge koje ne viđam godinama. Još tamo davne osamdesete smo se našli u Engleskoj na obuci za računarski sistem Interdata, kada je snimljena i ova fotografija. Refa je bio omiljen i cijenjen u društvu i svugdje je bio rado prihvaćen. O njegovoj sudbini nakon odlaska iz Banjaluke nisam ništa čuo do prije nekog vremena kada se na blog javio jedan od njegovih bivših radnih kolega koji je također ostao u Banjaluci. A danas, stiže ova  tužna vijest.  

Teško je nešto dodati nakon lijepih Aljošinih riječi? Reufovoj familiji, a posebno njegovoj djeci,  upućujem svoje iskreno saučešće.

Čamila

Oni koji su šezdesetih išli u Tehničku školu u Banjaluci sigurno se sjećaju nastavnice fiskulture Čamile. Ostavila je ona traga u našim životima više nego što smo toga svjesni. Njen predani odnos prema predmetu koji je predavala pokazuje rezultate i danas, u danima kada kosti počinju da škripe a mozak da zaboravlja čak i ono što smo imali jučer za ručak.

Bila je Čamila stroga. Nije kod nje bilo izmotavanja. Oprema je morala biti uredna i čista (bijela potkošulja, sporstske gaće i patike) a mi muški smo obavezno morali imati i normalne gaće ispod sportskih. Čas je uvijek počinjao postrojavanjem i pregledom opreme. Ako bi neko došao nespreman, bio bi isključen sa časa. Ponekad bi Čamila, ako bi posumnjala da neko od nas ima samo sportske gaće, zahtijevala da ih spustimo do koljena kako bi bila sigurna da je sve po propisu. Radila je to na preskok, metodom slučajnog uzorka i nikada nismo mogli znati ko će biti taj „srećnik“ kada se poredamo za inspekciju. U sjećanju mi je ostao moj dobri prijatelj, pokojni Muhamed Šeranić iz Šehera i njegove kupaće gaće, koje je nosio ispod sportskih. Jednom prilikom Čamila izabra njega da provjeri da li je sve u redu. Pokaza prstom na Šeru i reče mu da spusti sportske gaće. Šera se onako šeretski nasmija i posluša naređenje. Ispod sportskih gaća zabljesnuše one poznate kupaće gaće koje su nam naše majke tih godina šile od posebnog platna, crvene, plave, zelene ili neke druge boje koja se mogla naći u trgovini, s obaveznom širokom bijelom trakom s prednje strane.

Bilo je u našem razredu mangupa koji su tražili načina da se izvuku sa časa ali to kod Čamile nije pilo vode. Pošteda nije značila odmaranje dok mi ostali vježbamo. Nespremni za čas bi završili spremajući i čisteći opremu i sprave i malo ko se odlučivao na zabušavanje, znajući šta ga čeka.

Gimnastika je bila sport kojemu je Čamila posvećivala najveću pažnju. Ostali sportovi, nogomet, košarka, odbojka..., su bili potisnuti u drugi plan, na našu žalost. Znala je Čamila da nogomet igramo svakodnevno kada se poslije nastave okupimo i samo u rijetkim situacijama smo imali priliku da se razbacimo na male na školskom igralištu. Vratilo, krugovi, konj sa hvataljkama i razboj su bili kod Čamile glavni i svi smo to znali. Vježbalo se predano i pripremalo za školska takmičenje. Oni najbolji bi kasnije odlazli na takmičenja organizirana između srednjih škola Banjaluke, gdje su gimnastičari iz Tehnike redovito bili među najboljima, zahvaljujući, između ostalog, i Čamili, koje je svojim upornim radom iz svakog od nas izvlačila maksimum.

Čamilu sam nakon završetka Tehnike rijetko sretao ali smo je, tu i tamo, spominjali, kao što svi đaci spominju svoje bivše profesore. Tek zadnjih godina, kada bi se žalili na staračke probleme, znali smo se sjetiti Čamile i njenih vježbi razgibavanja kojih smo se ponovo sjetili nakog toliko godina. Tek sada nam postaje jasno kako smo imali sreću da nas je ona u našim mladalačkim godinama tjerala da vježbamo vježbe kojima smo tada prilazili bez volje a koje nam danas pomažu da se još uvijek osjećamo živahno kada se poredimo sa našim novim komšijama i sugrađanima u sredinama u kojima sada živimo. Bar je tako kod mene ovdje u Americi, a predpostavljam da je slično i u drugim sredinama gdje moje bivše školske kolege žive.

Prije par godina sam načuo da je Čamila završila u Australiji a tek prije par dana ugledah njenu sliku na facebook-u. Bi mi drago da je vidim nakon toliko godina pa odlučih da joj se na ovaj način zahvalim za sva ona „maltretiranja“ kojima nas je u Tehnici podvrgavala. Hvala joj u ime svih njenih đaka koji, vjerujem, tek sada svhaćaju vrijednost njenog predanog rada kad je nama, đacima, još vjetar duvao kroz glavu.

Dah prošlosti - najstarije fotografije

“Zahvaljujući američkom Nacionalnom muzeju medija (National Media Museum) možete vidjeti fotografije koje su prije 125 godina snimljene s fotoaparatom Kodak No. 1, piše PetaPixsel. Ovaj model fotoaparata smatra se prvim koji je zbog svoje jednostavnosti i cijene bio dostupan masama uz sada već poznati slogan ' Pritisnite gumb, mi ćemo učiniti ostalo'.

Prvi Kodak No.1 proizveden je 1888., koštao je 25 tadašnjih dolara što je otprilike 630 dolara danas, a korisnici ovog fotoaparata su nakon što bi snimili 100 fotografija morali cijeli fotoaparat poslati u Kodak na razvijanje fotografija i ponovno punjenje.”
Iz Večernjeg lista, 1.10.2013.

Ovo je najstarija fotografija u našoj kućnoj arhivi, stara 98 godina, snimljena u Gospiću 1915.g. Na snimci je majka mog supruga sa stricem kad je imala 3 godine, a rođena je 1912.  Stric koji je živio u Zagrebu, vjerojatno je imao i starije fotografije, koje vjerujem čuvaju njegovi potomci.

Što nam znače stare fotografije, s kolikom ih ljubavlju čuvamo, s kolikom ih ljubavlju pregledavamo, treba li uopće spominjati?

 

Novinski članak i Grofove stare fotografije potaknule su me da pošaljem ovaj prilog.

Nataša